Kvinoja (lat. Chenopodium quinoa) je jednogodišnja biljka porijeklom iz Anda, gdje se tradicionalno uzgaja i konzumira više od 5.000 godina. Iako se o kvinoji najčešće govori kao o žitarici, prema nekim izvorima pripada porodici Chenopodiaceae, dok se pak drugdje svrstava u porodicu štirovki (Amaranthaceae) kojoj pripadaju i cikla, blitva i špinat.
Stabljika kvinoje može biti visoka 1 do 2 m. Na njoj rastu jestivi listovi koji su okusom slični blitvi ili špinatu, ali njih rijetko možemo pronaći u trgovinama. Na vrhu stabljike nastaju sitni cvjetovi koji formiraju raznolike grozdove te iz kojih nastaju zrele sjemenke. Sjemenke ili zrna kvinoje su male kugle promjera 1 do 3 mm.
Najčešće se može pronaći kvinoja čija su zrna žute boje, ali postoje i vrste crvene,crne, narančaste i ljubičaste boje. Zrna imaju blago hrskavu teksturu i poseban, lagano orašast okus. Bogata su bjelančevinama i jako su ukusna.
Sadnja kvinoje
Kvinoja dobro raste na pjeskovitim i ilovasto-pjeskovitim tlima, ali moguć je uzgoj i na siromašnijim tlima s plitkim humusnim slojem te na kiselim (pH-vrijednost 4,8) ili alkalnim tlima (pH-vrijednost 8,5). Za gnojidbu je najbolje koristiti mineralna gnojiva, a kvinoja najbolje reagira na dušik, koji je zaslužan za veći prinos zrna. Preporučuje se mineralna gnojiva unositi predsjetveno ili prilikom strojne sjetve.
Tlo prije sjetve ili sadnje treba dobro pripremiti. Ono bi trebalo biti rahlo, a sadnja se obavlja sredinom travnja, nakon što prođe opasnost od jačih proljetnih mrazova. Sadnja se može obaviti i nešto kasnije, ali zemljište nakon kasne sadnje treba dobro zaliti kako bi biljke nicale brže i ujednačenije.
Sa sjetvene površine obavezno treba ukloniti korove jer se kvinoja nakon što nikne ne može boriti s brzorastućim korovima.
Kvinoja se na manjim površinama sadi ručno ili jednorednim ručnim sijačicama, a na većim se površinama sadnja obavlja pomoću sijačica za povrće. Sjeme se sadi na dubinu od 2 do 2,5 cm i koristi se zdrav sadni materijal, odnosno čisto sortno sjeme visoke klijavosti i ujednačene krupnoće. Potrebna količina sjemena ovisi o kvaliteti predsjetvene pripreme tla i o načinu sjetve. Kod strojne sjetve potrebno je od 2 do 4 kg/ha sjemena, a za ručnu sjetvu ili sjetvu na manje kvalitetnom tlu treba udvostručiti količinu sjemena.
U hladnijim se predjelima kvinoja može prvo posijati u posude pa u svibnju presaditi na otvoreno. Sadi se na razmak od 30 do 60 cm, a neki proizvođači kod direktne sjetve rasipaju sjeme po tlu i onda ga zagrnu s grabljama.
Uzgoj kvinoje i održavanje usjeva
S obzirom na to da je kvinoja iznimno otporna na različite agroklimatske uvjete, može uspijevati na raznim nadmorskim visinama i uz širok temperaturni raspon. Kvinoja se može uzgajati na područjima do 4.000 metara nadmorske visine, ali i na niskoj nadmorskoj visini, odmah uz more. Ne smetaju joj siromašna tla ni suša, a rasti će uz temperature od -8 do 38˚C. Neće joj naštetiti hladan razrijeđeni zrak niti jako sunce.
Kod uzgoja nema pretjerano velike brige i nije potrebno ulagati previše truda. Jednako će dobro rasti i s puno i s malo vode, a navodnjavanje je potrebno obavljati jedino u slučaju da uslijed visokih temperatura zraka nakon sjetve dođe do isušivanja površinskog sloja zemlje.
