Divlja trešnja (lat. Prunus avium L.) pripada rodu Prunus i porodici ružovki (Rosaceae). Potječe iz Europe, Afganistana te Sjeverne Afrike. Smatra se pretkom današnjih vrsta trešanja, a u narodu je još poznata kao divlja višnja, veselo drvo, slatka trešnja i ptičja trešnja. Ima dvije tipične podvrste avium koje se opisuju kao divlje populacije: subsp. duracina i subsp. Juliana, a kultivirani oblici se razlikuju u nekoliko karakteristika. Divlji oblik je uglavnom podrijetlom iz Europe te je poslužio za stvaranje kultiviranih oblika. Srodne vrste su višnja (lat. Prunus cerasus) i patuljasta trešnja (lat. Prunus fruticosa).
Prirodno raste u cijelom umjerenom pojasu šumske regije Europe, Anatolije i Sjevernoafričkih regija te u zapadnoj Aziji. Rasprostranjena je od sjevera do Britanskog otočja te do juga Skandinavije, a prostire se i na sjevernu Afriku, južnu Španjolsku, središnju Italiju te na Balkan, u Alpama te jugoistočnoj Francuskoj, kao i u Kavkazu i sjevernom Iranu. Raste na velikim visinama, do 2.000 m nadmorske visine i vlažnim medijima. Na najvišim, planinskim položajima raste samo u obliku grma.
Divlja trešnja je listopadno drvo, stupasto-stožastog oblika, srednje veličine koje brzo raste, a živi 100 - 150 godina. Može narasti 15 - 32 m, a promjer stabla oko 90 - 120 cm. Deblo divlje trešnje je ravno te se prepoznaje po karakterističnoj kori sivo-crvene boje, dok je stablo mlado, a starenjem se boja mijenja u sivo smeđu boju.
Kora je tanka, sjajna s istaknutim vodoravnim linijama kremaste boje koje se nazivaju lenticele, a starenjem se ljušte i pucaju. Rane na deblu stvaraju smolu jantarne boje bez mirisa. U proljeće su listovi svijetlo zelene boje, ljeti prelaze u tamno zelenu zatim žute, a zatim postaju narančasto-crvene boje te su na kraju grimizno-ružičaste boje. Listovi rastu na peteljci dugoj 2 - 3,5 cm. Raspoređeni su naizmjenično, eliptično-jajolikog su oblika te su na vrhu zašiljeni, a rubovi su im blago nazubljeni. List je uglavnom 5 - 15 cm dug, a širok 3 - 8 cm, bez sjaja i dlaka. Na prijelazu od plojke do peteljke lista vidljive su dvije crvenkaste žlijezde.
Divlja trešnja cvate u proljeće (od kraja ožujka i traje do svibnja) velikim bijelim cvjetovima koji su sakupljeni na izbojcima te daju jestive ljubičaste male koštunice koje imaju gorko - slatki okus. Cvjetovi su alogamni (stranooplodni), aktinomorfni te u promjeru oko 2 - 2,5 cm. Raspoređeni su u grozdove koje čine 2 - 5 cvjeta na kratkim stapkama. Najgornji pupoljak je vegetativan i on nastavlja rasti, a drugi cvjetovi ponovno cvatu. Bijele su boje te su hermafroditni što znači da imaju razdvojene jednospolne muške i ženske cvjetove stoga ih oprašuju insekti, najčešće pčele i bumbari.
Plod su žute ili crvene koštunice, okruglo do jajolikog oblika, 1 - 2 cm u promjeru s glatkim, mesnatim i gorko slatkim jestivim endokarpom i velikom košticom. Postaju zreli u kasno proljeće ili u ljeto a posebno su omiljena hrana pticama, lisicama, jazavcima ili divljim svinjama. Plodonose tek u dobi od 10 - 15 godina.
Srodnici
Vrste
Ne postoji mnogo vrsta divljih trešanja jer je divlja trešnja sama za sebe autohtona vrsta hrvatskih šuma i predstavlja cjepni materijal za uzgoj drugih sorti višanja i trešanja. Razlikujemo dvije vrste divlje trešnje, a to su kasna sremza i patuljasta divlja trešnja.
