Lukovičaste biljke obilježavaju sezonske promjene svojim prekrasnim cvjetovima, od zlatnih sunovrata koji najavljuju dolazak proljeća do ponosno uzdignutih svatova gladiola i sitnih i nježnih zvončića kockavica pa sve do ciklama koji su zaštitni znak jeseni. Neke vrste lukovica imaju lijepe listove, druge ugodan miris, no većina se najviše cijeni zbog cvjetova. Bez obzira na to oblikuju li šare unutar cvjetnjaka ili ispunjavaju međuprostore u miješanim gredicama, one donose bogatstvo boja u posudama ili privlače pogled ispod stabala ili u travi. Lukovičaste biljke unose živahnost i optimizam u stalni postav vrta.
Sve lukovičaste biljke imaju zadebljani podzemni dio koji im služi kao spremište hrane i time biljkama omogućava preživljavanje i u razdobljima mirovanja, odnosno u doba koje im nije pogodno za rast i razvoj. Termin lukovica odnosi se na sve lukovičaste biljke, dakle ne samo na one s pravom lukovicom već i one biljke koje imaju gomolj, podanak ili gomoljasto korijenje.
Prave lukovice imaju mesnate ili baze listova ili listove, a najčešće se sastoje od koncentričnih krugova ljusaka oko baznog dijela podzemne stabljike. Suhu zaštitnu lupinu ili ovojnicu oblikuju vanjske ljuske, kao primjerice kod sunovrata, perunike i tulipana. Kod nekih vrsta ljiljana i kockavica, ljuske su odvojene i nema ovojnica, a perunike skupine Juno su iznimka jer imaju zadebljale korijene s rezervnom hranom ispod lukovica.
Od zadebljalih baza podzemnih stabljika oblikuju se gomoljasti korijeni, a oni se obnavljaju svake godine. Karakteristični su za porodicu Iridaceae u koju spadaju gladiole, šafrani i dugovače, a one imaju ovojnicu koja je nastala od temeljnih listova iz prijašnjih godina. U porodici Liliaceae i drugim srodnim porodicama gomoljasti korijeni mogu se naći i u rodovima kao što su mrazovac i Brodiaea.
Naziv gomolji primjenjuje se na zadebljale biljke koje često imaju nepravilno oblikovane stabljike ili korijenje koje im služi kao spremište hrane. Neke biljke se često pogrešno svrstavaju u gomolje poput bijele i grčke šumarice, no prave gomolje imaju rodovi dalija, šupaljki, neke vrsta orhideja, primjerice kaćuna te neke vrste ciklama i biljaka poput žabnjaka.
Rizomi su zadebljale, manje ili više vodoravne podzemne stabljike kakve imaju neke biljke iz porodica Liliaceae i Iridaceae.
U vrtu su najčešće otporne lukovičaste biljke među kojima su najpopularniji sunovrati, ciklame, šafrani, tulipani i zumbuli, a mogu se nabaviti razne vrste i kultivari. U mnogim vrtovima same se razmnožavaju svake godine, jer kada im lišće počinje venuti prekrit će ih nove zeljaste biljke ili grmovi te će tako preuzeti njihovu ulogu oživljavanja prostora.
Lukovičaste biljke poput šafrana, visibaba i sunovrata vrlo brzo se razvijaju i razmnožavaju na većini mjesta unutar vrta, a nakon cvatnje se mogu izvaditi iz zemlje i ponovno posaditi sljedeće godine. Pritom ostavljaju mjesto za druge sezonske biljke, što je izrazito pogodno za prostorom ograničena mjesta i male vrtove.
Uzgoj lukovica
Sadnja lukovičastih biljaka unutar miješane gredice produžava se razdoblje cvatnje i unosi jarke i svježe boje u periodu od kasne zime pa sve do početka ljeta. Prije nego što unutar gredice svoj razvoj započnu listopadni grmovi i zeljaste trajnice, možete oživjeti prednji dio gredice niskim sunovratima, tamnoplavim ili blijedoplavim perunikama te visibabama i zlatnim cvjetovima ozimnica. Isto tako možete oblikovati i zvjezdasti sag od plavih i ružičastih cvjetova grčkih šumarica.
