Kelj (lat. Brassica oleracea var. sabauda) je dvogodišnja zeljasta biljka iz porodice kupusnjača ili krstašica (Brassicaceae) kojoj također pripadaju brokula, cvjetača, kupus, prokulica i mnoge druge. Mnogi ju smatraju glavatim kupusom jer se vrlo malo razlikuje od njega. Naziv potječe od njemačke riječi Kohl, što zapravo znači kupus, a podrijetlo veže uz nekoliko područja, Milano i Lombardija kao pokrajina Milana te Savoja kao pokrajina u istočnoj Francuskoj i Belgija. Danas se uglavnom uzgaja na području Europe i to na rahlim, humusnim i sunčanim mjestima.
Jedna je od najstarijih vrsta povrća koje se uzgajaju. Karakterističan je po velikim zelenim listovima i gustom, sočnom stabljikom. Korijen je relativno plitak i ne raste duboko u zemlju, što olakšava uzgoj na različitim vrstama tla. Listovi su obično tamnozeleni, dok neki kultivari mogu imati i crvene, ljubičaste ili bijele listove. Poznat je po svojim mjehurastim i razgranatim listovima, tamnozelene (vanjski listovi) i žutozelene boje (unutarnji listovi), ali treba napomenuti da izgled kelja ovisi o kojoj je sorti riječ.
Kelj je vrlo otporan na hladnoću, pa se može uzgajati u različitim uvjetima i klimama. Najbolje uspijeva u umjerenoj klimi, na temperaturama između 15 i 20°C, ali može rasti i na nižim temperaturama. Uzgaja se u proljeće i jesen, a neki kultivari se mogu uzgajati i zimi, pod uvjetima umjerene klime. Kelj preferira dobro drenirano tlo i pH vrijednost između 6,0 i 7,5. Potrebno mu je redovito zalijevanje i gnojidba kako bi se osigurala dobra kvaliteta i veličina glavica.
Bogat je vlaknima, vitaminima i mineralima, što ga čini izvrsnom namirnicom za zdravlje. Može se konzumirati sirov, kuhan ili pečen, a često se koristi u pripremi različitih jela poput salata, juha, variva i slično.
Srodnici
Vrste kelja
Kada je riječ o kelju, mogu se razlikovati "obični" kelj, kelj pupčar, lisnati kelj i raštika.
Obični kelj
Kultivari se razlikuju prema morfološkim svojstvima, dužini vegetacije do tehnološke zrelosti te otpornosti na visoke i niske temperature. Glavice kelja izgledom mogu biti okrugle, okruglo spljoštene ili jajolike, a što se tiče boje mogu biti svijetlozelene, sivo-zelene, plavo-zelene, tamnozelene te mogu imati i ljubičastu nijansu na rubovima listova. Naborani ili mjehurasti listovi mogu biti sitniji ili krupniji.
Prema dužini vegetacije, mogu se razlikovati rani, srednje rani te ljetni, jesenski, zimski i jesenski kultivari. U zadnje je vrijeme sve više hibridnih kultivara koji se odlikuju dobrom ujednačenošću, što je osobito povoljno u proizvodnji za tržište. Od ranih hibrida kelja ističu se Salima F1 i Melisa F1. Srednje rani hibridi imaju predstavnike u dvama hibridima, i to Concerto F1 i Mila F1. Od srednje kasnih hibrida kelja ističu se Firensa F1 i Primavoy F1, Saga F1, a od kasnih Wirosa F1.
Od sorti srednjeg trajanja vegetacije namijenjenih ljetnoj proizvodnji najraširenija je sorta Željezna glava. Vegetacija joj traje oko 120 dana, a oblikuje okrugle i spljoštene glavice srednje čvrstoće. Za kasnu proizvodnju kelja namijenjena je sorta Vertus. Vegetacija traje od 130 - 140 dana. Krupne glavice su plavo-zelene boje i osrednje čvrstoće.
Osim hibridnih kultivara koji posjeduju karakteristična svojstva kelja, više je kultivara koji su nastali križanjem kupusa i kelja. Neki su sličniji kupusu, a neki kelju. Imaju obično dugu vegetaciju, a najviše se uzgajaju kao zimski usjevi.
Kelj pupčar
Kelj pupčar ili prokulica je druga sorta kelja koja ima visoku stabljiku (60 - 80 cm) sa spiralno raspoređenim listovima na dugim peteljkama, a koji rastu uzduž stabljike. U listovima se razvijaju pupovi kao male glavice promjera 3 - 5 cm. Pogoduju mu niske temperature i u takvim je uvjetima najukusniji za jelo.
