Japanska trešnja

Japanska trešnja (lat. Prunus serrulata) pripada rodu Prunus i, iako se često veže za Japan i predstavlja simbol dolaska proljeća, njeno podrijetlo je Azija. Naziva se još i ukrasna trešnja. U početku su križane s dugovječnim trešnjama koje su pronađene u šumama te su kao takve vremenom uzgajane da budu dvocvjetne što je danas dovelo rezultiralo time da ima čak do 50 latica u jednom cvijetu.

Listopadna je vrsta drveća iz porodice ruža (Rosaceae). Ima glatku smeđu koru, kratko deblo i gustu krošnju. Može doseći visinu 4 - 8 m. Lišće je naizmjenično raspoređeno, a listovi obično mjere između 5 - 13 cm duljine i 2,5 - 6,5 cm širine. Njeno lišće vremenski mijenja različite nijanse crvene, narančaste i žute. Posebna je po svojim ružičastim i bijelim cvjetovima pa se zato često naziva i japanska kraljevska trešnja. Cvjetovi traju vrlo kratko, a nakon otpadanja stvaraju tzv. snijeg. Cvjeta u veljači i ožujku, a najkasnije u travnju.

Japanska trešnja je kao drvo jako krhko i osjetljivo te se preporučuje što manje tretiranja. Osjetljivo je na bolesti poput gljivica. Kako bi drvo bilo što zdravije i dugovječnije, stručnjaci savjetuju da se ukloni samo neophodno (višak grana ili smanjivanje veličine drveta) i to poslije cvjetanja, nikako prije. Sadnja se preporučuje u jesen, a izbjegava se sadnja zimi zbog mraza i hladnoća. Zahtijeva redovito zalijevanje tijekom prve godine sadnje te dobro drenirano tlo. Upravo radi tih uvjeta dobro podnosi sunce.

Vrste japanske trešnje

Sakura je najpoznatiji naziv za cvjetove japanske trešnje, a u Japanu se smatraju nacionalnim cvijetom. Zabranjeno je branje i takvi postupci se kažnjavaju. Njihov životni vijek je vrlo kratak, u prosjeku dva tjedna.

Somei Yoshino

Najčešća i najpoznatija vrsta u Japanu Somei Yoshino (lat. Prunus x yedoensis) može narasti i do 9 m. Najviše je zastupljena na području Tokija. Cvjeta u rano proljeće i boja se postupno mijenja, od blijedo ružičaste do bijele na kraju. Daje male plodove koje su hrana pticama. Ova vrsta se najviše izvozi.

Edo Higan

Edo Higan (lat. Prunus x subhitrella) dobila je ime po proljetnom ekvinociju, tzv. higanu. Dobivena je križanjem dvije vrste, Prunus itosakura i Prunus incisa. Najviše je zastupljena na glavnom japanskom otoku Honshu, zatim na Shikoku te Kyushu. Podaci govore da je jedna od najdugovječnijih vrsta čiji je životni vijek čak više od 1.000 godina. Najstarije stablo nalazi se u gradu Hokuto. Za njega govore da je staro više od 2.000 godina. Vrijeme cvjetanja je u ožujku i travnju.

Yamazakura

Yamazakura (lat. Prunus jamasakura) u izvornom prijevodu znači "stablo planinske trešnje". Najzastupljenija je u južnim dijelovima Japana i karakteriziraju to što joj se u isto vrijeme pojavljuju i listovi i cvjetovi. Cvjetovi imaju male latice i u principu su ružičaste boje, ali se mogu pojaviti i u drugim bojama. Životni vijek joj je otprilike 500 godina.

Oshima Sakura

Oshima Sakura (lat. Prunus speciosa) potječe s otoka Izu Oshima gdje se nalazi ujedno i najstarije stablo ove vrste, staro 700 godina s opsegom debla otprilike 7 m. Njegova visina je uglavnom 4 - 12 m, a uglavnom raste na području Tokija i Kanagawe. Za ovo stablo se može reći da cvjeta relativno kasno, krajem travnja. Karakteriziraju ga velike bijele latice koje se pojavljuju uz cvjetove i koriste se u pravljenju tradicionalnih slatkiša.