Kasna sremza
Kasna sremza, također poznata pod nazivom divlja crna trešnja, rum trešnja ili planinska crna trešnja (lat. Prunus serotina) je listopadno drvo ili grm. Bez obzira na naziv, nema nikakvih sličnosti s domaćim trešnjama i po karakteristikama je sličnija aroniji nego trešnji. Malo je veća od aronije te ima veće listove.
Patuljasta trešnja
Patuljasta trešnja (lat. Prunus fruticosa) raste u visinu 1 - 1,5 m, najčešće u obliku grma. Najbolje raste na ilovastom tlu, šireći se putem izdanaka. Korijena ima u izobilju. Biljka zahtijeva puno sunca, više je stepska nego šumska , iako stvara šikare na rubovima otvorene šume.
Uzgoj divlje trešnje
Za kvalitetan rast i razvoj, divlja trešnja treba punu izloženost suncu i tople, niske temperature. Dobro podnosi hladnoću. Rastu na kamenitim tlima, ali preferiraju lagano tlo koje sadrži organske tvari. Sadnja se obavlja u jesen.
Tlo
Preferira plodna duboka tla, od blago kiselih do bazičnih, glinasto - vlažnih, ali podnosi i pjeskovita do kamenita tla. S druge strane ne podnosi zemlju koja je previše glinena te prezasićena vodom. Ako je tlo teško i/ili suho potrebno je unijeti komposta ili zrelog stajskog gnoja. Ne podnosi jako glinena tla, tla koja leže pod vodom ili slabo drenirana tla te vrlo suha tla.
Klima
Divlja trešnja je mezofit te ima relativno plitak korijen, zahtjeva veliku osunčanost, može rasti u različitim vrstama tla, no preferira duboka plodna tla s dobrom vodoopskrbljenošću. Trešnja ima prilično plitak srcolik korijenov sustav s dugim bočnim korijenjem u gornjim horizontima tla što ju čini osjetljivom na udare vjetra. Dobro preživljava zimu, ali joj cvjetove mogu oštetiti proljetni mrazevi.
Vrijeme sadnje
Preporuka je da se sadnja obavlja između studenog i ožujka, odnosno zimi, sve dok zemlja nije smrznuta. Također se može saditi i u proljeće, no radije se ovaj period ostavlja za presađivanje stabala.
Slaganje kultura
Divlja trešnja je tolerantna na suživot s drugim vrstama, nema posebne zahtjeve u vidu plodoreda kao ni pretkultura, ali ne voli živjeti u monokulturi. Ako se želi planiran uzgoj, savjetuje se sadnja uz vlasac, gavez, maslačak, kamilicu, lupinu i bijelu djetelinu koji će poslužiti kao prirodan malč i privlačiti korisne kukce za oprašivanje.
Ispod divlje trešnje će uspješno rasti ružmarin, lavanda, ljupčac, korijander i origano, dok se savjetuje izbjegavanje sadnje uz orah jer sprječava rast drugih biljaka oko njega.
Faza mirovanja
Divlja trešnja prolazi kroz fazu mirovanja tijekom zime. Faza mirovanja namijenjena je zaštiti biljke od iznimno niskih temperatura i suše. Tijekom faze mirovanja, biljka smanjuje svoju aktivnost, zaustavlja rast novih listova i cvjetova, dok korijenje i ostali dijelovi biljke čuvaju vitalnost. Kako se temperatura povećava, biljka se budi i počinje ponovno napredovati.
Sadnja divlje trešnje
Stabla divlje trešnje se sade na sunčano mjesto s dobrom cirkulacijom zraka i izbjegava sadnja u blizini većih stabala ili zgrada koje će zasjeniti stabla. U idealnom slučaju, stabla bi trebala dobiti najmanje 6 sati sunčeve svjetlosti svaki dan. Divlje trešnje najbolje uspijevaju na dubokom, dobro dreniranom tlu s pH vrijednosti 6,0 - 7,0.
Sadnja sjemena
Sjetva prethodno obrađenog sjemena obavlja se u jesen ili u rano proljeće. Sjeme se treba sijati na dubinu od oko 1,5 cm i potrebno mu je 3 mjeseca hladnog razdoblja kako bi se prekinula faza mirovanja te potaklo klijanje u proljeće.
