Lijeska (lat. Corylus avellana) je biljka iz porodice breza (lat. Betulaceae) u koju se još ubrajaju joha, grab, crni grab, ostriopsis i breza. Naziva se još lješnjak, jezgrom, jezgraricom, leščinom, liskom i lišnjakom. Iako točno podrijetlo nije poznato, smatra se da potječe iz Male Azije odakle se proširila diljem Europe i Sjeverne Amerike.
Riječ je o sredozemnoj kulturi koja raste u obliku listopadnoga grma do 4 m ili nižega stabla od 15 do 20 m. Razvija korijen dosta plitko, odnosno na dubini od otprilike 30 cm. Iako je plitak, korijen je dobro razvijen i širok. Listovi su lijeske naizmjenični i jednostavni. Na stablu su uglavnom simetrični i dosta krupni te imaju plojke s dvostruko nazubljenim rubovima.
Budući da je lijeska jednodomna biljka, muški i ženski cvjetovi rastu na istoj biljci. Muški su cvjetovi grupirane 2 ili 4 rese koje su dugačke od 5 do 7 cm, a ženski su cvjetovi jedva primjetni jer su dugački otprilike 0,5 cm. Muški cvjetovi oblikuju se tijekom jeseni i otvaraju se u rano proljeće. Samim time, rese se šire i mogu biti dugačke i do 20 cm. S druge strane, ženski cvjetovi razvijaju se u tamnocrvenom cvatu kao zbijeni pupovi.
Lijeska se ističe po tome što, za razliku od mnogih drugih vrsta, ne cvate u proljeće, nego cvate zimi. Razdoblje cvatnje traje od prosinca do ožujka. Uspješno oprašivanje vjetrom u trećoj ili četvrtoj godini rezultira smeđim plodovima lješnjacima. Plodovi su jajastog oblika i imaju čvrstu drvenastu ljusku. Dugački su od 1,5 do 2,5 cm te se unutar njih nalazi jedna sjemenka. Plodovi dozrijevaju tijekom kolovoza i rujna.
Lijeska obično živi od 70 do 100 godina, a može ju se primijetiti u raznoraznim šikarama, na rubovima šuma te u zonama hrasta lužnjaka i kitnjaka, bukve i jasena. Osim na nizinama, može rasti na prostorima do 1800 m nadmorske visine. Njezino je prirodno stanište umjereni pojas Europe te jugozapadna Azija.
Srodnici
Vrste lijeske
Uz običnu ili europsku lijesku (lat. Corylus avellana) opisanu u uvodu, moguće je razlikovati još 10 vrsta lijeski, od kojih su važnije kavkaska, istarska ili makedonska i medvjeđa lijeska. Iako rod Corylus obuhvaća ukupno 11 vrsta, diljem svijeta poznato je otprilike 300 sorti lijeske. Na našem se području od sorti ističu rimska i haleška sorta te kvalitetne industrijske talijanske sorte kao što su tonda di giffoni, tonda gentile delle langhe i tonda romana.
Kavkaska lijeska
Kavkaska ili pontska lijeska (lat. Corylus pontica) može narasti do 4,5 m, stoga se ubraja u srednje visoka stabla. Ima okrugle i srcolike listove, a daje krupne plodove koji budu skupljeni u grupe po 6 ili 8 komada. Omotač ih obavija u potpunosti, a može biti cjelovit ili rasječen. Ova vrsta lijeske rasprostranjena je na području oko Crnog mora u Maloj Aziji i na Kavkazu.
Istarska ili makedonska lijeska
Istarska ili makedonska lijeska (lat. Corylus maxima) naziva se još duguljastom lijeskom jer daje krupne i duguljaste plodove kojima je omotač duži od ploda. Ova se lijeska najčešće uzgaja u Hrvatskoj, posebice u kontinentalnim dijelovima jer je otporna na niske temperature. Bujnog je rasta, ali više podsjeća na grm zahvaljujući njezinu rastu u širinu.
U odnosu na ostale vrste, istarska lijeska izdvaja se jer osigurava redovitu i obilnu berbu. Također, otpornija je na štetnike u odnosu na ostale vrste jer ima tvrdu ljusku. Plod otprilike teži 3,4 g.
