Hren (lat. Armoracia rusticana L.) u narodu je poznat i kao kren ili ren, a pripada porodici kupusnjača ili krstašica (Brassicaceae) kojoj također pripadaju koraba, kupus, repa, rotkvica i druge. Višegodišnja je biljka koja se uzgaja i za osobne i komercijalne svrhe. Višegodišnja je biljka koja se uzgaja i za osobne i komercijalne svrhe zbog svojih ljekovitih svojstava i konzumacije. Njegov korijen ima specifičan i intenzivan miris i okus, a lišće se koristi za salatu. Dugo godina se smatrao začinskom biljkom, ali se sve više otkrivaju njegova pozitivna svojstva koja se mogu koristiti i kod konzerviranja namirnica.
Hren je biljka iz porodice kupusnjača koje se tradicionalno uzgajaju u Europi i Sjevernoj Americi. Među njih spadaju i neke poznate biljke kao što su kelj pupčar, cvjetača i brokula. U kupusnjače spada preko 300 vrsta koje rastu na navedenim područjima. Radi se o trajnici koja dobro uspijeva u težim uvjetima. U dobrim uvjetima biljka može narasti do 120 cm, ali se njezina visina može podrezivanjem regulirati.
Stabiljka je duga i deblja prema korijenu te je gotovo gola. Iz nje izlaze tamnozeleni listovi lagano valovitih rubova koji tvore okruglu rozetu. Razlikuju se donji i gornji listovi. Donji listovi imaju gladak rub i kratku peteljku, dok su gornji listovi tupasti i izduženi. Mogu narasti od 30 - 100 cm. Cvjeta u proljeće i ima četvrtasti, grozdasti cvijet bijele boje koji kasnije dozrijeva u slatkasti smeđi plod. Plod najčešće sadrži samo jednu sjemenku. Korijen je bijele boje, cilindričnog i duguljastih oblika s korjenčićima na dnu ili bočno koji crpe hranu.
Hren se može uzgajati u različitim područjima, od nizinskog do planinskog kraja. Radi se o biljci koja dobro podnosi i teže uvjete te se lako prilagođava klimi u kojoj je zasađena. Pretpostavlja se da hren potječe iz jugoistočne Europe, iz Rusije i Ukrajine, odakle se proširio dalje po Europi. Na tim su područjima postojali i divlje vrste koje su s vremenom izumrle. Danas se uzgaja diljem Europe i u Sjevernoj Americi.
Srodnici
Vrste hrena
Hren je biljka koja se lako prilagođava, pa je na raznim mjestima stvorila vrste koje se po određenim svojstvima razlikuju. U močvarnom slijevu Dunava i Sibiru mogu se naći još neke vrste koje su slične hrenu, ali su divlja varijanata i nisu pogodne za konzumaciju. Osim njih, uzgajati se mogu neke od ovih vrsta:
Maliner
Uobičajena vrsta hrena koja se koristi za uzgoj, osobni ili komercijalni. On ima široko i zgužvano lišće koje je tamnozelene boje te može narasti do 100 cm. Baza je srcolika, a zanimljivo je da se prepoznaje po tome što kut između lista i baze je manji od 60°C. Korijen mu je bijele boje i razgranat te može imati nekoliko manjih korjenčića koji crpe vodu i hranu.
Boemski hren
Prepoznaje se po velikom lišću koje je okruglog ili srcolikog oblika. Tvori kompaktan grm i okruglu bazu. Korijen je duguljast i gladak te dobro razvijen.
Veliki zapadni vrh
Vrsta je hrena koja ima čvrstu i okruglastu bazu. Karakteristični su mu duguljasti i tanji listovi tamnozelene boje. Listovi su glatki i često se oni konzumiraju. Korijen je čvrst i duguljast.
Uzgoj hrena
Uzgoj hrena ovisi o biljci koja se uzgaja. Radi li se o jednogodišnjoj biljci, potrebno je posvetiti više truda kako bi rezultat u kratkom vegetativnom razdoblju bio zadovoljavajuć. Radi li se o višegodišnjoj biljci, veći napor mora biti uložen kod održavanja nasada.