Dušikova gnojiva treba pažljivo primjenjivati kako se ne bi produžila njegova vegetacija i samim time kako plodovi ne bi ostali rastresiti. Kelj pupčar uzgaja se iz presadnica koje se uvijek uzgajaju u proljetnom razdoblju i to u zaštićenom prostoru, a dobivene su iz sjemena. Kasnije se može uzgajati na otvorenome ili u plastenicima. Sadnja podrazumijeva sklop 70 x 45 cm.
S obzirom na to da je sporog rasta, zahtijeva hladnija ljeta i više vlage u zraku. Također je potrebno osigurati navodnjavanje tijekom toplih ljetnih mjeseci kako bi se pupovi pravilno razvili i ne bi ostali sitni i gorki. Kako bi se poticao rast glavica u pazušcima listova, treba se rezanjem ukloniti vršni pup najkasnije do početka rujna.
Berba se odvija u više navrata i počinje se krajem studenog. Naposljetku, od ranih hibrida kelja pupčara ističu se Titurel F1 i Oliver F1, a od sorti Long Island Improved, Falstaff i Rubine.
Lisnati kelj
Lisnati kelj kod nas gotovo nije poznat, osim u rijetkim obiteljskim vrtovima gdje se uzgajaju europski kultivari. Kovrčavi kelj ili lisnati kelj zastupljen je u sjeverozapadnoj Europi i Italiji.
Karakterističan je po tome što ne oblikuje glavice, već su mu listovi sitno zakovrčani i kao takvi slobodni. Vrlo je otporan na hladnoću te uspijeva na svakom vrtnom tlu koje je humusno i dobro drenirano. Ovom kelju ne smeta ni snijeg. Sjetva se odvija krajem svibnja i početkom lipnja. Sadnja presadnica može se odvijati sve do sredine srpnja. Pojedinačno se trgaju listovi, a stabljika se ostavlja jer će iz nje u proljeće ponovno niknuti mekani listovi prikladni za salatu.
Raštika
Na priobalnom području i jadranskim otocima prevladavaju brojni ekotipovi raštike. Do sada nije bilo selekcije ovog vrijednog izvornog materijala, izvanredno prilagođenog na klimatske uvjete našeg priobalja. Korijen raštike snažan je i dubok, a stabljika može narasti i do 100 cm. Listovi su joj spiralno raspoređeni, a na vrhu stabljike oblikuju rozetu.
Raštika dobro podnosi sušno vrijeme i u takvim uvjetima zaustavlja rast, a listovi joj postaju kožasti i tvrdi. Nakon kiše ona razvija novo i kvalitetno lišće. Za vegetativni rast najbolje su temperature 15 - 20°C te dobro podnosi visoke ljetne i niske zimske temperature. Odgovaraju joj duboka i strukturna tla pH vrijednosti 6 - 7,2.
Uzgoj kelja
Kelj je jedna od najpopularnijih vrsta kupusa i često se uzgaja u vrtovima diljem svijeta. Višegodišnja je biljka koja se obično uzgaja kao jednogodišnja, a uzgaja se za različite namjene u prehrani, uključujući salate, variva, juhe i jela od mesa. Uzgoj kelja može biti izazovan, ali uz pravilnu njegu i uvjete rasta, može se dobiti obilan urod koji zadovoljava potrebe različitih industrija, uključujući prehrambenu, farmaceutsku i kozmetičku industriju.
Tlo
Kelj je biljka koja zahtijeva kvalitetno i humusno tlo. Iako može uspijevati na gotovo svakom tipu tla, tlo uvijek treba biti duboko i strukturno, ali treba imati i dobar kapacitet za vodu i zrak. Također, pH vrijednost treba biti 6 - 6,5, dakle podrazumijeva se blago kiselo tlo. Tla mehaničkog sastava, odnosno ona koja se brzo griju, bit će pogodna za sadnju i proizvodnju u proljetnim uvjetima. Rani kelj na otvorenu prostoru uspijevat će u povoljnim uvjetima tla i klime te uz izbor odgovarajućih hibridnih kultivara.
Osnovna obrada tla na dubini od 30 cm treba se obaviti u jesensko-zimskom razdoblju. Takva preorana brazda ostavlja se u takvom stanju sve do proljeća kada se tlo priprema za sadnju presadnica. Ako se biljka kasnije sadi, obrada se obavlja u "jednoj fazi", što podrazumijeva gnojidbu, oranje, tanjuranje, kultiviranje i ravnanje površine. Priprema tla za sadnju presadnica obavlja se zbog toga da tlo bude rahlo i dobre strukture.