Medvjeđa lijeska
Medvjeđa lijeska (lat. Corylus colurna) ima gustu i široko zaobljenu krošnju, a može narasti do 20 m. Deblo može biti promjera do 100 cm. Žućkasti i dlakavi mladi izdanci kasnije postanu svjetlosivi, a pupoljci su dosta krupni i tamnosmeđe boje.
Cvjetovi su jednodomni i jednospolni, stoga su muški cvjetovi viseće rese, a ženski su mali pupoljci s crvenim nitima. Ova vrsta lijeske cvate u ožujku i travnju i daje okrugli plod koji je velik od 1 do 2 cm. Rasprostranjena je diljem svijeta, od Male Azije, Kavkaza, Afganistana do Balkana.
Rimska lijeska
Rimska lijeska često se uzgaja u kontinentalnim dijelovima jer dobro podnosi niske temperature. Izgledom se prepoznaje prema vrlo bujnom stablu koje ima malo izdanaka. Već u studenome počinju cvjetati ženski cvjetove ove lijeske. Samooplodna je sorta, a izdvaja se kao dobar oprašivač za ostale standardne sorte.
Daje dosta krupne plodove koji otprilike teže 3,10 g. Budući da dosta slabo razvija izdanke, moguće ju je uzgajati kao stablašicu na vlastitu korijenu. Kao jedini nedostatak ove sorte ističe se mogućnost alternativnog uroda, što se ipak može ublažiti odgovarajućom agrotehnikom.
Haleška lijeska
Haleška ili halska lijeska također je otporna na niske temperature i zato je dobra za sadnju u kontinentalnim dijelovima. Ova lijeska ima srednje bujno stablo koje ne razvija previše izdanaka. Riječ je o samooplodnoj sorti na kojoj se cvjetovi pojavljuju srednje kasno.
Kako bi se osigurala oplodnja između sorti, halešku je lijesku najbolje saditi s rimskom i istarskom lijeskom. Plodovi lako ispadaju iz omotača, premda je debela ljuska čvrsta. Plodovi su smeđi s izraženim prugama te teže otprilike 3,4 g.
Tonda di giffoni
Riječ je o talijanskoj srednje bujnoj sorti koja se odlikuje redovitom rodnošću. Također, vrlo rano postaje produktivna i daje kvalitetne plodove koji su vrlo cijenjeni. Zreli plodovi ove sorte ispadaju iz ovoja pa je moguća mehanička berba.
Tonda gentile delle langhe
Riječ je o talijanskoj sorti koja je srednje bujna. Ova sorta rano postaje produktivna i svoju produktivnost zadržava i redovito daje plodove. Zreli plodovi ove sorte ispadaju iz ovoja pa je moguća mehanička berba.
Tonda romana
Riječ je o talijanskoj sorti koja je srednje bujna. Rađa redovito i rano daje prve plodove. Zreli plodovi, također, vrlo lako ispadaju iz ovoja te imaju vrlo ugodan okus i specifičnu aromu.
Uzgoj lijeske
Uzgoj lijeske nije previše zahtjevan. Ipak, uspješnost uzgoja povećat će poznavanje pravila o slaganju kultura i razmnožavanju, pri čemu se ističe stavka o kombiniranju različitih sorti lijeske. Podrazumijeva se i poznavanje vremena sadnje, karakteristika tla te odgovarajuće temperature i staništa.
Tlo
Lijeska nema prevelike zahtjeve u odnosu na tlo. Naravno, najbolje joj odgovaraju plodna i vapnenasta tla, no može uspjeti i na ponešto siromašnijim tlima. Najpovoljnija su tla za uzgoj lijeske ona koja su osrednje duboka te umjereno vlažna. Uz to, tla bi trebala biti povoljne strukture, a pH vrijednost trebala bi iznositi od 5,0 do 8,0. U skladu s tim, kao povoljna tla izdvajaju se skeletna tla i karbonatne ilovače.
Klima
Kako bi lijeska redovito i obilno rađala, potrebno joj je sunčano stanište. Naime, u uvjetima će sjene slabo davati plodove. Također, lijeska je osjetljiva na niske temperature. U skladu s tim, temperature od -3 do -5 °C izazivaju smrzavanje pupova lišća u vrijeme početka vegetacije, a temperature od -7 do -10 °C uzrokuju smrzavanje otvorenih ženskih i muških cvatova. Cvatovi se mogu smrznuti i dok su još neotvoreni, i to pri temperaturama od -18 do -16 °C. Još niže temperature od otprilike -25 °C oštećuju vegetativne pupove, a temperature od -30 °C uzrokuju smrzavanje jednogodišnjih izboja.
