Lupina (lat. Lupinus) ili vučika je zeljasta trajnica koja potječe s prostora sjeverne Amerike, Mediterana i južne Afrike. Poznata je i pod nazivima lupinus, lupin, vučji bob, vučnjak, vučac, vučika i sl. Pripada porodici mahunarki (Fabaceae) i često se koristi za popunjavanje praznina između biljaka jer je poznata po svom brzom rastu i bujnim cvjetovima. Slabo podnosi niske temperature, a najbolje uspijeva u umjerenim klimama gdje je raspon temperatura 6 - 30°C. Na nižim temperaturama proces klijanja je sporiji dok na temperaturama ispod -6°C neće uopće klijati.
Vrsta tla utječe na klijanje pa će tako biljka posađena na vlažnom, pjeskovitom i dobro dreniranom tlu imati veću stopu klijanja od biljke posađene u težim tlima. Raste na nadmorskim visinama od razine mora do 4.000 m nadmorske visine. Ako se sadi u težim tlima, zemlju je potrebno prorahliti zbog toga što lupina ima dugo korijenje. Sposobna je fiksirati dušik u tlu, sadi se na punom suncu ili djelomičnoj sjeni, a lišće podsjeća na palmino u sklopu kojeg ima do 10 listova.
Minimalna udaljenost pri sadnji lupina je 20 cm, a ako želimo zdravije biljke koje će nesmetano rasti potrebno ih je saditi na udaljenosti od 50 cm. Duboko su ukorijenjene i šire se samo ponovnom sjetvom. Ako se sije u posudama u zatvorenom prostoru, potrebno je proći 4 - 6 tjedana prije nego što se presadi na otvoreno. Budući da cvjeta u proljeće i ljeto prihranjivanje je potrebno svaka 4 tjedna, dok je potreba za zalijevanjem 2 - 3 puta tjedna u periodu cvjetanja.
Srodnici
Vrste lupine
Lupina je višegodišnja biljka koja cvjeta u proljeće i ljeto i ima širok spektar boja poput bijele, žute, narančaste, plave, ljubičaste i slično. Može narasti do 150 cm visine, a neke vrste poput Lupinus jaimehintoniana, čije je prirodno stanište u Meksiku, mogu narasti do 8 m. Lupina će bolje cvjetati ako joj se uklone osušeni cvjetovi nakon što prođe period cvjetanja. Postoji oko 200 vrsta ove biljke, a najviše se uzgajaju vrste mnogolisna lupina, žuta lupina, bijela lupina i uskolisna lupina.
Mnogolisna lupina
Mnogolisna lupina (lat. Lupinus polyphyllus) je vrsta poznata i pod nazivima velikolisna lupina i vrtna lupina. Višegodišnja je trajnica podrijetlom iz sjeverne Amerike koja može narasti otprilike 150 cm i svaki cvijet je u prosjeku dugačak oko 1,5 cm. Unesena je u Aziju, Europu, Australiju, Novi Zeland i Čile kao ukrasna biljka, a zbog brzog širenja pojavljuje se uz rubove cesta. Preferira lagana i pjeskovita tla, a način razmnožavanja joj je spolno i vegetativno putem rizoma koji putuju ispod zemlje.
Vrsta je koja veže dušik pa će zbog više temperature ubrzati prirodni ciklus dušika, odnosno njegovu stopu fiksacije. Životni vijek biljke je oko 20 godina. U hladnim klimatskim uvjetima biljka prestaje cvjetati u jesen i ponovno počinje na proljeće. Ova vrsta se često mijenja s hibridom Lupinus x regalis koja ima veću raznolikost boja uključujući narančastu i žutu.
Žuta lupina
Žuta lupina (lat. Lupinus luteus) se često naziva vučji grah i ima sposobnost rasti u bilo kojem tlu pa se može vidjeti u napuštenim područjima zbog čega se dugo smatrala korovom. Podrijetlom je iz mediteranskih zemalja, a rasprostranjena je na prostorima Afrike, Čilea, Kalifornije i Perua. Ima dlakavu stabljiku koja naraste otprilike 60 - 90 cm i daje cvjetove u raznim nijansama žute boje koji traju nešto više od mjesec dana.
Vrijeme sijanja je od veljače do svibnja dok je sezona cvjetanja od lipnja do srpnja. Moguća je sadnja u zatvorenom gdje će proces klijanja trajati nešto više od 14 dana pri temperaturi između 18 - 20°C. Nakon toga moguća je sadnja na otvorenom u dobro dreniranom, pjeskovitom tlu na osunčanom mjestu.
