Trešnja (lat. Prunus avium) listopadna vrsta stabla koje pripada porodici ružovki (Rosaceae) u kojoj se nalaze i marelica, aronija, nektarina, breskva i šljiva te rodu Prunus. Brojne vrste uzgajaju se kao ukrasne zbog svog bujnog proljetnog cvijeća, a tamnocrveno drvo nekih vrsta posebno je cijenjeno za izradu finog namještaja.
Većina vrsta trešanja podrijetlom je sa sjeverne hemisfere. 10 - 12 vrsta je poznato u Sjevernoj Americi i sličan broj u Europi. Međutim, čini se da je najveća koncentracija vrsta u istočnoj Aziji. Vjeruje se da je izvorno stanište vrste iz koje potječu kultivirane trešnje u zapadnoj Aziji i istočnoj Europi od Kaspijskog mora do Balkana. Trešnje se uzgajaju u svim područjima svijeta gdje zimske temperature nisu prejake i gdje su ljetne temperature umjerene. Potrebna im je hladnoća da bi procvjetale u proljeće. Stabla cvjetaju dosta rano, u proljeće, odmah nakon breskvi, a prije jabuka.
Stabla trešnje su velika i prilično uspravna, dostižući visinu do 11 metara. Plod je mesnata koštunica (koštunjavo voće) koje se razvija u obliku srca do gotovo globularnog, veličine oko 2 cm u promjeru i varira od žute, crvene do gotovo crne boje. Kora stabla je sivo-crvene boje te se ljušti u obliku koncentričnih krugova. S jedne strane su sivi, a s druge strane smeđi izbojci. Pupovi trešnje su jajolikog oblika i ušiljeni na vrhu. Obavijeni su smeđim ljuskama čiji su rubovi sive boje. Listovi su eliptični, dužine do 12 cm. Cvjetovi su bijele boje i rastu gusto nagomilani, a korijen je dubok i jak. Sadržaj kiseline u trešnji je nizak.
Često se miješa s višnjom (lat. Prunus cerasus), no stabla višnje su manja, rijetko viša od 5 m. Plod je okruglog do spljoštenog oblika, uglavnom tamnocrvene boje i ima toliko kiseline da nije privlačan za konzumaciju svjež.
Staba trešnje često sade medari jer pčele vole trešnjine cvjetove. Plodovi trešnje su jestivi, a koriste se za izradu kompota, marmelada, sirupa ili soka. Listovi kao i peteljke se koriste za kuhanje čaja.
Srodnici
Sorte trešnje
Prvi plodovi stabla trešnje beru se već u svibnju. Trešnje dozrijevaju do jeseni, ovisno o sorti. Postoje roze, bijele, crvene i crne trešnje. Do sada je otkriveno 52 sorte trešanja, a neke od najpoznatijih sorti u Hrvatskoj su Celeste, Carmen, Burlat, Van, Stela, Bing, Lapins i Regina.
Celeste
Ova sorta je porijeklom iz Kanade i samooplodna je. Dozrijeva početkom lipnja. Stablo je rodno te je jake bujnosti. Meso ploda je sočno, tamnocrvene boje i dobre kakvoće.
Carmen
Plodovi sorte su veliki i sočni te su bubrežastog oblika. Plod može težiti i do 20 g, a promjer može iznositi i do 33 mm. Ovo je jedna od najpoznatijih sorti trešanja te je ujedno i među najskupljima na tržištu. Stablo može doseći visinu 4 - 8 m. Traži osunčana mjesta za rast, a vrijeme berbe je početkom lipnja. Dozrijeva krajem svibnja i početkom lipnja, a gnojidba se radi svake tri godine kao i orezivanje. Mlado stablo se orezuje u proljeće, a rodno ljeti. Najbolji oprašivač sorte je Katalin.
Burlat
Plod ove sorte je bordo-crvene boje, srednje krupan i može težiti između 6 i 8 g. Dozrijeva krajem svibnja i traži puno mjesta u vrtu, oko 60 - 80 m2. Bogata je kalcijem, kalijem te fosforom. Najbolje uspijeva na visokim i suhim tlima. Dobro podnosi transport jer je srednje ranog cvata. Nije podložna napadima trešnjine muhe i djelomično je samooplodna. Najbolji oprašivači su Van, Stela, Suvenir i Lionska rana. Voli područja bez kasnog mraza, a najbolje se uzgaja na blago-kiselim tlima.
Van
Van dozrijeva sredinom lipnja, a porijeklom je iz Kanade. Stablo je široke i bujne krošnje, obilno i rano rađa. Plod je tamnocrvene boje, srcolikog oblika i sočnog okusa. Osjetljiv je na raspucavanje uslijed kiše.
Stela
Ova sorta se smatra univerzalnim oprašivačem. Plod je srcolikog oblika te jako krupan. Pripada srednje ranim sortama. Stablo je srednje bujno, a sazrijeva sredinom četvrtog tjedna zrenja trešnje.
Bing
Bing je jedna od najstarijih sorti trešanja. Plodovi su krupni, a meso je sočno. Bing je osjetljiv na hladnoću, a njegovi cvjetni pupoljci na proljetne mrazove jer cvjeta rano. Najbolje uspijeva na područjima na kojima nema učestalih padalina jer plodovi lako pucaju uslijed kiše. Bing je samooplodna sorta, a njeni dobri oprašivači su Van i Rainier.
Lapins
Lapins je jedna od najljepših sorti stabla trešnje. Plodovi su tamno crvene boje, krupni i slatkog okusa. Samooplodna je sorta tolerantna na pucanje plodova. Stablo dobro podnosi niske temperature i zimske mrazeve i ima rano vrijeme cvjetanja.
Regina
Regina je jedna od novih sorti, porijeklom iz Njemačke. Tolerantna je na hladne zimske temperature i mrazove. Plod je otporan na pucanje, čvrst i krupan. Samooplodna je sorta, kasnog vremena cvjetanja i sazrijevanja.
Uzgoj trešnje
Preporuka za podizanje nasada trešnje je uzgojni oblik etažne piramide. Visina treba biti oko 4,5 m, a razmaci sadnje 6,3 x 5 m. Ova, prirodna etažna piramida, se još naziva i pršljenastom piramidom. Ima pravilan oblik samo u prvim godinama rasta, nakon par godina izobliči se te poprimi oblik preokrenute piramide. Razlog tomu je druga etaža koja je u povoljnijem fiziološkom položaju od prve etaže, kao što je treća u povoljnijem položaju od druge. Preporučuje se oblikovanje pravilne etažne piramide.
