Gorušica (lat. Sinapis) zeljasta je biljka iz porodice kupusnjača (Brassicaceae) koje su velika i ekonomski značajna porodica s oko 340 rodova. Najpoznatiji predstavnici su kelj, kupus, rotkva, brokula repa i cvjetača. Latinsko ime Sinapis potječe od grčkih riječi sinos, što znači šteta, i ops, što znači oko, jer izaziva suzenje.
Gorušica je jednogodišnja zeljasta biljka s razgranatim i jakim korijenom. Može narasti do jednog metra u visinu i najčešće ima jednu ravnu stabljiku koja se grana na više strana. Listovi su tamnozelene boje, dlakavi na licu i naličju, nazubljeni s vanjske strane.
Cvjetanje počinje u lipnju i na vršnim se dijelovima grana pojavljuju grozdaste nakupine žutog cvijeća. Traje mjesec dana i cvjetovi se otvaraju postepeno, samo prijepodne, bogati su nektarom zbog čega su pogodni za ispašu pčela. Plodovi dozrijevaju u ljusci u kojima se najčešće nalazi 3 - 8 sjemenki sitnog oblika i svijetložute boje.
Gorušica se smatra jednim od najstarijih začina te se koristila i u helenističko vrijeme. Zato se smatra da potječe s područja Mediterana i sjeverne Afrike otkud se dalje proširila po cijelom svijetu. Danas raste na području Europe, sjeverne Azije i jugozapadne Azije. Uzgaja se u svim dijelovima svijeta, a jedan od najvećih uzgajivača je Kanada koja pokriva polovinu svjetske potrebe za sjemenom gorušice. Gospodarski je važna u prehrambenoj industriji, ali je bogata i uljima od kojih se može proizvoditi biodizel za pogon vozila.
Srodnici
Vrste gorušice
Postoji nekoliko vrsta gorušice koje su roditeljske vrste svim kultivarima. Tijekom stoljeća se gorušica širila po cijelom svijetu i međusobno križala, zbog čega danas postoji mnogo hibrida koji su prilagođeni za uzgoj na različitim klimama. Donosimo neke od najčešćih i najpoznatijih vrsta. Crna i bijela gorušica imaju slične karakteristike, ali nisu bliski srodnici.
Poljska gorušica
Poljska gorušica ili muštrada je samonikla biljka koju se često može pronaći na zapuštenim livadama i pokraj puta. Jednogodišnja je zeljasta biljka, uspravne stabljike i nazubljenih listića. Cvjeta od lipnja do srpnja i cvjetovi mogu varirati od žute do bijele boje. Mladi izbojci i cvjetovi su jestivi te se mogu prokuhati u varivu ili svježi dodati salatama. Mljevenjem sjemenke dobivaju intenzivan okus te se koriste za izradu senfa.
Bijela gorušica
Bijela gorušica je gospodarski značajna kultura i uzgaja se radi proizvodnje sjemenja. Najčešće se nalazi na Sredozemlju. Jednogodišnja je zeljasta biljka koja može narasti do 60 cm visine te ima žute cvjetove koji bogatstvom nektara i mirisom privlače pčele za ispašu. Najčešće se koristi kao zeleno gnojivo, mlade su stabljike jestive u salatama, a sjemenka se melje za začin te ima blag i orašast okus.
Smeđa gorušica
Smeđa gorušica se na našim područjima najmanje uzgaja. Potječe s Himalaje i uzgaja se na području Kanade i SAD-a u komercijalne svrhe. Okus sjemenki je orašast, ali pomalo i gorak. Najčešće se melje i dodaje u senf. Zbog planinskog porijekla, veoma je otporna biljka na niske temperature i promjene vremena.