Klima
Kelj je u fazi glavice i rozete otporniji na niske temperature. Posijano sjeme kelja obično počinje klijati na temperaturi od 1 - 5°C uz potrebnu vlažnost tla, a daljnja optimalna temperatura za klijanje je 20°C te biljka počinje nicati za otprilike 5 ili 6 dana. Temperatura oko 15 - 20°C optimalna je za vegetativni rast biljke, pri čemu nikako ne odgovara temperatura viša od 25°C. S druge strane, oblikovanje glavica najbolje će se odvijati na temperaturama 15 - 18°C.
Vrijeme sadnje
Ako se nastoji osigurati proizvodnja kelja u ranom proljeću, tada se sjeme treba sijati tijekom studenog i prosinca u toplim plastenicima ili staklenicima, a zatim se nakon 30 - 35 dana presađuje. Međutim, kelj se može sijati i uzgajati tijekom cijele godine, što ovisi o sorti kelja za koju se odlučimo.
Primjerice, kelj pupčar se sije u kontinentalnim područjima krajem svibnja, presađuje se krajem lipnja ili početkom srpnja da bude spreman za berbu od početka listopada do kraja studenoga ili početka prosinca. Na mediteranskim područjima prednost će imati kasna jesenska i zimska proizvodnja uz sjetvu u lipnju i srpnju, a sadnju u srpnju i kolovozu.
Što se tiče raštike, ona se sije krajem veljače ili početkom ožujka, a sadi se u travnju. Drugi česti rok je u srpnju, a rok sadnje krajem kolovoza.
Slaganje kultura
Kelj dobro uspijeva ako se sadi nakon berbe leguminoza kao što su grašak, mahuna, grah, leća, slanutak, ili biljaka kao što su krumpir i krastavac, ali uspijeva i na preoranim prirodnim i umjetnim travnjacima. Kelj ne podnosi uzgoj u monokulturi, tako da se na istu površinu može saditi tek kada prođu 3 - 4 godine. Kelj je odlična pretkultura većini povrtnih kultura jer za sobom ostavlja značajnu organsku masu i pogodno tlo s malo korova.
Prije sadnje, na istom tlu se preporučuje uzgajati biljke koje su dobri predusjevi, a koji poboljšavaju tlo, sprječavaju bolesti i štetnike te poboljšavaju prinos. Biljke koje se preporučuju kao predusjevi su grahorice (mahune, grašak, leća, slanutak, grah) jer su bogate dušikom, koji je važan za rast i razvoj kelja.
Korijen kukuruza pomaže u poboljšanju strukture tla, a njegovi ostaci se mogu koristiti za malčiranje koje sprječava rast korova i zadržava vlagu u tlu, kao i salata koja poboljšava strukturu tla i sprječava rast korova. Rotkvice brzo rastu i osiguravaju brzo zatvaranje tla, a njihovi ostaci mogu se koristiti kao organsko gnojivo, pa su idealan predusjev kelju.
Ljiljani pomažu u suzbijanju štetnika, poput koloradske zlatice i dok je kelj jedan od omiljenih među štetnicima, sadnja uz aromatične biljke može pomoći u obrani od ovih nametnika, pa čak i privući korisne insekte, poput bubamara i parazitskih osa. Aromatične biljke, poput bosiljka, metvice, kopra, lavande, ružmarina, kadulje i origana, mame kupusove crve koji žvaču lišće. Kamilica poboljšava okus, ali se brzo širi pa je potrebno oprezno ju saditi. Češnjak odbija zlatice, lisne uši i plamenjaču. Neven odbija štetnike, a kad istrune, otpušta tvar koja odbija nematode. Dragoljub odbija kukce i bijele mušice i dobro se slaže s prokulicama.
Kelj također može privući štetnike poput kupusove muhe, što može negativno utjecati na rast i zdravlje nekih biljaka poput vrbovice, ali postoji niz povrća, začinskog bilja i cvjetnica koje su izvrsne biljke za kelj. Među biljkama koje su kompatibilne s keljom su artičoke, cikla, celer, krastavac, salata, luk, grašak, rotkvice, špinat, češnjak, bosiljak, kopar i kamilica.
Pelargonije su biljke koje svojim paprenim i oporim mirisom djeluju kao prirodni repelent i odbijaju sve štetnike koji mogu naštetiti kupusnjačama, uključujući kupusne gliste i buhače.
Jagode se ne preporučuju saditi u blizini kelja jer usporavaju rast svih biljaka kupusnjača, s obzirom da se natječu za isti prostor. Ostale kupusnjače poput cvjetače ili brokule ne bi se trebale saditi u blizini kelja jer su u izravnoj konkurenciji za mnoge iste hranjive tvari i resurse te bi njihova blizina učinila obje biljke dvostruko osjetljivijima na iste bolesti i štetnike.
Rajčice, paprike, krumpiri i patlidžani također su biljke koje zahtijevaju mnogo hranjivih tvari za rast.