Tlo
Trešnji najviše pogoduju rahla i duboka tlak koja su blago kisela ili neutralna. Najčešće se sadi na pjeskovitim ilovačama, aluvijalnim tlima te propusnim vapnencima.
Klima
Stablo trešnje zahtijeva veliku količinu svjetla i topline. Cvatnja trešnje započinje kada dnevna temperatura dosegne između 10 i 11°C. Do oplodnje dolazi na temperaturi između 15 i 20°C. Iako zahtijeva puno topline, u doba mirovanja dobro podnosi niske temperature. Rodni pupovi mogu podnijeti temperature i ispod -25°C dok stablo može podnijeti temperature i do -30°C.
Ako je u protekloj vegetaciji bila prevlažna godina bez tople jeseni ili ako je stablo bilo napadnuto biljnim nametnicima, stablo se može smrznuti već na -24°C. Kada nema zimskog mirovanja, u jesen, stradavaju stabla i račvišta grana ako temperatura padne ispod -17°C.
Vrijeme sadnje
Vrijeme sadnje trešnje varira ovisno o vrsti trešnje i klimatskim uvjetima u području sadnje, a najbolje ih je saditi dok miruju, između studenog i ožujka. Stabla s golim korijenom moguće je saditi samo u fazi mirovanja, dok se stabla u posudama i sadnice mogu posaditi tijekom cijele godine.
Potencijalno se mogu posaditi bilo kada, ali najbolje će se "primiti" biljke posađene od kasne jeseni do proljeća. Za rano cvjetajuće vrste trešnje, idealno vrijeme sadnje je jesen, krajem zime ili početkom proljeća, dok je tlo još hladno, jer će biljka imati vremena prilagoditi se novom okruženju i razviti korijenov sustav prije sljedeće vegetacijske sezone, dok je za kasno cvjetajuće vrste trešnje, idealno vrijeme sadnje proljeće, kada se tlo zagrijava i kada su biljke u stanju mirovanja.
Slaganje kultura
Leguminoze kao što su leća, bob, soja, grašak i grah siju se kao pretkultura stablu trešnje, i to 2 godine unaprijed. Leguminoze imaju sposobnost vezivanja atmosferskog dušika kojim obogaćuju tlo.
Vrba uspijeva na vlažnim tlima i često raste uz obale rijeke te stvara uvjete koji najviše odgovaraju stablima trešnje. Protiv napada loših insekata koji napadaju drvo trešnje od drveća preporučuje se saditi jasen, hrast ili krušku.
Ružmarin i lavanda će pomoći da obranite drvo trešnje od štetnika i istovremeno privući korisne oprašivače.
Kumin ima duboke korijene koji "razbijaju" tlo i pomažu u drenaži te oslobađanju korisnih, duboko zakopanih hranjivih sastojaka. Isto vrijedi i za češnjak koji doseže dubine koju druge biljke ne mogu, omogućujući bolju drenažu, što je korisno za drvo trešnje.
Za bolje zdravlje trešnje preporučuje se saditi bosiljak, a za odbijanje osa, pčela i ptica peršin.
Kopar, korijander, jorgovan, timijan i kopriva privlače korisne insekte u vrt stoga su dobre kulture za sadnju uz drvo trešnje.
Jedan od posebno korisnih cvjetova za sadnju uz trešnju je maslačak. Cvjetne glavice maslačaka imaju grozdove cvjetova, od kojih svaki sadrži nektar koji korisni insekti trebaju. Ujedno je i jedan od najranijih cvjetova koji cvjeta što je idealno za rane sorte trešanja.
Izbjegavajte sadnju oraha, jer orah zapravo sprječava da druge biljke uspješno rastu oko njega zbog kemikalija koje se izlučuju korijenom u tlo.
Uzgojni oblik
Postoje mnogi uzgojni oblici trešnje, od kojih neki imaju željeni oblik krošnje, visinu ili širinu, a drugi se koriste za uzgoj višestrukih biljaka na istom stablu.
Neki od najčešćih uzgojnih oblika trešnje su standardni oblik s visokim stablom i širokom krošnjom, uspravan oblik s uskim i visokim stablom, koja se često koristi u parkovima i vrtovima, niski oblik koji se često koristi kao živica ili kao podloga za druge biljke, višestruki oblik u kojem se na jednom stablu nalazi više različitih sorti trešnje, široko rasprostranjen oblik sa širom krošnjom koja daje guste i bujne grane, uspravan oblik s uspravnim, tankim stablom i gustim granama, školski oblik s dugim, uspravnim stablom i širom krošnjom, koja se često koristi u parkovima i školskim dvorištima i vertikalni oblik s vertikalnim stablom i krošnjom koja se često koristi za stvaranje zidova živice ili u ulicama.
Faza mirovanja
Faza mirovanja trešnje nastupa kada svo lišće otpadne sa stabala, što je idealno vrijeme da se pregledaju stabla i sorte te predvidi potencijal za nadolazeću sezonu. Ako se čini da određena sorta nema dovoljno grozdova pupoljaka, sorta nije dosljedno produktivna i trebalo bi ju zamijeniti s patuljastom podlogom. Ako sorta ne može zametnuti plodove, potrebno je prekinuti fazu mirovanja.
Ako se na donjem dijelu stabla ne vide rodni pupoljci, možda dolazi do zasjenjenja.
Svjetlost je važan čimbenik u stvaranju rodnih pupova kod slatkih trešanja, pa ako postoji neželjeno zasjenjenje, potrebno je odrezati granu koja bi mogla predstavljati problem i nadati se da će se u sljedećoj sezoni trešnje rodni pupoljci pokrenuti.
Sadnja trešnje
Stablo trešnje ne podnosi jake vjetrove jer na takvim mjestima pčele ne lete te dolazi do smanjene mogućnosti oplodnje. Dinamiku cvatnje remete suhi i topli vjetrovi jer ju oni ubrzavaju te smanjuju kakvoću oplodnje. Ipak, vjetrovi mogu biti i korisni jer za vrijeme kišnih razdoblja svojim strujanjem smanjuju štetne posljedice suvišne vlažnosti tla.