Tlo
Hren voli duboka plodna tla, izrazito rastresita. Voli crnicu i neutralna tla, a treba izbjegavati uzgoj na zbijenim i močvarnim ili suviše pjeskovitim tlima. Hren voli čistu zemlju gdje nema drugog korijenja koje bi moglo otežati rast ili ostataka od pretkulture. Zato je važno zemlju temeljito očistiti prije sadnje. Hren ima snažan korijen koji se prilagođava sušnom razdoblju, pa može preživjeti razdoblje suše. Ipak, na zemljištu koje zadržava vlagu njegov nadzemni dio počinje truliti. Zato je važno saditi ga u propusnu zemlju gdje se voda ne može zadržavati duže vremena.
Klima
Hren voli umjerenu klimu za plodonosan razvoj. Može izdržati niže temperature, ali tijekom visokih ljetnih temperatura sprječava se proces fotosinteze i može doći do slabljenja kvalitete plodova. Dobro podnosi sušu, ali dugotrajniji period bez vode može uzrokovati odrvljenje korijena.
Vrijeme sadnje
Sadnja hrena obavlja se u proljeće ili jesen, ovisno o njegovoj trajnosti. Jednogodišnji hren najbolje je saditi u rano proljeće, kada se zemlja otopi i spremna je za obradu. Hrenu je za dozrijevanje potrebno dosta topline i temperature od 17 - 27°C, pa je sadnja u rano proljeće optimalna za brže dozrijevanje. Ipak, previsoke temperature, iznad 30°C mogu smanjiti rast i otežati dozrijevanje i razvoj korijena. Sadnice se mogu saditi i u jesen, ali ih je potrebno zaštititi od nižih temperatura, posebno ako će biti hladnija zima bez snijega. Jesenska sadnja ima duže vegetativno razdoblje, pa se može očekivati i bogatiji prinos.
Slaganje kultura
Hren se nakon uzgoja na istoj površini može uzgajati tek nakon 3 - 4 godine. Zeljasta je biljka koja ima dugu povijest, a jedna od najboljih predkultura su rotkvice koje se uzgajaju kao brza kultura koja se može brzo ukloniti prije sadnje hrena. Rotkvice pomažu u održavanju zdrave mikroflore tla, što je važno za rast hrena i korisne su za razbijanje tvrdog tla, čime se olakšava rast hrenovog korijenja.
Druga biljka koja se može koristiti kao predkultura za hren je češnjak koji ima antimikrobna svojstva koja mogu pomoći u zaštiti hrenovih korijena od bolesti. Također je poznat kao prirodni insekticid i pomaže u sprečavanju štetnika na biljci, zatim grahorice poput graha, graška, boba, leće i slanutka koji obogaćuju tlo dušikom, a osim toga, grah pomaže u poboljšanju strukture tla i rasta hrena. Druge dobre predkulture mogu biti rajčice, krumpir, krastavci i kupus, ali je važno obratiti pažnju na rotaciju usjeva kako bi se spriječile bolesti i iscrpljivanje tla.
Uzgoj hrena također može biti koristan za druge biljke, jer hren djeluje kao prirodni pesticid i zaštititi biljke od štetnika i bolesti. Također, neke biljke mogu pomoći u poboljšanju rasta i ukusa hrena, dok druge mogu utjecati na njegovu kvalitetu.
Jedna biljka koja se preporučuje saditi uz hren je salata čije korijenje može doprijeti duboko u tlo i pomoći u razbijanju tvrdog tla i omogućiti hrenu lakše rast. Također, salata pomaže u održavanju vlažnosti tla, što je važno za rast hrena. Zatim korijander i bosiljak koji ima snažan miris koji pomaže u odbijanju štetnika, poput mrava i lisnih uši.
Faza mirovanja
Hren nema fazu mirovanja kao mnoge druge biljke. Višegodišnja je biljka koja će rasti i cvjetati svake godine, ali će njezin rast biti usporen tijekom zime kada su uvjeti manje povoljni za rast i razvoj. Tijekom zime, hren će zadržati svoje lišće, ali će njegov rast i razvoj usporiti. Kada temperature ponovno narastu u proljeće, hren će se nastaviti razvijati i rasti.