Faza mirovanja
Kelj je biljka koja pripada skupini povrća koje se uzgaja u jesensko-zimskom periodu. U toplijim krajevima, kelj se uzgaja i tijekom proljetnih mjeseci. Kelj ne ulazi u fazu mirovanja, već kontinuirano raste i razvija se dok su uvjeti za njegov uzgoj povoljni. No, u uvjetima niskih temperatura i manjka sunčeve svjetlosti, rast kelja može biti sporiji. Tijekom tog razdoblja, kelj može postati manje otporan na razne bolesti i štetnike. Stoga mu je važno osigurati dovoljno sunčeve svjetlosti i hranjivih tvari kako bi se osigurao njegov zdrav rast i razvoj.
Sadnja kelja
Sadnja kelja je važan korak u uzgoju ove popularne vrste kupusa. Kelj se može uzgajati iz sjemena, sadnica ili u posudama, ovisno o željenom načinu uzgoja. Postoje različite vrste kelja, poput lisnatog, cvjetačastog, crvenog ili kineskog kelja, a svaka vrsta ima specifične zahtjeve za sadnju. Pravilna sadnja kelja uključuje odabir pravog mjesta, pripremu tla i pažljivo postavljanje biljaka.
Sadnja sjemena
Sjeme kelja se sije između ožujka i svibnja, ovisno o klimi i sorti. Prije sjetve sjeme se može natopiti u vodi na nekoliko sati kako bi se omekšalo i potaknulo klijanje. Pripremljeno sjeme se sije u redove na dubinu od oko 1,5 cm. Udaljenost između redova ovisi o vrsti, ali obično se drži razmak oko 45 - 60 cm između redova. Sjeme treba pokriti zemljom i lagano pritisnuti.
Nakon sjetve, tlo treba redovito zalijevati kako bi se sjeme moglo klijati. Kada se biljke pojave, razmak između njih se može smanjiti na oko 30 cm kako bi se osigurao dovoljan prostor za rast. Uz pravilnu njegu, kelj se može brati za otprilike 60 - 90 dana nakon sjetve.
Sadnja sadnica
Za sadnju sadnica tlo treba biti labavo, dobro drenirano i bogato organskom tvari. Rupe u kojima će se saditi sadnice bi trebale biti duboke otprilike jednako kao i posuda u kojem se sadnica trenutno nalazi. Nakon što se rupe iskopaju, potrebno je dodati malo gnojiva u svaku rupu i dobro promiješati tlo.
Zatim, sadnice kelja treba pažljivo izvaditi iz posude. Ako se koristi plastična posuda, može se jednostavno pritisnuti sa strane kako bi se sadnica oslobodila. Sadnice treba posaditi u rupe, držeći ih uspravno i ravno, a zatim dobro pritisnuti zemlju oko njih. Kada se posade, potrebno ih je zalijevati redovito kako bi se zemlja održavala vlažnom, ali ne i previše natopljenom. Također, potrebno je paziti da se ne prelijeva voda na lišće kelja, jer to može dovesti do razvoja gljivičnih oboljenja. Nakon nekoliko tjedana, kada se sadnice dovoljno ukorijene i počnu rasti, treba ih prihranjivati gnojivom za biljke kupusnjače kako bi se osigurao dobar rast i razvoj.
Sve vrste kelja uzgajaju se iz sadnica na isti način kao i kupus. Razmak sadnje sličan je kao i kod svih ostalih kupusnjača, dakle 50 x 50 cm ili 60 x 60 cm. Razmak se u proljetnoj sadnji može i povećati zbog boljeg korištenja zaliha vode ljeti.
Uzgoj u vrtu
Proces sadnje kelja u vrtu započinje pripremom tla. Potrebno je izabrati sunčano mjesto za sadnju i pripremiti zemlju tako da bude labava i bogata hranjivim tvarima. Nakon toga, treba kopati rupe u tlu koje su duboke oko 5 cm i razmaknuti ih oko 45 cm jedna od druge. U svaku rupu se stavlja sadnica kelja i zatim se rupa lagano zatrpava zemljom.
Nakon sadnje, treba zaliti kelj kako bi se zemlja oko korijena dobro navlažila. Važno je zalijevati ga i redovito kako bi se osiguralo dovoljno vlage za rast biljaka. Također, treba redovito uklanjati korov iz oko kelja i gnojiti biljke kako bi imale dovoljno hranjivih tvari za rast. Nakon nekoliko tjedana od sadnje, kelj bi trebao biti dovoljno jak i zdrav da bi se mogao brati.