Kako proljeće protječe, izbor lukovičastih biljaka postaje sve veći pa se mogu upotrijebiti i one višeg rasta poput tulipana ili kockavica, a možete ih postaviti nepravilno u skupinama jedne vrste kako bi isticale okomitu komponentu između trajnica i grmova.
Činjenica je da su brojne lukovice ljetne i jesenske cvatnje visoka rasta i dovoljno snažne građe da mogu stati uz bok s trajnicama, a pritom obogaćivati vrt prekrasnim rasponom boja i oblikom cvjetova. Početkom ljetne sezone možete odabrati i saditi gladiole i mnoge kultivare tulipana poput grimiznih cvjetova. Tu je i neizostavan golemi ljubičasti luk, te crvena ili žuta mombrecija, ali i ljiljani koji vole puno sunca. U jesen možete saditi mirisne i ružičaste cvjetove amarilisa te žutu lužarku isto kao i jesenske plave i bijele šafrane.
U proljeće ili u jesen lukovice mogu potpuno preobraziti travnate površine bez obzira na njihovu veličinu, a za tu namjenu treba odabrati snažne i otporne vrste koje će se moći boriti s travom za vlagu i hranu. Lukovice rane cvatnje sadite u travu koja će se početi kositi od proljeća pa nadalje, tako da im listovi počnu venuti prije nego što počnete kositi. Primjerice kaćuni, lukovice kasnije cvatnje, mogu se s divljim cvijećem uzgajati u travi čija će košnja započeti tek sredinom ili krajem ljeta. Neke patuljaste lukovice vrlo su pogodne za mjesta gdje trava nije gusta, primjerice u polusjeni ispod stabala, a u tu grupu ulaze Tomasinijev šafran ljubičastih cvjetova, sunovrati, procjepi i visibabe. Izbjegavajte oko lukovica saditi alpske biljke koje oblikuju busenove jer će one oduzimati dosta hrane koja im je potrebna.
Cvatnja lukovica
Od rana proljeća pa do rana ljeta, glavno je razdoblje cvatnje lukovičastih biljaka, iako su brojne i one koje bilo da su na zatvorenom ili otvorenom mjestu, cvatu i u drugim razdobljima godine.
U zimi, kada je većina drugih biljaka u stanju mirovanja, ciklama, lukovičasta biljka rane cvatnje, te tamnoplava perunika ili visibabe unose boju u zatvoreni prostor.
One lukovičaste biljke koje cvatu ljeti ili u jesen, najčešće su krupnijeg oblika te se vidno razlikuju i po nijansama za razliku od onih koje cvatu u proljeće.
Sadnja lukovica
Ako lukovičastim biljkama osigurate dobro drenirano tlo, kako bi uspješno rasle i cvale, onda su jedne od lakše uzgojivih vrtnih biljaka. U današnje vrijeme postoji veliki broj kultivara i vrsta koje mogu uspijevati u svim uvjetima, osim u dubokoj sjeni.
Mnoge vrste lukovičastih biljaka potječu iz predjela mediteranske klime, stoga se preporučuje da ih uzgajate na sunčanim mjestima jer vole suha i topla ljeta. No, naravno postoji i veliki izbor lukovica koje će uspijevati na otvorenom i u predjelima gdje su kišna ljetna razdoblja. Šuma je također prirodno stanište nekih vrsta lukovica, i takve vrste će najbolje uspijevati na sjenovitim i vlažnim mjestima.
Mnoge druge vrste za koje se smatra da vole sunčana mjesta, mogu uspjeti i u laganoj sjeni od obližnjih vrtnih konstrukcija ili grmova. Većina otpornih ciklama dobro podnosi suha i sjenovita mjesta, a lukovičaste biljke koje imaju blijede ili bijele nijanse, jednostavno se ističu u uvjetima prigušena svijetla pa tako mogu biti vrlo dojmljive.
