Uzgoj šećerne repe

Šećerna repa svoje porijeklo vuče iz Mediteranskog podneblja te je jedna od težih agrokulturoloških struktura za uzgoj i poljoprivredu. Sam naziv biljke opisuje njezine karakteristike i upotrebu, a riječ repa dolazi iz grčkog jezika. Latinski naziv za klasifikaciju biljke je Beta vulgaris var. Saccharifera. Ona svoje karakteristike može zahvaliti oplemenjivanju sorti divljih repa od kojih potiče. Popularan naziv je i "kraljica ratarstva" zbog karakteristične krune od lišća, ali i jer tražio poseban tretman pri uzgoju.

Biljka ima plosnate tamnozelene listove poredane u krug, a tijelo i korijen nalaze se ispod zemlje i bijele je boje. Koristi se prvenstveno zbog tijela, te je on vidljiv kada naraste neposredno pred berbu. Korijen raste s tijela, prilično je razgranat i ima veoma važnu funkciju kod uzimanja vode i hrane iz zemlje. Druge godine počinje rasti u stablo te ispod listova izniknu neugledni cvjetići koji zatim imaju mali plod. Cvijet oprašuju kukci.

Biljka ima posebne uvjete za rast, te raste samo u umjereno toploj klimi. Iz tog razloga su vodeći proizvođači oni koji imaju takvu klimu, što su većinom europske zemlje, ali i Kina, SAD i Kanada. Šećerna repa je investicija koja ovisi o mnogo čimbenika, te se prije same sadnje treba napraviti detaljan plan minimalno dvije godine unaprijed. Prije sjetve, potrebno je razmotriti sve troškove i mogućnosti koje ona kao kultura donosi. Također, da si olakšaju posao, oni koji se odluče za sjetvu moraju voditi dnevnik agrokulturoloških mjera kako bi znali koje su metode upotrijebljene i kako bi mogli popraviti greške te povećati prinos.

Sorte šećerne repe

Prema klasifikaciji, sve vrste repa pripadaju porodici lobodnjača, ali šećerna repa jedna je od sorti koja iznad sebe ima samo svog pretka, Beta vulgaris. U današnjem svijetu se križaju različite sorte koje su hibridi matične sorte te se dijele na: rane sorte, normalne sorte i prinosne sorte

Najveća razlika između tih sorti su ekonomske prirode i prilagodba uvjetima, te se daljnjim križanjem dobivaju nove sorte koje bolje uspijevaju u karakterističnim područjima. Također, sorte se uzgajaju mješovito kako bi se zadovoljile sve veće potražnje tržišta i stalan protok sirovine.

Rane sorte

Rane sorte se još nazivaju i šećerne sorte. One su karakteristične kao šećerne sorte jer sadrže veći udio šećera, ali manji prinos korijena. Neke od vrsta koje postoje su Flora, Maja, Ana, Stela... Otpornije su na niže temperature i imaju bržu klijavost.

Normalne sorte

Normalne sorte su klasične sorte koje nisu toliko pod utjecajem križanja i hibrida. Dozrijevaju u srednje vrijeme i imaju velik prinos korijena, ali manje ukupnog šećera u plodu. Često se križaju s ranim sortama.

Prinosne sorte

Prinosne sorte sazrijevaju kasnije i imaju velik prinos korijena, ali manji udio šećera. Također, one se često miješaju s drugim sortama kako bi zadovoljile uvjete tržišta. Neki poznatiji hibridi su Nada, Iva i Kaja.

Sjetva šećerne repe

Šećerna repa se sije i nešto je zahtjevnija kultura za koju se potrebno dobro pripremiti.

Slaganje kultura

Kako bi se dobro pripremili, važno je odabrati pravilnu pretkulturu koja će pripremiti tlo za uzgoj šećerne repe. To su najčešće pšenica, ječam i zob.

Postoji mnoštvo pravila prema kojima se može očekivati obilan urod, a najvažnije ih je pravilno izvesti.

