Kapari

Kapar (lat. Capparis) je mediteranska višegodišnja i grmolika biljka koja pripada rodu Capparis i porodici kaprača (Capparidaceae). Svoje stanište pronalazi u aridnim i semiaridnim klimatskim zonama koje karakteriziraju suha i vruća ljeta i kišne jeseni i zime. Ova biljka može se vidjeti kako samoniklo raste širom Mediterana, duž obale i otoka, na starim krovovima kuća te u pukotinama kamenih zidova, dajući tako tradicijskim građevinama još jednu estetsku vrijednost. Neotvoreni cvjetni pupoljci kapara se koriste u kulinarstvu kao začin.

Kapar svojim specifičnim izgledom padajućeg grma ima malo izgledom sličnih vrsta. Stabljika je razgranata, polegnuta ili viseća. Na grmu razvija velik broj malih grančica koje rastu naizmjenično na glavnim granama. Cvjetovi su vrlo dekorativni i atraktivni, ružičasto bijeli ili bijeli - sadrže četiri latice i velik broj uspravnih i dugih ljubičastih prašnika. Listovi su obli i lagano izduženi, zeleni, debeli i sjajni. Plodovi su mesnate bobe jajastog oblika te sadrže mnogo crvenkastih sjemenki. Kapar cvate od travnja do rujna. Može narasti do 1 m dužine.

Znanstveni naziv roda Capparis potječe od arapske riječi "kabar" ili "kappar", a u talijanskom jeziku se koristi naziv cappero ili capparo, u francuskom caprier, španjolskom alcaparra, engleskom capertree. U hrvatskom jeziku koristi se više naziva: kapara, kapar, kapari i grumac. Danas je rasprostranjen u južnoj Europi, istočnoj Africi, jugozapadnoj i središnjoj Aziji i Australiji.

Ako tražimo srodnike, pronaći ćemo ih u skupini kupusnjača, pa je kapar tako srodnik biljkama kao što su cvjetača, prokulica, kelj, raštika, brokula, hren, koraba...

Vrste

Rod Capparis podrazumijeva čak 700 vrsta. Međutim, tek nekoliko vrsta stanište nalazi u mediteranskom dijelu Europe, a najpoznatije kultivirane vrste su Capparis spinosa (Trnoviti kapar) i Capparis ovata. Vrsta Trnoviti kapar ima četiri podvrste koje se komercijalno uzgajaju: C. spinosa var. spinosa, Inermis, Parviflora i Aegyptia, dok vrsta Capparis ovata ima tri podvrste. Postoje i dvije autohtone hrvatske sorte kapara: Dubrovačka i Palagruška. U nastavku teksta detaljnije će se opisati vrsta Capparis orientalis te dvije podvrste trnovitog kapara (Spinosa i Inermis turra).

Capparis orientalis

Ova vrsta potječe iz suhih predjela zapadne i središnje Azije. Smatra se da je zajedno s vrstom C. sicula predak hibridu Capparis spinosa L.  Ima široko područje rasta, a uzgaja se posebno u Mediteranskom bazenu. Samoniklo raste u Španjolskoj, Francuskoj, Maroku, Monaku, Italiji, Malti, obalnim dijelovima Hrvatske, Makedonije, Albanije, Grčke, Tunisa, Alžira, Afrike, dijelovima J. Azije, Himalaje, Tihog Oceana i nekim dijelovima Australije. Obilježavaju je mnoga ljekovita i aromatična svojstva koja su bila poznata još iz davnina.

Capparis spinosa var. spinosa

Smatra se da je ova podvrsta porijeklom s Mediterana, iako postoje teorije da je introducirana iz tropskih krajeva. Danas je prisutna na sjevernom Mediteranu, u Španjolskoj, Francuskoj, Italiji, Hrvatskoj, Grčkoj, Cipru te Alžiru, Egiptu, Turskoj i Iraku. Najstariji primjerci ove podvrste dosežu 50 - 80 cm promjera. Jednogodišnji izboji su odrvenjeli samo na bazalnom dijelu, a kod kultiviranih biljaka mogu biti i do 3 m dugi. Liska je ovalnog oblika, lagano srcolika. Cvjetovi su samostalni u pazušcima vršnih listova te hermafroditni, što znači da se muški i ženski spolni organi nalaze na istom cvijetu te da se sami oprašuju.