Bijela lupina
Bijela lupina (lat. Lupinus albus) je jednogodišnja biljka koja može narasti do 150 cm i podrijetlom je s Mediterana. Na području Egipta i Grčke uzgajala se prije više od 5000 godina isključivo za stočnu i ljudsku hranu jer ima najveći broj proteina od svih mahunarki (35 - 40%). Srodne vrste su joj žuta lupina i uskolisna lupina koje su prvenstveno kontinentalne biljke.
Stabljiku bijele lupine prekrivaju jajoliki listovi dužine 3 - 5 cm, a na vrhu se formira grozd sa 6 - 12 cvjetova. Cvjetovi su bijeli do sivo plavi s plodom veličine 8 cm koji u sebi ima otprilike 7 sjemenki. Voli vlažno tlo i ne može rasti u sjeni i kako takva preferira blago kisela, neutralna i blago alkalna tla.
Uskolisna lupina
Uskolisna lupina (lat. Lupinus angustifolius) je kontinentalna vrsta lupine koje ima sitno, sivo do maslinasto-zeleno sjeme. Brzorastuća je jednogodišnja biljka koja je podrijetlom s prostora Europe, Azije i Afrike, a u Australiji je izrazito invazivna. Može potisnuti autohtone vrste biljaka jer ima sposobnost mijenjati karakteristike tla pomoću vezanja dušika. Raste uz ceste kao i u sekundarnim šumama, a u tropskim i suptropskim područjima se koristi kao zeleno gnojivo i stočna hrana. Stabljika je prekrivena sitnim dlačicama koja naraste do 50 cm. Listovi su dugi 2 - 4 cm s dugim peteljkama i uskim, dugim cvjetnim grozdovima koji postižu zrelost između 105 - 150 dana. U Australiji cvjeta u periodu od kraja srpnja do početka rujna dok je period branja u listopadu ili studenom.
Uzgoj lupine
Lupina je biljka koja raste na području gdje je mediteranska klima i kao takva ne podnosi niske temperature, a na temperaturama višim od 30°C vjerojatno neće uspjeti. Ima dubok korijen koji se lako širi rizomima zato se preporučuje sadnja na minimalnoj međusobnoj udaljenosti od 20 cm dok je najidealnija udaljenost 50 cm.
Često se smatra korovskom biljkom i kao takva se može vidjeti uz rubove cesta. Raste na punom suncu i potrebno joj je osigurati minimalno 6 sati sunčeve svjetlosti da bi mogla postići visinu od oko 150 cm. Tlo mora biti dobro drenirano i vlažno, a vlažnost tla se postiže redovitim zalijevanjem 2 - 3 puta tjedno posebice u sušnom periodu.
Tlo
Lupina raste na pjeskovitom, dobro dreniranom tlu koje mora biti vlažno, ali ne smije zadržavati vodu koja bi mogla uništiti korijenski sustav biljke. Posebno teška tla nisu pogodna za rast lupine jer je dugi korijeni teško mogu doprijeti do tla. Mogu uspjeti i na prirodno siromašnom tlu, a idealna pH vrijednost bi trebala biti oko 6,5. Ako je tlo previše alkalno dodavanjem gnojiva možemo učiniti tlo blago kiselim što će pomoći u napredovanju biljke. Lupina podnosi tlo čija je pH vrijednost između 5,0 - 6,8.
Uzgaja se kao prirodno gnojivo koje poboljšava strukturu tla što u konačnici dovodi do povećanja plodnosti. Sjemenke lupine se koriste kao hrana za ribu. Tlo je potrebno malčirati posebice u ljetnom periodu kada su velike vrućine kako bi se zadržala potrebna vlažnost tla.
Klima
Lupina najbolje podnosi blage klime s hladnim ljetima gdje temperatura neće prelaziti preko 30°C i spuštati se ispod -6°C. Velika izloženost sunčevoj svjetlosti dovodi do izostanka cvjetanja, a isto se događa i s lupinom koja je posađena u potpunom hladu. Ako se sadi u polusjeni i redovno zalijeva, može podnijeti i više temperature od 30°C.
Za sadnice koje se sade u posude i drže unutar zatvorenog prostora kao što je staklenik, vrijeme potrebno da narastu je 15 - 18 tjedana dok temperatura za to vrijeme mora biti oko 10°C. Kada narastu potrebno je držati konstantnu temperaturu između 15 - 18°C.