Vrijeme sadnje
Obično se lijeska sadi u jesen, primjerice početkom listopada, kako bi mogla razviti korijenski sustav prije zime. Ipak, moguće ju je saditi i u bilo koje drugo doba godine, samo je potrebno izbjegavati visoke ljetne temperature i zimski mraz.
Slaganje kultura
U blizini lijeske dobro je sijati zob, lupine i gorušice. U većim šumama lijeska obično raste uz grab, hrast, bukvu, jasen i druge vrste drveća.
Prilikom sadnje potrebno je saditi više različitih sorti koje se mogu međusobno oploditi. Primjerice, najčešće se sadi jedna glavna sorta ili dvije glavne sorte te dvije ili tri sorte oprašivača. No, moguće je imati i jednu glavnu sortu i jednu sortu koja će biti oprašivač. Na našim se područjima obično kombiniraju rimska sorta kao glavna i istarska sorta kao oprašivač.
Sadnja lijeske
Za uspješan je uzgoj lijeske potrebno poznavati odgovarajuće načine sadnje, kalemlnjenje, kao i uvjete potrebne za sadnju.
Sadnja sjemena
Sadnja lješnjaka iz sjemena podrazumijeva duži način uzgoja nego sadnja sadnica. Sjeme se može dobiti iz ubranih zrelih plodova lijeske. Idealno je vrijeme za skupljanje sjemena onda kada je omotač moguće lagano ukloniti s lješnjaka. Obično jedan lješnjak u unutrašnjosti sadrži jednu sjemenku koju je najlakše ručno odvojiti.
Sjeme potom treba položiti u određeni lonac u koji je potrebno pripremiti smjesu od kamenčića i vlažnog pijeska. Sjeme treba prekriti tom smjesom i ostaviti na sjenovitom mjestu. Svakih 25 - 30 dana sjeme se izlijeva, zajedno s pijeskom, u drugu posudu kako bi mu se omogućila ventilacija. Kada sjeme pokaže znakove klijanja, tada je vrijeme za sadnju u rupe dubine od 5 do 7 cm.
Sadnja sadnica
Prije same sadnje sadnice, najprije je potrebno pripremiti tlo. Priprema tla podrazumijeva ravnanje i duboko oranje, ali ako je riječ o plantažnom i intenzivnom uzgoju, dobro je prije tih radnji provjeriti kvalitetu tla i njegov kemijski sastav. Ako se utvrdi da je tlo prekiselo ili da nema dovoljno hranjivih tvari, poput kalija i fosfora, tada je preporuka po cijeloj površini tla dodati mineralna gnojiva.
Ako se sadnja lijeske obavlja tijekom jeseni, duboko je oranje potrebno obaviti ranije, odnosno tijekom ljeta. Tada će vrućine i povremene kiše pozitivno utjecati na mrvljenje tla. S druge strane, ne preporučuje se sadnja lijeski u vrijeme proljeća. Za sadnju se preporučuju samo kvalitetne sadnice i sorte lijeske koje imaju mogućnost međusobne oplodnje. To znači da nije dobro saditi samo jednu sortu jer ona sama sebe neće moći oploditi.
Prilikom sadnje potrebno je kombinirati paran broj redova sorti. Razmak sadnje ovisi o karakteristikama tla, bujnosti sorte, osobinama stabla te reljefu. Obično se sadnice sade na manjem razmaku koji iznosi 4 x 3 m. Ako je riječ o nagnutim terenima, tada razmak može biti i manji. Lijeska razvija plitak korijen pa se sadnice ne trebaju saditi previše duboko. Prevelika dubina može uzrokovati previše spor rast.
Kalemljenje
Lijeska se uspješno uzgaja na vlastitu korijenu i kao takva se može vrlo kvalitetno razviti. Takva je podloga u skladu s položajima predviđenima za uzgoj vinove loze. Što se tiče položaja za uzgoj, lijeska može rasti na područjima do 1.500 ili 1.800 m nadmorske visine. Ipak, na našim kontinentalnim područjima idealni su položaji iznad 140 m koji imaju odgovarajući reljef.