Uzgoj u plasteniku
Za sadnju kelja u plasteniku treba odabrati dobro sunčano i zaštićeno mjesto u kojem će biljke biti zaštićene od hladnoće i vjetra. Zemlja u plasteniku treba biti pripremljena na isti način kao i za sadnju na otvorenom. Prije sadnje treba napraviti brazde koje trebaju biti udaljene oko 60 - 80 cm jedna od druge. Zatim, u svaku brazdu treba staviti gnojivo i dobro ga pomiješati sa zemljom.
Sadnice kelja se mogu uzgajati kod kuće ili ih je moguće kupiti u rasadnicima, a sade se u brazde u plasteniku na razmaku oko 40 cm jedna od druge te dobro zalije. Nakon sadnje, treba ih redovito zalijevati i gnojiti tijekom rasta. Važno je također redovito pregledavati biljke radi mogućih štetnika i bolesti te ih suzbiti na vrijeme kako bi se izbjegla veća šteta. Kada kelj naraste do željene veličine, može se brati i koristiti u kuhinji.
Uzgoj u posudama
Proces sadnje kelja u posudama započinje odabirom odgovarajuće posude. Potrebna je posuda s odvodnim rupama na dnu, koja je dovoljno velika za rast i razvoj kelja. Posuda se napuni kvalitetnim supstratom za uzgoj, koji sadrži dovoljno hranjivih tvari i ima dobru drenažu. Nakon toga, napravi se rupa u supstratu duboka koliko i veličina korijena sadnice kelja. U tu rupu se stavlja sadnica kelja i prekrije korijenje sa supstratom. Pritom se pazi da se ne zakopa biljka, već da se drži uspravno.
Kada se završi sa sadnjom, posudu je potrebno dobro zaliti da supstrat bude vlažan, ali ne i natopljen. i postaviti na sunčano mjesto, po mogućnosti na mjesto gdje kelj može dobiti 6 - 8 sati sunčeve svjetlosti dnevno. Također, treba paziti da temperatura bude optimalna za rast kelja.
Održavanje i njega
Sve dok su presadnice male potrebno ih je redovito zalijevati te uklanjati korov plijevljenjem. Odraslim biljkama bujna zelena masa donekle smanjuje rast korova. Ako to nije slučaj i ako se pojave štetnici, nasad se može tretirati zaštitnim sredstvima.
Zalijevanje
Mlade presadnice kelja trebaju se redovito zalijevati. Ako nastupi sušno razdoblje, potrebno ih je zalijevati svaku večer. One će s vremenom postati otpornije i jače, tako da će se i zalijevanje postupno smanjivati.
Gnojidba
Kelj zahtijeva iznimno humusno tlo. U osnovnu gnojidbu obično se dodaje kompleksno NPK gnojivo 12:11:18 te 3MgO, a može poslužiti slična kombinacija kristalnog gnojiva. Deset dana od presađivanja obavlja se prihrana. Ako u nasadu postoji sustav navodnjavanja kap po kap, prihrana se obavlja 2 puta tjedno. S druge strane, ako je riječ o klasičnom uzgoju u polju, potrebno je obaviti 3 prihrane tijekom kultivacije. Prihrana prestaje kada veličina glavica zatvori redove. Treba pripaziti da se, u oba slučaja, s prihranom prestane otprilike 10 dana prije berbe.
Razmnožavanje
Kelj se može razmnožavati sjemenom, dijeljenjem korijena i reznica. Sjeme se sije u pripremljeno tlo u odgovarajućem razmaku i dubini. Nakon klijanja i izbijanja prvih listova, sadnice se presađuju na stalno mjesto.
Dijeljenje korijena obično se radi u jesen ili rano proljeće. Biljka se izvadi iz zemlje, a korijen se podijeli u nekoliko dijelova, od kojih svaki sadrži pupoljak. Dijelovi se presađuju na novo mjesto.
Reznice se mogu uzimati iz stabljika kelja u proljeće ili ljeto. Reznice se režu na duljinu od oko 8 - 10 cm i sade u pripremljeno tlo. Nakon nekoliko tjedana, reznice će početi puštati korijenje i rasti.
Presađivanje
Kelj se može presađivati nakon što su sadnice dosegle određenu veličinu i dobile snažno korijenje. Presađivanje se najčešće obavlja kada je vanjska temperatura dovoljno topla i kada prođe opasnost od mraza, a čime se omogućuje biljci da ima više prostora za rast i razvoj te se poboljšava pristup svjetlu i hranjivim tvarima. Pri presađivanju, potrebno je paziti da se korijen ne ošteti i da se sadnica pažljivo premjesti u novo tlo, a zatim obilno zalije vodom.