Trešnja se sadi između na nadmorskoj visini od 1.000 m, između 30 i 60 stupnjeva sjeverne širine. Stablo trešnje najbolje je posaditi na blagim brežuljcima s blagim padinama.
Svi oštećeni dijelovi korijena je prije sadnje potrebno odstraniti. Takav korijen se umače u kašu spravljenu od svježeg goveđeg gnoja i zemlje. Ako se trešnja sadi unutar kućnog voćnjaka najbolje je odabrati sorte niskog stabla. Stabla odgovarajuće visine i velike krošnje zahtijevaju razmak od minimalno 10 m. Potrebno je posaditi najmanje dva stabla ako se radi o sortama koje zahtijevaju oprašivače. Stablo trešnje može doživjeti 50 godina, a plodove počinje donositi nakon 6 - 8 godina.
Kada se sadi stablo trešnje iskopa se rupa dovoljne širine kako bi sadnica s korijenom stala u nju. Na korijen se stavlja sloj rahle zemlje, debljine 5 - 8 cm koji se dobro nagazi. Na zemlju se stavlja 20 - 30 kg zrelog stajnjaka, a zatim se na stajnjak ponovno stavlja zemlja. Oko voćke se oblikuje zdjelica kako bi se voda bolje zadržala. Crta kalema se ne zakopava kako se ne bi spriječio razvoj bazalnog korijena.
Sadnja sjemena
Stablo trešnje je najbolje posijati u proljeće. Ako je sjeme kupljeno u jesen, ono se može ostaviti preko zime u prikopu. Za sjetvu sjemena trešnje prvo treba pripremiti sadni materijal. Ne može iz svakog sjemena klijati puna plodna trešnja koja će donijeti obilnu žetvu. Materijal za sadnju je najbolje uzeti od sorti koje su već prilagođene određenom području. Za visokokvalitetno sjeme treba sortirati potpuno zrele bobice, koju ne jedu crvi. Sjeme iz ploda koji je kupljen u trgovini treba izbjegavati jer se od njega neće moći dobiti punopravna sadnica. Sadnice se mogu dobiti i od trešanja koje su pale sa stabla i treba uzeti najmanje 10 sjemenki jer neke neće klijati, dok neke mogu dati vrlo slabe klice koje se ne mogu razviti normalno.
Klijanje sjemena se provodi u nekoliko faza. Prva faza je nalijevanje, zatim slijedi stratifikacija i sjetva u tlo.
Sjeme koje je oguljeno od mesa se ispire pod vodom te se ostavlja uronjeno u vodi 3 - 5 dana. Voda se svakodnevno treba mijenjati. Prvi dan se u vodu dodaje kalijev permanganat - 1 g na 100 ml vode
Za stratifikaciju se sjeme čuva u tresetu ili perlitu koji je pomiješan s pijeskom (1: 1), 2 - 5 tjedana na temperaturi 0 - 6°C. Supstrat mora biti vlažan cijelo vrijeme. Ovim postupkom sjeme ulazi u embrionalni san. S porastom temperature se aktivira proces rasta.
Pukotine na ljusci se pojavljuju nakon raslojavanja, a neke stvaraju i klice. Klice se stavljaju u pojedinačne spremnike treseta s promjerom i visinom od 10 cm. Nakon što se sjeme posadi ono mora stvoriti efekt staklenika radi bržeg klijanja. Svi spremnici moraju biti prekriveni staklom ili filmom. Spremnici se postavljaju na tamno mjesto gdje temperatura zraka ne prelazi 25°C. Klijanje sjemena traje 25 - 30 dana. Nakon pojave prvih klica, stavlja se na osvijetljenu prozorsku dasku ili na neko drugo osvijetljeno mjesto.
Za vrijeme klijanja sjemena priprema se plodan i labav supstrat. U jednakim omjerima se miješa treset, grubi pijesak, lisni humus i vrtno tlo. Smjesa se prolije otopinom drvenog pepela - 600 g pepela se dodaje u 10 l vode te se kuha 20 min. Kada se tekućina ukloni s vatre, izlije se u tlo. Može se saditi kada se ohladi na 30°C. U posudu je potrebno staviti ekspandiranu glinu prije polaganja tla slojem od 1 cm kako bi se osigurala drenaža tla.
Kada se pojave prve klice tlo se treba redovito vlažiti. Organski i mineralni kompleksi se koriste kao gornji preljev. Voda se počinje stvarati nakon pojave jednog do dva lista. Gnoji se ispod korijena, jednom mjesečno. Najbolje je koristiti tekućinu mullein u omjeru 1:10 s vodom. Ispod biljke se dodaje 200 ml. Naizmjenično s mulleinom, za vrijeme toplih razdoblja, se koristi nitrofosfat. Dodaje se 1 žlica na 3 l vode, a protok je 200 ml. U kolovozu se dodaju superfosfati. U drugoj godini života stabla, dopunjavanje se obavlja svaka 2 mjeseca.
Zalijeva se prema potrebi, kada se tlo osuši do dubine od 2 cm. Provjera se vrši drvenim štapom. U početnom rastu biljke voda se dodaje pomoću raspršivača. Protok vode se zimi smanjuje na minimum, a voda se dodaje svaka dva mjeseca. Nakon gnojidbe i zalijevanja tlo se mora popustiti kako bi se poboljšao pristup kisika korijenu.
Kada se koristi spremnik treseta, postupak je jednostavan. Uzima se lonac veličine 12 cm. Ekspandirana glina se polaže 1 cm na dno te se u njega premješta spremnik s biljkom. Praznine između se ispunjavaju zemljom. Kada korijenje izraste kroz drenažne rupe, provodi se presađivanje u veliki spremnik. Sadnice se čuvaju u vrtu ili na svježem zraku za toplog vremena. Ako za to nema mogućnosti, sadnica se drži na balkonu koji nije ostakljen. U drugoj godini života stablo se može premjestiti u ostakljenu lođu.
Trešnja uzgojena iz sjemena urodit će plodom za 5 - 6 godina ako se pravilno njeguje. Ako se biljka ne podudara s karakteristikama majke to je najvjerojatnije zbog toga što nije cijepljena.