Crna gorušica
Crna gorušica je zeljasta jednogodišnja biljka koja je većinom prekrivena dlačicama. Cvjeta žutim cvjetovima od svibnja do rujna, a plod su crvenkastosmeđe sjemenke. U prirodi se može naći na napuštenim poljima i uz puteve, a uzgaja se zbog sjemena koje se najčešće melje zbog gorušičinog ulja, ali se dodaje i u senf. Ima upečatljivo papren, topao i gorak okus.
Uzgoj gurušice
Gorušica se najčešće uzgaja u većim količinama za komercijalne svrhe. Iako je veoma pogodna za uzgoj na našim područjima, nisu zabilježene značajne količine uzgoja.
Tlo
Kod uzgoja gorušice, najvažnije je osigurati propusno tlo. Nije osjetljiva na kiselinu tla ili na nedostatak hranjivih tvari, ali ne može rasti na područjima gdje se na tlu zadržava voda. Uspijeva na svim tipovima tla, ali joj najviše odgovaraju vapnenasta i duboka tla. Također, najbogatiji urod se može očekivati na rahlim i humusnim tlima.
Klima
Vegetacija gorušice traje 100 - 120 dana i dobro podnosi niske temperature, pa joj za uzgoj odgovara kontinentalna klima. Dobro podnosi hladnija vremena i temperature do -8°C. Biljka je dugog dana, pa joj može smetati kasna sjetva.
Vrijeme sadnje
Gorušica se sije u proljeće i jesen. Ako se sije radi lišća, najbolje ju je posijati u proljeće jer ima kratku vegetaciju, zbog čega se može sijati svaka tri tjedna. Kod uzgoja za sjeme, može se sijati čim je zemlja otopljena, ali prerana sjetva brzo odlazi u cvat. U kontinentalnom području sije se tijekom ožujka i travnja, dok se u toplijim krajevima može posijati i ranije. S obzirom na to da dobro podnosi niske temperature, sije se i krajem kolovoza.
Slaganje kultura
Gorušica se uzgaja kao jednogodišnja biljka najčešće u plodoredu. Za pretkulture, dobro reagira na okapavine ili strnine kao što su kukuruz, rana pšenica ili ječam.
Ne preporučuje se uzgajati ju nakon drugih biljaka iz porodice, na primjer kupusa i repice. Smatra se da je dobra pretkultura za mnoge kulture, posebno za šećernu repu, jer smanjuje broj nematoda u tlu.
Sadnja gorušice
Gorušica je veoma isplativa sorta koja se lako sije. Ipak, kako bi urod bio dobar i kvalitetan, postoje neki savjeti koje donosimo u nastavku.
Sadnja sjemena
Gorušica se na otvorenom sije mehaničkim sijačicama za sitne kulture. Sije se na rahlu i počišćenu zemlju na dubinu od 2 - 3 cm te se zatrpava slojem rahle zemlje. Zemlja se prije sjetve mora izorati na 30 cm dubine, pa se kasnije tanjura kako bi se zadržala vlaga. Oranje se vrši 15 dana ranije kako bi se popunile zračne rupice i tlo sleglo.
Ovisno o temperaturi zemlje, treba joj 3 - 10 dana da nikne. Za široko rednu sjetvu potrebno je ostaviti do 70 cm između svakog nasada i potrošnja sjemena je do 11 kg, dok se za uskorednu sjetvu može potrošiti do 25 kg. Sjeme se može uzgajati i bez zemlje na komadu vlažnog ubrusa ostavljenog na prozorskoj dasci.
Sadnja sadnice
Za manje potrebe, sadnica gorušice se uzgaja u tresetu za lončanice ili u manjem sijalištu. Biljka niče već za 5 dana i potrebno joj je još toliko da razvije korijen. Nakon 10 dana biljku je potrebno preseliti na konačno mjesto uzgoja. Taj se postupak obavlja ručno kako se ne bi oštetio korijen. Biljka se sadi nekoliko centimetara dublje nego do tada te se pokriva rahlom zemljom.