Održavanje nasada
Održavanje nasada najprije podrazumijeva međurednu obradu tla, a potom i okopavanje sadnica tijekom prve i druge godine uzgoja te korištenje zemljišnih herbicida. Otprilike nakon šeste godine uzgoja moguće je oblikovanje tratine u međurednim prostorima. To se posebice odnosi na područja koja imaju dovoljnu količinu kiše tijekom ljetnih mjeseci. Oblikovanje tratine podrazumijeva i redovito malčiranje te primjereni oblik gnojidbe. Također, lijeski je potrebno osigurati svjetlost jer će svjetlost pozitivno utjecati na brojnost plodova.
Održavanje i njega
Održavanje i njega lijeske obuhvaćaju brigu o obradi tla i održavanju sadnica. Posebice se ističe mjera rezidbe i oblikovanja koja izravno utječe na uzgojni oblik lijeske, ali i njezinu učinkovitost u smislu rađanja. Također, za uspješan uzgoj važno je i zalijevanja nasada, kao i odgovarajuća gnojidba.
Zalijevanje
Lijesci je potrebno vlažno stanište tijekom cijele godine. U odnosu na količinu oborina tijekom cijele godine, lijesci bi bilo dovoljno od 800 do 1.200 mm oborina. Najveća količina oborina potrebna je u fazi vegetacije, što znači u travnju i rujnu. Otprilike je to od 350 do 500 mm. Nešto je manja količina, otprilike 280 mm, potrebna tijekom kasnije vegetacije do srpnja.
Zalijevanje i navodnjavanje osobito je bitno tijekom sadnje te u prvim godinama rasta lijeske. Ako nastupe duža sušna razdoblja, tada je mlade biljke potrebno neprestano navodnjavati. Također, navodnjavanje je neizostavno i tijekom plodonošenja ako se želi osigurati stabilan i visok prinos. U praksi je vidljivo da navodnjavanje tijekom lipnja pozitivno utječe na porast i veličinu plodova, a navodnjavanje tijekom kolovoza pozitivno utječe na težinu jezgre.
Treba napomenuti da vrijeme navodnjavanja, ali i količina vode ovise o stanju i starosti nasada, kao i o tipu zemljišta, staništu i obradi zemljišta. Za navodnjavanje je najjednostavnije koristiti podzemni i nadzemni sustav kap po kap.
Gnojidba
Ako se prilikom sadnje utvrdilo da tlo ne posjeduje dovoljnu količinu hranjivih tvari pa se u skladu s tim obavila meliorativna gnojidba, tlo je u prvim četirima godinama potrebno gnojiti samo dušikom. Gnojidba se dušikom tada treba obaviti u rano proljeće prije vegetacije u području nešto širem od oboda krošnje. U prvoj godini dodaje se 0,5 kg, a u drugoj 0,6 kg mineralnoga gnojiva. U trećoj se godini količina povećava na 0,8 kg, a u četvrtoj treba dodati 1 kg mineralnoga gnojiva.
Nakon četvrte godine pa sve do osme godine, nasadi lijeske trebaju se gnojiti mineralnim kompleksnim NPK gnojivima zajedno s KAN-om. Takvu je gnojidbu potrebno provoditi na cijeloj površini. Kompleksno NPK gnojivo treba se rasipati tijekom jeseni, a takva prihrana znači dodavanje otprilike 20 kg/ha fosfora te 150 kg kalija/ha. Nakon toga, u proljeće, dodaje se dušik u količini od 100 kg, tj. 350 kg/ha KAN-a. Nakon osme godine lijesku je potrebno gnojiti na isti način kao nakon četvrte godine. Jedina je razlika u tome što količine treba povećati za otprilike 35%.
Razmnožavanje
Lijeska se može razmnožavati na više načina, primjerice sjemenom, izdancima, reznicama, nagrtanjem i cijepljenjem. Razmnožavanje sjemenom, tj. generativno razmnožavanje, većinom se provodi u znanstvenim ustanovama radi stvaranja novih sorti te tijekom proizvodnje podloga za cijepljenje. U skladu s tim, preporučuje se razmnožavanje lijeske reznicama i izdancima jer su to najjednostavniji i najjeftiniji načini.