Sadnja sadnice
Sadnice se presađuju u tlo kada formiraju barem tri skeletne grane i kada dosegnu visinu od 1 m, najčešće u dobi od dvije godine. Prije sadnje presadnica potrebno je pripremiti tlo. Priprema se vrši 6 mjeseci prije sadnje. Zemljište za sadnju treba biti sunčano, po mogućnosti zaštićeno od vjetra sjeverca. Preporučuje se sadnja u blizini ograde, gospodarskih zgrada ili kod kuće. Treba izvršiti provjeru dubine podzemnih voda jer je optimalna udaljenost od njih 2 m. Ako uvjeti nisu zadovoljavajući sadnica se sadi na umjetno izrađenom humku. Sadnica se sadi prije nego se pupoljci otvore.
Tlo treba biti labavo i dobro pognojeno. Preporučuju se neutralna tla (pH 5 - 7), a stablo trešnje najbolje plodove daje na glinastom tlu. Prije sadnje, u jesen, se provodi priprema tla. Zemljište treba očistiti od korova te dezinficirati otopinom bakrovog sulfata (3%).
Prije same sadnje, pri ponovljenom kopanju, u zemlju je potrebno unijeti smjesu od 10 kg pijeska, 20 kg stajskog gnoja i 30 g superfosfata. Kopanje se ponovno provodi u proljeće kada se unosi 20 kg komposta po 1 m4. Mjesta za sadnju se određuju mjesec dana prije sadnje. Veličina rupa treba biti 0,6 x 0,8 m. Kada se sadi više sadnica razmak između njih treba biti 3 - 4 m. Jama se puni smjesom od 20 kg komposta i 30 g superfosfata koja se pomiješa s 30 cm gornjeg tla. Kada se jama napuni smjesom postavlja se potporni ulog te se ulije 20 l vode.
Tjedan dana prije presađivanja sadnica, biljke se ne zalijevaju. Na dan sadnje, formira se nasip u obliku konusa koji se postavlja unutar rupe. Na konus se postavlja lonac sa sadnicom, ako je odabrana varijanta treseta. Biljka ne smije biti previše uronjena u zemlju.
Kada su sadnice uzgojene u kantama (plastičnim posudama), presađuju se metodom pretovara. Kada se bunari napune tlom, ulijeva se oko 20 l vode. Kada se voda upije, oko stabla se postavlja treset i piljevina do visine od 5 cm.
U prvim godinama života stablo se zalijeva jednom mjesečno (10 l). Nakon prve godine života unos vode se povećava na 20 l mjesečno. Nakon druge godine života zalijevanje se provodi svaka 2 mjeseca te se dodaje oko 30 l vode. Daljnja hidratacija se provodi nakon cvatnje, u fazi bubrenja bubrega, nakon dva tjedna od berbe - u rujnu.
Nakon druge godine života gnoji se dva puta godišnje, u proljeće, prije oticanja bubrega te u rujnu paralelno s posljednjim zalijevanjem.
Tijekom cijele godine, tlo se mora labaviti te muliti kompostom. U proljeće se stablo tretira otopinom drvenog pepela. U 10 l vode se dodaje 1 kg pepela te se kuha 20 minuta. Kada se tekućina ohladi ona se filtrira te se dodaje 3 l čiste vode. Zatim se prska po granama i tlu. U jesen se stablo izbjeljuje do visine od 1 m. Zimi se tlo mulji do visine od minimalno 10 cm.
Vijenac se oblikuje već prve godine nakon sadnje. Rijetko-slojna formacija je najprihvatljivija. Stablu se u prvoj godini ostavljaju tri jake grane koje su smještene ravnomjerno oko oboda, ostale su izrezane u prsten. Lijevi izdanci se skraćuju na 30 cm. Prva skeletna grana mora biti minimalno 50 cm od tla.
Središnji provodnik mora biti za 20 cm duži od koštanih izbojaka. Kada stablo trešnje uđe u drugu godinu života ostavlja se dvogodišnji rast na svakoj skeletnoj grani, ostatak se mora odrezati. Za 10 cm se skraćuju grane drugog reda. Kada stablo uđe u treću godinu života na izdancima drugog reda se ostavljaju dva snažna izrasta.
Nakon što stablo izraste provodi se samo sanitarno orezivanje u proljeće. Uklanjaju se konkurente i oštećene grane.
Kalemljenje
Kada se stablo trešnje cijepi treba odabrati dobru podlogu, kvalitetnu plemku trešnje, vrijeme i način cijepljenja te kvalitetan pribor za cijepljenje.
Kada se cijepe stare sorte trešanja najbolja podloga je sijanac ili mladica divlje trešnje pronađena u prirodi. Kada se uzgaja podloga iz koštice treba napraviti proces stratifikacije. Divlje trešnje imaju vrlo tanku opnu koštice te su osjetljive za uzgoj. Nakon stratifikacije, koštice se sade u proljeće na otvorenome u gredice. Dubina mora biti između 3 i 4 cm uz dodatak pijeska i supstrata.
Plemke je najbolje uzeti sa stabla u veljači i to tako da se umota u ovlaženi papir te stavi u PVC vrećice koje se buše na nekoliko mjesta kako se plemka ne bi upljesnivila. Takva se pohranjuje i čuva na temperaturi 3 - 5°C.
Trešnja se može cijepiti metodom na raskol u rano proljeće. Ako se koristi metoda umetanja pupa pod koru onda se to radi početkom lipnja, a metoda čipiranja se odvija od sredine kolovoza. Za cijepljenje se koristi nož, traka za zamatanje, škare te vosak.
Uzgoj u vrtu
Ako se radi o poluintenzivnim nasadima, sadnja se obavlja na razmaku od 5 x 3 m. Uzgojni oblici variraju od vretenastog grma do vretenaste piramide. U intenzivnim nasadima sadnja se obavlja na nekoliko različitih razmaka:
- Modifikacija V sadnje vretenaste uzgojne forme se vrši kod razmaka 5 x 1,25 m
- Modifikacija Y sustava i solax sustava se vrši ako je razmak 5 x 1,5 m
- Varijacije vretenastog oblika u obliku transverzalnog ipsilona se vrše ako je razmak sadnje 4 1,5 m
- V sustav vitkog vretena, uz nužnu armaturu, se vrši na razmaku od 5 x 1 m
- Varijacije vretenastih uzgojnih oblika se vrše na razmaku od 4,5 x 0,8 m
- Kordonac se koristi kao uzgojni oblik ako je razmak sadnje 4 x 0,6 m
Uzgoj u stakleniku
S obzirom na veličinu, u stakleniku se uzgajaju samo patuljaste sorte ili sadnice za kasnije presađivanje na otvoreno. Za uzgoj patuljastih sorti, odabire se sorta trešnje koja se sama oprašuje osim ako se ne planira oprašiti drvo ručno ili dodavanje pčela u staklenik.