Uzgoj u vrtu
Gorušica najbolje uspijeva na otvorenom. Voli sunce i u hladnije vrijeme su bolji odabir osunčana mjesta. Tijekom velikih ljetnih vrućina bolje joj odgovaraju polusjenovita mjesta. Otporna je na niske temperature, pa se može uzgajati i na višim nadmorskim visinama.
Uzgoj u plasteniku
Zbog uzgoja u stakleniku, gorušica može davati plodove cijele godine. Najbolje rezultate daje ako se u zatvorenom uzgaja od jeseni do proljeća. Minimalna temperatura u stakleniku mora biti 8°C, a nedostatak dnevne svjetlosti se nadoknađuje umjetnom. Biljka se u zatvorenom gnoji samo tijekom cvatnje mineralnim gnojivima na bazi dušika, a zalijeva se prskanjem kišnicom.
Uzgoj u posudama
Gorušica se sije u sijačicama tijekom jeseni ili zime. Posude u kojima se uzgaja moraju biti na zatvorenom. Za brzo klijanje u lončanicama se koristi rahla i humusna zemlja koja se može pokriti prozirnom folijom. Biljka u takvim uvjetima može proklijati već za 3 dana.
Održavanje nasada
Održavanje nasada uključuje okopavanje i suzbijanje korova te kultivaciju. Okopavanje se koristi kod širokorednog uzgoja kako bi se biljkama omogućilo dovoljno zraka za rast i razvoj te spriječio nastanak bolesti. Međuredna kultivacija pomaže u suzbijanju korova koji može zagušiti mlade biljke. Postiže se i rastresitost gornjeg sloja i suzbija se korov. Potrebno ju je napraviti barem 2 puta. Biljke koje se dovoljno razviju bez korova će ga kasnije i same ugušiti.
Održavanje i njega
U prirodi je gorušica samonikla i veoma izdržljiva biljka, a kod uzgoja ne traži puno održavanja. U nastavku se nalazi nekoliko važnih savjeta za održavanje nasada.
Zalijevanje
Za optimalan rast gorušice potrebno je mnogo vlage, posebno u vrijeme cvjetanja. Korijen joj ima mnogo malih žilica koje pomažu u očuvanju vlage za vrijeme suša, ali duže sušno razdoblje može rezultirati smanjenim urodom. Za vrijeme velikih suša potrebno je zalijevati ju svaka dva dana, a najbolji način je navodnjavanje prskanjem. Predugo zadržavanje vode može rezultirati truljenjem biljke, pa tlo treba biti dobro drenirano.
Gnojidba
Gnojidba tla za uzgoj provodi se u dvije faze. U osnovnoj jesenskoj obradi je najbolje koristiti stajsko gnojivo koje se zaore u jesen i ostavlja se do proljeća. Druga faza je u proljeće kada se prije sjetve dodaje mineralno gnojivo NPK na bazi dušika i kalija. Zemlju se može obogatiti i samo mineralnim gnojivom kada se za tlo srednje plodnosti primjenjuje 100 kg/h dušika i nešto manje kalija. Jedna polovica se dodaje u osnovnoj obradi, dok se druga dodaje kao jednokratna prihrana.
Razmnožavanje
Gorušica se razmnožava sjemenom koje je jako sitno (masa 1.000 sjemenki je oko 7 grama). Jedna biljka može proizvesti više od 2.000 sjemena u sezoni, pa je lako klijava u divljini. Sjeme može zadržati klijavost do 10 godina.
Presađivanje
Gorušica se sije na velikim područjima u gustim nasadima, pa presađivanje nije potrebno. Radi se o jednogodišnjoj zeljastoj biljci koja se uzgaja samo u komercijalne svrhe.
Prorjeđivanje
Gorušica se inače uzgaja gušće i sije se sijačicama za sitno sjemenje, ali ako se uzgaja za sjeme potrebno je prorjeđivanje.