Pomlađivanje
Kelj nije potrebno redovito pomlađivati, ali se preporučuje uklanjati starije i oštećene listove kako bi biljka mogla usmjeriti svoju energiju na rast novih listova i glavice. Ako se ne uklanjaju oštećeni listovi, biljka će imati manje resursa za rast novih dijelova, a stariji listovi mogu postati izvor bolesti i štetnika. Međutim, treba paziti da se ne ukloni previše lišća jer to može dovesti do usporenog rasta i slabljenja biljke. Uz pravilnu njegu, kelj može živjeti i do 2 godine.
Prorjeđivanje
Prorjeđivanje kelja se preporučuje kako bi se osigurao dovoljan razmak između biljaka za optimalan rast i razvoj. Ako su biljke previše gusto posađene, mogu se boriti za resurse poput svjetla, vode i hranjivih tvari, što može dovesti do usporavanja rasta i slabijeg razvoja. Prorjeđivanje bi trebalo obaviti kada biljke dosegnu visinu od oko 5 - 10 cm, ostavljajući oko 30 cm prostora između svake biljke kako bi se osigurao dovoljan prostor za rast.
Rezidba
Rezidba kelja se obično ne preporučuje, osim u određenim slučajevima kada je biljka jako razgranata i ima mnogo bočnih izdanaka koji se razvijaju na račun glavnog izdanaka. U tom slučaju, mogu se orezati bočne izdanci kako bi se potaknuo rast glavnog izdanka i veću proizvodnju glavice. Također, ako se primijeti oštećenje na biljci ili bolest, potrebno je ukloniti zahvaćene dijelove.
Zaštita od vjetra
Kelj može biti osjetljiv na jake vjetrove, pogotovo mlade biljke koje još nemaju razvijen korijenov sustav. Stoga se preporučuje zaštititi ih od jakih vjetrova postavljanjem nekog oblika zaštite, poput ograde ili zida. Također, ako se uzgaja u posudama, preporučuje se držati ih na zaštićenom mjestu kako bi se izbjegli jaki vjetrovi.
Zaštita preko zime
Kelj može podnijeti blage mrazeve i hladne uvjete, ali dugotrajna izloženost niskim temperaturama i mrazu može uzrokovati oštećenje i uvenuće biljaka. Stoga, ako se očekuju značajni mrazovi ili duže razdoblje niskih temperatura, preporučuje se zaštititi kelj od mraza i zime.
Zaštita od mraza može se postići na nekoliko načina. Ako se kelj uzgaja u vrtu, može se koristiti pokrivač za mraz ili agrotekstil kako bi se biljke zaštitile od izravne izloženosti mrazu. Ako se kelj uzgaja u posudama, preporučuje se unijeti posude u zatvoreni prostor ili na mjesto koje je zaštićeno od hladnoće.
Također je važno napomenuti da se ne preporučuje presađivanje kelja kada su biljke već oštećene mrazom ili hladnoćom, jer to može dovesti do daljnjeg oštećenja i smrti biljaka.
Bolesti
Kelj se od bolesti i štetnika štiti na isti način kao i ostale kupusnjače. Međuredna obrada pomaže održavanju vodozračnog režima, a provodi se dok se ne sastave redovi usjeva. Za starije kultivare preporučuje se pinciranje vegetacijskog vrha kada donji pupovi dostignu promjer 1 - 2 cm. U proizvodnji hibridnog kultivara za tržište ta se mjera više ne provodi. Pinciranjem ranih kultivara pospješuje se berba, ali smanjuju se prinos i kvaliteta.
Najčešće bolesti kelja su prstenasta pjegavost, pjegavost kupusnjača, pepelnica kupusnjača i mumifikacija glave kupusa, tj. kelja.
Prstenasta pjegavost
Prstenasta pjegavost kao gljiva obično ne uzrokuje osobite štete, ali utječe na tržišnu vrijednost biljaka jer uzrokuje oštećenje listova. U proizvodnji sjemena uzrokuje smanjenje prinosa i kvalitete sjemena. Obično su napadnuti stariji vanjski listovi. Na listovima nastaju prstenaste pjege, promjera 5 - 10 mm. Pjege su gotovo okrugle, u sredini svijetlo smeđe ili sive (ovisno o vrsti) i oštro su odijeljene od zdravog dijela lista klorotičnom zonom. Ako na listu ima mnogo pjega, tada on žuti i otpada. Češće se javlja na cvjetači i kupusu, ali može napasti i kelj pupčar.
Na biljkama koje su zaražene u jesen, bolest napreduje tijekom zime. S obzirom na to da se parazit prenosi sjemenom, potrebno je sijati zdravo sjeme. U klijalištu je potrebno ukloniti sve zaražene biljke, a druga važna mjera zaštite je plodored. Protiv ovog parazita ne provodi se posebna zaštita, već se suzbija paralelno s drugim bolestima. Zarazu smanjuju fungicidi na osnovi bakra.