Vrijeme sadnje
Lupina se sadi u proljeće ili u jesen sijanjem sjemena kada temperature to dozvoljavaju, a cvjeta od sredine proljeća do ljeta u nijansama ljubičaste, bijele, ružičaste i žute. Sjeme se može sijati i u proljeće i pustiti da prezimi nakon čega će u proljeće početi cvjetati poput lisičarki. Cvjetovi traju nekoliko tjedana prije nego što ih zamijene sjemene mahune. Narast će u periodu 3 - 5 mjeseci, a svoju potpunu visinu će doseći za 1 - 2 godine. Raste u periodu između veljače i rujna i potrebno je presaditi što prije u vrt.
Ako se sjeme biljke sadi prvi put to je obično u ožujku, a neposredno prije sijanja sjemena preporučuje se natapanje 24 sata u vodi. U prethodno pripremljenu posudu stavljaju se najviše dva sjemena.
Slaganje kultura
Iako preferira puno sunce, rast u djelomičnoj sjeni je idealan u vrućim klimama dok u potpunoj sjeni uopće neće cvjetati. Ako je posađena u djelomičnoj sjeni, podrezivanjem susjednih biljaka osigurat ćemo bar malo sunca. Često je se može vidjeti uz rubove cesta ili kao graničnu biljku. Prekomjernom gnojidbom potiče se rast listova koji sprječavaju formiranje cvjetova. Biljke koje je moguće saditi uz lupinu su one koje podnose iste uvjete tla i temperature kao što su svilenica, obična mlječika, tradeskancija, metvica, ukrasni luk i plamenac.
Lupina se sadi i uz povrće jer vezivanje dušika poboljšava kvalitetu tla koja je potrebna drugim biljkama pa je kao takva vrlo korisna krastavcima, tikvama (bundeva ili buča, hokaido tikva, butternut tikva), brokuli i špinatu. Ne savjetuje se sadnja u plodoredima gdje rastu jagode jer kvari kvalitetu i sastojke tla potrebne za rast biljaka poput ove.
Faza mirovanja
Kada prođe period cvjetanja biljka ulazi u fazu mirovanja što je u periodu od kasne jeseni do ranog proljeća. Ne podnosi niske temperature posebice ispod -6°C pa zbog toga zahtijeva malčiranje tla kako bi se spriječilo smrzavanje korijena što nepovratno uništava biljku. Nerijetko se može vidjeti kako se sjeme sije u jesen i izlaže zimskim temperaturama nakon čega cvjeta u proljeće.
Lupinu u posudi je potrebno unijeti u zatvoreni prostor kako bi se zaštitila od niskih temperatura. U principu se ova biljka sadi na područjima gdje su blage klime pa straha od propadanja ima vrlo malo.
Sadnja lupine
Lupina se sadi na mjesto koje će joj osigurati minimalno 6 sati sunčeve svjetlosti, a s obzirom na to da je biljka koja može narasti do 150 cm (u nekim slučajevima i do 8 m, kao što je vrsta Lupinus jaimehintoniana) potrebna je zaštita od direktnog vjetra koji može slomiti biljku.
Često se može vidjeti kako raste uz rubove cesta u siromašnom tlu. Sadnice se sade na međusobnom razmaku 20 - 50 cm dok se sijanje sjemena vrši na manjoj udaljenosti. Nakon sadnje biljka zahtijeva češće zalijevanje sve dok se ne uspostavi korijenski sustav biljke, kasnije se zalijeva po potrebi 1 - 2 puta tjedno dok je to češće u razdobljima veće suše.
Sadnja sjemena
Sjeme lupine se može saditi direktno u zemlju u dvorište ili u posudu koja će biti u zatvorenom prostoru. Ako se sjeme sije na otvoreno potrebno je iskopati rupu duboku otprilike 30 - 60 cm koja se treba prorahliti i na vrh staviti sjeme nakon čega slijedi zalijevanje. Sjetva sjemena u zatvorenom odvija se isključivo u prethodno pripremljenim posudama otprilike 4 - 8 tjedana prije sadnje na otvorenom. Potrebno ih je prethodno namočiti kako bi brže proklijale.