Sadnja hrena
S obzirom na to da je biljka koja može dobro prezimiti i podnijeti teške uvjete, hren se ne treba ponovno saditi ako ga uzgajamo za osobne potrebe. Ako želimo veći prinos, potrebno je koristiti neke tehnike koje će pomoći da biljka pravilno naraste. Razlikujemo uzgoj jednogodišnje i višegodišnjeg hrena te svaki ima svoje uvjete koji će donijeti dobar rezultat.
Sadnja sjemena
Cvjetanjem, hren dobiva jedan plod koji u sebi najčešće ima jednu sjemenku. Sijanje hrena nije najpogodniji način uzgoja jer sjeme ima relativno nisku klijavost i traži mnogo vremena prije nego proklija. Sjemenom se biljka razmnožava u divljini, a sijati se može u kontroliranim uvjetima za osobne potrebe.
Sjemenku je potrebno namočiti u vodu dan prije sijanja te je položiti u rahlu i humusnu zemlju. Sjeme se pokrije s 1 cm zemlje te se ostavi na svjetlom i toplom mjestu. Prve se naznake rasta mogu vidjeti nakon 2 - 3 tjedna te ga je potrebno nastaviti zalijevati kako bi biljka ojačala i razvila korijen. Takav način bolji je za uzgoj sadnica koje će se kasnije presađivati na željeno mjesto.
Sadnja sadnice
Najčešći način presađivanja je sadnja sadnice. Ona se može dobiti na nekoliko načina te postoje 3 načina direktne sadnje. Hren se dijeli reznicama koje se režu od zdravih biljaka koje imaju razvijen glavni podanak. Pripremaju se u jesen te se biljka reže na ravne i glatke reznice širine do 2 cm te dužine od 20 - 25 cm dužine. Takve se reznice stavljaju u snopove te se prekrivaju pijeskom kako bi prezimile.
U proljeće se reznice pregledavaju te se odabiru samo zdravi primjerci. Duž reznica se odstranjuju uspavani pupovi koji bi mogli smetati pri razvoju. Tvrdim papirom odstranjuju se svi pokrajnji korijeni. Reznica se u rano proljeće sadi u pripremljenu zemlju.
Sadnja se može obaviti ukoso, vodoravno ili ravno. Ako se polažu ukoso, potrebno je ostaviti 50 cm između svake biljke te je položiti ukoso na 30 cm razmaka. Biljka se može posaditi i vodoravno uz uvinuti gornji kraj prema gore. Vodoravna i kosa sadnja se obavljaju ručno, dok se ravna sadnja može obaviti mehanički. Kod takve je sadnje potrebno ostaviti 60 cm između svakog plodoreda i 30 cm između svake sadnice.
Kalemljenje
Hren je biljka koja raste u zemlji i najvažniji je njezin korijen te se zbog njega i uzgaja. Korijen se čupa u cijelosti i kod jednogodišnje i višegodišnje biljke. Zbog svojih karakteristika, nije ga moguće cijepiti na drugu biljku. Hren je jedna od rijetkih vrsta koja se ne križa kako bi se dobili hibridi, već se izričito uzgaja u svom prvenstvenom obliku. Zbog njegove izdržljivosti, to nije ni potrebno.
Uzgoj u vrtu
Kod uzgoja na otvorenom, potrebno je paziti na pravilan plodored kod načina sadnje. Hren sam po sebi nije osjetljiva biljka, pa može preživjeti i jače nalete vjetra. Hren voli i sunčana i polusjenovita mjesta, ali smeta mu mjesto koje je stalno u hladu. Iako je biljka koja se prvenstveno uzgaja u ravnicama, lako raste i na brežuljkastim prostorima.