Rezidba
Kod gorušice se obrezuju mladi izdanci koji se koriste za jelo ili kao dio variva. Mogu se orezivati svaka 2 tjedna dok biljka ne razvije cvijet kada postaju gorki. Potrebe za drugim orezivanjem nema. Ručno se iz redova mogu vaditi sve biljke koje su posušene ili su potencijalni prenositelji bolesti.
Bolesti
Iako je gorušica veoma otporna biljka i raste kao samonikla na napuštenim poljima ili livadama, ona za uzgoj je podložna nekim bolestima. Donosimo najpoznatije bolesti i kako se od njih zaštititi.
Hrđa
Hrđa je jedna od češćih bolesti koja može napasti usjev gorušice. Vidljiva je zbog crvenkastih mrlja na lišću i biljka brzo odumire. Usjev koji je zaražen hrđom najčešće nije moguće spasiti, već je biljke potrebno spaliti. Preventivno se može nanijeti fungicid. Također, važno je koristiti tretirano i zdravo sjeme te ostaviti dovoljno prostora među redovima kako bi se spriječila pojava hrđe.
Zelena plijesan
Zelena plijesan napada mlade biljke za vrijeme velike vlažnosti. Najčešće napada korijen zbog čega njezina prisutnost isprva nije vidljiva. Biljka počinje trunuti i savijati se prema zemlji. Usjev je zato dobro tretirati fungicidom na bazi bakra i osigurati dobru dreniranost tla.
Štetnici
Iako je gorušica biljka koja sprječava nematode u tlu i smanjuje broj štetnika, nije otporna na sve štetnike, pa postoje neki koji mogu jako naštetiti urodu. U nastavku se nalaze neki od najpoznatijih.
Buhač
Kupusni buhač insekt je koji u velikoj mjeri napada gorušicu i može uzrokovati značajnije štete. Štetu radi odrasla jedinka jedući zrelo lišće i unoseći bakterije koje uzrokuju sušenje biljke. Velika su prijetnja u toplom i suhom vremenu. Najveću štetu rade na mladim biljkama, dok odraslim biljkama rupice ne predstavljaju problem. Riješiti ih se može korištenjem insekticida.
Larva kupusara
Larva kupusara je gusjenica koja jaja polaže na listovima gorušice. Nove ličinke imaju veliki apetit za hranom i hrane se listom dok ga ne osuše. Problem je i izmet koji razbacuju i prenose bakterije. Riješiti ih se može još dok polažu jaja uništavanjem jaja koristeći insekticide.
Upotreba gorušice
Gorušica se smatra jednim od najstarijih začina i danas ima široku upotrebu. Donosimo neke od najznačajnijih.
Berba
Žetva gorušice se obavlja ovisno o razlogu sjetve. Ako se uzgaja zbog sjemena, tada se žetva obavlja kada je većina ljuskica otvorena. Ipak, nije ju moguće točno odrediti jer su često ljuske na nižim dijelovima prezrele dok se gornje nisu otvorile. Kada se biljka počinje sušiti vrši se žetva kombajnima za sitno sjeme. Gorušica ima prinos od 1 - 2 t/ha. Ako se bere zbog lišća, biljka se reže kada dosegne visinu od 3 - 5 cm. Može se kositi i mehaničkim kosilicama. Najčešće se uspije rezati samo 2 ili 3 puta.
Skladištenje
Lišće koje se koristi svježe mora se konzumirati unutar 7 dana. Pakira se u plastične vrećice te se za prodaju čuva u hladnjačama. Sjeme se nakon žetve mora prosušiti i prosijati, pa se pakira u vreće i skladišti se na suhom i tamnom mjestu za daljnju preradu. Pravilno skladišteno sjeme se može čuvati godinama.
Pripravci
Kulinarstvo
Od gorušice se, osim što se samostalno može koristiti kao začin, radi senf. Senf je žućkasti umak bogatog okusa koji može imati potpuno glatku konzistenciju ili sjemenke gorušice za teksturu. Niskokaloričan je, jedna žičica senfa ima samo tri kalorije i ne sadrži masti, pa je dobar za korištenje u uravnoteženoj prehrani. Osim gorušice, senfu se dodaju razni začini kako bi se obogatio okus i dodala tekstura.