Pojavom prvih listova biljka se prorjeđuje kako bi se osiguralo dovoljno prostora za nesmetan rast biljke, odnosno u svakoj posudi se ostavlja po jedna biljka. Nakon pojave grane i prvih listova biljka se iznosi na otvoreno po nekoliko sati kako bi se navikle i lakše presadile kada dođe vrijeme za to.
Sadnja sadnice
Prije sadnje sadnice potrebno je pripremiti zemlju na koju će se saditi u smislu prihranjivanja i stavljanja drenažnog sloja. Sadi se na mjestu gdje će joj biti osigurana dovoljna dnevna količina sunčeve svjetlosti, podnosi i djelomičnu sjenu, a potpunu je potrebno izbjegavati jer tada neće cvjetati. Preferira kiselo tlo i umjerenu vlažnost, a neke vrste poput Lupinus polyphyllus imaju veću toleranciju na vlažne uvjete.
Nakon 4 - 6 tjedana sadnica se sadi u prethodno iskopanu rupu otprilike 2 cm dublju i dvostruko širu od posude u kojoj je bila sadnica. Međusobni razmak između dvije sadnice je otprilike 1 m nakon čega je rupu potrebno ispuniti mješavinom organskog komposta i zemlje.
U početku je potrebno zalijevati 2 - 3 puta tjedno kako bi korijen očvrsnuo, kasnije se potreba za zalijevanjem svodi na jedno tjedno. Biljka ne zahtijeva pretjerano prihranjivanje, dovoljno je prije sezone cvjetanja.
Uzgoj u vrtu
Sadnja lupine u vrtu je moguća direktnim sijanjem ili prethodno opisanom sadnjom. Ako se sadi direktnim sijanjem prvo je potrebno usitniti tlo do dubine od 30 - 60 cm. Nakon toga potrebno je nježno zagladiti zemlju bez zbijanja i na vrh staviti određen broj sjemena tako da oko njih ostane dovoljno prostora. Na vrh sjemena stavlja se tanki sloj zemlje nakon čega je potrebno zaliti pazeći da ne isperemo posijano sjeme. Sjeme će proklijati za nekoliko tjedana, a nekad može proći i do 75 dana. Za to vrijeme potrebno je redovito provjeravati vlažnost tla i zalijevati.
Sadnja sjemena je ekonomičan način da i sljedeće sezone imamo raskošan vrt. One su trajnice koje je najlakše uzgajati iz sjemena, a višegodišnje lupine uzgojene ovako vjerojatno neće procvjetati prve dvije godine. Ljuska je čvrsta tako da sjeme ima bolju klijavost ako se ovojnica zareže ili potopi u vodu 24 sata. Lupina se ne presađuje lako zbog svojih dugih korijena, a ovako posađena može proklijati u periodu 14 - 30 dana.
Uzgoj u stakleniku
Idealno vrijeme za uzgoj u stakleniku je 4 - 8 tjedana prije planirane sadnje na otvorenom. Zemlju u koju je posijano sjeme treba održavati vlažnom i držati na osunčanom mjestu primjerice u blizini prozora kako bi se potaknuo njen rast pri čemu idealna temperatura mora biti oko 15°C. Kada se u sadnice pojave minimalno 4 lista spremna je za presađivanje u veću posudu u kojoj će se nalaziti po jedna sadnica biljke.
Lupina ne voli pretjerano premještanje i presađivanje zato je potrebno odmah na početku, prije prvog presađivanja izabrati odgovarajuće mjesto na kojem će biljka nesmetano rasti.
Uzgoj u posudama
Sjeme lupine koje je prethodno namočeno i ostavljeno preko noći može se sijati u posudu u periodu između veljače i rujna što će pomoći pri klijanju kao i izlaganje hladnoći u hladnjaku što ima sličan učinak. Sjeme se sije u prethodno pripremljenu zemlju koja je mješavina kore višegodišnjeg tipa s mikronutrijentima i 18-6-12 gnojiva sa sporim otpuštanjem.
Nakon sjetve potrebno je pokriti posudu kako svjetlost ne bi ulazila, a nakon klijanja potrebno je redovito provjeravati vlažnost. Poslije određenog vremenskog perioda biljka je spremna za presađivanje na prethodno planirano mjesto.
Uzgoj reznica
Za uzgoj lupine pomoću reznica potrebno je izabrati posudu koja dobro drenira vodu. Posudu je idealno napuniti prethodno namočenim pijeskom i iscuriti višak vode. S postojeće lupine nožem se uklanja stabljika pri čemu se ostavljaju samo gornji listovi koje kasnije prepolovimo. Reznice se stave u posudu s pripremljenim pijeskom držeći ih uspravno nakon čega se pokriju plastičnom folijom na način koji neće smetati rastu reznica.