Uzgoj u plasteniku
Hren nije biljka koju je potrebno uzgajati u stakleniku, obzirom na otpornost na temperaturu do -45°C. Ipak, kako bi se pospješila vegetativnost, hren se može uzgajati i u stakleniku. Tako se može ranije saditi, ali kod viših temperatura potrebno je redovito provjetravati staklenik. Također, u takvim uvjetima potrebno je osigurati redovito navodnjavanje kap po kap kako bi biljka imala dovoljno vlage koja je ključna za pravilan rast i dovoljno šećera u korijenu.
Uzgoj u posudama
Hren se može uzgajati u loncu kao biljka za terasu. Kod uzgoja u loncu, potrebno je odabrati lonac dubine od minimalno 60 cm na čije se dno stavljaju komadi smrskane keramike ili kamenčići koji će upijati višak vode. Važno je da je zemlja rastresita i da se u nju stavi samo jedna biljka. Biljku je potrebno redovito zalijevati, a treba je staviti na polusjenovito mjesto.
Održavanje nasada
Nasad se najlakše održava ako je plodored pravilan i ako su biljke posađene na istu udaljenost. Za hren je najvažnije koristiti površinsku obradu. Ona se radi strojno ukoliko se radi o većem nasadu ili ručno kod manjeg broja biljaka. Njome se održava vodo-zračni sustav te se razbija korica na zemlji. U isto vrijeme, uklanja se korov koji može zagušiti mladu biljku. Važno je paziti da se pri obradi ne ošteti rozeta koja može dovesti do sušenja biljke.
Održavanje i njega
Održavanje hrena ne iziskuje puno truda, obzirom da se radi o biljci koja je i samonikla u prirodi. Ipak, pomoć oko njege može pomoći u bogatijem urodu.
Zalijevanje
Hren voli vlažna mjesta, ali dugo zadržavanje vlage dovodi do truljenja biljke. Zato je prvenstveno potrebno osigurati dobru protočnost vode. Njegov je korijen jak i raste u dubinu, pa lako može doći do podzemnih voda. Hren se može navodnjavati sistemom kap po kap, ali dobro podnosi sušu pa takvo ulaganje nije značajno za uzgoj. Za vrijeme duže suše može doći do odrvljenja korijena. Tada je biljke potrebno kišiti po 25 do 30 minuta kako bi se ponovno obnovile. Zalijevanje je najbolje vršiti u kasno popodne ili predvečer, a za zalijevanje je optimalno koristiti kišnicu ili demineraliziranu vodu.
Gnojidba
Gnojidba se provodi u nekoliko koraka. Najvažnija je jesenska gnojidba koja se obavlja prije prve sadnje. Kod nje se tlo zaore na dubinu od 30 cm te se pobaca stajski ili organski gnoj koji tako prezimi. U proljeće se taj gnoj prevrne nazad u zemlju te se stvara sloj humusa iz kojeg će hren moći crpiti hranjive tvari tijekom rasta. Za gnojenje stajskim gnojem potrebno je od 40 do 70 t po hektaru. Kod kasnijeg prihranjivanja potrebno je dodati dušik, kalij ili fosfor po potrebi. To se nadomještava umjetnim gnojivima koja se većinski sastoje od navedenih minerala. Također, važno je izbjegavati gnojenje po vrućinama jer to može oštetiti biljku.
Razmnožavanje
Najjednostavniji način razmnožavanja hrena u prirodi je rizomima. Na taj se način hren najviše širi u divljini, pokraj puta i na livadama. Hren također u plodu sadrži sjemenku. Zbog svoje slatkoće, plod privlači ptice koje lako mogu sjemenku zasaditi na drugo mjesto. Za jednogodišnji uzgoj koriste se reznice koje se režu od zrele biljke. Razmnožavanje reznicama najbolji je način za masovnu i mehaničku sadnju.
Presađivanje
Hren se može presađivati, ali treba biti pažljiv prilikom procesa jer ima vrlo dubok korijenov sustav. Preporučuje se presaditi ga u proljeće ili rano ljeto, kada je rast biljke najaktivniji. Korijenje biljke može biti vrlo duboko, pa je najbolje iskopati rupu duboku najmanje 60 cm i širu od korijenovog sustava biljke.