Razmnožavanje reznicama obavlja se tijekom jeseni. Potrebno je uzeti 20 cm duge reznice i tijekom zime držati ih u vlažnom pijesku pri temperaturi od 10 °C. Kada dođe proljeće, reznice se sade u vlažan supstrat i sade se na određeno zaštićeno mjesto dok potpuno ne ojačaju. Što se tiče razmnožavanja položenicama, ono se odvija na jednogodišnjim mladicama koje se jednostavno polažu u tlo i potom prekrivaju zemljom.
U nasadu je uvijek potrebno saditi lijeske različitih sorti jer jedna sorta ne može sama sebe oploditi. Potrebna je druga sorta koja će biti oprašivač. Kako lijeska cvate zimi, tako se oprašuje s pomoću vjetra i vrlo dugo cvate. Kako bi se omogućila sigurna oplodnja, u nasade se uvijek sade najmanje tri međusobno oplodne sorte.
Rezidba
Za lijesku su poznata četiri osnovna uzgojna oblika. Riječ je o obliku prirodnoga grma, grmolike vaze, obične vaze te piramide. Oblik koji se najčešće upotrebljava oblik je grmolike vaze, a to je oblik bez debla. Uzgojni oblik oblikuje se u prvim godinama života stabla prema pravilu da postoje četiri osnovne grane iz kojih se razvijaju sekundarne skeletne grane.
Sekundarne skeletne grane trebaju biti razmaknute otprilike 50 cm jedna od druge. Na taj će se način osigurati prirodni uvjeti rasta i omogućit će se dopiranje svjetlosti do svih grana. To je iznimno važno jer osvijetljene grane donose od 2 do 3 puta veći urod nego grane koje se nalaze u sjeni.
Bolesti
Za uspješan je uzgoj lijeske potrebno poznavati ugroze koje mogu naštetiti njezinu razvoju. Moguće je razlikovati nekoliko najčešćih bolesti i štetnika te odgovarajuća pravila postupanja za njihovo suzbijanje.
Nekoliko je najčešćih bolesti koje napadaju lijesku. Riječ je o smeđoj truleži ploda lijeske, truleži jezgre lješnjaka, pepelnici lijeske te bakteriozama lijeske. Od bakterioza lijeske izdvajaju se bakterijska palež lijeske i bakterijski rak lijeske.
Smeđa trulež ploda lijeske
Riječ je o bolesti koju uzrokuju gljive iz roda Monilia spp. Bolest se javlja na plodovima, a prepoznaje se prema nepravilnim svjetlosmeđim ili kestenjastim pjegama na ljusci ploda. Te se pjege šire i zahvaćaju gotovo cijelu površinu ploda. Ako su plodovi rano napadnuti, vrlo je često da otpadaju. Rijetko se mogu zadržati na grani do kasne jeseni. Kao mjera zaštite izdvaja se skupljanje i spaljivanje trulih plodova. Uz to, dobro je i zaoravati zaražene plodove.
Budući da gljive iz roda Monilia ne mogu prodrijeti u neoštećeno tkivo, važne su i mjere zaštite protiv štetočina koje oštećuju plod. Moguće je tada primijeniti određeni fungicid. Zaštita se obično obavlja kada se primijete prva oštećenja plodova, što je obično krajem svibnja i početkom lipnja.
Trulež jezgre lješnjaka
Trulež jezgre lješnjaka česta je bolest na našim područjima koju uzrokuju gljive Nematospora coryli, a povezana je s pojavom stjenica. Bolest napada plodove koji nakon zaraze počinju poprimati žutu boju od vrha, a potom taj dio ljuske na vrhu mijenja boju u smeđu. U skladu s tim, promjene se događaju i u unutrašnjosti ploda, a one ovise o tome u kojoj je fazi razvoja nastala infekcija.
Ako su se ubodi stjenica dogodili rano, otprilike u svibnju i lipnju kada je tek početak oblikovanja jezgre ploda, tada se jezgra više ne razvija, nego pocrni, trune i suši se te ostaje prazna. Tada se s unutrašnje strane ljuske javljaju smeđe kapljice. Ako je riječ o neparazitskim čimbenicima koji su uzrokovali izostanak oblikovanja jezgre i sjemenke, tada se smeđe kapljice ne javljaju.
S druge strane, ako stjenice ubodu plod kada je u unutrašnjosti jezgra već oblikovana, tada jezgra postaje smeđa ili žuta te kiseloga neugodnog okusa. Na taj je način jezgra ploda potpuno uništena i gubi svaku vrijednost. Unutrašnjost ploda može biti zaražena ovom bolešću, a pri tome se uopće na površini ploda ne moraju primijetiti promjene.
