Amarilis (lat. Amaryllis) je lukovičasta biljka iz porodice zvanikovki tj. sunovratki (lat. Amaryllidaceae), reda šparogolike (Asparagales). Šparogolike su izuzetno brojna porodica koju sačinjava skoro 1600 vrsta biljaka u 73 roda. Amarilis je poznat i pod nazivima vitezova zvijezda i prugasti sunovrat, a srodnici su mu narcis, luk, mladi luk, poriluk, visibaba, medvjeđi luk, vlasac i ljutika.
Biljka potječe iz tropskog područja južne Afrike, ali je mnogi ljudi često miješaju s rodom hippeastrum koji potječe iz južne Amerike. I uzgajivači početnici imaju problema s razlikovanjem ovih biljaka, iako u stvarnosti i nisu tako slične, a 1987. godine Međunarodno udruženje botaničara došlo je do zaključka da treba revidirati cijelu klasifikaciju biljke amarilis. To je, naposljetku, dovelo do isključivanja hippeastruma iz roda amarilisa i ove biljke danas tvore poseban rod.
Razlike između amarilisa i hippeastruma su brojne - cvijet hippeastruma nema mirisa, dok amarilis odlikuje nježan, lijepi miris, na stabljici amarilisa može izrasti i do 12 pupova, dok na stabljici hippeastruma u pravilu izraste oko 6. Razlika je i u boji - hippeastrum ima više od 2.000 nijansi, dok se boje amarilisa uglavnom kreću oko bijelih i ružičastih nijansi. Dvije najpoznatije vrste ove srodne biljke su Hippeastrum robustum i Hippeastrum vittatum, pri čemu Hippeastrum robustum izgleda mnogo atraktivnije, s uskim zelenim listovima i jarko crvenim cvjetovima koji se uvijek javljaju u paru.
Stabljika amarilisa je dugačka i snažna, biljka ima elegantne, uske listove i velike, trubaste cvjetove široko otvorene. Lukovica je glatka, kruškolikog oblika, veličine od 5 - 10 cm. Listovi amarilisa rastu u podnožju stabljike i do cvatnje otpadaju, a cvjetovi su pričvršćeni u gornjem dijelu stabljike. Cvjetovi su promjera do 10 cm te ih odlikuju šiljaste latice. Nakon oprašivanja cvijeta nastaje plodnica koja u sebi sadrži sjemenke. Mirisni i nježni cvjetovi obično se javljaju u bijelim do ružičastim nijansama, a kod brojnih hibrida stvoreni su cvjetovi koji svojom veličinom i atraktivnošću uljepšavaju svaki prostor.
Cvjeta samo jednom godišnje, a u cvjećarnicama se najviše prodaje u predblagdanskom razdoblju i moglo bi se reći da je popularan gotovo koliko i božićna zvijezda.
Srodnici
Vrste amarilisa
Amarilis ima dvije poznate vrste, a to su Amaryllis belladona i Amaryllis paradisicola. Najpoznatiji hibridi amarilisa su Amarygia i Amarcrinum.
Amaryllis belladona
Ova biljka poznata je još i pod nazivima Amarilis ljiljan i Gola dama. Može narasti 40 - 70 cm visine. Biljka raste direktno iz tla, bez lisne mase i najčešće se sadi u skupinama. Na vrhu biljke raste oko 12 cvjetova lijepog, parfemskog mirisa i, najčešće, svijetloružičaste boje.
Cvjetovi su trubastog oblika, dužine do 10 cm i širine 3 - 8 cm. Cvjetanje traje čak do 8 tjedana. Listovi su lijepi, svjetlo zeleni, glatki. Ovisno o mjestu gdje je posađena varira i vrijeme cvatnje, i u pravilu se javlja u periodu od ljeta do jeseni. Jako voli dobro sunčana područja i sadnju direktno u vrt.