Nakon vađenja iz zemlje, korijenje je potrebno pažljivo oprati kako bi se uklonio višak zemlje i otkrio cijeli korijenov sustav, a zatim se presađuje u pripremljenu rupu i lagano pritišće tlo oko korijena.
Pomlađivanje
Hren se preporučuje redovito pomlađivati kako bi se potaknuo njegov rast i održala kvaliteta i okus korijena. Obično se pomlađuje svake 3 - 5 godine, ovisno o količini i kvaliteti uroda. Postupak pomlađivanja uključuje kopanje cijelog korijena, rezanje gornjeg dijela korijena na 5 - 10 cm dužine i sadnju tih dijelova korijena u novo pripremljeno tlo. Također je važno održavati pravilno razmak između biljaka, obično oko 60 - 90 cm, kako bi se osigurao pravilan rast i razvoj svake biljke.
Pomlađivanje hrena također spriječava širenje biljaka, jer hren ima tendenciju brzog širenja ako se ne održava pravilno. Ako se ne pomlađuje redovito, korijenje postaje drvenasto i manje kvalitetno, a također se povećava rizik od bolesti i štetnika koji mogu utjecati na rast i kvalitetu biljke.
Prorjeđivanje
Hren ima tendenciju brzog širenja i stvaranja gušćih nasada, što može dovesti do konkuriranje za hranjive tvari, vodu i svjetlost između biljaka. Prorjeđivanje će osigurati dovoljno prostora između biljaka za rast i razvoj te će smanjiti rizik od bolesti i štetnika.
Postupak prorjeđivanja uključuje uklanjanje nekoliko biljaka što će omogućiti preostalim biljkama da rastu i razvijaju se. Prilikom prorjeđivanja, odabiru se najslabije biljke za uklanjanje, a ostavljaju najjače i najzdravije biljke koje će imati najbolju šansu za uspješan rast i razvoj. Prorjeđivanje se obično provodi u proljeće ili rano ljeto, kada je biljka najaktivnija.
Rezidba
Hren nema potrebu za oblikovanjem ako njegovo lišće nije preveliko ili ne smeta biljkama u blizini. Lišće se koristi u kulinarstvu, pa je moguće da će se samim trganjem oblikovati biljka. Kako se višegodišnje biljka širi, potrebno je zaustaviti pretjerano širenje odstranjivanjem mladih korijena i listova. Kod odstranjivanja potrebno je utvrditi koji je glavni korijen i najveća rozeta te ukloniti ostatak po želji.
Zaštita od vjetra
Zaštita hrena od vjetra se preporučuje, jer biljka ima plitak korijenov sustav i jaki vjetrovi mogu oštetiti lišće, stabljiku i korijenje. Najbolji način za zaštitu hrena od vjetra je sadnja u zaštićenom području, no, ako takvo područje nije dostupno, mogu se koristiti različite metode zaštite, kao što su postavljanje zaštitnih ograda oko biljke ili malčiranje oko korijenovog područja kako bi se smanjio utjecaj vjetra.
Također, ako se očekuje jak vjetar, preporučuje se stavljanje potpora ili vezica kako bi se spriječilo lomljenje stabljike ili korijena.
Zaštita preko zime
Preporučuje se zaštita hrena od mraza, jer su biljke osjetljive na niske temperature i mogu se oštetiti ako se ne zaštite na odgovarajući način. Najbolji način za zaštitu hrena od zime i mraza je malčiranje korijenja, što će pomoći u zadržavanju topline i vlage u tlu te će spriječiti smrzavanje korijena. Malčiranje se može obaviti u jesen, nakon što biljka izgubi lišće, a koristi se materijal poput slame, lišća, sijena ili komposta.
Također, biljka se možete pokriti zaštitnom tkaninom ili plastikom ako se očekuju jaki mrazevi ili snijeg, posebno u područjima s niskim temperaturama. Međutim, važno je osigurati dobru cirkulaciju zraka oko biljke kako bi se spriječilo nakupljanje vlage, što može dovesti do razvoja bolesti i gljivica. Krajem ljeta ili početkom jeseni preporučuje se smanjiti zalijevanje biljke kako bi se spriječilo truljenje korijena te ukloniti suho lišće i ostale ostatke biljaka oko nje.