Stablo se sadi u četvrtastu posudu koja je najmanje 15 cm veća od korijenske kugle i ostavlja dovoljno prostora za dodatni rast korijena. Također na dnu treba omogućiti odgovarajuće rupe za odvod kako bi višak vode mogao otjecati. Donja trećina lonca napuni se zemljom namijenjenom uzgoju biljaka u posudama, stavi korijenje drveća i raširi u različitim smjerovima kako se ne bi zgusnuli. Ostatak posude napuni se zemljom i organskim gnojivom.
Stavi se 2 - 4 cm sloja malča kako biste sačuvala vlaga i omogućilo manje zalijevanja stabla, kao i pomoglo u održavanju konstantne temperature tla u stakleniku. U vrućim ljetnim mjesecima, stablo u posađeno na otvorenom može zahtijevati svakodnevno zalijevanje, a ovisno o temperaturi u stakleniku, možda ćete morati uvesti istu rutinu. Tlo se ne smije potpuno osušiti između zalijevanja.
Gnojidbu trešnje u stakleniku je potrebno provoditi samo jednom godišnje u rano proljeće što će osvježiti tlo i stablu osigurati potrebne hranjive tvari za cvjetanje i plodonošenje. Koristi se organsko gnojivo ili kompost za najbolje rezultate ili komercijalno gnojivo razvijeno posebno za uzgoj voćki u stakleniku.
Uzgoj u posudama
Kada se trešnja sadi u spremnik, odnosno kontejner ili posudu, treba odabrati sortu koja je prikladna za područje u kojem se sadi. Ako se sadi sorta koja se oprašuje, potrebno je zasaditi minimalno dvije trešnje u loncima. Ako je prostor u kojem se stablo trešnje sadi mali, treba odabrati samooplodne sorte poput Stelle, Morella, Nabella, Sunbusrta, Dukea. Preporučuje se sadnja stabla na kojem su cijepljeni kultivari.
Za sadnju stabla trešnje u posudu potrebno je naći lonac koji je dublji i širi od korijenske kugle kako bi stablo moglo nesmetano rasti. Lonac od 15 l je dovoljno velik za stablo od 1,5 m i treba imati drenažne rupe. Ako su rupe prevelike treba ih prekriti mrežicom za zaštitu ili nekim drugim materijalom. Prije sadnje je poželjno postaviti lonac na kotač kolica radi lakšeg premještanja.
Ako je korijen vezan on se izrezuje na veće korijene te se otpušta korijenova kugla prema gore. Spremnik se djelomično puni mješavinom pijeska, treseta i perlita. Drvo se stavlja na sredinu tla te ga se zatim prekrije dodatnim tlom do 2,5 cm u dnu stranice. Tlo oko stabla se treba učvrstiti te zaliti vodom.
Kada je presadnja u posudu završena, podloga se mora utapkati kako bi zadržala vlagu jer se biljke u posudama suše brže od onih u vrtu. Kada stablo rodi treba ga redovito zalijevati. Nekoliko puta tjedno se stablo treba dubinski natapati, ovisno o vremenskim uvjetima, jer se tako potiče rast korijena duboko u lonac i sprječava pucanje ploda. Stablo trešnje u posudi se gnoji se organskim gnojivima od morskih algi ili višenamjenskom organskom hranom, a treba izbjegavati gnojiva koja guše dušik.
Održavanje nasada
Prije početka vegetacije dodaju se mineralna gnojiva. 2 - 3 puta u vegetacije se obavlja tretiranje zakorovljenog zaštitnog pojasa s 4 - 6 l/ha. U razdoblju mirovanja voćki i u doba vegetacije se obavlja rezidba rodnih stabala. Nakon 2 - 3 godine od podizanja nasada se zatravljuje međuredni prostor. Sadržaj organskih tvari se povećava malčiranjem, odnosno košnjom tratine.
Održavanje i njega
Stablo trešnje se održava primjenom herbicida na korov. Između redova se odvija zatravljivanje površine koje se tijekom vegetacije malčira i kosi.
Zalijevanje
Stablu trešnje je dovoljna mala količina vlage u tlu, oko 500 mm oborina godišnje jer njezin korijen ima veliku apsorpcijsku moć. Odgovara joj suhi zrak, stoga se sadi na mjestima gdje je vlaga zraka relativno niska. Ako dođe do povećane vlage u zraku, to može pogodovati pojavi biljnih bolesti. Povećane oborine ometaju zametanje cvjetnih pupova te dolazi do slabe oplodnje i pucanja plodova.
Gnojidba
Prije podizanja voćnjaka, unutar kojeg se sade stabla trešnje, obavlja se kemijska i fizikalna analiza tla. Analizom se određuje koncentracija pojedinih hranjiva i reakcija tla. Temeljem hranjiva i reakcije tla određuje se količina mineralnih gnojiva i mjera kalcizacije. Ako se stablo trešnje sadi na teškim, zbitim i vlažnim tlima, potrebno ih je obraditi odgovarajućim agrotehničkim zahvatima. Za sadnju stabla trešnje treba odabrati lakša tla, iako sadržavaju manje hranjiva.
Stablo trešnje najviše traži dušik, fosfor i kalij u tlu. U prvim godinama stablo trešnje je potrebno gnojiti s 30 kg/ha fosfora. Kasnije, tijekom rodnosti i do 90 kg/ha.
Tijekom aktivnog rasta stabla, u nekoliko navrata, potrebno je dodati mineralna gnojiva poput KAN-a, UAN-a, uree te sulfata, radi obogaćivanja tla dušikom. Starijim voćkama se dodaje do 140 kg/ha dušika, dok se mladim voćkama dodaje do najviše 40 kg/ha dušika. U punoj rodnosti stablu trešnje je potrebno i oko 200 kg/ha kalija.
Razmnožavanje
Razmnožavanje stabla trešnje se vrši oprašivačima ili samooplodno. Većina sorti trešnje je autosterilna, stoga dolazi do intrinkompatibiliteta. Za razmnožavanje je potrebno saditi multisortne nasade u različitim redovima. Ako se odgovarajuće sorte sade u susjedne redove međusobno oprašivanje će dati rezultat. Važno je da posađene sorte imaju slično vrijeme cvatnje kako bi došlo do uspješne oplodnje.