Plod je u početku zelen, a kasnije ružičast te sadrži do 200 sjemenki. Korijen je djelomično odrvenio te može prodrijeti dosta duboko (do 10 m). Karakteristika ove podvrste je što ponekad može tvoriti bodlje, nastale od palistića. Ova sorta je najčešća u Hrvatskoj i smatra se da je kvalitetne rodnosti.

Capparis spinosa var. inermis Turra

Ova podvrsta se od prethodne razlikuje po padajućim izbojima. Listovi su također ovalnog oblika, na vrhu obli, katkad mesnati. Nema prisutne bolje - u fazi mlade biljke one otpadaju. Također, od ove podvrste često potječu mnogi uzgojni biotipovi. Kao samonikla biljka može se pronaći na hridima uz more u Španjolskoj, Albaniji, Turskoj, Hrvatskoj te na Siciliji, Sardiniji i Kreti.

Uzgoj

Kultivirani uzgoj kapara postoji već dugo vremena na Mediteranu i šire. Uzgoj može podrazumijevati vrtni, zidni i plantažni uzgoj. Mnogi pokušaji uzgoja kapara putem sjemena su zahtjevni proces za kojeg je potrebna upornost. Razlog tome je osjetljivo umetanje sjemena u procjepe i zidne pukotine. Ipak, napori čovjeka su rezultirali i novim saznanjima o olakšanom uzgoju, zahvaljujući kojim danas postoje uspješne plantaže.

Kapar se uzgaja za hranu, ali i za mnoge druge namjene: lijek, dekoraciju, primjenu u kozmetici, kao krma, za živice te za proizvodnju biljnih insekticida. Najrazvijeniji plantažni uzgoj je na području južne Italije (Sicilija, Puglia, Tremitsko i Eolsko otočje) i Španjolske (Murcia, Almeria), a nešto manji u Grčkoj, Malti i Turskoj. Van Europe uzgaja se u Maroku, Alžiru i Tunisu. U Hrvatskoj za sada nema plantažnog uzgoja kapara, već se ručno sakupljaju plodovi od samoniklih biljaka ili se uzgajaju u manjim improviziranim suhozidnim podzidima ili u cijevima.

Slaganje kultura

Kapar je otporna biljka koja samoniklo raste samostalno u vrlo ekstremnim uvjetima s malo dostupne vode i organske tvari. Promatrajući uvjete rasta samonikle biljke, može se zaključiti da ovoj biljci nisu potrebne pretkulture te da može odlično rasti sama na kamenim i zaslanjenim terenima, gdje malo koje druge kulture mogu uspjeti.

Ukoliko se kapar uzgaja na suhozidnim dolcima, može uspješno rasti blizu masline, vinove loze i drugih kultura prilagođenih na mediteranske uvjete.

Zalijevanje

Kad je riječ o uzgoju pojedinačnih biljaka, treba spomenuti da kapar ima visoku učinkovitost iskorištavanja vode i odličnu sposobnost pronalaska i apsorpcija vode iz okoliša i dubljih slojeva tla. Ova svojstva se mogu pripisati dobro razvijenom korijenovom sustavu i odličnom odnosu korijen-stabljika. Međutim, ne treba se oslanjati na prirodne sposobnosti biljke, posebno kada je riječ o ozbiljnom plantažnom uzgoju.

Ovisno o dostupnosti vode, grm će biti više ili manje bujan. Praksa je pokazala da navodnjavanje sustavom kap po kap može utrostručiti prinose. Navodnjavati treba 40 - 50 l tjedno po biljci, a preporučuje se zalijevati ih svaka 3 - 4 dana. Dovoljna količina vode posebno je važna u stadiju mlade biljke kako bi se sadnica lakše adaptirala i lakše podnijela stres presadnje.