Bolesti
Hren može biti podložan različitim bolestima i štetnicima, a neke od najčešćih bolesti koje napadaju hren su plamenjača, crna trulež, pjegavost lišća i bijela hrđa. Važno je redovito pratiti stanje biljke i provoditi mjere zaštite, kao što su pravilno gnojenje i zalijevanje, pravilno održavanje i provjera na prisutnost bolesti. Također, treba paziti na rotaciju usjeva, izbjegavajući sadnju hrena na istom mjestu više godina zaredom, kako bi se spriječio razvoj bolesti.
Plamenjača
Plamenjača je gljivična bolest koja napada biljke hrena, a uzrokovana je gljivicom Peronospora cochleariae. Bolest obično napada biljke u vlažnim i hladnim uvjetima, a može preživjeti u tlu i ostacima biljaka iz prethodnih sezona te se širiti zrakom, vodom, životinjama i ljudima.
Infekcija počinje kada se spore gljivice naseljavaju na površinu lišća i klijaju u uvjetima visoke vlažnosti i temperature oko 10 - 25°C. Zatim gljivica prodire u tkivo lista i korijenja, stvarajući mrlje na lišću, koje se postupno šire. Mrlje su obično žućkaste ili svijetlozelene boje, ali se s vremenom pretvaraju u tamnije boje, poput smeđe ili ljubičaste. Mrlje na lišću mogu biti jasno vidljive, a na stražnjoj strani lišća može se pojaviti bijela ili sivkasta plijesan.
Ako se bolest ne liječi, može doći do propadanja lišća, smanjenja prinosa i u nekim slučajevima do venuća biljke. Za liječenje plamenjače na hrenu, obično se koriste fungicidi, kao što su bakarne spojine, koji se primjenjuju na lišće. Također je važno osigurati dobru ventilaciju i smanjiti vlažnost oko biljaka.
Crna trulež
Crna trulež je gljivična bolest koja napada različite biljke, uključujući i hren, a uzrokuje ju gljiva Botrytis cinerea. Obično se javlja u vlažnim uvjetima i na oštećenim dijelovima biljke.
Kod napada crne truleži na hren, prvo se primjećuju vodenaste mrlje na lišću i peteljkama koje se brzo pretvaraju u smeđe do crne mrlje. Oštećena tkiva postaju mekana i gnjila, a biljka slabi i u konačnici može uvenuti.
Pjegavost lišća
Bolest koju uzrokuje gljivica posebno za vrijeme velike vlage. Ona može dobro preživjeti u tlu te se lako prenosi s drugih kupusnjača i napada hren. Prvenstveno se može uočiti kao pjege koje se pojavljuju na lišću smećkaste boje. One se kasnije šire i povećavaju te uzrokuju sušenje lista. Bolest se može suzbiti fungicidom na bazi bakra.
Bijela hrđa
Bolest koju uzrokuje gljivica koja inficira biljku na oštećenom dijelu. Gljivica lako prezimi u zemlji te može napasti i sljedeći nasad. Biljka koja je zaražena počinje trunuti od korijena te lako može napasti cijeli nasad i dovesti do povećane štete. Biljke koje su zaražene potrebno je izvaditi i ukloniti te zapaliti. Bolest se može spriječiti korištenjem fungicida na bazi bakra.
Štetnici
Hren može biti podložan napadu raznih štetnika, uključujući hrenovu zlaticu i buhača kao najčešće. Da bi se spriječio napad štetnika na hren, važno je održavati čistoću oko biljaka, redovito uklanjati korov i ostatke biljaka te pravilno zalijevati. Također se mogu primijeniti prirodni insekticidi i fungicidi kako bi se zaštitila biljka.
