Zlatna kiša ili obična zanovijet (lat. Laburnum anagyroides M.) je listopadni grm ili manje stablo iz porodice mahunarki (Fabaceae), kojoj pripadaju i japanska sofora, judino drvo, gledičija te mahunarke. Može narasti i do 7 m u visinu te pritom tvori raširene i duge grane. Stablo je prekriveno glatkom, maslinasto smeđom do crnom korom koja starenjem ispuca. Mlade grane su zelenkaste boje i prekrivene su svilenkastim dlačicama.
Pupovi su kod obične zanovijeti ušiljeno jajastog oblika i prekriveni ljuskama zelene do smeđe boje. Vršni pupovi su malo krupniji od postranih koji mogu biti prilegnuti uz granu ili rasti s manjim odstojanjem od nje. Trodijelni listovi su naizmjenični i rastu na peteljkama dugima od 2 do 7 cm. Sastavljeni su od nekoliko liski jajolikog oblika. Lice im je tamnozelene boje, a naličje nešto svjetlije i dlakavo.
Zlatna kiša ili obična zanovijet cvjeta žutim cvjetovima dugima oko 2 cm. Cvjetovi rastu na svilenkasto dlakavim cvjetnim stapkama, a njih 20 do 30 skupljeno je u viseće grozdaste cvatove duge oko 30 cm. Sastoje se od dvousnate, prileglo dlakave zelenožute čaške, vjenčića dugog oko 2 cm te 10 prašnika. Cvatnja se odvija u svibnju i lipnju. Plod obične zanovijeti je viseća mahuna duljine od 3 do 5 cm, a unutar nje se nalazi nekoliko plosnatih i tamnih sjemenki.
Uvjeti sadnje: sunčana ili polusjenovita mjesta
Tlo: nema posebne zahtjeve, prilagođava se različitim uvjetima
Vrijeme cvatnje: svibanj i lipanj
Krošnja: široka i prozračna
Visina stabla: do 7 m
Razmnožavanje: sjemenom i reznicama
Sadnja i razmnožavanje zlatne kiše
Zlatna kiša se sadi i uzgaja u privatnim dvorištima, ali i u parkovima te na drugim javnim površinama. Može se saditi pojedinačno ili u skupinama. Odgovaraju joj sunčana ili polusjenovita mjesta i nema posebne zahtjeve prema tlu.
Pogodna je za uzgoj u laganim pjeskovitim, srednje teškim ilovastim ili teškim glinenim tlima. Jednako tako joj odgovaraju kisela, neutralna i bazična tla. Dakle, može rasti i u teškim tlima te onima koja su siromašna hranjivim tvarima, ali važno je osigurati dobru drenažu jer ne podnosi zadržavanje vode. Za uzgoj se najčešće koristi hibrid Laburnum x waterei, nastao križanjem vrsta Laburnum anagyroides i Laburnum alpinum.
Razmnožava se sjemenom ili reznicama. Za uzgoj iz sjemena, sjemenke se siju u jesen u posudu ispunjenu zemljom i pokrivaju se slojem debljine 1 cm. Posudu sa sjemenom tijekom zime možete držati na otvorenom, a sjeme bi trebalo početi klijati u proljeće. Također se može sijati i tijekom proljeća ili na ljeto, ali prije sjetve ga treba držati u hladnjaku oko tri mjeseca.
Već uzgojene sadnice iz rasadnika mogu se saditi od rujna do ožujka, ako tlo nije smrznuto. Potrebno je izbjegavati sadnju u blizini bilo kakvih građevina. Sadnica se postavlja u rupu koja je dvostruko šira, ali jednako duboka kao posuda u kojoj je biljka uzgojena. Nakon što se rupa lagano ispuni zemljom, sadnicu treba dobro zaliti.