S obzirom na tropsko porijeklo, više voli toplije krajeve, a ako se sadi u hladnijim područjima tada lukovicu treba staviti na mjesto zaštićeno od hladnih vjetrova i dodatno prekriti malčem. U 19. stoljeću hibrid ove vrste uzgojen je i u Australiji, a križanje je provedeno s biljkom brunsvigia. Svi kasniji kultivari nastali su križanjem s Amaryllis belladona ili međusobno, što je dovelo do varijacija u bojama cvjetova i listova. Tako je križanjem Amaryllis belladone nastalo više različitih nijansi cvjetova od kojih su najpoznatiji Amaryllis belladona Hathor, čisto bijele boje i Amaryllis belladona Capetown, koju odlikuje tamnoružičasta boja.
Amaryllis paradisicola
Ova vrsta amarilisa dosta je rijetka u prirodi te raste na jugu Afrike i to samo na jednom mjestu - nacionalnom parku Richtesveld. Otkrivena je 1972. godine, a ime je dobila 1998. godine. Raste na nepristupačnim, stjenovitim područjima. Cvjetovi su ružičaste boje i sa starenjem biljke oni postaju tamniji i intenzivniji. Cvate u proljeće ili jesen, ovisno o mjestu sadnje i može doseći visinu do 60 cm. Otporna je na sušu i najbolje uspijeva na dobro osunčanim do djelomično zasjenjenim područjima. Osebujni listovi se dosta razlikuju od Amaryllis belladone, pa su tako široki i dlakavi s obje strane te položeni ravno u rozeti.
U prirodi je dosta ugrožena od sakupljača biljaka i od divljih babuna, pa po nekim podacima u prirodi postoji još 1.000 jedinki ove vrste. Od pojedinih uzgajivača moguće je kupiti lukovice ove biljke po izuzetno visokim cijenama.
Amarygia
Križanjem Amaryllis belladone i Brunsvigia josephinae nastali su ovi predivni, veliki hibridi, od kojih su najpoznatiji Amarygia parkeri i Amarygia alba. Oba hibrida rastu u kasno ljeto. Stabljika naraste do 50 cm visine, a na vrhu se nalaze krupni cvjetovi, u prosjeku po 12 na svakoj stabljici. Cvjetovi su bijele do ružičaste nijanse, a kod Amarygia alba cvjetovi su snježno bijele boje. Biljke vole dobro osunčana mjesta koja tijekom zime neće biti odveć vlažna.
Amarcrinum
Ovaj hibrid je nastao križanjem Amaryllis belladone i biljke krinum (lat. Crinum). Cvjeta u ljeto i jesen, voli dobro drenirano zemljište i treba ga saditi na sunčanim mjestima. Ima široke, tamnozelene, kožnate listove dužine oko 60 cm, a stabljika naraste u visinu do 70 cm. Na vrhu stabljike nalazi se do 12 krupnih cvjetova, nježnog mirisa, čija boja varira o bojama biljka čijim križanjem su nastali.
Uzgoj amarilisa
Zbog svog tropskog porijekla amarilis voli dobro osunčana područja, iako će se dobro prilagoditi i na blago zasjenjenim mjestima. Nije otporan na mraz pa je stoga dobro izbjegavati njegov uzgoj na područjima odveć hladne klime. Dobro će se prilagoditi i uzgoju u posudama, pa je stoga čest izbor za ukrašavanje kako vrtova tako i terasa, verandi, interijera.
Tlo
Za uzgoj amarilisa dobro je unaprijed pripremiti plodno i hranjivo tlo koje obavezno mora biti dobro drenirano. Idealan PH se kreće od 6 - 6.5, dakle, radi se o blago kiselkastom tlu. Primjer dobre mješavine tla za uzgoj amarilisa bilo bi ono koje se sastoji od dva dijela ilovače, jednog dijela perlita i jednog dijela stajnjaka. Također, dobar izbor je i tlo koje se sastoji od po 1/3 pijeska, ilovače i komposta. U specijaliziranim trgovinama mogu se kupiti i namjenske mješavine tla za lukovice.
Klima
U fazi formiranja korijena, listova i rasta stabljike, amarilis voli tople klimatske uvjete i tada je najprikladnija temperatura za rast i razvoj 21 - 25°C. Kada biljka procvjeta, hladnija temperatura od 18°C bit će idealna za produljenje razdoblja cvjetanja. No, generalno gledajući, ovu biljku tropskog porijekla ne bi trebalo saditi na hladnijim područjima u kojima dolazi do učestale pojave mraza. Najbolji odabir mjesta za sadnju amarilisa bio bi onaj gdje su temperature tijekom 9 mjeseci u prosjeku oko 21°C i više, a preostala 3 mjeseca u prosjeku oko 15°C i nešto niže, uz uvjet da se ne radi o područjima gdje se javljaju mrazovi i snježne padaline.