Kanzakura

Kanzakura (lat. Prunus kanzakura) u prijevodu znači "hladna sakura". Karakterizira ju cvjetanje već u siječnju, a cvjetovi su joj tanki, pojedinačni i svijetlo crvene boje. Dobivena je križanjem dvije vrste, Oshima Sakure i Hikan Sakure. Poznata je još i pod nazivom Ganjitsu Sakura.

Kanhizakura

Kanhizakura (lat. Prunus campanulata) je jedno od najpopularnijih stabala trešnje koje se može najčešće vidjeti na području Okinawe i Kyushua. Može narasti otprilike 3 - 8 m. Vrijeme cvjetanja je također relativno rano, između siječnja i veljače. Karakteriziraju je cvjetovi ružičaste boje koji izgledaju poput zvona. Još se naziva i tajvanska trešnja.

Kanzan

Kanzan (lat. Prunus serrulata) je vrsta nazvana po planini u Japanu (Kwanzan) te je karakteristična za Japan, Kinu i Koreju. Izvorno ime joj je Sekiyama, međutim ono se rijetko koristi. Poznato je kao trešnja s dvostrukim cvjetovima gdje može imati više od 20 latica na jednom cvijetu. Boja joj je svijetlo ružičasta i obično cvjetaju sredinom travnja. Može doseći visinu 7 - 9 m, a životni vijek joj je relativno kratak (15 - 25 godina). Ova vrsta se može uzgajati u posudama, na otvorenom, ali i kao bonsai.

Oyamazakura

Oyamazakura (lat. Prunus sargentii) je poznata još i pod nazivom Ezoyamazakura, a doslovni joj je prijevod "veliko planinsko stablo trešnje". Karakteristična je za sjeverni Japan te se zato može vidjeti na području Hokkaida i Tohokua. Obično cvijeta između travnja i svibnja i ima cvjetove ružičaste boje. U podnožju planine Iwaki nalazi se otprilike 6.500 stabala ove trešnje na dužini od 20 km, a može doseći visinu do 12 m.

Ukonzakura

Ukonzakura (lat. Prunus serrulata) se razlikuje od drugih vrsta upravo po boji koja joj je bijelo žuta. Na japanskom je "ukon" riječ za kurkumu, začin koji daje žutu boju te je upravo radi toga ova vrsta tako nazvana. Broj latica po jednom cvijetu joj je otprilike 15 - 20 te cvijeta otprilike u travnju. Njeni listovi i cvjetovi se formiraju u isto vrijeme.

Kawazu Sakura

Kawazu Sakura (lat. Prunus lannesiana) je naziv je dobila po gradu Kawazu gdje je otkrivena 1950-ih i gdje se svake godine se organizira festival. Ima dugo razdoblje cvjetanja koje može trajati i cijeli mjesec. Cvjeta relativno rano, već u veljači pa se zato njeni cvjetovi nazivaju "zimski cvjetovi trešnje". Cvjetovi dolaze u širokom spektru boja, a najpoznatiji su u ružičastoj boji s pet latica. Postoji više od 8.000 stabala ove vrste na dužini od 4 km uz rijeku Kawazu.

Uzgoj japanske trešnje

Japanska trešnja najbolje uspijeva na ilovastom tlu s puno humusa, a sadnja se preporučuje u ranu jesen. Jako je osjetljivo stablo koje ne podnosi sušu te se tlo mora održavati vlažnim. Da bi se osigurao pravilan rast, mora imati najmanje 6 sati direktnog sunca, a neke vrste podnose i sjenovita područja. Dugotrajni period hladnog vremena može predstavljati problem zato je treba zaštititi od brojnih štetnika i bolesti.

Slaganje kultura

S obzirom na to da je jako osjetljivo stablo i da joj je potrebno vrijeme prilagodbe, poželjno je dobro isplanirati koje vrste biljaka se mogu saditi uz stablo japanske trešnje, a da ju pritom ne ugrožavaju dovodeći je u doticaj s brojnim štetnicima koji su pogubni i koji su mogu skratiti životni vijek.