Gnojidba

Prije gnojidbe svake kulture, pa tako i ove, potrebno je napraviti analizu tla kako bi se utvrdile potrebe biljke za hranjivima koji su u deficitu. Gnojidba se obavlja u dvije faze: kod pripreme tla i za vrijeme rasta biljke. Kod pripreme tla gnoji se s odstajalim i zrelim stajskim gnojem, a po potrebi se mogu dodati i mineralna gnojiva. Za vrijeme uzgoja gnojiti se može s mineralnim gnojivom formulacije 15-15-15. Preporučuje se gnojiti za vrijeme zimskih mjeseci, kada je više vlage dostupno u tlu. U proljeće, kada vegetacijski rast počinje, gnoji se kalcijevim nitratom ili dušičnim gnojivom. Potrebno je biti na oprezu kod dodavanja dušičnih gnojiva, kako ne bi došlo do omekšavanja epiderme listova ili uginuća biljke.

Razmnožavanje

Kapar se razmnožava generativno i vegetativno. Razmnožavanje generativnim putem (sjemenom) nije preporučljivo za konvencionalni uzgoj, zbog toga što je stopa klijavosti niska zbog dormantnosti sjemena te zbog unakrsnog oprašivanja biljke. Razmnožavanje kapara sjemenom može rezultirati visokom varijabilnošću gena, što može biti korisno za uvođenje novih genetskih varijanti, ali može dovesti i do gubitka rijetkih genotipova.

Vegetativno razmnožavanje kapara se smatra boljom metodom, zato što se izbjegava velika varijabilnost u pogledu proizvodnje i kvalitete, zadržavaju se poželjna genetska svojstva, a rezultat je velik broj novih biljaka visoke kvalitete i ujednačenosti.

Presađivanje

Prije presađivanja u zasebne posude, biljke trebaju narasti na visinu od cca 8 - 13 cm. Ako su sadnice pregusto posijane, ne treba ih povlačiti već odrezati škarama one sadnice koje su manje poželjne i nerazvijene. Na korijenu treba ostati malo zemlje iz posude te treba paziti da se korijen ne ošteti.  Nakon presadnje, treba čvrsto utisnuti zemlju oko sadnice i dobro zaliti. Posude zatim treba pokriti plastičnom vrećicom i takve ih držati u sjeni (ako je proljeće ili ljeto) ili u toplom mjestu. Nakon 7 dana se vrh vrećice odreže, nakon 10 dana se odrezani otvor poveća te nakon još 7 dana se vrećica odstrani. Sadnice se zatim konačno presađuju u tlo ili cijevi.

Pomlađivanje

Pomlađivanje se odnosi na skraćivanje jednogodišnjih mladica koje su se previše izdužile, uklanjanje višegodišnjih nerodnih mladica te uklanjanje odrvenjelih grana i suhih listova.

Tlo

Ovisno o vrsti, kapar uspijeva na raznim tipovima tla:  pjeskovitim, muljevitoj glini, stjenovitim i šljunkovitim tlima s manje od 1% organske tvari. Ipak, idealan je propustan, stjenoviti teren s pukotinama. Kapar može podnijeti i viši sadržaj aktivnog vapna. Tlo treba biti lagano, rastresito do srednje teško te bogato skeletom. Optimalan pH je do 7,5.

S obzirom na to da kapar često raste na obali, uz more, razvio je rezistentnost na povećani salinitet, odnosno morsku posolicu koja dospije u tlo. Prilikom pripreme tla za uzgoj može se dodati organska tvar (najčešće stajski gnoj) u jamu dubine 10 cm. Također, u područjima gdje je tlo plitko, potrebno je površinski obrađivati te zastirati tlo kamenjem ili biljnim materijalom. Ako postoji opasnost od jače hladnoće, mlade biljke je potrebno nagrtati tlom.

Klima

S obzirom da je kapar mediteranska i kserofilna vrsta, preferira intenzivno sunčevo osvjetljenje suhi topli zrak. Biljka je vrlo tolerantna na klimatska ograničenja u aridnim i semiaridnim klimatskim zonama. Kapar podnosi sušu i deficit vode za vrijeme ljetnih mjeseci. Može podnijeti temperature veće od 35 - 40°C te niske temperature, do -8°C. Uglavnom raste na nadmorskim visinama do 60 m.