Što se tiče mjera zaštite od truleži jezgre lješnjaka, one se odnose na smanjenje mogućnosti oštećenja plodova jer se pokazalo da se infekcije razvijaju preko rana. U skladu s tim, potrebno je suzbijati stjenice i ostale štetočine koje mogu oštetiti plod.
Pepelnica lijeske
Pepelnica lijeske bolest je koja napada listove, a uzrokuje ju gljiva Phyllactinia guttata. Obično se javlja od sredine kolovoza pa sve do listopada. Najprije se na gornjoj strani plojke javljaju bijele prljave zone i list na tim zahvaćenim mjestima može nekrotizirati. S druge strane, na naličju lista javlja se pepeljasta prevlaka koja je rahla i koja se brzo širi.
Tako se u mreži micelija oblikuju svjetlosmeđi kleistoteciji koji nakon toga poprimaju crnu boju. Ako je riječ o jačem napadu, cijeli se list može osušiti. Ovoj bolesti pogoduje vlaga od 70 do 80%. U odnosu na mjere zaštite, moguće je upotrijebiti fungicide na bazi sumpora, fenarimola, penkonazola, meptildinokapa te strobiluruna.
Bakterioze lijeske
Na lijesci se mogu pojaviti dvije bakterioze. Jedna je bakterijska palež lijeske, a druga je bakterijski rak lijeske. Obje bakterioze napadaju sve dijelove biljke, a prepoznaju se kao tamne pjege. Na granama uzrokuju rak-rane, a na mjestima koja su zaražena javlja se bakterijski iscjedak. Bolest je intenzivna u razdobljima vlage i kiše. Djeluje na biljku tako da se suše pojedini njezini dijelovi, a nekada se suše i cijela stabla.
Što se tiče mjera zaštite, potrebno je uklanjati zaražene dijelove biljke, dakle grane, jer to značajno može smanjiti infekciju. Uz to, mogu se primjenjivati fungicidi na bazi bakra, i to u vrijeme početka vegetacije, tj. u vrijeme otvaranja pupova. Ako se primijeti potreba za još jednim tretiranjem, moguće ga je provesti krajem ljeta ili početkom jeseni, ali tada je potrebno primijeniti neki organski fungicid na bazi kaptana, metirama i mankozeba. Treba napomenuti da u Hrvatskoj do sada nema registriranih fungicida za ove bakterioze.
Štetnici
Osim bolesti, lijesku mogu napasti i određeni štetnici. Najčešće se javljaju ljeskova grinja i ljeskotoč te napadaju pupove i plodove lijeske. Odgovarajućim je mjerama nasade lijeske moguće pravilno zaštititi.
Ljeskova grinja
Ljeskova grinja vrlo je česti štetnik lijeske na području Hrvatske, a posebice ugrožava nasade lijeske na području Istre. Riječ je o vrlo sitnim bijelim grinjama koje napadaju pupove. Najčešće se javljaju za vrijeme hladnijih i vlažnih proljeća, a razmnožavaju se tijekom jeseni i zime. Ovaj štetnik ima više generacija godišnje.
Uzrokuje nabreknuće pupova koji se posljedično ne otvaraju. Ako se i otvore, tada se iz njih razvije deformirano lišće koje se potom suši. Kao mjera zaštite preporučuje se tretiranje endosulfanom, sumpornim sredstvima ili akaricidima, i to kada se na novom ljetorastu oblikuje od 3 do 5 novih pupova. Ako je riječ o većoj šteti, tretiranje se tada može ponoviti za 15 dana.
Ljeskotoč
Ljeskotoč je, uz ljeskovu grinju, najčešći štetnik lijeske koji uzrokuje "crvljivost" i otpadanje plodova. Riječ je o kukcu kornjašu koji je velik od 6 do 9 mm. Izgledom je crveno-smeđe boje te je prekriven žuto-sivim dlačicama. Prepoznaje se prema produljenoj glavi i dugačkom, ali uskom rilu, a na vrhu rila smješten je usni ustroj. U rodnim nasadima može napraviti štetu ukupno od 10 do 40%. U proljeće se ovaj štetnik zakukulji tako da u svibnju izlaze odrasli kornjaši. Kao mjera zaštite preporučuje se uporaba pripravaka za zaštitu od bakterioza.