Oprašivača ne smije biti manje od 15%, stoga moraju biti ujednačeno raspoređeni unutar voćnjaka. Za pravilno oprašivanje neizostavni su bumbari i pčele, a u tome će pomoći sadnja nevena, rudbekije, lavande, matičnjaka, boražine, timijana, ivančice, kamelije i dalije.
Presađivanje
Idealno vrijeme za presađivanje trešnje je proljeće, prije početka cvatnje ili jesen, prije početka zime. Uvjeti koji su potrebni za uspješno presađivanje sus sunčano i suho vrijeme kako bi se spriječilo truljenje korijena, plodna, humozna i dobro drenirana vrsta tla i dubina sadnje koja treba biti takva da vrh korijena trešnje bude na površini zemlje.
Presađivanje trešnje se obavlja lopatom za iskopavanje. Potrebno je izmjeriti željeni dio zemlje za presađivanje i iskopati komad tla s biljkom. Biljka se prenosi na novo mjesto, a zemlja se ponovno nabija oko korijena kako bi se osigurao potpuni kontakt s tlom.
Nakon presađivanja, trešnja se mora zalijevati svakodnevno dok se ne ukorijeni. Važno je osigurati da se ne prekriva vrh korijena, kako bi se osiguralo da će biljka dobro rasti i razvijati se na novom mjestu.
Pomlađivanje
Pomlađivanje trešnje je proces u kojem se uklanjaju stare grane ili stabla i zamjenjuju mlađim sadnicama. Ovaj proces se obično provodi kako bi se osiguralo da biljka uvijek ima mladu i zdravu krošnju, što može doprinijeti boljem prinosu ploda i kvaliteti.
Pomlađivanje trešnje također može pomoći u održavanju ravnoteže hranjivih tvari u tlu i održavanju plodnosti tla. Uklanjanjem starih grana, oslobađaju se resursi za nove čime se osigurava njihov zdrav i brz rast. Obično se provodi u nekoliko koraka, uključujući uklanjanje starih grana, pripremu tla, sadnju mladica i pravilnu njegu. Treba napomenuti da se pomlađivanje ne može provoditi svake godineu.
Prorjeđivanje
Stablo trešnje ima izražen vrh, stoga nakon skraćivanja sadnice razviju nekoliko jakih izboja na vrhu. Iz njihovih vegetativnih pupova će, nakon druge godine, izrasti jače mladice. Vrh sadnice se treba izolirati. U kasnijim godinama izoliraju se i vrhovi osnovnih grana kako bi se voćke dobro razgranale.
Rezidba
Rezidba trešnje se odvija za vrijeme vegetacije. Početkom rasta pinciraju se nepoželjne mladice koje se potpuno uklanjaju ako rastu okomito duž osnovnih grana. Isto vrijedi i za one koje rastu prema unutrašnjosti krošnje jer je zasjenjuju.
Kako bi se stvorio vretenasti grm mladice, koje će kasnije biti osnovne grane, se povijaju. Preporučuje se pinciranje mladica.
Nakon pune rodnosti potrebna je slabija rezidba jer se vegetativna aktivnost smanjuje. Svibanjske kitice traju i do 12 godina te se same obnavljaju što olakšava rezidbu trešnje u punoj rodnosti.
Zaštita od vjetra
Odraslim stablima trešnje nije potrebna zaštita od vjetra, no mladice koje su još u fazi ukorjenjivanja ipak zahtijevaju zaštitu kako bi se osiguralo sigurno ukorjenjivanje. Postoji nekoliko načina kako zaštititi mladice trešnje od vjetra, a ono uključuje vezanje mladica trešnje oko drvenih stupova ili žice što im omogućuje podršku i smanjenje štete od vjetra i korištenje štitnika izrađenih od plastike ili drva visokih oko 1 m i širokih oko 50 cm.
Postavljanje mladica trešnje u redu omogućuje im da se podržavaju jedni drugima, što također smanjuje štetu od vjetra, kao i uklanjanje visokih biljaka ili zidova u blizini mladica trešnje i navijanje žice oko korijena mladice što im omogućuje da se drže zemlje i sprječava ih da se prevrću pod utjecajem vjetra.
Priprema za sljedeću sezonu
U kolovozu se sa stabla trešnje uklanja treset i piljevina. U rujnu stablo treba nahraniti gnojivom na bazi fosfora i kalija jer će ono pripremiti stablo za zimu. Dodaje se 70 g kalijevog klorida ili kalijeve soli te 150 g superfosfata po biljci. Nakon opadanja lišća uklanjaju su svi biljni ostaci koji se nalaze u krugu stabla. Nakon prvog mraza stablo treba zaštiti posipanjem Azofostom (100 g na 10 l vode). Ovaj postupak će pomoći u zaštiti stabla od štetnika.
Za vrijeme suhe jeseni treba provesti navodnjavanje vodom, pogotovo ako se radi o mladom stablu trešnje. Početkom prosinca se stablo izbjeljuje bijelim vrtnim bojama kako bi se spriječilo pucanje kore zimi.
Bolesti
Kako bi se stablo višnje zaštitilo od bolesti, u integriranoj ili ekološkoj proizvodnji, preporučuje se provedba preventivnim tretiranjem bakrenim pripravcima u vrijeme opadanja lišća te prije otvaranja pupova. Najraširenije bolesti trešnje su kozičavost lista trešnje, šupljikavost lista trešnje, uvijenost i sušenje lista trešnje, palež cvijeta i mladica, trulež ploda.
Kozičavost lista trešnje
Kozičavost lista najviše napada listove trešnje i višnje, no višnja je ugroženija nego trešnja. Na trešnji je zaraza nešto slabija zbog duljeg inkubacijskog razdoblja. Kozičavost lista najviše napada presadnice te tako uzrokuje rano opadanje listova. Uzročnik bolesti je gljiva Blumeriella jaapii.
Prvi znakovi bolesti se javljaju krajem svibnja. Na gornjoj strani lista se javljaju sitne pjege okruglastog do ovalnog oblika, promjera 1 - 3 mm. Pjege mogu biti ljubičaste do zagasito ljubičaste boje. Kako vrijeme prolazi tako se, ako se ne liječe na vrijeme, pjege povećavaju. Prljavo bijele nakupine acervula se javljaju na naličju lista, a pojavom prvih pjega list požuti i otpada. U slučaju jakih zaraza krošnja višnje tijekom ljeta može biti skroz ogoljena.