Bez obzira na mjesto lukovičastih biljaka, one se najbolje ističu i izgledaju ako se isti kultivar ili vrsta uzgajaju u skupinama, bilo uz druge biljke ili oblikujući jarko obojene cvjetne mrlje unutar formalnog travnjaka ili cvjetnjaka.
Ako lukovice ostavimo u zemlji, mnoge od njih će se same razmnožiti i tako će oblikovati prekrasno obojen sag u vašem vrtu. Profinjenije nijanse izvornih vrsta i oblika većine kultivara bit će najefektnije i najučinkovitije ako ih posadite u neformalnim skupinama.
Lukovičasto bilje se odlično slaže s ukrasnim drvećem koja imaju prozračnu listopadnu krošnju i duboko korijenje. Kako bi stvorili privlačni pokrivač tla oko stabla, dok se listovi još nisu razvili ili su već počeli opadati, uzmite lukovice koje uglavnom cvatu u proljeće ili u jesen. Na proljeće je tlo ispod stabala vlažno pa je idealno za šumarice, sunovrate i procjepke, a i sunčeva svjetlost im pogoduje.
Otporne ciklame koje cvatu u jesen dobro podnose suha ljetna razdoblja, a uspijevaju ispod i oko ukrasnih stabala jer vole polusjenovita mjesta. Ponekad cvjetovi lukovica mogu skladno dopunjavati oblik i neke druge značajke rasta stabala. Lukovice bijele cvatnje mogu upotpunjavati cvjetove ukrasnih trešanja, kovrčasti cvjetovi šafrana mogu biti u odličnom skladu s oblikom cvijeta magnolije, dok lukovice visećih cvjetova uspješno mogu oponašati žalobni oblik krošnje nekih stabala. Ako imate tek posađeno mlado stablo ili grm, dobro je posaditi patuljaste kultivare lukovica jer će one koje visoko rastu i brzo se razvijaju znatno umanjiti količinu hranjivih tvari koje su potrebne mladim stablima ili grmovima.
U šumskim uvjetima najbolje se snalaze biljke koje su navikle na takve specifične životne okolnosti poput paprati, jaglaca i brojnih vrsta kukurijeka. Lukovice se sade tako da se teži postizanju neprekinutog slijeda cvatnje, a da se pritom iskoriste kontrasti visina i oblika, te oblikuju profinjene različitosti nijansama cvjetova kako bi se dočarala smirenost šumskog okružja. Visibabe vrste Galanthus i vrste ciklama koje imaju ružičaste i ljubičaste cvatove mogu stvoriti zadivljujuću kombinaciju kojoj se mogu dodati još i procjepi. Preporučljivo je da se engleske procjepke uvijek sade odvojeno jer bi vrlo brzo mogle prekriti sve ostale niske vrste.
Sadnja lukovica u posude
Uzgajanjem lukovica u prozorskim kutijama, ukrasnim loncima ili drugim vrstama posuda postižu se zadivljujući prizori koji se mogu i produžiti ako se posude stave na istaknuta mjesta onim redoslijedom kako koja vrsta lukovica započne cvatnju. Ako pažljivo odaberete lukovice možete uobičajeno razdoblje cvatnje produžiti i na kasnu zimu te na ljeto.
U svaku posudu posadite samo jedan kultivar ili vrstu, a zatim raspoređujte posude i kreirajte željeni sklop oblika i boja. Postavite primjerice posude sa zumbulima i sunovratima u blizinu ulaza u kuću jer će ondje njihovi mirisi najviše doći do izražaja. A kada lukovice uvenu, možete ih izvaditi i presaditi u vrt ili spremište, a na njihova mjesta postavite jednogodišnje biljke ili osjetljivije trajnice. Neke od lukovica su dovoljno zanimljive da svaka zaslužuje svoju posudu poput ljiljana visokog rasta.
Foto: Pasja1000/Pixabay
Odgovori