Uzgoj i održavanje zlatne kiše
Ovo stablo je srednje zahtjevno za uzgoj, a podnosi temperature i do -15°C . Nije ga potrebno prihranjivati, a kako bi se postigao željeni oblik biljka se orezuje dok je još mlada. Jednom kada je oblikovana, više nema potrebe za orezivanjem. Ako želite spriječiti bujanje i širenje, potrebno je uklanjati izdanke koji rastu iz korijena čim se oni pojave. Isto tako, bilo bi dobro uklanjati mahune jer nisu posebno dekorativne, a biljci oduzimaju energiju.
Zlatna kiša se može uzgajati i u obliku velikog grma ili se koristiti pri izradi pergole u vrtu. Pri rukovanju s ovom biljkom uvijek nosite rukavice i ako imate djecu pokušajte im objasniti da je biljka otrovna te da ju ne smiju dirati.
Bolesti i štetnici
Rijetka, ali potencijalno opasna bolest koja se može pojaviti je bakterijska palež. Manje opasna bolest koja se može pojaviti jest pjegavost lišća, dok se od štetnika mogu javiti lisne uši.
Primjena zlatne kiše
Zlatna kiša je medonosna biljka i pčele s nje mogu skupiti veću količinu nektara i nešto peluda. Na površini od jednog hektara moguće je prikupiti do 400 kg nektara.
Ima tvrdo drvo koje je pogodno za obrađivanje i dobro se polira. Prije se koristilo za izradu lukova za samostrijele, a danas se najčešće upotrebljava za izradu glazbenih instrumenata. Zlatnu kišu ili zanovijet u nekim područjima nazivaju i lažnom ebanovinom jer se drvo starijih primjeraka stabla može koristiti umjesto ebanovine.
Svi dijelovi obične zanovijeti sadrže citizin - otrovni alkaloid. Zabilježena su trovanja djece koja su pojela samo dvije sjemenke ove biljke, kao i trovanje mlijekom koza koje su je brstile. Simptomi trovanja su usporen puls, znojenje, vrtoglavica i jako povraćanje.
Povijest zlatne kiše
Prirodna staništa ovog stabla su područja srednje i južne Europe te zapadne Azije. Uspijeva u mjestima od nizinskog pa sve do pretplaninskog pojasa, a u prirodi raste u listopadnim šumama te na toplim, stjenovitim položajima i padinama. U botaničkom vrtu Bodnant u Walesu postoji veličanstveni luk od zlatne kiše koji se prostire na čak 55 metara.
Latinski naziv roda kojemu pripada ovo stablo potječe od starog naziva za biljku koji je koristio još Plinije. Naziv vrste anagyroides nastao je od naziva roda Anagyris (Anagyris foetida - smrdljiva jasika) i grčke riječi eidos - tip ili forma. Nazivi na engleskom jeziku su golden rain, golden chain i common laburnum.
Bjelogorično drveće
Zlatna kiša ili obična zanovijet jedna je od brojnih vrsta bjelogoričnog drveća. Ono što je svim vrstama zajedničko je to što im lišće, koje se pojavljuje u proljetnim mjesecima, tijekom jeseni mijenja boju iz zelenih nijansi u tople crvene, žute, narančaste ili smeđe tonove. S obzirom na to da lišće prije zime otpada sa stabala, ovu vrstu drveća još nazivamo i listopadnim drvećem.
Bjelogorično ili listopadno drveće razlikuje se po visini koju može doseći, kori drveta, obliku krošnje, obliku listova, tipu korijena, izgledu plodova i cvjetova itd. Većina ovog drveća u proljeće cvjeta mirisnim cvjetovima koji privlače kukce i na taj se način oprašuju. Iz oprašenih cvjetova razvijaju se plodovi koji su kod nekih vrsta bjelogoričnog drveća jestivi, a kod nekih nisu.
Vrste bjelogoričnog drveća koje su najzastupljenije na našim prostorima su hrast lužnjak i kitnjak, topola, divlji kesten, grab, jasen, lipa, bazga, bagrem, divlja trešnja, jablan, platana, lijeska, pitomi kesten, javor, joha, breza, brijest, vrba te stabla raznih voćaka.
Foto: KOlga12/Pixabay
Odgovori