Duguljaste lezije, promjera 3 - 5 mm, nastaju na cvjetnoj stapki ploda. Plod više ne sazrijeva pravilno jer zaraženi dio stepke nekrotizira. Kada zaraza zahvati plod on poprimi pjege s bijelom prevlakom.
Ako se mladice i grane zaraze na njima nastaju male pukotine unutar kojih se formiraju bijele nakupine konidija. Optimalna temperatura za stvaranje bolesti je između 13 i 16°C, gljiva inkubira pri temperaturi od 16°C i traje 5 dana.
Kako bi se bolest spriječila potrebno je sakupiti zaraženo lišće ispod stabla te primijeniti fungicide. Prvo prskanje bakrom se provodi za vrijeme vegetacije u fenofazi stabla.
Šupljikavost lista trešnje
Bolest napada listove i izboje, a uzročnik je gljiva Stigmina carpophila. Okrugle, tamnocrvene, narančaste ili ljubičaste pjege nastaju na plojki lista. Rub pjega je tamno obrubljen. Pjege su velike 3 - 5 mm. Kada se list zarazi, pjege nekrotiziraju, a zaraženi dio plojke ispada. Zbog toga listovi izgledaju probušeno. Ako je zaraza napredovala, lišće u potpunosti može otpasti.
Ako je peteljka zaražena, na njoj se javljaju duguljaste pjege. Posljedica je sušenje lista trešnje. Na izbojima se stvaraju eliptične pjege, a unutar pjega se tkivo suši. Kada je mladica napadnuta njena kora puca, a na tim mjestima se javlja smola. Kada je plod napadnut, on poprima tamnosmeđu boju i otpada sa stabla.
Zaraza se može spriječiti pravilnom rezidbom zaraženih izboja tijekom zime. Ti izboji se iznose izvan voćnjaka i spaljivanju. Uz rezidbu se primjenjuju i fungicidi. Preporučuje se prskanje fungicidima na osnovi bakra koje se provodi u kasnu jesen.
Uvijenost i sušenje lista
Ova bolest najčešće napada listove stabla višnje, trešnje i marelice za vrijeme kišnih proljeća. Uzročnik je gljiva Apiognomonia erythrostoma. Znakovi bolesti se mogu vidjeti u proljeće kada listovi na vrhu izboja počinju naglo venuti te poprime tamnosmeđu boju. Osušeni listovi se počinju uvijati i takvi ostaju visjeti na stablu kroz cijelu vegetaciju, ponekad i kroz zimu. Promjena boje na listu uvijek počinje od ruba plojke.
Kako bi se infekcija smanjila potrebno je skupiti lišće ispod stabla, po mogućnosti ga spaliti. U vrijeme otvaranja pupova se provodi prva zaštita s primjenom fungicida na bazi bakra. Svako sljedeće prskanje se provodi organskim fungicidima. Prskanja se provode u intervalima od 10 - 12 dana. Prskanje se provodi tri puta.
Palež cvijeta i mladice trešnje
Uzročnik ove bolesti je gljiva Monilinia laxa koja najčešće napada cvjetove i mladice. Bolest djeluje tako da izaziva sušenje cvata. Latice koje su se zarazile poprimaju svijetlo smeđu boju, a listovi tamnosmeđu. Bolest preko peteljke, kitica i cvijeta ulazi u izboje te stvara nekrozu. Kada se kora skine vidi se da je tkivo poprimilo crvenu boju. Rak-rane nastaju kod jakih zaraza.
Zaraženi izboji se odstranjuju zimskom rezidbom kako bi se smanjio infektivni potencijal. Prskanje se obavlja do najviše tri puta, ovisno o duljini cvatnje. Početkom cvatnje se provodi prvo prskanje, drugo u punoj cvatnji. Treće prskanje se provodi u fazi opadanja latica.
Trulež ploda trešnje
Ova bolest napada isključivo plod trešnje, a javlja se za vrijeme kišnog razdoblja. Napadu su podložniji plodovi bez stabljike. Uzročnik ove bolesti je gljiva Monilinia fructigena. Za vrijeme berbe plodovi postaju osjetljiviji. Kada je plod zaražen na njemu se pojavljuje ovalna pjega svijetlo smeđe ili crvene boje. Nakon nekog vremena na kožici ploda se javljaju nakupine spora koje podsjećaju na jastučiće. Jastučići su nakupine spora sivo-smeđe boje. Plodovi se s vremenom mumificiraju te takvi ostaju visjeti na grani. Zaraženi plodovi su najveći izvor zaraze, a kako bi se zaraza spriječila biraju se manje osjetljive sorte.
Štetnici
Stablo trešnje ima više različitih štetnika, ali tri najopasnija su trešnjina muha, crna trešnjina uš i trešnjina osica.
Trešnjina muha
Trešnjina muha je najopasnije štetnik koji može zahvatiti stablo trešnje. Posljedica štetnika je crvljivost ploda, a najčešće napada srednje i kasne sorte trešanja. Odrasla trešnjina muha je crne boje te ima trokutasti štit žute boje na prsištu. Krila su joj prozirna s vidljivim prugama. Veličina muhe je 3,5 - 5 mm.
Ličinke su bijele te narastu 4 - 6 mm. Odrasle muhe proizvode džepić na plodovima u koji polažu jajašca. Plod na tom mjestu postane podložan truljenju. Kada se ličinka razvije ona prodire dublje u plod, do koštice, što izaziva crvljivost ploda.
Kako bi se smanjila zaraza stablo višnje treba potpuno obrati jer se tako uništavaju ličinke u plodovima. Preporučuje se uništavanje divljih trešanja u blizini. Osnovna zaštita je primjena insekticida. Primjena se provodi kada je više od polovine ploda porumenilo ili požutilo.
Crna trešnjina uš
Ovaj štetnik napada lišće i rasprostranjen po cijeloj Europi te prenosi na desetke perzistentnih i neperzistentnih virusa. Uš može narasti 1,4 - 2,1 mm. Tijelo joj je crne boje i okruglog oblika. Ženke su veće i mogu narasti do 2,5 mm. Ovaj štetnik najčešće napada mlade izboje te uzrokuje kovrčanje vršnog lišća koje postaje krastavo. Crna trešnjina uš luči mednu rosu na koju se naseljavaju gljive čađavice. Tretira se insekticidima u svibnju i lipnju te iskorjenjivanjem korijena.