Pjegavost kupusnjača
Pjegavost kupusnjača stvara tamnosmeđe koncentrično pozicionirane pjege, promjera 5 - 12 mm, što umanjuje tržnu vrijednost proizvoda. Prenosi se sjemenom, pa ako se primijeti zaraza potrebno je sjeme tretirati fungicidima. Tretiranje toplom vodom (50°C / 30 min) je djelotvornije, ali se nakon toga postupka preporučuje sjeme tretirati jednim od fungicida za tretiranje sjemena na osnovi tirama ili mankozeba. Druga je važna mjera zaštite plodored.
Pepelnica
Pepelnica kupusnjača javlja se na nekim novijim kupusnim hibridima te na kelju pupčaru. Prvi znakovi zaraze očituju se u mjestimičnoj pojavi prljavo bijelog micelija, koji najčešće zahvaća naličje lišća, ali poslije prekriva i gornju stranu plojke. Napadnuti listovi svjetlije su zeleni od nezaraženih. Na listovima na vrhu glavica mogu se javiti nekroze, što uzrokuje odumiranje listova.
Pepelnica obično ne izaziva veće štete na glavatom kupusu, ali zabilježene su štete koje je uzrokovala na kelju pupčaru. Suzbijanje nije potrebno ako pepelnica ne izazove ekonomske štete. Za suzbijanje se mogu koristiti fungicidi na osnovi sumpora i triadimefona.
Mumifikacija glave kupusa
Mumifikacija glave kupusa obično se pojavi pred zriobu, iako se zaraza pojavi mnogo ranije. Kada je zaražen kocen, osuši se cijela biljka. Kada se zarazi glavica, oruđem pri obradi i zbog ozljeda od insekata ili tuče, vanjski se listovi suše i peteljka puca na mjestu gdje izlazi iz kocena, a tada otpadne veći broj listova.
Štetnici
Štetnici kelja mogu se pojaviti na različitim dijelovima biljke - na korijenu ili vratu korijena, u stabljici i peteljci, na listovima i glavama, na komuškama i sjemenu. U tlu se javljaju žičnjaci, grčice i rovac kao štetnici koji napadaju korijen i vrat korijena biljke. Korijenje bude izgriženo i vrat korijena pregrizen. Mlade biljke propadaju, a starije zaostaju u razvoju. U stabljici i peteljci javljaju se štetnici koji ih buše i nakon čega se one lome. U njima se javljaju bijele ličinke bez nogu (npr. zeleno-plavi barid, repičine pipe).
Štetnici na listovima i glavama djeluju tako da listovi budu izgrizeni i na njima se primjećuju sluzavi tragovi od puževa. Nematode djeluju tako da nadzemni dijelovi biljke žute, a vanjsko lišće propada. Kupusna muha srčikarica djeluje tako da se listovi zakovrčaju prema dolje i glave se ne oblikuju, a kupusna lisna uš djeluje tako da se rubovi listova kovrčaju, listovi se suše i na naličju se pojavljuju sitni insekti pokriveni ljepljivom prevlakom brašnjava izgleda.
Mogu se pojaviti i kupusne ciganke koje se prepoznaju tako što ostavljaju svijetle točkice na listovima ili kupusni buhači kao insekti koji skaču. Ako se primijete listovi izgrizeni u obliku prozorčića ili čipke, riječ je o kupusnom moljcu.
Na komuškama i sjemenu štetnici djeluju tako da sjeme bude oštećeno u komušci. To mogu biti repičina pipa komušarica ili mušica komušarica.
Upotreba kelja
Kelj, zeleno lisnato povrće bogato vitaminima i mineralima, pronašlo je svoje mjesto u mnogim industrijama. U prehrambenoj industriji se koristi kao važan sastojak u brojnim jelima i salatama, dok se u kozmetičkoj industriji koristi kao sastojak u proizvodima za njegu kože. Također, kelj se koristi u farmaceutskoj industriji zbog svojih ljekovitih svojstava, a u posljednje vrijeme postaje sve popularniji u industriji prirodnih dodataka prehrani.
Berba
Berba kelja odvija se ručno nakon što temperature padnu ispod 0°C. Temperature ispod ništice pogodne su zato što je kelj slađi i blažega okusa što je duže izložen hladnoći. Treba pratiti kada će se postići potpuna oblikovanost glavica te posjeduje li ona dovoljnu čvrstoću za berbu. Što se tiče prinosa kelja, on varira ovisno o tome o kojoj je sorti kelja riječ - ranoj ili kasnoj. Rane sorte obično daju prinos 20 - 25 t/ha, a kasnije 40 - 60 t/ha.