Sadnja sadnice
Sadnju je najidealnije obavljati zimi dok nema mrazeva. Preporučuje se premještanje uzoraka starosti do 2 godine, u ovoj dobi prilagodba je lakša i brža. Korijenov sustav mora biti dobro razvijen. Važno je da ima nekoliko bočnih korijena dužine 20 - 25 cm.
Kalemljenje
U zimu se uzimaju reznice poluzrelog drveta. Tako dobivene sadnice se uglavnom kod nas koriste u svrhu pošumljavanja ili kao podloga za cijepljenje raznih sorti višanja i trešanja. Ključno je da se podloge prilagode uvjetima u kojima će sadnice biti uzgajane. Dakle klima i vrsta tla su dva ključna čimbenika kako bi sadnice imale dobar razvoj, veliku rodnost te kvaliteta ploda. Vegetativno razmnožavanje se provodi u slučajevima kad je cilj da novonastala biljka sadrži sva dobra svojstva matične biljke. Zdrave matične biljke sade se u plodnu zemlju na razmak od oko 30 - 35 cm.
Uzgoj u vrtu
Vrlo često se u vrtovima uzgaja radi estetike, kreće ranije s cvatnjom nego druge biljke stoga je vrlo atraktivna. Sadnice se na otvoreno presađuju u proljeće, dok se sjeme sadi tijekom zime.
Održavanje i njega
Nakon sadnje, biljci je od njege najbitnije pružiti zalijevanje. Za jedno stablo je potrebno 20 - 30 l vode svaka 2 - 3 dana.
Zalijevanje
Ograničavajući čimbenici za divlju trešnju su uglavnom oborine u ljetnom razdoblju na jugu i hladni uvjeti u sjevernoj i istočnoj Europi. Ljeti dok je biljka mlada potrebno ju je redovito zalijevati.
Gnojidba
Pri sadnji je dobro dodati 25 kg zrelog stajskog gnoja. U proljeće je najbolje dodati dušično gnojivo i to KAN. Osnova svega je da su joj hranjiva dostupna u svakom trenutku razvoja. Dok je biljka mlada onda je i najovisnija o hranjivim tvarima te ju je potrebno redovito u sezoni prihranjivati 2 - 3 puta.
Razmnožavanje
Proizvodnja sadnica divlje trešnje može se vršiti na dva načina dakle i generativno i vegetativno. Razmnožava se okuliranjem ili cijepljenjem, ali je moguće i reznicama direktno u tlo u rano ljeto dok se tlo ugrije.
Presađivanje
Presađivanje divlje trešnje je najbolje obaviti u proljeće.
Rezidba
Preporučuje se orezivanje mrtvih ili bolesnih grana, pazeći na sterilnost i kvalitetu alata (škara, pila) kako bi se smanjili uvjeti za razvoj bolesti i napad štetnika. Dok je stablo mlado orezuje se do visine čovjeka te se od te visine puštaju prve grane. Najniže grane se režu svake godine u ljeto, do željene visine stabla. Formacija stabla se radi kada je stablo mlado, jer trešnje ne podržavaju obrezivanje debelih grana.
Berba
Trešnja se bere kada su plodovi posve zreli. Mogu se čuvati u hladnjačama do 25 dana na temperaturi 0 - 1°C održavajući relativnu vlažnost zraka od 85%.
Bolesti
Relativno je osjetljiva na okolišne stresove i na nepovoljne vremenske uvjete stoga je sklona napadima raznih štetnika i bolesti. Uobičajene folijarne gljivične patogene su opekotine lišća (Apiognomonia erythrostoma) i pjegavost lišća (Blumeriella jaapii). Sklona je virusu uvijanja lista trešnje (CLRV), bakterijskom raku (Pseudomonas syringae) ili plamenjači (Erwinia amylovora).