Zabilježene su i produktivne biljke u klimatskim zonama gdje godišnji iznos oborina iznosi 200 - 600 mm. Mikroklima uzgojnog područja također je bitna u uzgoju jer kapar ne podnosi zasjenjena i prevlažna mjesta. Također, voli mjesta zaklonjena od jakog vjetra i izložena suncu. Tipična mediteranska klima idealna je za uzgoj ove vrste.

Sadnja

Sadnja kapara je u usporedbi sa sadnjom drugih vrsta kompleksan proces koji zahtijeva određeni oprez i posvećenost. Saditi se može iz sjemena ili sadnica, odnosno putem reznica. Sadnja je osjetljiv proces zbog teškog ukorjenjivanja i razvoja korijena biljke. U početku se odvija u kontroliranim uvjetima, a nakon aklimatizacije i razvitka, biljke se sade na trajno mjesto na otvorenom.

Vrijeme sadnje

Vrijeme presadnje sadnica u tlo na otvorenom se odvija u rano proljeće, nakon opasnosti od mraza. Prema potrebnom vremenu za klijanje sjemena i rast biljke na visinu za presadnju, sjetva se obavlja otprilike mjesec dana prije proljeća i vremena za presadnju.

Odabir podloge za sadnju

Kapar je biljka koja je vrlo rodna i nakon generativnog razmnožavanja ili razmnožavanja putem reznica. Osim toga, biljke razmnožene od matične biljke iz prirode su dosta otporne. Stoga, kapar ne zahtijeva cijepljenje na podlogu kako bi se dobila nova poželjna svojstva.

Sadnja iz sjemena

Kako bi se riješio prije spomenuti problem klijavosti sjemena kapara, na sjemenu se preporučuje provesti hladnu stratifikaciju. Isto tako, tretiranje sjemena biljnim regulatorima rasta (hormona) utječe na bolji razvoj korijena i klijanje. Od hormona, sjeme se najčešće tretira giberelinima, koji mogu udvostručiti klijavost. Sjeme ima tvrdu opnu, koja se u prirodnim uvjetima sporo otvara.

Jedan od načina omekšavanja sjemene opne je trljanje sjemena među dlanovima ili potapanje u natrijev hidroksid na 10 minuta. Natrijev hidroksid predstavlja sterilnu podlogu za razvoj klice i osjetljivog korijena, ali i uvjete u kojima je onemogućen napad patogena.

Sadnja sadnice

Sadnice za sadnju se dobiju iz reznica. Treba napomenuti kako je čest problem kod ovakvog načina sadnje nizak postotak ukorjenjivanja reznica, koji ovisi o starosti, uvjetima rasta i vremenu uzimanja reznice. Ukorjenjivanje i razvoj reznica se odvija u kontroliranim uvjetima, a nakon presadnje se uvjeti okoline mijenjaju. Mlade sadnice su vrlo osjetljive na nedostatak vode zbog razvijenijeg nadzemnog dijela biljke. Stoga je potrebno voditi računa o pravovremenom i ujednačenom zalijevanju (svaka 3 - 4 dana).

U prvim godinama rasta potrebno je i plijeviti i prikraćivati izboje koji narastu preko proljeća. Idealno vrijeme za prikupljanje reznica je veljača, ožujak ili travanj na Mediteranu. Reznice se mogu pripremiti od bazalnih dijelova, promjera većeg od 1 cm i duljine od oko 8 cm sa 6 - 10 pupova.

Uzgoj na otvorenom

Komercijalni, odnosno plantažni uzgoj kapara podrazumijeva uzgoj na otvorenom, na području mediteranske klime. Čest način je i uzgoj u suhozidu. Jedna od metoda je slaganje kamenih hrpa ili gomila visine do 2 m i tlocrtne površine 5 - 20 m. Kapar se u takve gomile sadi ispod vrha zida, u rupu između kamenja. Korijen će biljka puštati između kamenja. Ako se kapar sadi u ogradni suhozid, tada se iz sredine treba najprije izbaciti sitni kamen te na tom mjestu od vrha do zemlje, umetnuti plastičnu, cementnu ili salonitnu cijev, promjera 12 - 20 cm. Cijev se ispuni pjeskovitom zemljom u koju se posadi sadnica ili posije sjeme. Razmak između ugrađenih cijevi je 2,5 - 4 m. Ova metoda sadnje na otvorenom idealna je za sprječavanje razvoja bolesti i napada štetnika te je olakšana berba. Druga metoda je umetanje sjemena u pukotine i rupe starih kamenih zidova.