Biljke koje su izvrsne za sadnju u blizini japanske trešnje su neven, maslačak, lavanda i ružmarin. Ove biljke privlače oprašivače, odbijaju štetnike te grade zdravo tlo koje osigurava trešnji pravilan rast. Mogu se saditi uz ili ispod stabla, ovisno o tome koliko im je potrebno sunca.

Vrste biljaka koje se još mogu saditi uz japansku trešnju su bijela djetelina, potočarka, tratinčica i vlasac.

Zalijevanje

Japanska trešnja zahtijeva dosta vlage i dobro drenirano tlo, ali ne mogu rasti na močvarnom tlu. Teško uspijevaju pored potoka i na glinovitom tlu. Dodatnu njegu i zalijevanje potrebno joj je osigurati ljeti, u sušnim periodima i tijekom prve godine sadnje.

Gnojidba

Da bi se osigurao pravilan rast i razvoj japanske trešnje, potrebno ju je ispravno prihranjivati. Preferira blago kiselo tlo pH vrijednosti oko 6,5. Da bi se postigla ova pH vrijednost, koriste se dva dodatka, vapno ili sumpor. Vapno podiže pH vrijednost, a sumpor ga snižava. Koristi se ili jedno ili drugo, u zavisnosti kakvo je tlo. Gnojivo se nanosi ravnomjerno ispod stabla, ali ne u direktnom doticaju nego otprilike na udaljenosti od 1 m produžujući se izvan krošnje. Tako će se najbolje osigurati hranjive tvari.

Potrebno je gnojiti prije jake kiše, a izbjegava se gnojidba u jesen ili zimu s obzirom na to da je tada biljka u fazi mirovanja i neće moći apsorbirati sve nanesene hranjive tvari.

Razmnožavanje

Način razmnožavanja japanske trešnje je dosta sličan kao i kod ostalih stabala. Reznice se uzimaju s mekog drveta u periodu između kasnog proljeća i ranog ljeta kada je reznica meka te lako pušta korijenje. Postoji i drugi način razmnožavanja - dok je trešnja još u cvatu, odrezani kraj se umoči u praškasti hormon za korijenje te se stvori vlažna sredina koja je pogodna za pravilan rast. Nakon određenog perioda (otprilike 4 tjedna) provjerava se stanje sadnice te, ako je uspjela, sadi se u posude i drži u zaštićenom okruženju najmanje jednu godinu.

Presađivanje

Ako se japanska trešnja presađuje iz posuda, potrebno je pričekati proljeće, a idealno vrijeme za presađivanje je u jesen, prije prvih mrazova kako bi uspostavio dobar korijenski sustav. Potrebno je redovito zalijevanje tijekom prve godine nakon sadnje. Presađivanje stabla japanske trešnje potrebno je planirati unaprijed jer se prije tog postupka trešnja treba dobro zaliti. Rupa koju je potrebno iskopati mora biti duplo šira nego samo stablo kako bi se osiguralo da se korijenje pravilno razgrana. Stablo je potrebno presaditi u što kraćem vremenskom roku kako bi se spriječilo isušivanje i oštećenje samog korijena.

Pomlađivanje

Proučavajući različite vrste japanskih trešanja, kroz povijest se uspio produžiti njezin životni vijek, može se reći, na neodređeno vrijeme. U početku se pomlađivanje vršilo tako što bi se uklanjala stara stabla koja bi onda pravila mjesto za sadnju novih razmnoženih biljaka. Karakterizira ih oštra rezidba koja će potaknuti novi snažni rast na mjestu gdje je bila orezana. Najbolji primjer za to je Edo Higan, vrsta japanske trešnje kojoj je prijetilo izumiranje. Stablo je posađeno u tridesetim godinama 20. stoljeća, imalo je jako trulo deblo sa samo jednom preostalom granom. Primijenjen je postupak oštre rezidbe i nakon određenog perioda formirale su se nove grane. Kada grane dosegnu određenu dužinu, debljinu i kvalitetu, dopustit će se da izvorno stablo propadne, a od ovih izdanaka stvorit će se novo stablo.