Vrijeme sjetve

Šećerna repa je vrsta koju je bolje posijati što ranije, ali je važno odabrati pravilnu temperaturu. Optimalna temperatura tla je iznad 5°C i bilo bi najbolje kad bi se ona zasijala početkom travnja. Ipak, rana sjetva može uzrokovati vremenske promjene i mrazove koji štetno djeluju na samo sjeme i mogu ga smrznuti prije klijanja. Kako je to sitno sjeme, potrebno je paziti na dubinu same sjetve. Ranije sorte se mogu sijati na 2 cm dubine, dok se kasnije sorte siju i na 3 - 4 cm dubine.

Tlo

Kod šećerne repe važan je izbor i priprema tla jer ona ne klija na svim tlima. Priprema tla započinje micanje pretkulture i zaoravanja slame u samo tlo. Važno je tlo nahraniti i prekinuti odvodnjavanje vode. Drugi važan zadatak je oranje u kolovozu i rujnu kojim se produbljuje stajsko gnojivo, ali se omogućava da se tlo ravnomjerno suši i da se unaprijed određuje plodored. Šećerna repa voli osunčana tla s dobrim protokom vode. Važno je da su dobro pognojena i rahla te humusna i neutralne kiseline. Ne uspijeva na močvarnim i pjeskovitim tlima.

Uzgoj na otvorenom

Repa najbolje uspijeva na otvorenom i potrebno joj je mnogo izravnog sunca za dobra urod. Također, tijekom rasta voli više temperature i dobru vlažnost. Uzgaja se u uskom plodoredu i kao monokultura na nekom području. Kako bi korijen bio zdrav i pun šećera, najvažnije je paziti na toplinu i na dovoljan izvor svjetlosne energije.

Uzgoj u plasteniku

Uzgoj šećerne repe u plasteniku nije česta pojava, a i rezultat često nije zadovoljavajuć. Najčešće se radi o prevelikim količinama koje nisu isplative za staklenike, a može doći do smanjenog prinosa zbog nedostatka prirodnog svjetla.

Temperatura i klima

Šećerna repa najbolje uspijeva u umjereno toploj klimi te je idealna temperatura ona koja ne prelazi 30 stupnjeva. Iako voli osunčana mjesta, prevelika temperatura uzrokuje brzo isušivanje tla koje nije optimalno za dobar urod šećerne repe.

Ako se na vrijeme ispune svi preduvjeti koje traži šećerna repa, njezin uzgoj nije toliko težak. Ipak, važno je voditi računa o nekim uvjetima kako bi krajnji rezultat bio zadovoljavajuć. Kako je o jako zahtjevna kultura, uzgoju je potrebno pridavati važnost tijekom čitave vegetacije.

Način sadnje

Šećerna repa sije se u redove u razmaku od 40 - 50 cm što omogućuje rahljenje zemlje i uništavanje korova. Korov se može uništavati mehanički ili pesticidima kako ne bi zagušio biljku. Kod samog održavanja, važno je paziti da se ne uništavaju same biljke. Pri takvom se rasporedu može očekivati urod od 70.000 do 90.000 biljka po hektaru zemlje.

Zalijevanje

Šećerna repa mora imati stalan doseg vode i bitno je da nema dužih razdoblja suše. Njezino korijene je razgranato kako bi biljci omogućilo dovoljno vode za razvitak i rast, a to kasnije utječe i na količinu šećera. Ipak, mora se paziti da je tlo dovoljno propusno kako bi u slučaju veće količine vode ona mogla slobodno otjecati. Važno je da ona ne bude u močvarnom tlu ili području gdje se voda zadržava jer tako dolazi do truljenja korijena.