Uzgoj u zatvorenom

Uzgoj kapara u zatvorenom nije uobičajena praksa. Jedini period kada kapar treba kontrolirane uvjete (voda, temperatura, svjetlost) je u fazi razvoja mladih reznica. Nakon što biljka razvije korijenov sustav, potrebno je presaditi na otvoreno.

Uzgoj u posudama

S obzirom na problematiku zakorjenjivanja reznica i klijavosti sjemena, kapar se uzgaja direktno u kamene pukotine, zidove ili kamene gomile. Ipak, postoje načini uzgoja u posudama koje nisu uobičajene, odnosno u cijevima. Takav uzgoj podrazumijeva ugradnju vertikalne plastične cijevi (žilovoda) u kameni zid. Na dnu zida treba biti zemlja u kojoj će se korijen raširiti. Promjer cijevi može biti minimalno 10 cm. Gornji kraj se izvede iz zida, na visinu od 2.5 m. Donji dio cijevi se puni pješčanom zemljom kako bi se skupljala voda prilikom zalijevanja.

Održavanje i njega

Održavanje kapara se odnosi na agrotehničke i pomotehničke mjere, odnosno: prikraćivanje mladica, rezidba, uspostavljanje i održavanje sustava za navodnjavanje, održavanje armature i kamenih gomila/suhozida i pravovremena zaštita od štetnika i bolesti.

Faza mirovanja

Fata mirovanja kapara je tijekom zimskih mjeseci kada ne cvjeta i ne formira pupove. U toj fazi važno je odstraniti suho lišće i omogućiti biljci zaštitu od potencijalnog snijega, leda i jakog vjetra.

Održavanje nasada

Kapar zahtjeva pojačano održavanje posebno tijekom ljetnih mjeseci, za vrijeme suše. Potrebno je osigurati da biljke imaju dovoljnu količinu vode kako ne bi došlo do sušenja i smanjenog rasta pupova. Isto tako, po potrebi se vrši zaštita od jakog vjetra, mraza ili drugih nepovoljnih zimskih uvjeta. Tretiranje i praćenje pojave štetnika i bolesti također su važne stavke u održavanju ukorijenjenih biljaka.

Prorjeđivanje

Prorjeđuju se višegodišnje i stare mladice kojima rodnost više nije maksimalna. Prorjeđivanje je bitno i za uspostavu povoljnih mikroklimatskih uvjeta u području listova - potrebno je stvoriti prozračan prostor u kojem struji zrak i u kojem se ne zadržava vlaga, kako bi se izbjeglo stvaranje povoljnih uvjeta za razvoj bolesti.

Rezidba

Za uspješnu i efektivnu rezidbu, bitno je naglasiti da kapar daje rok na jednogodišnjim izbojima. Stoga se rezidba obavlja na dugo i na kratko - kod mladih biljaka na dugo, a kod starijih na kratko, kako bi se potaknuo rast novih izboja. Izboji se režu na 0,5 - 1 cm. Rezidba se može primijeniti i mjesec dana nakon pupanja (rezidba u zeleno), zatim u svibnju i lipnju kako bi se potaknuo vegetativni rast. Samonikle biljke uglavnom ne zahtjevaju rezidbu zbog toga što se izboji preko zime sami osuše do mjesta rasta novog izboja. Rezidba se vrši na biljkama starijim od tri ili više godina, uglavnom u studenom i prosincu.