Tlo

Stabla japanske trešnje preferiraju relativno vlažno tlo s puno humusa i neutralnom pH vrijednošću. Ako je tlo previše vlažno, to može stvoriti problem jer će prevladati trulež korijena. Pravilnim tretiranjem tla i održavanjem preferirane pH vrijednosti, spriječit će se gljivične bolesti te, samim time, i propadanje stabla. Neke vrste poput Somei Yoshino mogu tolerirati sušu, dok, s druge strane, neke vole izrazito kiselo tlo.

Klima

Japanska trešnja može preživjeti zimske temperature čak do -23°C. Ipak dugotrajna razdoblja hladnog i vlažnog vremena mogu biti problem za ovu vrstu. Upravo takvo vrijeme potiče stvaranje gljivica koje su neprijatelj japanske trešnje. Iako ne treba stalnu izloženost sunčevoj svjetlosti, stabla koja su izložena dulje suncu daju bujnije i bogatije cvjetove. Klimatske promjene uzrokovale su to da nekad cvjeta i ranije. Prema podacima, prosječna temperatura u Kyotu je 1953. godine bila 8,6°C, a sada mjerenja pokazuju 12,4°C.

Sadnja japanske trešnje

Japanska trešnja ima jedinstvenu i prepoznatljivu krošnju koju krase cvjetovi različitog spektra boja, ovisno o vrsti. Potrebno je otprilike dvije godine da bi se pojavili prvi cvjetovi. Kako bi se poboljšao izgled stabla i kako bi cvjetovi bili što bogatiji, mora biti izložena sunčevoj svjetlosti, ali i pravilnom tretiranju i održavanju tla.

Vrijeme sadnje

Stabla se sade između studenog i ožujka, a u posudama se mogu posaditi u bilo koje doba godine, ali po mogućnosti ne zimi. Način sadnje je klasičan kao i za svako drugo stablo. Kopanjem rupe i dodavanjem organske tvari stvaraju se idealni uvjeti za početak rasta stabla japanske trešnje. Sljedeću godinu potrebno ju je više nego obično tretirati vodom.

Sadnja iz sjemena

Da bi se sjeme prilagodilo sadnji, potrebno ga je tretirati tako da se na kori sjemena stvore ogrebotine i tako ga se oslabi te stratifikacijom. Upravo te metode potiču klijanje sjemena. Koru sjemena je moguće oslabiti i korištenjem vodikovog peroksida.

Postoji pet načina pripreme sjemena za sadnju.

1. potapanje u vodikovom peroksidu oko 10 minuta
2. korištenje brusnog papira kako bi se otklonio površinski sloj sjemena
3. brušenje površinskog sloja sjemena pomoću male sprave
4. zarezivanje sjemena, najčešće nožem
5. razbijanje vanjskog sloja priborom poput kliješta (ovo je ujedno i najagresivnija metoda)

Sjeme japanske trešnje je poslije potrebno isprati, staviti na vlažni kuhinjski papir, a zatim u vrećicu i u hladnjak. Klijanje sjemena ovisi o vrsti, a najčešće je u periodu 2 - 8 tjedana, iako je nekim vrstama potrebno i do nekoliko mjeseci.

Sadnja sadnice

Nakon što je period klijanja prošao, i kada je sjeme spremno ono se pincetom uzima i presađuje u odgovarajuću posudu. Pokriva se tankim slojem zemlje, ne deblje od 2 cm. Da bi se pospješilo klijanje i samim time potakao rast, preporučuje se držanje posude sa sjemenom na sunčevoj svjetlosti što je više moguće. Dalje, kada sadnica naraste u željenu visinu, ona se presađuje ili u zemlju ili u veću posudu.

Uzgoj u vrtu

Japanska trešnja se sadi u prethodno iskopanu rupu dimenzija 60x60 cm i 30 cm dubine. U iskopanu rupu dodaju se organske tvari koje se miješaju s već iskopanom zemljom. Nakon što je posađeno, stablo se učvrsti kako se ne bi slomilo prilikom puhanja vjetra te se po površini dodaje kompost u debljini 5 - 7 cm kako bi se zaštitilo od temperaturnih promjena.