Hrenova zlatica
Štetnik je karakterističan baš za tu vrstu. Radi se o veoma proždrljivoj vrsti koja dugo vremena ostaje na jednom području. Zato se izbjegava konstantna sadnja hrena na nekom području. Napada lišće i brzo ga jede što može dovesti do sušenja lišća i cijele biljke. Najezda se može spriječiti pravovremenim korištenjem insekticida.
Buhač
Vrsta koja se na hren može preseliti s drugih biljaka. Radi se o kukcu koji polaže jajašca na lišće iz kojih rastu ličinke koje zatim proždiru mlado lišće. Kukac može prezimiti u zemlju te ga je potrebno u proljeće tretirati insekticidom kako bi se spriječile veće štete.
Upotreba hrena
Hren je biljka koja se upotrebljava dugi niz godina, od narodne medicine pa sve do kulinarstva. Iako se u prošlosti smatrao hranom za siromašne, njegov intenzivan okus dobiva sve veću pozornost u modernom kulinarstvu. Također, imao je praktičnu upotrebu zbog koje je bio cijenjen dok kuhinje nisu bile opremljene suvremenim pomagalima.
Berba
U jednogodišnjem se uzgoju biljka vadi u cijelosti jer se koristi njezin korijen za daljnju preradu. Važno je da lišće požuti i biljka uđe u stadij mirovanja. Ako izdanci nisu dovoljno razvijeni, u dobrim se uvjetima berba može održati u zimu ili proljeće ili se u krajnjem slučaju ostaviti još godinu dana. Hren se iskapa mehanički, suprotno od nagiba u kojem se sadio u proljeće. Mehaničko iskapanje pomaže kod vađenja cijele biljke bez oštećenja. Prinos hrena može doseći od 7 - 10 t/ha.
Sušenje
Sušenjem se uklanja voda iz korijena hrena, što povećava koncentraciju eteričnih ulja i čini okus i miris jačim. Hren se može sušiti na nekoliko načina. Jedan od uobičajenih načina sušenja je sušenje na zraku, odnosno prirodnim putem. Kolutove ili trake hrena potrebno je ravnomjerno rasporediti po limu te ostaviti na suhom i prozračnom mjestu. Važno je izbjegavati direktno izlaganje suncu kako se ne bi izgubile hranjive tvari i eterična ulja. Sušenje na ovaj način može potrajati od nekoliko dana do nekoliko tjedana, ovisno o uvjetima sušenja.
Drugi način sušenja hrena je sušenje u pećnici. Kolutove ili trake treba ravnomjerno rasporediti po plehu te staviti u prethodno zagrijanu pećnicu na niskoj temperaturi (oko 50 - 60°C). Ovaj način sušenja je brži i učinkovitiji od sušenja na zraku te omogućuje sušenje hrena u roku od nekoliko sati.
Suhi hren se može koristiti na isti način kao i svježi, ali je potrebno paziti da se ne predozira jer je koncentriraniji. Suhi hren se može čuvati u hermetički zatvorenoj posudi na suhom i tamnom mjestu.
Skladištenje
Nakon vađenja, hren je potrebno oprati od viška zemlje i reže se gornje lišće. Odstranjuju se i sortiraju plodovi koji su bolesni te odbacuju. Reže se i sitno korijenje ili izbojci. Hren se može sortirati po veličini i najčešće se glavni izbojci pakiraju u vrećice ili letvarice, a mogu se i vakuumirati. Sekundarni dijelovi dobri su za daljnju preradu. Dorađeni hren se može skladištiti na temperaturi do 1°C ako je visoka vlažnost zraka, a nedorađeni se može čuvati u vrećama u hladnom podrumu.
Pripravci
Kulinarstvo
Hren je biljka koja ima dugu povijest u kulinarstvu, i to svi njezini dijelovi. Mljeveni korijen se u sjevernim europskim zemljama i danas koristi za fermentaciju ili za dodavanje arome.
Mogu se iskoristiti i listovi. Mladi listovi se jedu kao salata, a stariji se režu i fermentiraju za zimnicu. Listovi se također stavljaju ispod kruga kako se pri pečenju ne bi zalijepio za podlogu i kako bi dobio posebnu aromu.