Upotreba lijeske
Plodovi lijeske, lješnjaci, iznimno su popularni u kulinarstvu, ali i u medicini. Lješnjaci su kao orašasti plodovi iznimno cijenjeni jer sadrže mnogo korisnih sastojaka za ljudsko zdravlje, a moguće ih je konzumirati na različite načine i kombinirati ih u različitim jelima.
Berba
Lijeska počinje rađati u trećoj ili četvrtoj godini. Međutim, tada još ne rađa punim rodom. On se postiže u sedmoj ili osmoj godini. Kada je riječ o punom rodu jednog stabla lijeske, to podrazumijeva od 8 do 12 kg roda, pri čemu se otprilike 50% ploda odnosi na ljusku. Na prinos utječe uzgojni oblik, gustoća sadnje i vrijeme starosti biljke, no obično je riječ o 2,2 – 3,6 t/ha.
Berba plodova lijeske odnosno lješnjaka obično se odvija od kraja srpnja pa sve do početka listopada. Naravno, vrijeme berbe inače ovisi o sortama i području uzgoja. Potrebno je pratiti kada su plodovi zreli, a to je kada promjene boju iz zelene u žuto-smeđu te kada lako ispadaju iz omotača. Berbu može otežati to što se u nekih sorti plodovi teško odvajaju od omotača, a također ponekad ne dozrijevaju svi plodovi u isto vrijeme. Osim plodova, moguće je ubirati i rese od kojih se potom može raditi brašno.
Sušenje
Ubrani plodovi imaju omotač i kao takvi sadrže otprilike od 30 do 35% vode. Potrebno ih je sušiti na temperaturi od 32 do 34 °C kako bi se udio vode smanjio na 8-10% i kako bi bilo moguće plodove odvojiti od omotača. Vrijeme sušenja obično traje od 6 do 8 dana i pri tome se plodovi trebaju često miješati.
Ako prilikom sušenja na nekim plodovima ipak ostane omotač, takve je plodove potrebno skladištiti u zatvorenom prostoru u sloju od otprilike 30 cm. Tako se trebaju skladištiti od 10 do 12 dana i pri tome ih je potrebno neprestano miješati kako bi se sušenje ubrzalo i kako bi se odvojio omotač.
Skladištenje
Lješnjaci će najduže trajati ako se čuvaju u ljusci i ako su čvrsto zatvoreni u plastičnoj posudi ili vrećici. Dobro osušeni lješnjaci mogu se čuvati čak 2 ili 3 godine, ali obično je slučaj da nakon godinu dana počnu gubiti na težini i boji. U skladu s tim, preporuka je čuvati ih upravo do godinu dana. Za skladištenje je nužna suha i osvijetljena prostorija. Vlažne prostorije trebaju se izbjegavati jer će u takvim uvjetima lješnjaci brzo propadati te gubiti na težini i kvaliteti.
U takvom odgovarajućem prostoru lješnjaci trebaju biti raspoređeni u tankim slojevima i trebaju se povremeno miješati. Također, preporuka je povremeno u prostoru paliti sumpor radi uništenja pojedinih gljivica, ali i kako bi se sačuvalo negašeno vapno koje smanjuje vlažnost u prostoriji. Regulaciji vlage može pridonijeti i električni ventilator.
Kulinarstvo
Lješnjaci se mogu konzumirati sirovi ili prženi te kao dodatak različitim jelima. Uobičajeni su sastojak u mnogim kolačima i tortama, ali mogu se kombinirati i u različitim juhama, tjesteninama, nadjevima, umacima i sladoledima. Ako ih se želi konzumirati pržene, tada ih je dovoljno blago ispržiti na tavi bez dodavanja ulja.
Lješnjaci se izvrsno slažu s kavom i medom te sa zobenim pahuljicama. U Španjolskoj se prženi i mljeveni lješnjak miješa s medom, što tamo predstavlja autohtonu poslasticu koja se konzumira uz kavu ili prilikom tradicionalnog dočeka gostiju. Uz to, za predjela su moguće mnoge kombinacije lješnjaka i, primjerice, šparoga, cikle, peršina, sira, rajčice u obliku salata ili umaka.