Vrijeme sadnje
Lukovice amarilisa najbolje je saditi u razdoblju od studenog do konca siječnja. Ako se sadi na vanjskim područjima, tada je lukovice najbolje položiti u zemlju u kasno proljeće ili rano ljeto, nakon što prođe opasnost od mraza koji može uništiti nježne lukovice. Preporučuje se da temperatura tla prilikom sadnji lukovica ne bude ispod 21°C, pa u tu svrhu korištenjem običnog toplomjera se može provjeriti je li ispunjen taj preduvjet.
Slaganje kultura
Amarilis se odlično slaže s brojnim ukrasnim cvijećem. Najbolji susjedi su mu zvjezdan, djevojačko oko, graničica, ružmarin, lavanda, kadulja, verbena, divizma, grozdasta tritoma i gipsofila. Ako se sadi pored ružmarina, lavande i sličnih grmolikih biljaka, potrebno je voditi računa da su lukovice posađene tako da dominantan rast navedenih biljaka ne onemogućuje protok sunčeve svjetlosti do amarilisa.
Lukovica amarilisa je otrovna, no ne u tolikoj količini pa da njena sadnja bude kontraindicirana uz razno povrće čiji je nadzemni dio jestiv. Naprotiv, lijep i mirisan cvijet amarilisa bit će atraktivan brojnim oprašivačima, pa je stoga amarilis poželjno saditi pored graška, boba, tikvice, rajčica. Sadnju pored krastavaca treba izbjegavati zbog toga što krastavci zahtijevaju obilno zalijevanje koje može naškoditi amarilisu.
Amarilis nije dobar izbor za sadnju pored rotkvice, mrkve, krumpira, češnjaka i luka, upravo zbog alkaloida kojima njegova lukovica obiluje. Također, nije dobro ovo povrće saditi neposredno nakon vađenja lukovica amarilisa iz zemlje, također iz razloga toksičnosti lukovica amarilisa.
Uzgojni oblik
Amarilis je ukrasna trajnica koja može narasti do 70 cm visine, uspravne piramidalne stabljike i dugih, elegantnih listova. Križanjem različitih vrsti nastali su i hibridi visine do 50 cm, no gotovo svim vrstama amarilisa zajedničko je da u gornjem dijelu stabljike razvijaju raskošne, trubaste cvjetove.
Faza mirovanja
U razdoblju od listopada do prosinca treba osigurati strogo mirovanje biljke jer bez toga biljka neće ponovo cvasti. Za mirovanje se priprema tako da se postupno, počevši od konca kolovoza, smanjuje zalijevanje biljke, a tijekom jeseni s istim se skroz prestaje. Također, u tom razdoblju se prestaje i prihranjivati biljka. Ako je amarilis posađen u posudama, najbolje ih je izvrnuti i tako staviti na tlo te držati na mjestu gdje se temperatura ne spušta ispod 10°C. Po prestanku mirovanja, posude se vraća u prvobitni položaj i pri tome treba voditi računa da se lukovice ne oštete.
Ako je amarilis posađen u vrtu tad je lukovice tijekom zime najbolje izvaditi iz vrta i skladištiti u prostoriji gdje temperatura nije ispod 13°C, a lukovice treba smjestiti u vrećice napunjene pijeskom ili tresetom, s osiguranim otvorima za zrak.
Sadnja amarilisa
Prilikom sadnje amarilisa treba voditi računa sadi li se biljka u posudu ili na otvoreno, jer se tome prilagođavaju i uvjeti sadnje. Također, potrebno je pripremiti hranjivo, obogaćeno i dobro drenirano tlo za sadnju, a kada se radi o sadnji u vrtovima onda i odgovarajući položaj koji će biljci osigurati da bude zaštićena od vjetrova i ujedno izložena sunčanoj svjetlosti tijekom cijelog dana.