Berba

Berba kapara je najzahtjevniji dio proizvodnje zbog toga što se odvija višekratno (8 - 14 puta). Osim toga, berba se odvija u ljetnim mjesecima. Odvija se ručno, ujutro ili predvečer: Jednom rukom se drži mladi izboj, a drugom se pupoljci beru u šaku. Pupoljci se beru od dna mladice prema vrhu, kako se ne bi slomio vrh koji će dogodine dati rod. Jedna odrasla biljka se bere u prosjeku 7 - 10 dana (ovisno o rodnosti). Počinje krajem lipnja, a završava krajem kolovoza. Kapar je u punoj rodnosti četvrte godine, kada se po biljci može nabrati 4 - 5 kg pupoljaka. Ova rodna i zahvalna vrsta u punoj rodnosti ostaje čak 30 - 40 godina. Što su pupovi manji i tvrđi, to su bolji i cjenjeniji.

Skladištenje

Nakon berbe, pupoljci se čuvaju i suše u hladu ili na nekom drugom hladnom mjestu. Važno je napomenuti da se pupovi nakon berbe ne smiju čuvati u plastičnim vrećicama i na suncu jer se tako može znatno smanjiti kvaliteta proizvoda. Najbolje ih je držati u drvenim košarama na prozračnom i hladnom mjestu. Najčešći način konzerviranja je u staklenci s dvije žlice morske soli i vode, na period od 24 sata. Nakon toga se voda izlije, a ulije se vinski ocat te se kapare tako ostave 4 - 5 mjeseci. Druga metoda konzerviranja je u staklenci s krupnom morskom soli.

Bolesti

Kapar koji raste samoniklo u prirodi rijetko će biti zaražen nekim biljnim patogenima. Ipak, moguće je uočiti napad bijele hrđe kapara, a osobito kod biljaka u plantažnom uzgoju. Primijećeno je i venuće korijena kojima se točni uzročnici još uvijek ne znaju, a pretpostavlja se da mogu biti gljivice rodova Pythium, Fusarium ili Verticillium.

Bijela hrđa kapara

Uzročnici bijele hrđe su patogene gljivice Albugo capparidis. U plantažnom uzgoju ovo je najznačajnija bolest kapara. Napada listove i cvjetove, a glavni simptom je stvaranje bijelih prevlaka i deformacija tih biljnih organa.

Pravovremeno uočavanje bolesti i preventivno djelovanje su najbolje metode suzbijanja ove bolesti. Ova gljivica se razvija u vlažnim uvjetima, što znači da treba spriječiti zadržavanje i stvaranje viška vlage oko biljke. To se može napraviti izlaganjem biljke vjetru (kako bi se vlaga na lišću osušila i izbjegavanjem navodnjavanja tijekom hladnijih perioda). Za suzbijanje vrsta gljivica iz roda Albuginaceae dostupno je više sintetskih i organskih fungicida koji se mogu primijeniti, ukoliko je to nužno.

Štetnici

Značajniji štetnici koji mogu prouzročiti štete na kaparima su ćimavica (lat. Pentatoma deracea) i kupusni bijelac (lat. Pieris brassicae). Kao i kod napada bolesti, samonikle kapare su vrlo otporne na napade štetočinja, ali kod kultiviranih biljaka treba poduzeti preventivne mjere i pratiti uvjete za pojavu i razvoj štetnika.

Pentatoma deracea

Ovaj insekt pripada porodici Hemiptera, koji se još naziva i stjenice ili smrdljive stjenice. Ova vrsta je fitofagna i hrani se biljnim sokom. Suzbijanje se može vršiti mehanički (ručno skupljanje uočenih jedinki), biološki (npr. postavljanje vizualnog repelenta) i kemijski, ukoliko je najezda vrlo velika i druge metode ne djeluju.

Kupusni bijelac

Na kaparu može izazvati golobrst, a u nedostatku lišća izgrizaju i koru mladica. Krila su im bijele boje a na stražnjim krilima imaju crnu mrlju. Leti od ožujka do rujna i u tom periodu mogu stvoriti 2 - 3 generacije.

U svrhu zaštite plantažnih nasada od štetnika, često se koriste pripravci na bazi malationa i sintetskih piretroida. Ako se i koriste insekticidi, potrebno je odabrati pripravke s kratkom karencom, a u slučaju ekološke proizvodnje, sredstva moraju biti na popisu sredstava za ekološku poljoprivredu.