Uzgoj u stakleniku

Za uzgoj japanske trešnje nije potreban staklenik. Moguće je uzgajanje u posudama ili direktno u zemlju, a nerijetko se uzgaja i kao bonsai. Jaka hladnoća i neadekvatno održavanje japanske trešnje mogu oštetiti korijenje stoga se preporučuje da se, tijekom zimskog perioda, stablo koje je posađeno u posudama, smjesti u zatvoreni prostor. Gornji sloj tla se može prekriti slamom ili organskom tvari kako bi se spriječile velike oscilacije u temperaturi.

Uzgoj u posudama

Ovaj način uzgoja japanske trešnje je moguć izborom odgovarajuće posude koja je pritom probušena na dnu kako bi se spriječila stagnacija vode. Na dno posude potrebno je staviti sloj šljunka ili glinenih kuglica koje će zadržavati vodu te tako osiguravati određenu vlažnost. Japanska trešnja se sadi u mješavinu zemlje za drveće i grmlje. Nakon sadnje potrebno je tretiranje vodom.

Najpoznatiji način sadnje u posudama u Japanu je bonsai tehnika koja zahtijeva određeno predznanje kao i poznavanje biljke koju spremamo za taj način sadnje. Bonsai japanska trešnja se izlaže suncu u periodu od ranog proljeća do kasnog ljeta, i to u jutarnjim i poslijepodnevnim satima. Za vrijeme hladnijeg perioda godine, smješta se u negrijane prostorije. Potrebno je konstantno zalijevanje, i ne smije se dozvoliti da između zalijevanja zemlja bude suha.

Sadi se u plitkoj posudi te se koristi specijalna zemlja za bonsai. Potrebno ju je prehranjivati jednom mjesečno korištenjem tekuće otopine specijalno prilagođena ovoj vrsti. Presađivanje je potrebno svake dvije do tri godine i to u zimskom periodu kad prođe faza cvjetanja i nastupi faza mirovanja.

Održavanje i njega

Japanska trešnja zahtijeva najviše pažnje kada je tek posađeno ili presađeno. Zalijevanje je po potrebi, s tim da se treba paziti koliko će joj se vode osigurati kako ne bi došlo do truljenja korijenja uslijed velikog upijanja vode. Rezidba je potrebna kada su grane suhe ili je lišće bolesno kako bi se spriječilo širenje bolesti i osiguralo zdravo stablo.

Održavanje nasada

Redovitim uklanjanjem osušenih grana osigurava se bolji rast biljke. Tijekom hladnijeg perioda površinski sloj zemlje se pokriva i osigurava se zadržavanje dovoljne količine vlage te se sprječava smrzavanje i truljenje korijena. Stabla su krhka i osjetljiva te što se manje obrezuju manje su izložena bolestima, pa se zato savjetuje obrezivanje samo kada je to neophodno. Nikako prije cvatnje nego isključivo poslije. Prije rezidbe potrebno je dezinficirati alat antiseptikom,a poslije rezidbe zalijepiti rane pastom za rezidbu.

Prorjeđivanje

Prorjeđivanje stabla japanske trešnje radi se samo u svrhu održavanja biljke i odstranjivanja suhih i trulih grana. Prorjeđivanje se radi poslije cvjetanja kada je biljka u fazi mirovanja, te je poslije toga potrebno dodatno dreniranje vode kako bi sama biljka nadomjestila višak izgubljenog. Pravilnim prorjeđivanjem omogućuje se bolja cirkulacija zraka i svjetla. Također, uklanjanje zaraženog lišća ispod stabla pomaže u zaštiti od smeđe truleži. U ozbiljnim slučajevima potrebna je primjena fungicida.

Berba

Cvjetovi japanske trešnje se beru isključivo u kozmetičke, kulinarske ili zdravstvene svrhe. Branje je organizirano, a pojedinačno i slobodno branje je strogo zabranjeno.