Orezivanje u pogrešno doba godine može izložiti stabla riziku od bolesti srebrnog lišća, koja također može na kraju ubiti stablo. Odumiranje može biti uzrokovano oštećenjem trešnjine muhe (Myzus cerasi). Ima sposobnost samoobrane od insekata i gljivičnih infekcija tako da iz rana ispušta smolu pomoću koje se rana zatvori. Ove bolesti se uglavnom liječe Bordoškom juhom i Nitrofenolom.
Štetnici
Korijenje mogu napasti miševi i voluharice, listove napadaju gusjenice moljaca (Operophtera brumata). a plodovima se hrane ličinke trešnjine voćne muhe (Rhagoletis cerasi) i trešnjin žižak (Anthonomus rectirostris). Broj ličinki trešnjine voće muhe može se smanjiti postavljanjem žutih ljepljivih pločica. Trešnjinog žiška se može riješiti izbjeljivanjem te prskanjem krošnji i debla stabla sredstvima za zaštitu od štetočina na bazi permetrina.
Upotreba divlje trešnje
Divlja trešnja se najčešće koristi u kulinarstvu, a voće se jede svježe, u kolačima, kao desert, smrznuto, kandirano, ukiseljeno, u slatko-kiselim jelima ili konzervirano u džemovima, likerima i sirupima.
Peteljke ploda djeluju adstrigentno, diuretično i tonično. Stabljike, lišće, sjemenke sadrže cijanid. Smatra se da smola može koristiti za dobar ten te da pomaže i u liječenju kašlja. Također se koristi i guma od kore stabla koja je aromatična te se može žvakati jednako kao i žvakaća guma. Iz peteljki plodova se mogu pripravljati lijekovi protiv kašlja i diuretici.
Osim što se uzgaja za hranu i upotrebu u medicini, divlja trešnja se smatra i jednim od najvažnijih europskih tvrdih stabala te je kao čvrsto i gusto drvo vrlo traženo za izradu lamperije, stolarije, parketa, glazbenih instrumenata, a nerijetko i skupocjenog namještaja. Danas je glavna upotreba drveta trešnje proizvodnja furnira.
Osim kao ukrasno stablo važno je i kao izvor hrane za mnoge vrste ptica i kukaca. Također jedno od njenih vrijednih potencijala je u poljoprivrednom šumarstvu suzbijanje odnosno ublažavanje erozije u europskim planinskim sustavima. Njeno adventivno korijenje ojačava i povećava čvrstoću tla. Danas je divlja trešnja jedna od dvije glavne vrste trešanja koje opskrbljuju većinu svijeta s komercijalnim sortama jestive trešnje.
Drvo je tvrdo, čvrsto i boje meda te se može polirati do dobre, sjajne smeđe boje. Dobro gori i proizvodi dim slatkog mirisa, sličan mirisu njegovih cvjetova. Tradicionalno, trešnje su se sadile zbog plodova, ali i drveta koje se koristilo za izradu obruča za bačve i stupova za vinovu lozu.
Bjelogorično drveće
Divlja trešnja je jedna od brojnih vrsta bjelogoričnog drveća. Ono što je svim vrstama zajedničko je to što im lišće, koje se pojavljuje u proljetnim mjesecima, tijekom jeseni mijenja boju iz zelenih nijansi u tople crvene, žute, narančaste ili smeđe tonove. S obzirom na to da lišće prije zime otpada sa stabala, ovu vrstu drveća još nazivamo i listopadnim drvećem.
Bjelogorično ili listopadno drveće razlikuje se po visini koju može doseći, kori drveta, obliku krošnje, obliku listova, tipu korijena, izgledu plodova i cvjetova itd. Većina ovog drveća u proljeće cvjeta mirisnim cvjetovima koji privlače kukce i na taj se način oprašuju. Iz oprašenih cvjetova razvijaju se plodovi koji su kod nekih vrsta bjelogoričnog drveća jestivi, a kod nekih nisu.
Osim divlje trešnje, vrste koje su najzastupljenije na našim prostorima su hrast lužnjak, hrast kitnjak, grab, topola, divlji kesten, bukva, jasen, lipa, bazga, bagrem, jablan, platana, lijeska, pitomi kesten, javor, joha, breza, brijest, vrba te stabla raznih voćaka.
Foto: Bruno (Germany) / Pixabay
Odgovori