Upotreba

Kapar nalazi primjenu u tradicionalnoj medicini i kozmetici, a najviše u kulinarstvu. Bogat je antioksidansima, vitaminima i mineralima, a ima i specifičan okus koji je idealan za začinjavanje raznih jela, kao i za pripravljanje umaka koji jelima daju svježinu i nove okuse.

Kulinarstvo

Pupovi kapara su poznati i cijenjeni začin koji se koriste u raznim tradicionalnim i drugim receptima diljem Mediterana. Kapar je još od antičkih vremena poznat kao dodatak jelima. Sjemenke su gorkastog okusa, a pupoljci nakon konzerviranja imaju pikantno-gorko-kiseli okus koji je odličan dodatak raznim ribljim i mesnim jelima. Pupovi su bogati vitaminima A, C, E, K, skupinom B vitamina te brojnim mineralima. Sadrže proteine, masti, ugljikohidrate, esencijalna ulja, glikozide i druge važne elemente. Kalorijski sadržaj proizvoda je samo 23 kcal na 100 g.

U Hrvatskoj se često koristi kao dodatak slanim srdelama i tatarskom umaku. Osim toga, popularni su i prepoznatljivi topli umaci od kapara, zeleni umak, umak s jajima i kaparima, svinjetina i goveđe tripice s kaparima. Može se konzumirati i lišće.

Kozmetika

Kapar sadrži bioflavonoid i antioksidans kvercetin (kvercetin-3-rutinozid) koji ima blagotvorno djelovanje na kožu. Koristi se kao sastojak u kozmetičkim pripravcima protiv starenja i umora, djelujući na koži tako da povećava sintezu mitohondrija i energije.

Medicina

Kapar se koristio u medicinske svrhe još od davnina - u Ayurvedskoj medicini se spominje ljekovito djelovanje ploda i kore kapara za liječenje bolesti bubrega i jetre, želuca (posebno nadutosti), zatim reumatskih tegoba (artritisa, gihta, osteoporoze) te za liječenje anemije.

Kvercetin ima ljekovit učinak na kožu, ublažava upale te pomaže kod alergija. U narodnoj medicini se koristi korijen kapara kao analgetik, detoksikant, diuretik i antihelmetik te za liječenje pojačanog mokrenja, bolesti ženskih organa i slezene, za ispiranje usta, snižavanje visokog tlaka i za liječenje crijevnih nametnika.

Gospodarstvo

U kontekstu gospodarstva, kapar ne zauzima visoko mjesto u proizvodnji raznih sirovina i sl. Ipak, često se spominje njegova krajobrazna vrijednost. Uljepšavajući kamene dalmatinske kuće, zidove, crkve, ljetnikovce, dvorce, tvrđave, samostane i stare palače, kapar pridonosi estetici stare arhitekture koja je često zaštićena, povijesno bogata te krajobrazno vrijedna.

Zanimljivosti

U Iraku su pronađene sjemenke kapara podvrste Capparis spinosa var. spinosa, starosti 5.800 godina prije Krista, što ukazuje na dugu povijest upotrebe ove biljke, ali i otpornost i porijeklo. Također, sjeme drugih vrsta kapara je pronađeno na području sjeverozapadne Kine te u faraonskim grobnicama stare egipatske civilizacije, što govori o dugoj povijesti ove biljke. Ipak, o porijeklu kapara se još uvijek malo zna. Sjeme se često pronalazi na arheološkim nalazištima diljem Mediterana i zapadne Azije. Mnogi rani mezopotamski, rabinski i grčko-rimski zapisi spominju kapar u različitim kontekstima.

Kapar se u starom zavjetu se od strane kralja Salomona spominje kao metafora prolaznosti svijeta. Biljka je opjevana u više od 15 pjesama poznatih dalmatinskih pjesnika, ali i oslikana je na raznim slikarskim umjetničkim djelima.

Kapar je važna hrana za mnoge vrste ptica, gusjenica i guštera. Smatra se da zahvaljujući gušterima kapar raste na visokim zidovima starih kamenih kuća, zidina, zvonika i krovova. Nakon što pojede plod, sjeme kapara prolazi kroz probavni sustav guštera te na kraju dospije u zidne pukotine u kojima je boravio gušter.

Foto: Efraimstochter / Pixabay