Proces formiranja korijena je 3 - 4 tjedna, a da bi se to postiglo potrebno je reznice držati na neizravnom suncu gdje će posuda većinu vremena ostati pokrivena. Jednom dnevno je potrebno ukloniti poklopac na pola sata kada se provjerava razina vlage u pijesku. Nakon što su dovoljno narasle mogu se premjestiti u tresetne posude i nakon toga saditi na otvoreno.
Održavanje nasada
Lupina se sadi na određenoj međusobnoj udaljenosti 20 - 50 cm, a za vrijeme vegetacije tlo je potrebno malčirati organskim kompostom kako bi se zadržala potrebna vlažnost i spriječilo nekontrolirano prodiranje vode unutar korijenskog sustava. Mlade sadnice je potrebno saditi na mjestu gdje neće biti izložene direktnom udaru vjetra jer to dovodi do lomljenja grana.
Također, treba izbjegavati sadnju u potpunom hladu jer time sprječavamo cvjetanje biljke. Potrebno je redovito uklanjati osušene cvjetove kao i suhe grane, a sadnice posađene u posude presađuju se u vrt nakon 4 - 6 tjedana. Lupina se mora redovnije zalijevati kad je tek posađena, a vremenom se potreba za zalijevanjem smanjuje dok se ne dođe na zalijevanje jednom tjedno.
Održavanje i njega
Jednom godišnje kada prođe sezona cvjetanja uklanjaju se osušeni cvjetovi kako bi se spriječilo padanje sjemena iz mahune ispod biljke što dovodi do nekontroliranog širenja. Biljke se sade na određenoj udaljenosti kako ne bi sprječavale jedna drugu u rastu i širenju.
Ako su sadnice gusto posađene moguće ih je bez problema prorijediti jer tako posađene neće imati mogućnost stvaranja cvjetova budući da imaju širok korijenski sustav koji će međusobno smetati. Još jedna prednost razmaka između biljaka je slobodno cirkuliranje zraka između sadnica kao i sprječavanje lakog širenja bolesti s biljke na biljku posebice trulež korijena koji dovodi do kompletnog propadanja biljke. Nakon svake rezidbe biljku je potrebno prehraniti, odnosno tlo malčirati organskim gnojivom.
Zalijevanje
Iako je biljka koja voli vlažno tlo pretjerano zalijevanje uzrokuje truljenja korijena što dovodi do propadanja cijele biljke kao i ostalih biljaka u plodoredu. Potrebno je zalijevanje 1 - 2 puta tjedno, a u sušnim perioda i češće. Zalijeva se rano ujutro ili kasno navečer zbog njene direktne izloženosti suncu, a ako su temperature previsoke tlo oko biljke se malčira kako bi se zadržala određena vlažnost.
Kada se biljka posadi, potrebno je češće zalijevati kako bi se razvio korijenski sustav s tim da se tlo potpuno osuši između dva zalijevanja, a kada se učvrsti korijenski sustav potrebno je nastaviti kontinuirano zalijevanje.
Gnojidba
Lupina ne zahtijeva često prihranjivanje jer to dovodi do stvaranja velikog broja listova i izostanak cvjetova posebno ako se prihranjuje gnojivom s velikim udjelom dušika. Za razliku od ostalih biljaka iz porodice mahunarki lupina može rasti pri pH većim od 4,0. Najidealnija pH vrijednost je u intervalu između 5,0 - 6,8, odnosno blago kiselo tlo gdje će biljka najbolje napredovati. Savjetuje se dodati gnojivo kada je tlo previše alkalno kako bi ga se zakiselilo.
Ako se tlo malčira, potrebno je dodati otprilike 5 - 7,5 cm malča koje će zadržati vlagu i spriječiti ulazak korova. U prvoj godini sadnje prihranjuje se fosforno-kalijevim gnojivima (kao što su Vitax Q4 ili Phostrogen), dok su to u drugoj godini složena mineralna gnojiva.
Razmnožavanje
Lupina je biljka koja se razmnožava reznicama ili sjemenom. Vrlo dobro rastu ako se posade iz sjemena, a kao idealan period se uzima jesen i to u područjima s blagom klimom gdje je temperatura tla između 12 - 18°C. Sjeme se sije na međusobnoj udaljenosti oko 60 - 90 cm zbog dugog korijena kojeg će kasnije biti teže presaditi ako se sade na manjoj udaljenosti od preporučene, a očekivano vrijeme klijanja je oko 30 dana.