Ako se koriste same kao začin, sjemenke se melju u fini prah i uklanjaju se ljuskice. Najčešće se koristi bijela i smeđa gorušica, dok je crnu teško naći. Može je se zamijeniti smeđom gorušicom, ali ima slabiji učinak. Senf je poznati umak koji se jede s mesom.
Sjemenke se za pripremu senfa moče u octu ili vodi te se melju. Tijekom mljevenja, temperatura ne smije prijeći 40°C jer gubi svoj aromatičan okus. Dobiveni prah se miješa s vodom i octom kako bi se dobio senf. Ponekad se sjemenke ostavljaju kako bi se dodala aroma, a može se miješati i nekoiko vrsta.
Prešanjem sjemenki dobiva se ulje koje je snažnog okusa, a može se koristiti u marinadama ili za prženje. Zeleno mlado lišće jede se kao dodatak varivima ili sirovo i začinjeno kao salata jer ima snažan okus, pa pročišćava nepce. Nasjeckano lišće se najčešće dodaje salati od krumpira i rajčice. Konzumaciju starijih listova treba izbjegavati zbog gorčine. Jestivi su i cvjetni pupoljci koje je prije konzumacije potrebno prokuhati.
Gospodarstvo
Gorušica se sije na njivama kao pretkultura kako bi se koristila za zelenu gnojidbu. Nakon cvatnje, gorušica se ore u zemlju i ostavlja da istrune. Često se sije kao pretkultura šećernoj repi ili krumpiru jer se rješava nematoda i štetnika iz tla, oplemenjuje ga i obogaćuje mikroorganizmima. Osim toga, sadrži veliki udio ulja, pa se može koristiti i za izradu biodizela. Nažalost, takva proizvodnja u našim krajevima nije zabilježena.
Medicina
Gorušica je izrazito zdrava i njezina je ljekovitost prepoznata u narodnoj medicini. Od nje se radila krema ili mast koja se utrljavala u zglobove kao išijasa ili reume. Također, namakala se u rakiji za izradu obloga protiv bolova od reume. Može se utrljavati u sinuse kao pomoć kod bronhitisa. Osim toga, koristi se za masažu kod istegnuća i bolnih mišića.
Eterično ulje je jako i nije ga dobro koristiti samog na koži jer može izazvati reakcije. Najbolje ga je razblažiti i koristiti na oblozima. Sjeme gorušice može se samljeti u kašu i mazati na kožu za bolju prokrvljenost. Također, konzumacija sjemena je dobra kod konzumacije teške hrane jer potiče probavu i prokrvljenost.
Zanimljivosti
Vjeruje se kako gorušica potječe iz Azije odakle je rasprostranjena po cijelom svijetu. Uzgoj i upotreba gorušice poznata je od starog Rima. Rimljani su je rasprostrli do Engleske, pa je postala samonikla biljka u divljini. Tijekom godina je postala sastavni dio mnogih kuhinja i često se dodavala u jela. Posebno je popularna postala tijekom 17. stoljeća kao dodatak koji aromatizira meso i kada je bila jedan od rijetkih začina koji su si ljudi mogli priuštiti.
Gorušica ima cvjetove bogate nektarom koji privlači pčele. Med od bijele gorušice je poznat po zlatnožutoj boji i snažnom okusu.
Zanimljivo je kako gorušica nema mirisa, ali mljevenjem razvija snažne okuse. Koristi se u mnogim kuhinjama, najčešće u marinadama i kao začin za kiseljenje, ali je u indijskoj kuhinji važan začin za pripremu jela. Ulje gorušice je oporo, ali se koristi za kuhanje i to najviše u Bengalu.
Foto: jtronocbc / Pixabay
Odgovori