Skladištenje

Grane japanske trešnje s cvjetovima se režu u veljači i kao posebnu metodu skladištenja koristi se snijeg. Naime, povoljnije je skladištenje u snijegu nego u hladnjaku jer to održava grane vlažnim te sprječava odumiranje pupova i sušenje. Ako je japanska trešnja posađena u posudi, posuda se unosi unutar neke prostorije kako bi se spriječilo smrzavanje tla.

Priprema za sljedeću sezonu

Pravilna rezidba te čuvanje tijekom zime, preduvjeti su za uspješnu sljedeću sezonu cvjetanja. Zalijevanje tijekom zime je po potrebi, a da bi se osigurali bogati cvjetovi, rezidba se radi poslije cvjetanja. Ako je japanska trešnja posađena u vrtu, vlažnost korijena se održava prekrivanjem gornjeg sloja tla slamom ili nekom organskom tvari kako bi se spriječilo smrzavanje i propadanje same biljke. Prihranjivanje je jednom godišnje.

Bolesti

Stablo japanske trešnje skriva svoju ljepotu u cvjetovima koji cvjetaju u periodu od ožujka do svibnja, a neke vrste čak i u veljači. Iako je relativno otporna biljka, ipak je osjetljiva na nekoliko uobičajenih bolesti koje su karakteristične za stablo japanske trešnje.

Bakterijski rak

Napada trešnju dok je još u cvatu i kada je hladno i vlažno vrijeme. Na lišću se pojavljuju smeđe mrlje koje na kraju prave rupe u lišću te tada list dobiva izgled poput čipke. Ova vrsta bolesti je opasna budući da se može proširiti na nove izdanke te ih uništiti. Ubrzo grane venu, lišće postaje žuto ili smeđe, a pupoljci se neće otvoriti, odnosno propast će te će samim time i stablo na kraju umrijeti.

Smeđa trulež

Dvije gljive, Monilinia fructicola i Monilinia laxa, uzrokuju pojavu smeđe truleži. Smeđe ili sive dlačice na grančicama prvi su znakovi truleži. Karakterizira je to što napada cvjetove te ih ostavlja spaljenima, a dalje se širi unutar kore i napada unutrašnjost drveta. Može se tretirati fungicidom isključivo u rano proljeće. Da bi se spriječilo napadanje ove vrste bolesti, savjetuje se tri primjene fungicida: kada stablo pupa, kada je u punom cvatu i kada cvjetovi otpadnu.

Pepelnica

Pepelnicu uzrokuje gljivica Podosphaera clandestina. Širi se zrakom i to između biljaka koje su preblizu jedna drugoj te žive u hladnim i vlažnim uvjetima. Prekriva lišće trešnje dok je još ono u cvatu, a rezultat toga je uvijanje te prerano odbacivanje lišća. Način na koji će se spriječiti pojava pepelnice je obrezivanjem oboljelih grana, uništavanjem lišća i zaraženog drveta. Stabla trešnje treba prskati fungicidom isključivo dok je u cvjetnoj fazi i to tri do četiri puta tijekom vegetacije.

Štetnici

Stablo japanske trešnje osjetljivo je na nekoliko štetnika među kojima je najpoznatiji breskvin svrdlaš koji može uzrokovati značajnu štetu, a posljedice njegovog napada su propadanje biljke.

Srebrna lisna gljiva

Gljivična bolest koja napada drveće i grmlje vrste Prunus. Bolest se manifestira pojavom srebrnih ili sivih pojava na lišću, i uglavnom inficira rane koje su nastale prethodnom rezidbom. Ako se bolest na vrijeme otkrije, potrebno je što prije ukloniti zaražene grane, jer je srebrna lisna gljiva jako progresivna bolest.

Gljiva crnog čvora

Također je karakterizira to što napada drveće i grmlje vrste Prunus. Stvara male izrasline na kori drveta koje su obično smećkaste boje. Potrebno je ukloniti bolesne grane kako bi se spriječilo širenje, a pritom da se ne dopusti padanje odsječenih grana na tlo. Grane koje se uklone potrebno je zakopati ili spaliti.