Razmnožavanje reznicama je moguće u proljeće prije nego što biljka počne cvjetati tako da se uzmu bazalne reznice s postojeće biljke. Oštrim nožem je potrebno odrezati dio krošnje i korijena i presaditi na novo mjesto koje je prethodno dobro drenirano. Iako su višegodišnje biljke, kratkog su vijeka pa ih je zato dobro razmnožavati svake 2 - 3 godine, a ovaj način razmnožavanja osigurava stalnu zalihu lupine. Biljka cvjeta već u prvoj godini sadnje.
Presađivanje
Biljka se presađuje za vrijeme vegetacije, odnosno u kasnu jesen ili rano proljeće. Potrebno ju je presaditi u dobro drenirano tlo koje se sastoji od pijeska ili treseta. Odgovarajućim dreniranjem postići ćemo odgovarajuću vlažnost tla i spriječiti pretjerano zadržavanje vode koje uzrokuje nastajanje gljivica oko korijena što dovodi do propadanja biljke.
Sadi se na osunčano mjesto ili u djelomičnu sjenu. Ako je djelomična sjena mjesto gdje se biljka sadi potrebno je očistiti, odnosno prorijediti prostor oko posađene biljke kako bi joj se osigurala određena količina sunčeve svjetlosti. Temperatura mora biti ispod 30°C jer u suprotnom neće cvjetati.
Pomlađivanje
Pomlađivanje lupine je ključno jer se tako produžava njen životni vijek i poboljšava izgled. Kao jednogodišnja i višegodišnja biljka rastom gubi oblik pa zahtijeva redovno oblikovanje posebice poslije cvjetanja. Potrebno je pravilno orezati biljku jer uklanjanje prevelikog broja grana može oštetiti ili ubiti biljku.
Za pomlađivanje biljke je ključno da se cvjetovi uklone prije propadanja kako bi spriječili opadanje sjemena i nekontrolirano širenje biljke. Bočne stabljike je potrebno u potpunosti ukloniti neposredno prije sušenja cvjetova odnosno kad počnu blijedjeti.
Prorjeđivanje
Ako želimo potaknuti cvjetanje potrebno je odrezati cvjetne stabljike do temelja biljke u kasno ljeto ili jesen kada biljka postane smeđa ili žuta, a lišće suho i hrskavo. Za rezidbu se koriste škare za rezanje peteljki pod ravnim kutom. Stabljike se režu nakon perioda cvjetanja ako ne želimo da biljka pusti svoje sjeme što često rezultira rastom brojnih neželjenih biljaka sljedeće sezone. Nakon cvjetanja potrebno je cijelu biljku podrezati na otprilike 7,5 cm od tla.
Priprema za sljedeću sezonu
Uklanjanjem osušenih cvjetova i grana poslije perioda cvjetanja, kao i malčiranjem osigurat ćemo da biljka u sljedećoj sezoni cvjetanja ima bujnije i gušće listove praćene grozdovima malih cvjetića. Potrebno je poštivati uvjete tla, temperature i dnevne svjetlosti kako bi bili sigurni da će biljka sljedeću sezonu biti što bujnija i stvarati što ljepše cvjetove.
U zimskom periodu tlo je potrebno zaštititi slojem malča kako bi se spriječile velike temperaturne promjene koje dovode do propadanja korijena i cijele biljke. Sadnice posađene u posude unose se unutar staklenika gdje im se osigurava temperatura od oko 15°C, a u proljeće se iznose iz zatvorenog ili se eventualno sade na prethodno predviđeno mjesto gdje će joj se osigurati zaštita od vjetra i minimalno 6 sati izloženosti suncu.
Bolesti
Relativno je otporna biljka kako na štetnike tako i na bolesti, ali ako uvjeti nisu najpogodniji može postati laka meta za bolesti poput raznih virusa, pepelnice i edema. Bakterijske bolesti moguće je izbjeći ako se ne sadi 3 godine na isto mjesto, redovno kontrolira plodored ili sjeme sije prije zvanične sezone sadnje.