Gnojidba

Pravilna gnojidba radi se u nekoliko navrata. Prvenstveno započinje u godini prije sjetve kada se koristi slama, ostaci pretkulture i stajski gnoj. Ta gnojiva obogaćuju zemlju i pripremaju je za nasad te je važno duboko uzorati. Kod gnojidbe bilo bi optimalno testirati tlo kako bi se utvrdilo koji je mineral prisutan, a koji bi se trebao dodati. Posebno važno za klijanje i ranije faze je fosfor. On se kao mineralno gnojivo dodaje prilikom klijanja. Važan je i kalij koji utječe na zasićenost šećerom i može se dodati u startnoj gnojidbi, ali se njime i prihranjivati. Za to je najbolje jesen kao vrijeme pripreme i obogaćivanja tla. Važan je i dušik koji se može dodati kada biljka klija ili daje prve listiće. Osim stajskog i mineralnog gnojiva, može se koristiti i saturacijski mulj kao nusprodukt proizvodnje šećera. Koristi se kako bi smanjio kiselost tla i pripremio za ponovnu sjetvu.

Razmnožavanje

Biljka je dvogodišnja što znači da tijekom prve godine razvija plod, a tijekom druge dolazi do cvjetanja i stvaranja sjemenja. Sjeme je sitno i može se ubirati, ali je važnije da se sije kvalitetno i provjereno sjeme kako bi se izbjegli štetnici. Također, klijavost dobivenog sjemena nije u potpunosti isplativa, tako da se ono mora kultivirati prije krajnje upotrebe. Sjeme se može zaštititi omotačem čime postiže ravnomjernu veličinu. Također, moguće ga je pilirati, ali pri klijanju mu je potrebno više voda nego u drugim uvjetima. Ipak, piliranje omogućava da iz svakog sjemena nastane jedna biljka i pravilniji plodored koji je važniji za kasnije vađenje.

Održavanje šećerne repe

Vegetacija repe traje prilično duo, od 180 do 200 dana, a tijekom vegetacije potrebno ju je i održavati. Zbog specifičnog rasta, nije potrebno obrezivanje ni micanje listova. Kultivacijom i održavanjem redova smanjuje se učinak korova, omekšava se tlo za lakši uzgoj i potiče se razvitak biljke. Kako je dosta osjetljiva, mogu na nju negativno utjecati temperature, pa je potrebno zaštiti nasad najlonom ili folijom u slučaju nižih temperatura. Kada biljka dovoljno naraste da se vide redovi, moguće je obaviti valjanje ili kultiviranje do 5 cm dubine,

Vađenje

Šećerna repa prestaje s porastom pri temperaturi od 6 stupnjeva. Najčešće je spremna za vađenje tijekom rujna. Ipak, u proizvodnji se često to ne može čekati, već se ona vadi kada se utvrdi dovoljna količina šećera, što je od 15 - 17 %. Tada je sok najkvalitetniji i njezinom se obradom može dobiti isplativa količina šećera. Može se vaditi zajedno s listovima i korijenom ili je moguće prije pobrati listove te kasnije vaditi samu repu. Vađenje se odvija uz pomoć kombajna, pluga ili ručno. Tehnika i brzina vađenja utječu na kvalitetu ploda te je važno da se ne zarezuje sam plod kako kasnije ne bi trulio. Tu je veoma važan pravilan plodored kako bi vađenje bilo lakše i bez prevelikih gubitaka.

Skladištenje

Repa se može skladištiti na nekoliko načina, može se ostaviti na polju u hrpicama nakon vađenja gdje će čekati obradu. Ipak, kišovito vrijeme u doticaju s tlom može pokrenuti truljenje i propadanje uroda. Kako se ona često ozlijedi, važno je da vrijeme nije prevlažno kako ne bi uzrokovalo truljenje pri skladištenju. Može se čuvati i na krajevima polja i takav se način naziva trapljenje. Za zaštitu se može pokriti tankim slojem zemlje, a tako najmanje gubi na težini i šećeru. Najbolja opcija je da se odmah skladišti u šećerani za daljnju proizvodnju.