Trešnjina osica
Uz trešnju, ovaj štetnik napada lišće kruške, višnje te šljive. Odrasle osice su crne boje, veličine 4 - 6 mm. Noge su im u sredini smeđe boje. Ženski primjerci su veći za 1 - 2 mm od muških. Jaja su svjetlozelene boje i ovalnog oblika.
Gusjenice mogu narasti do 10 mm. Zeleno-žute su boje te imaju malu crnu glavu. Prekrivene su crnom sluzi te mogu podsjećati na puža jer ostavljaju sluzavi trag. Gusjenice imaju dvije generacije godišnje i javljaju se krajem ljeta ili početkom jeseni. Ličinke grizu dijelove između žilica lista te na tim mjestima ostaje prozirna kožica u obliku čipke. Oštećeni dijelovi posmeđe.
Trešnjina osica se suzbija insekticidima na bazi fentina, diazinona, malatonina, fosalona, deltametrina i diometoata.
Upotreba trešnje
Svježe trešnje se smatraju idealnim međuobrokom kod ljudi s povećanom tjelesnom masom. Preporučuje se konzumacija između glavnih obroka.
Berba
Berba trešanja se odvija kada su plodovi posve zreli. Plodovi moraju biti čvrsti i ubrani s peteljkom ako se žele konzumirati svježi, a najčešće se beru 2 - 3 dana prije pune zrelosti.
Više od 25% svoje težine, plod dobiva u posljednjem tjednu prije berbe. Voćari stoga pokušavaju produljiti berbu kako bi se urod poboljšao i kako bi se dobio što veći plod. Tako se čvrstoća mesa smanjuje, ali se povećava udio topivih tvari u plodu. Berba počinje kada plodovi pokazuju najbolje karakteristike za odabranu sortu, odnosno kada dozrije.
Ako se trešnje uzgajaju za svježu potrošnju onda se beru ručno s peteljkom, tijekom hladnijeg dijela dana. Posebna pažnja se pridaje pažljivoj berbi kako se ne bi stvorila mehanička oštećenja. Ručna berba mora biti brza i učinkovita.
Skladištenje
Trešnje za skladištenje trebaju biti svijetle, čiste, sjajne i bez mrlja. Ako se radi o slatkoj trešnji, ona mora imati čvrsto, ali ne tvrdo, meso. Kisele trešnje trebaju biti srednje čvrste. Što je boja trešnje tamnija to je slađi plod. Trešnje s posjekotinama, modricama ili one sa suhim stabljikama treba izbjegavati. Trešnja s peteljkom ima duži vijek trajanja.
Konzervirane trešnje se mogu pohraniti u ostavi do godine dana. Jednom kada se otvore moraju se iskoristiti unutar tjedan dana. Zamrznute, trešnje mogu trajati 6 - 12 mjeseci, ovisno o sorti. Neotvorene, sušene trešnje mogu trajati i do godine dana.
Kada se trešnje konzumiraju svježe, one se spremaju u plastičnu vrećicu te se stavljaju u hladnjak. Prije konzumacije se peru te se ostave par sati na sobnoj temperaturi jer im je tada okus bolji. Svježe trešnje se konzumiraju u roku 2 - 4 dana.
Trešnje se zamrzavaju u 40% sirupu - 4 šalice vode s 3 šalice šećera. U sirup se dodaje pola čajne žličice askorbinske kiseline na 1/2 l tekućine. Trešnje se mogu zamrzavati i bez tekućine tako da se ukloni sav zrak iz plastične vrećice.
Pripravci
- džem od trešanja
- kompot od trešanja
- liker od trešanja
- marmelada od trešanja
- pekmez od trešanja
- sirup od trešanja
- sok od trešanja
Kulinarstvo
Trešnje se mogu jesti umočene u čokoladu ili poslužiti kao dekoracija na kolačima i tortama. Može se upotrijebiti za pripremu slanih i slatkih jela. ine dio nadjeva za kolače, voćnih salata, torti i krustadi. Sorbet, umak ili sladoled se radi od trešnjinog pirea koji se može raditi sam ili kombinirati s drugim voćem.
U nekim zemljama od trešanja se rade voćne juhe ili umaci koji se poslužuju uz pečenu puretinu ili patku. Mogu se konzervirati sušenjem u obliku džemova i kompota. Također, od trešanja se može proizvesti i rakija.
Medicina
Energetska vrijednost na 100 g trešanja je 50 kalorija. Pune su minerala poput kalcija, kalija, magnezija, željeza, fosfora i cinka. Od vitamina trešnje sadrže tiamin, vitamin C, riboflavin, vitamin A, niacin, piridoksin i pantotensku kiselinu.
Trešnje su prepune dijetalnih vlakana koji potiču probavu. Ne preporučuje se konzumacija više od 2 šalice dnevno jer su višnje bogate voćnim šećerom. Trešnje sadrže beta-karoten, zeaksantin i lutein koji štite zdravlje organizma, najviše vid i kožu.
Zanimljivosti
Trešnja potječe iz Turske, a u Rim je donesena 74 g. pr. Kr. Riječ "trešnja" potječe od grčke riječi "keros" koja označava rog, odnosno tvrdoću trešnjina stabla. Za uzgoj trešnje su zaslužni Grci, a Rimljani su svojim legijama rasprostranili stablo trešnje po Starom Kontinentu.
Trešnja je poznata još od brončanog doba, a pradomovina joj je Turska. Lucije Lukul je donio prvu trešnju u Rim. Monasi su pokušavali trešnju priviknuti na hladna područja. U propisima Karla Velikog preporučeno je više sorti.
Trešnja je samoniklo drvo iz kojeg su se razvili različiti uzgojni oblici. Neke sorte mogu narasti i do 20 m, a crveno drvo trešnje se cijeni u izradi namještaja.
Napoleon Bonaparte je na Elbi zatečen u zagrljaju s otočankom. Kao izgovor je rekao da su brali trešnje, premda na Elbi tada nije bilo niti jednog stabla trešnje.
Foto: Hans / Pixabay
Odgovori