Biljke nakon nicanja treba plijeviti, a ostavlja se po jedna biljka na svakih 10 do 15 cm unutar reda. Uz optimalnu toplinu zraka i vlažnost tla, kvinoja će niknuti za tri do pet dana. Nakon nicanja, početni rast je usporen, a biljke s vremenom razviju razgranat i vretenast sustav korijenja.
Što se tiče odgovarajućih pretkultura za kvinoju potrebno je birati vrste koje joj nisu srodne, kako bi se izbjegla pojava i razvoj patogena. Najbolje pretkulture su one koje iza sebe ne ostavljaju zakorovljeno zemljište.
Bolesti i štetnici
Kad su u pitanju štetnici, kvinoju najčešće napadaju gusjenice različitih leptira koje onda kopaju tunele unutar listova. Na usjevima se može pojaviti i gusjenica kupusnog bijelca, ali radi se o zanemarivim količinama pa se na malim površinama mogu ručno uklanjati. Štetu na usjevima mogu prouzročiti i mušice, a u tom slučaju se za suzbijanje koriste insekticidi na bazi piretrina. Budući da su sjemenke kvinoje gorke, ptice i štetočine ih neće dirati.
Na usjevima kvinoje može doći do pojave gljivičnih bolesti koje uzrokuju sljedeće gljive: Ascochyta hyalospora, Peronospora farinosa, Phoma exigua var. foveata, Botrytis cinerea, Sclerotium rolfsii i Pseudomonas sp. Za suzbijanje navedenih patogena potrebno je provoditi mjere direktne zaštite, kemijske ili fizičke (odstranjivanje biljaka) te izbjegavati sadnju kvinoje na zemljištima na kojima su se prethodno uzgajale biljke koje su podložne napadima ovih patogena.
Žetva i skladištenje kvinoje
Kvinoja se bere onda kada otpadnu svi listovi i ostane samo stabljika na kojoj se nalaze sjemenke skupljene u grozdovima. Zrelost sjemenki može se provjeriti tako da se cvjetne glavice protrljaju među dlanovima, ako su sjemenke dovoljno zrele, počet će se rasipati.
Sjemenke bi također trebale biti potpuno suhe, što se može provjeriti tako da sjemenku stisnemo noktom. Ako se prilikom stiskanja lagano udubi, sjemenke se još mogu sušiti ili se može obaviti žetva pa nakon toga dodatno sušenje. Važno je da sjemenke prije skladištenja budu dovoljno suhe kako bi se spriječili klijanje.
Osim što nije dobro vršiti žetvu kvinoje dok sjemenke nisu u potpunosti zrele, isto tako ne treba predugo čekati sa žetvom i ostaviti zrele sjemenke na biljkama jer bi neke od njih mogle proklijati. Budući da kvinoja neravnomjerno sazrijeva, žetva se rijetko obavlja uz pomoć mehanizacije. Količina prinosa ovisi o nekoliko različitih faktora, ali u prosjeku je moguće dobiti dvije do četiri tone po hektaru.
Sjeme se nakon berbe dosušuje i čisti, a nakon toga se pakira u platnene vreće. Tako zapakirano skladišti se u tamnim i hladnijim prostorima s ostalim zrnatim proizvodima. Tijekom skladištenja je potrebno često provjeravati vlažnost.
Kvinoja u kuhinji
Kvinoja se s nutricionističkog stajališta smatra super žitaricom, iako ona zapravo nije žitarica. Uz amarant se ubraja u pseudožitarice jer njihove sjemenke izgledom nalikuju žitaricama i koriste se na slične načine kao i druge žitarice.