Bolesti šećerne repe

Postoji nekoliko vrsta bolesti i štetnika koje mogu naštetiti samoj kulturi te je najvažnije zaštiti se pravilno i na vrijeme. Također, neke pogreške, kao što je neuklanjanje prošlogodišnjeg uroda ili nekvalitetno sjeme, mogu pridonijeti razvoju bolesti. Ekonomski značajnije štete uzrokuju rizomanija kao bolest korijena i pjegavost lista kao površna bolest.

Najpoznatije bolesti koje napadaju šećernu repu su: Pjegavost lista, Crna trulež korijena, Rizomanija i Pepelnica šećerne repe.

Pjegavost lista

Pjegavost lista bolest je koja napada samo list i prijenosnik je gljivica koja se javlja najčešće tijekom srpnja kada se pojavljuju smeđe točkice na listu. One se s vremenom šire te zaražuju biljke oko sebe i drugo lišće. Biljka s vremenom odbacuje i suši list, a to rezultira stvaranjem novog lišća koje je ponovno podložno bolesti. Na taj se način energija troši samo na rast lista te se gubi šećer i veličina korijena. To je najčešća bolest, a spriječiti ju se može pravilnim odstranjivanjem i micanjem lišća s mjesta sadnje.

Crna trulež korijena

Iako se crna trulež korijenja nalazi na korijenu, bolest uzorkuje opadanje lišća. Zadržava se u tlu kao micelij te postupno napada korijen koji s vremenom trune. Javlja se u ranijim fazama, a karakteristična je crna boja korijena kao znak truljenja. Suzbiti se može mijenjanjem kultura na nekom području, ali i dobrom prohodnošću vode.

Rizomanija

Rizomanija je još jedna veoma raširena bolest koja se prenosi gljivicom. Gljivica obiluje na vlažnim i močvarnim tlima te ponovno napada korijen. Korijen se sužava ili postepeno truli, a lišće se s vremenom suši. Također, bolest je veoma složena i može imati i druge nuspojave kao promjene boje lišća ili krivljenje korijena. Mogu se koristiti preventivne mjere, ali za ovu gljivicu nema pesticida.

Pepelnica šećerne repe

Pepelnica je jedna od najzastupljenijih bolesti u ratarstvu te i kod šećerne repe napada gornji dio biljke i list. To je vrsta gljivice koja može ostati na vlažnim ostacima prošlogodišnjeg usjeva, ako se pravilno ne uklone. Izgleda kao sivkasti pokrov koji se može proširiti na gornji i donji dio lista te uzrokuje truljenje lista koje kasnije dovodi do propadanja biljke. Bolest se može spriječiti herbicidima, iako je važnija ranija briga nakon vađenja kulture.

Štetnici šećerne repe

Neki od štetnika koji napadaju šećernu repu su: Repina pipa, Repin buhač, Lisne uši i sovice i Žičnjaci.

Repina pipa

Repina pipa je odrasli kukac koji je izrazito proždrljiv pri visokim temperaturama. Najčešće hoda po površini, a kad krene letjeti počinje masovno jesti tek nikle biljke. Dovoljno je snažan da odgrize cijelu biljčicu. U zadnjih se nekoliko godina primjećuje njihov porast jer im odgovaraju više temperature. Također, važno je dobro obraditi zemlju jer se gnijezde u zaostalim biljkama. Može se tretirati insekticidom, ali je bolje to učiniti prije pojave samog kukca.

Repin buhač

Repin buhač još je jedna vrsta kukca koja radi ugrize po lišću te ostavlja karakteristične krugove. Ti ugrizi jednog kukca ne mogu naštetiti biljci, ali najčešće ih dolazi više te mogu otkinuti stabljiku tek iznikle biljke i oštetiti je nepovratno. S obzirom na to da se radi o površinskom kukcu, važno je preventivno tretirati insekticidom, pogotovo u razdoblju klijanja.