Lisne uši

Lisne uši su mali kukci koji se hrane sokom biljaka. Uvijanje lišća ili prekrivanje kore stabla sokom, znak je da je stablo napala lisna uš. Ako je mala količina lisnih ušiju, potrebno ih je pokušati ukloniti prskanjem hladnom vodom, u suprotnom stablo je potrebno tretirati insekticidima kako bi se što prije i što učinkovitije riješili nametnika.

Upotreba japanske trešnje

Kao najpoznatiji simbol Japana, japanska trešnja ima širok spektar primjene. U japanskoj kulturi je duboko ukorijenjena primjena cvijeta japanske trešnje u kozmetičke, kulinarske pa čak i medicinske svrhe.

Kulinarstvo

Latice i listovi japanske trešnje su jestivi. Prije konzumacije namaču se u otopini soli, u procesu poznatom kao shizuke. Kao takve stavljaju se u kruh ili se motaju u popularne japanske slastice poznate kao mochi, napravljene od rižine paste.

Čaj od trešnjinog cvijeta je najpopularniji način konzumacije ove biljke. Lišće se potopi u vrelu vodu, koja zatim mijenja boju i kao takva se konzumira, najčešće u posebnim prilikama kao što su vjenčanja.

Najpopularniji desert od cvijeta japanske trešnje je Sakura Yōkan koji dolazi u obliku želea. Poseban je po tome što se unutar želea vide cvjetovi trešnje koji se stavljaju prije nego se žele stvrdne.

Kozmetika

Posljednjih godina brojne kozmetičke marke u Japanu nude proizvode od cvijeta japanske trešnje. Nevjerojatni su pozitivni učinci na kožu, pa tako kao primjeri se navode da su puni antioksidansa, djeluju protuupalno, odgađaju ili smanjuju znakove starenja, pomažu kod hiperpigmentacije te obnavljaju oštećenu kožu.

Medicina

Prunus serotina je vrsta divlje trešnje koja je najzastupljenija u tradicionalnoj japanskoj medicini. Njezina kora se koristi pri liječenju kašlja te ublažavanju simptoma poput bronhitisa, suhog kašlja, astme te laringitisa. Kora ove trešnje se skuplja u jesen u periodu kada je amigdalin iz kore najviši te samim time smiruje kašalj i pomaže pri disanju.

Zanimljivosti

Cvijet stabla japanske trešnje jedan je od najvažnijih kulturnih i nacionalnih simbola Japana. Hanami, tradicija uživanja u ljepoti cvijeta, prvi put je zabilježena tijekom razdoblja Nara u ranom 8. stoljeću. Međutim, zapisi iz tog vremena opisuju promatranje cvijeta trešnje već od 3. stoljeća, pa se da zaključiti da je ta tradicija još i starija.

Cvjetanje trešnje značilo je početak sezone sadnje riže. Kroz povijest su zabilježeni brojni crteži koji prikazuju simbol Japana, pa tako neki crteži datiraju još iz 1772. godine. Vremenom, japanska trešnja se popularizirala pa je samim time započeo proces širenja ovog stabla u različite dijelove svijeta, najprije u istočnu Aziju, Indiju, Europu te sjevernu Ameriku. Vrhunac svoje popularnosti doživljava u drugom svjetskom ratu gdje se koristila kao simbol domoljublja i japanskog ponosa.

Brojne su zanimljivosti koje se vežu za ovaj simbol Japana, kao i za hanami tradiciju. Primjerice, u Japanu je popularan kasnonoćni piknik gdje se papirnate svjetiljke vješaju na stabla kako bi ih osvijetlili. To je poznato kao "yozakura".

Macon (SAD) je dom 300.000 stabala japanske trešnje i nosi titulu prijestolnice svijeta trešnjinog cvijeta.

Najprodavaniji mirisi u SAD-u su u pravo od cvijeta japanske trešnje. Prema nekim izvorima, stablo japanske trešnje zapravo potječe s Himalaja.

Postoji više od 200 različitih sorti japanske trešnje, a svako stablo može cvjetati svega tjedan dana.

Foto: Karsten Paulick / Pixabay