Korijen hrena jede se prokuhan. Prvim kuhanjem se omekšava kako bi bio spreman za daljnju obradu, dok se drugim kuhanjem uklanjaju sve nečistoće i štetne tvari kako bi bio siguran za konzumaciju. Naribani korijen jede se u mnogim jelima, posebno s govedinom i u juhama. Dodatak je kuhanim jajima ili šunkom za Uskrs.
Najčešće se konzumira uz krumpir, kupus, grah, papriku i kupus, a kao začin se kombinira s češnjakom, koprom, mažuranom, peršinom i korijanderom. Često seposlužuje i kuhan i narezan na kockice. Kuhanjem gubi sva svojstv, a može uzrokovati probavne smetnje i povraćanje. Smatra se da ga je takvog najbolje jesti nakon razdoblja masne hrane i blagdanskih jela jer pomaže u detoksikaciji jetre. Također, povoljno djeluje na probavni sustav i pomaže kod izbacivanja toksina iz crijevnog sustava.
Medicina
Hren je rijetka biljka koja u prirodi sadrži enzim izotiocijanat koji djeluje kao antibakterijsko sredstvo. Smatra se da taj enzim djeluje kao antioksidans i čisti organizam od štetnih tvari te se i u suvremenoj medicini provode istraživanja o njegovoj ljekovitosti.
Biljka se preporučuje svježa nakon obilnog obroka jer se smatra dijauretikom. U prošlosti se koristio i kao afrodizijak i za pomoć kod boli u leđima. Osim toga, hren se miješa s toplom vodom kako bi se koristio kao smirujuće sredstvo kod upale pluća i reume. Tvrdi se da pomaže kod liječenja plućnih bolesti i pospješuje disanje.
Mljeveni hren se dodaje u med kao hrana protiv gripe. I danas se njegovo lišće stavlja u krpu kako bi pomoglo kod boli u mišićima ili zglobovima ili olakšalo bolesti dišnog puta. Poznato je da su ga i Indijanci koristili kao sredstvo protiv zubobolje i za izbacivanje bubrežnog kamenca.
Hren se može samljeti u pastu koja se stavlja na grlo ili pod nos kako bi se olakšalo disanje. Osim toga, popularna je i mješavina s octom, soli i šećerom koja se koristi za spuštanje krvnog tlaka.
Od naribanog korijena hrena koji je odstajao u octu radi se i pripravak protiv akni, a općenito se smatra prirodnim antibiotikom. Ipak, hren se mora pravilno koristiti jer velike količine mogu uzrokovati proljev. Dugotrajno držanje na goloj koži može uzrokovati oštećenja i opekotine.
Zanimljivosti
Smatra se da je hren potječe iz sjevernih i istočnih zemalja Europe. Lako se prilagodio surovoj klimi, ali se slične biljke nalaze i u Aziji što govori o mogućnosti prilagodbe samo jedne vrste. Hren su otkrili kasnije i Grci i Rimljani, koji su ga koristili kao afrodizijak i smatrali da pročišćuje um i duh. Kasnije se raširio po cijeloj Europi, a posebno su ga cijenili Englezi koji su ga prvi počeli koristiti s kuhanom govedinom.
Hren je biljka koja svojim intenzivnim okusom zavarava druge okuse. Tako su ga Rusi i Ukrajinci prvenstveno koristili da umanji okus pokvarenog mesa dok nije bilo hladnjaka u kojima se moglo čuvati.
Zanimljivo je da su ga koristili i Židovi kao dio tradicionalne večere za Pashu. Upravo njegov gorak i intenzivan okus podsjećao je na gorčinu koju su proveli u pustinji kao zatočen narod. Također, njegovim su lišćem ukrašavali domove za vrijeme blagdana i često ga dodavali raznim umacima u zamjenu za biljku pashu koja raste u pustinji.
Hren je popularan i u kršćanskoj tradiciji kao dodatak jelima za Uskrs zbog okusa koji pročišćava dišne puteve i smatra se da čisti i misli.
Foto: annca / Pixabay
Odgovori