Sušenje
Sušenje kelja je proces koji se koristi za konzerviranje i dugotrajno skladištenje ovog povrća. Kelj se može sušiti na zraku, u dehidratoru ili u pećnici. Sušenjem se uklanja voda iz kelja, što usporava proces propadanja i produžuje rok trajanja, a može se koristiti kao sastojak u juhama, varivima ili kao dodatak jelima.
Kod sušenja na zraku, kelj se rasprostire u tankom sloju na čistoj i suhoj površini te ostavlja na toplom i prozračnom mjestu. Drugi način je sušenje u dehidratoru za voće i povrće, gdje se kelj reže na manje komade i stavlja u dehidrator na odgovarajuću temperaturu i vrijeme sušenja. Također, kelj se može sušiti u pećnici na niskoj temperaturi, pri čemu je potrebno redovito okretati i provjeravati stanje kelja kako bi se izbjeglo izgaranje. Nakon sušenja, kelj se može čuvati u staklenim posudama ili vrećicama na suhom i tamnom mjestu.
Skladištenje
Obični kelj se pakira u duboke letvarice za prijenos voća i povrća, a pri dužem prijevozu dodatno se štiti folijom, a sve zbog osjetljivih listova koje treba sačuvati svježima i neoštećenima. Može se skladištiti na temperaturi 0 - 1°C i pri relativnoj vlazi zraka oko 95% uz dobru ventilaciju. U hladnjači se može sačuvati do 2 mjeseca.
U kontinentalnom području kasni jesenski kelj prije zime može se pobrati sa što više lišća, složiti u hrpe visoke do 1,5 m i pokriti lišćem. Tako se može održati i više od mjesec dana. U mediteranskom području kasni jesenski i zimski kelj ima dobru održivost u polju, ali u slučaju toplog vremena u ožujku ili početkom travnja treba ga na vrijeme ubrati i skladištiti.
Kelj pupčar, s druge strane, pakira se u mrežaste vrećice i može se skladištiti pri temperaturi 0 - 1°C i pri relativnoj vlazi zraka od 97%, i to do 6 tjedana. Ako se skladišti zajedno sa stabljikom, može izdržati do 8 tjedana.
Kulinarstvo
Kelj se u domaćim kuhinjama najviše koristi kuhan, na pari, kao varivo zajedno s krumpirom ili kao prilog. Treba napomenuti da se zbog rahlog tkiva listova kelj ne može kiseliti.
Kelj pupčar može se prirediti svjež, kao salata začinjen vrhnjem ili majonezom, a najviše kuhan na lešo, paniran ili prepržen na mrvicama. Najviše se konzervira zamrzavanjem, što omogućuje njegovu uporabu tijekom cijele godine.
Listovi raštike i lisnatog kelja najviše se koriste kuhano na lešo ili zajedno s drugim povrćem (krumpirom, bobom, slanutkom i sl.) te čine vrlo ukusan prilog jelima od mesa. Mljeveno meso s rižom umotano u listove raštike, kuhano i začinjeno kiselim mlijekom ili vrhnjem naziva se japrak i popularno je u Hercegovini.
Medicina
Kelj dijeli jednaku zdravstvenu vrijednost s kupusom. Njegovi mjehurasti i naborani listovi imaju mnogo parenhimskog tkiva i zbog toga su bogati bjelančevinama i ugljikohidratima, kao i određenim mineralima i vitaminima. Kelj je niskokalorična namirnica, u 100 g kelja nalazi se samo 50 kalorija.
Hranidbena vrijednost kelja pupčara veća je od ostalih kupusnjača, što se osobito odnosi na bjelančevine i vitamin C. Također, izdvaja se vitamin K koji je važan za proces zgrušavanja krvi. Kelj je i izvrstan izvor željeza koje je bitno za stvaranje enzima i hemoglobina.
Hranidbena vrijednost veća je od hranidbene vrijednosti kupusa i kelja, a približava se hranidbenoj vrijednosti kelja pupčara. Nakon jačeg mraza raste količina ukupnih šećera gotovo dvostruko. Zdravstvena vrijednost raštike i lisnatog kelja može se usporediti sa zdravstvenom vrijednošću kupusa i kelja.
Zanimljivosti
Podrijetlo kelja, koji je nastao od divljeg kupusa, veže se uz nekoliko područja. Spominju se Milano i Lombardija kao pokrajina Milana te Savoja kao pokrajina u istočnoj Francuskoj, ali i Belgija. U prehrani se kelj koristi od davnina, a konzumirali su ga i stari Grci i Rimljani.
Foto: distel2610 / Pixabay
Odgovori