Također, mljeveni lješnjaci mogu zamijeniti brašno u kolačima, pri čemu se obično kombiniraju s maslacem, čokoladom, kakaom, jajima i šećerom. Općenito su lješnjaci izvrstan izbor za brzinski međuobrok jer sadrže dovoljan udio kalorija. Budući da lješnjak poput ostalih orašastih plodova može biti i alergen, potrebno ga je izbjegavati ako postoji sumnja na alergiju ili, pak, potvrda na alergiju.
Medicina
Lješnjak je energetski vrlo bogata namirnica koja se ubraja u skupinu orašastih plodova. Sadrži mnogo vrijednih vitamina poput C, E i B te minerale kao što su magnezij, željezo, fosfor, kalij, kalcij, cink i jod. Osim vitamina i minerala, lješnjak sadrži i proteine te dijetalna vlakna.
Zahvaljujući sadržaju oleinske masne kiseline, lješnjaci djeluju na snižavanje krvnoga tlaka. Ova kiselina pozitivno djeluje i na cjelokupnu moždanu aktivnost i pamćenje. Uz to, u lješnjacima je moguće pronaći i omega-3 masne kiseline. Zbog visoke koncentracije vitamina E, lješnjaci se izdvajaju kao antioksidansi. Utječu na poboljšanje imuniteta i zdravlja.
Zdrobljeni je lješnjak moguće kombinirati s medom i kao takav pripravak moguće ga je upotrebljavati protiv kašlja. Također, moguće je koristiti i ulje lješnjaka za problematičnu i masnu kožu. Osim toga, ono pomaže i kod ožiljaka, strija ili proširenih vena pa je česti sastojak u mnogim kozmetičkim proizvodima.
Zanimljivosti
Podrijetlo lijeske ne može se sa sigurnošću utvrditi. Jedni smatraju da obična lijeska potječe s Grenlanda, a drugi ističu da lijeska potječe iz Male Azije i istočne Azije. Smatra se da je uzgoj lijeske započeo prije 2000 godina i da su razliku između pitome i divlje lijeske prvi uočili stari Grci i Rimljani.
Točnije, Teofrast, Plinije i Koton Stariji prvi su zapisali bilješke o lijesci. Njihovi zapisi svjedoče o tome da je pitoma lijeska prenesena iz Male Azije u Grčku i da je od tamo došla u Italiju i na Siliciju. Što se tiče Hrvatske, prvo značajno širenje uzgoja lijeske bilo je od 1983. do 1986. godine kada je u Orahovici podignuto 230 ha nasada lijeske.
Neke sorte lijeske mogu narasti do 20 m u visinu, a krošnja je stabala uglavnom širine jednake visini samoga stabla. Smatra se da je lijeska drvo mudrosti i znanja. S tim je povezano i keltsko vjerovanje prema kojemu su osobe rođene od 5. kolovoza do 1. rujna iznimno pametne. Takve osobe, prema vjerovanju, imaju izoštren um, stoga su uspješne u zapažanju i vještinama pisanja. Također, odlični su organizatori i imaju umjetničke sklonosti. Nije rijetko da se prikazuju kao hladne i rezervirane osobe, ali su u bliskim vezama vrlo iskrene i brižne.
Prema irskom narodnom vjerovanju, u stablu se lijeske nekada skrivala vila koja je voljela poeziju. Nadalje, bog medicine i trgovine Merkur prikazivan je s granom lijeske oko koje se nalaze dvije zmije. Vjeruje se da su nekada vračevi s pomoću prutića lijeske istjerivali vraga iz opčinjenih ljudi, a istim se prutićem lijeske tražila voda i određivalo se mjesto kopanja bunara. Za lijesku se kaže i da je simbol mira pa je u pojedinim talijanskim selima čest običaj da se u znak prijateljstva gostima nude lješnjaci.
Važnost lijeske bila je prepoznata u tokarstvu pa se lijeska bila koristila kao drvo za izradu različitih štapova, držača za kišobrane, ograde, podova, bačvi i sl. Zanimljivo je da u Hrvatskoj postoji mnogo mjesta koja su dobila ime upravo prema lijesci i lješnjaku. Neka su od njih Kordunski Ljeskovac, Plitivčki Ljeskovac, Hrvatski Leskovac, Leskova Draga, Lešće, Lešnica, poučna staza Leska i sl.
Foto: Myriams-Fotos / Pixabay
Odgovori