Prehrambeni tehnolozi i nutricionisti kvinoju sve češće spominju kao buduću zamjenu za meso. Budući da sadrži svih 9 esencijalnih aminokiselina, za razliku od ostalih žitarica, kvinoja predstavlja kompletan izvor bjelančevina. Na tržište uglavnom dolazi s odstranjenom vanjskom ovojnicom koja sadrži saponine pa je inače gorka. Kod kvinoje koja na tržište dolazi u cjelovitom obliku, saponin se iz vanjskog omotača uklanja pranjem pod mlazom hladne vode, uz protresanje i miješanje. Treba spomenuti da duže namakanje u vodi nije preporučljivo jer gorka tvar može doprijeti do unutrašnjosti zrna.
Kvinoja se kuha tako da omjer zrna i vode bude 1:5, jer ona upiju dosta tekućine i znatno povećaju obujam. Voda u koju smo dodali šalicu kvinoje i malo soli kuha se sve dok ne zavrije, a nakon toga se smanji toplina i poklopljena zrna se na umjerenoj vatri kuhaju 30 do 40 minuta. Kada su dovoljno kuhana, zrna kvinoje postanu prozirna i klice se krenu odvajati. Kuhanu kvinoju je najbolje začiniti sojinim umakom ili maslinovim uljem, a mogu joj se dodati i sjemenke sezama. Upotrebljavaju se i klice kvinoje, a one se mogu dodavati salatama i sendvičima.
Od kvinoje se dobiva i brašno od kojeg se može napraviti beskvasni bezglutenski kruh. Zrna se mogu koristiti na isti način kao i riža ili kus-kus, odnosno mogu se posluživati kao prilog pirjanom povrću ili dodatak salatama, varivima te bistrim i kremastim juhama.
Ljekovita svojstva kvinoje
Kvinoja sadrži omega-3 i omega-6 masne kiseline koje su dobre za prevenciju bolesti srca i krvožilnog sustava. Osim toga, sadrži i aminokiselinu lizin koja inače nije uobičajena za žitarice, a pomaže u regeneraciji tkiva. Za antioksidativna svojstva ove žitarice zaslužan je visoki sadržaj vitamina E te minerala poput mangana i bakra. Kvinoja sadrži i magnezij, vitamin B2 i ostale vitamine B skupine, a također je dobar izvor fosfora, cinka i kalija.
Odlična je za regulaciju probave jer sadrži puno netopljivih vlakana koja potiču pražnjenje crijeva i štite od pojave bolesti debelog crijeva. Kvinoja ne sadrži gluten i ne izaziva alergijske reakcije pa je pogodna i za prehranu alergičara i dojenčadi. Ima nizak glikemijski indeks i ne potiče rast razine šećera u krvi pa je mogu konzumirati i dijabetičari.
Zbog svog visokoproteinskog sastava idealna je zamjena za meso pa je neizostavna namirnica u vegetarijanskoj i veganskoj kuhinji.
Povijest kvinoje
Kvinoja je još davno bila temelj prehrane Indijancima koji su živjeli na području Anda, a starijim civilizacijama Inka bila je sveta hrana i nazivali su je "majkom sjemenki". Iako je na nekoliko stoljeća pala u zaborav, u posljednjih nekoliko godina se počela vraćati na stolove.
Postoje priče koje kažu da su španjolski osvajači s ciljem da zavladaju južnoameričkim Indijancima uništili njihova polja kvinoje, a uzgoj ove pseudožitarice proglasili ilegalnim. Prijestupnici su bili kažnjavani smrću, a takve rigorozne mjere dovele su do toga da kultivacija kvinoje postane skroz iskorijenjena.
Nutritivni potencijal ove biljke ponovno su otkrili Amerikanci tijekom osamdesetih godina prošlog stoljeća pa su započeli s kultivacijom na području Kolorada. Od tada je ova drevna biljka postajala sve više dostupna. Kako bi se skrenula svjetska pozornost na ovu važnu namirnicu, 2013. godina je od strane Organizacije za hranu i poljoprivredu Ujedinjenih naroda proglašena "Međunarodnom godinom kvinoje".
Foto: Jai79/Pixabay
Odgovori