Lisne uši

Lisne uši i sovice su gamad koja se pojavljuje na listu u većoj količini. Odgovara im vlažno tlo i vlažna biljka. Osim što sišu sokove iz biljke, prenose viroze koje mogu uzrokovati daljnje bolesti. Rješava ih se prskanjem pesticidima.

Žičnjaci

Žičnjaci su nametnici koji žive u tlu i potrebno je paziti na dubinu tla prilikom sjetve kako sjeme ne bi uništili žičnjaci. Osim što jedu sjeme, jedu korijenje tek iznikle biljke koja se s remenom suši i lako se vadi jer nema korijenja.

Upotreba šećerne repe

Iako šećerna repa nema široku upotrebu, iznimno je važna u industriji i prehrambenoj industriji te je važna sirovinama mnogim tvornicama. Postupak prerade nije skup ni kompliciran te je svaki dio biljke upotrebljiv.

Šećerna repa u kulinarstvu

Najvažniji produkt je šećer koji ima puno kalorija i koristi se za zasladu svakog jela. Može se koristiti u proizvodnji gotove hrane, ali važan je i kao konačni proizvod u kućanstvu. U prosjeku se od 100 kg korijena dobije oko 12 kg šećera. Njega koriste sve industrije, a posebno industrije čokolade i slatkiša.

Osim toga, koristi se sirup koji ostaje, melasa, kao zaslađivač u nekim jelima. Osim kao zaslađivač, veoma se često koristi u pekarskoj industriji, ali i u slastičarstvu kao dio krema i ukrasa.

Repa se može rezati i na trakice, a koristi se i lišće za ishranu stoke. Također, repini rezanci koji ostaju u proizvodnji šećera, izvor su hrane za stoke.

Zbog svoje iskoristivosti, nakon obrade repe ne ostaju nikakvi ostaci koji se moraju baciti ili uništiti.

Šećerna repa u medicini

Repa se koristi u alternativnoj medicini, ali nije dovoljno znanstveno istražena za široku upotrebu. Koristi se njezin sok za izbacivanje toksina, rad jetre i probave i kao dijuretik.

Također, pomaže kod snižavanja visokog tlaka, a zbog bogatstva minerala važna je i za podizanje imuniteta. Puna je minerala i pozitivnih učinaka, ali važn je napomenuti da je hipoalergenska namirnica koja nema zabilježen negativan utjecaj na ljudski organizam.

Ipak, nisu još dovoljno istražena sva njezina svojstva i kao neprerađena nema veliki utjecaj u medicinskoj primjeni.

Povijest i zanimljivosti

Šećerna repa se u masovnoj proizvodnji počela koristiti tijekom 18. stoljeća. Iako nije poznato točno porijeklo, pretpostavlja se da je to južnija Europa i brzo se proširila. U Republici Hrvatskoj to je najvažniji izvor šećera i površina na kojoj se uzgaja varira od 20.000 do 30.000 ha. Važno je imati pogon spreman za preradu, a u Hrvatskoj proizvođači šećerne repe proizvedeni korijen predaju u jednoj od tri tvornice za preradu korijena šećerne repe: Viro d.d. u Virovitici, Kandit Premijer d.o.o. u Osijeku i Sladorana d.d. u Županji.

Proizvodnja šećera ima nekoliko koraka koje je važno ispoštovati kako bi proizvod bio vrhunske kvalitete i kako bi se iskoristio puni potencijal biljke. Repa se nakon istovara pere i reže na trake, koje se odvajaju od listova. Listovi najčešće služe za ishranu stoke. Ekstrakcijom rezanaca dobiva se sok kao glavni materijal za daljnju proizvodnji. Ekstrahirani repini rezanci kasnije također mogu poslužiti u prehrani stoke.

Čišćenjem i uparavanjem soka dolazi do kristalizacije saharoze koja je poznatija i kao bijeli šećer. On se još može doraditi, ali takvim se procesom dobiva 16% svjetskog šećera.

Foto: ulleo/Pixabay