Pepelnica
Pepelnica (lat. Golovinomyces orontii) je bolest koja se javlja u područjima s visokom vlagom. Pojavljuje se na lišću, cvijeću, voću i povrću. Bijeli ili sivi prah prekriva površinu biljke, a ako se ne liječi može se pogoršati, uzrokujući pojavu žutih ili smeđih listova. Najbolji način za zbrinjavanje pepelnice je prevencija jednostavnim obrezivanjem mrtvog biljnog materijala tijekom uobičajenog vremena rezidbe. Važno je izbjegavati saditi u vlažnim, sjenovitim područjima, jer je to glavno mjesto za pojavu pepelnice.
Savjetuje se izbjegavanje korištenja prskalica navečer tako da voda ne stoji predugo na lišću pri čemu voda ne uzrokuje više plijesni, ali joj omogućuje lakši prijenos do ostalih listova biljke. Kada prevencija ne uspije moguće je pokušati s organskim uklanjanjem pepelnice.
Jedan prirodni način liječenja pepelnice je korištenje razrijeđene otopine vodikovog peroksida (9 dijelova vode na 1 dio vodikovog peroksida) jednom tjedno.
Edem
Edem je vrsta pretjeranog zadržavanja vode u biljkama koje se očituje pojavljivanjem vodenih lezija i mjehurića po cijeloj biljci, osobito na donjoj strani lišća, a bolest uzrokuje da biljka uzima više vode nego što joj je potrebno. Bijele i skorene erupcije mogu se formirati cijelom dužinom lisnih žila ili se razvijaju žute mrlje na gornjoj površini lista. Ako biljka ima edem ne bi smjela stajati u vodi zato je potrebno ukloniti tanjuriće i pobrinuti se za dobru drenažu.
Poboljšanje cirkulacije zraka oko biljaka pomoći će smanjiti vlažnost u sigurnije granice. Biljke s malo kalija i kalcija mogu biti osjetljivije na edeme, a reguliranjem pH vrijednosti može se osigurati više hranjivih tvari.
Štetnici
Lupina je osjetljiva na štetne napade insekata, posebice na lisne uši koji su jedan od glavnih štetnika ove biljke. Pored lisnih ušiju biljka je sklona napadima štetnika poput pčela i buba koji mogu oštetiti zdravlje i izgled biljke.
Lisne uši
Lisne uši (lat. Aphidoidea) su sićušni štetnici koji imaju tijelo ovalnog oblika i mogu biti različitih boja poput žute, ružičaste, smeđe, crne, crvene ili zelene. Lupinu najčešće napada lupinova lisna uš koja se hrani biljkom svojim prodornim ustima isisavajući biljni sok iz lišća i uzrokujući da lišće izgleda pjegavo ili uvijeno. Drugi simptomi su venuće cijele biljke i odumiranje novih izdanaka. Prilikom hranjenja lisne uši izlučuju ljepljivu tvar poznatu kao medna rosa, a gljivice sive čađave plijesni lijepe se za mednu rosu, uzrokujući razvoj crne ili sive gljivice na biljci.
Ispiranje lupina snažnim mlazom vode može pomoći u kontroli lisnih ušiju, a poljoprivredna ulja mogu pomoći u smanjenju lisnih ušiju tako što se lisne uši premazuju uljem što dovodi do uginuća štetnika.
Bube
Bube (lat. Meloidae) su još jedan uobičajeni štetnik lupine. To su sivi ili crni kukci koji imaju duga i uska tijela, a lupine koje su napadnute ovim štetnikom razvijaju sažvakano lišće. Ovi štetnici mogu izazvati alergijske reakcije što rezultira mjehurićima na koži. Mogu formirati velike nakupine, a obično se pojavljuje jednom godišnje s odraslim jedinkama najčešće sredinom ljeta između lipnja i kolovoza ovisno o zemljopisnom položaju.
Upotreba lupine
U nekim zemljama lupina se koristi u kulinarstvu, posebice u mediteranskim zemljama zbog niza esencijalnih aminokiselina kojima obiluje. Koristi se kao antidijabetik, a bogat sadržaj vlakana omogućuje održavanje težine. U kozmetičkoj industriji se koristi u cilju obnavljanja kože.
Berba
Sjeme lupine se skupljaju u jesen nakon što cvjetovi uvenu i mahune požute. Unutar mahune nalazi se određena količina dlakavih sjemena koja zveckaju kada se protresu. Mahune su u početku zelene i vremenom dok sazrijevaju postaju smeđe. Sjemenke lupine su spremne za branje kada budu tamnosmeđe, sive ili crne, a mahune koje su napuknute i otvorene vjerojatno su već ispustile svoje sjemenke.
Skladištenje
Mahune se uklanjaju prstima ili škarama i stavljaju se u papirnatu vrećicu nakon čega se vrh vrećice presavije i tako čuva na sobnoj temperaturi dok se mahune ne otvore. Ovisno o zrelosti to može potrajati nekoliko sati ili nekoliko dana. Nakon pucanja potrebno je s dna vrećice pokupiti sjeme koje je duguljasto i plosnato.
Pojedino sjeme može biti zalijepljene za mahune i potrebno ga je nježno osloboditi prelaskom prsta po unutrašnjosti mahune sjemena lupine. Prazne mahune se bacaju, a sjeme se čuva u papirnatoj vrećici na hladnom i suhom mjestu dok ne bude spremno za sadnju.
Kulinarstvo
Mahune lupine se prodaju u slanoj otopini u staklenkama i jedu se sa ili bez kože. Jela od lupine se najčešće prave u zemljama poput Portugala, Egipta i Italije, a pržena sjemena su izvrsna zamjena zrna kave. Brašno od lupine koristi se za izradu kruha, pizze i svih jela od tijesta. Posebno je dobra hrana za osobe koje imaju celijakiju i ne podnose gluten.
Lupina se koristi za izradu pašteta, salata, juha i krema. S obzirom na to da sjeme lupine ima blago gorak okus, prije konzumiranja potrebno ga je namočiti u vodi 10 - 20 sata nakon čega se kuhaju oko 20 minuta u vodi s dodatkom soli.
Kozmetika
Lupina sadrži velike količine cinka koji se koristi u liječenju problema s kožom poput akni ili preranog starenja. Aktivni ekstrakt bijele lupine i obnavlja elastična svojstva kože posebno područja koja su opuštena i izgubila tonus. Ulje sjemenki bijele lupine ima visok sadržaj oleinske kiseline, proteina, omega-6 i omega-3 linolne kiseline. Gorki oblik ulja sadrži veliku količinu alkaloida koji služe u stabiliziranju kože dok je slatki oblik ulja bolji izvor vitamina E.
Medicina
Američki domoroci su koristili čaj od lista lupine za liječenje mučnine, nemogućnosti mokrenja i unutarnjeg krvarenja. Lupina sadrži zeoksantin koji služi kao zaštita očne degeneracije i održavanje zdravog vida. Bogata je kompleksom vitamina B, proteinima, vlaknima i esencijalnim mineralima. Žuta lupina je ljekovita biljka, a dijelovi koji rastu iznad zemlje koriste se za izradu lijekova, a ponekad se nanosi izravno na kožu za liječenje kožnih čireva.
Zanimljivosti
Lupina dolazi od latinske riječi lupus (vuk) i pridjeva lupinus (vučji). Rimljani su primijetili da se invazivno širi na siromašnim poljima, a grčki i rimski autori poput Teofrasta i Kolumele znali su da obogaćuje tlo. Sjemenke lupine su se u drevnom Egiptu i južnoj Europi jele kao grah, a bobice lupine su bile uobičajena hrana u starom Rimu.
Južnoamerikanci su prvi počeli uzgajati lupinu prije otprilike 3.000 godina počevši od andske lupine koja je rasla na velikim nadmorskim visinama i bila je važna kao dodatak dušika u tlo.
Žuta lupina nije sigurna za konzumiranje bez prethodne termičke obrade jer može uzrokovati povraćanje, probleme s gutanjem i disanjem, srčane probleme i paralizu. Slatke sorte lupine pojavljuju se oko 1920. godine i sadrže nizak udio alkaloida i nije ih potrebno tretirati prije kuhanja. Trovanje poznato kao lupinoza je zabilježeno u konja koji su pasli, a uzrokuje ga mikotoksin (gljivica koja živi u lupinama).
Glumci su antičkom Rimu su ih koristili kao lažne novčiće u predstavama i pritom koristili izraz nummus lupinus. Krajem 18. stoljeća lupina je uvedena u sjevernu Europu kao sredstvo za poboljšanje kvalitete tla, do 1860-ih žuta lupina viđena je na pjeskovitom tlu baltičke obale, a na Novom Zelandu raste u velikom broju uz glavne ceste. Teksaška lupina (Lupinus texensis) je državno cvijeće Teksasa.
Foto: Susanne Jutzeler, Schweiz / Pixabay
Odgovori