Sadnja sjemena
Iako se amarilis može razmnožavati sjemenom to je, u pravilu, teži i kompliciraniji postupak od razmnožavanja sadnjom lukovica. Sjeme se sije u mješavinu pijeska, komposta i vrtne zemlje te se tako pripremljene posude drže na toplom mjestu gdje je temperatura minimalno 18°C. Ovako posijano sjeme je potrebno redovito prskati vodom. Ono će niknuti za oko dva tjedna, nakon čega je biljke potrebno presaditi.
Najčešće se primjenjuje sadnja lukovica i to tijekom zime i kasne jeseni, od studenog do siječnja. Lukovice se sade tako da 1/3 lukovice bude iznad zemlje, a idealna temperatura za klijanje lukovice bi bila 20°C. Potrebno ih je prskati, ali i paziti da ih se ne zalijeva previše jer to može dovesti do njihovog truljenja.
Sadnja sadnice
Sadnice se presađuju nakon što na njima izniknu prva dva lista. Osim toga moguće je izvršiti i dijeljenje lukovica tako što se odaberu lukovice promjera 15 cm i izrežu na 4 ili više dijelova, zaštite se premazom fungicidnog sredstva i zatim posade tako da 1/3 ovako pripremljenih lukovica viri iznad zemlje.
Kalemljenje
Amarilis se ne razmnožava kalemljenjem. Općenito kada govorimo o lukovičastim biljkama tada kalemljenje nije jedna od uvriježenih opcija.
Uzgoj u vrtu
Prilikom sadnje amarilisa na otvoreno vrlo je važan odabir mjesta. To mora biti mjesto izloženo suncu većine dana ili barem polusjenovito područje zaštićeno od vjetrova. Idealan izbor je sadnja uz zidove na južnoj strani vrta ili drugog otvorenog prostora. Lukovice treba saditi na razmaku od 25 - 30 cm u dobro drenirano tlo. Tlo treba biti plodno i rastresito, a zalijevanje gredica umjereno dok biljke ne dosegnu visinu 10 cm, nakon čega treba nastaviti s obilnijim zalijevanjem. Iako je najbolje vrijeme za sadnju amarilisa na otvorenom u jesen, sadnju je moguće izvršiti i u proljeće nakon što prođe opasnost od mraza.
Amarilis nikada ne treba saditi preduboko, jer to može dovesti i do potpunog izostanka cvjetanja biljke. Stoga je potrebno osigurati da ⅓ lukovice viri iznad površine zemlje.
Uzgoj u stakleniku
Amarilis je jedna od omiljenih biljaka za uzgoj u staklenicima. Potrebno je osigurati dovoljnu količinu svjetlosti i vlage da bi biljka uspjela u stakleničkim uvjetima, a od velike važnosti je i osiguravanje optimalne temperature s obzirom na to da se radi o biljci porijeklom iz tropskih krajeva.
Uzgoj u posudama
Kad se sadi u posudama amarilis je poželjno postaviti na svijetao položaj, ali tako da ne bude izložen izravno suncu. Treba ga skloniti s propuha i zalijevati 1 - 2 puta tjedno uz redovitu prihranu. Između lukovice i ruba posude razmak bi trebao biti oko 3 cm, a dno posude obavezno mora imati rupicu radi drenaže. Amarilisi vole biti donekle stiješnjeni u posudi pa je lukovice dovoljno presaditi svakih nekoliko godina. Sadnju u posudama moguće je obaviti već u prosincu, uz uvjet da se osigura optimalna temperatura od 18 - 20°C.
Održavanje i njega
Idealan razmak između amarilisa posađenih na otvorenome je 30 cm. Biljke treba održavati tako da se uklanja uvelo lišće, a po potrebi je potrebno postaviti i potpornje ako težina cvjetnih glava ometa stabilitet biljke. Radi zadržavanja vlažnosti zemlje dobro je područje oko amarilisa malčirati organskim pokrovom. Malčiranje treba napraviti i ako su lukovice ostavljene da prezime na otvorenom prostoru.
Zalijevanje
Amarilis je biljka koja zahtijeva vlažnost, ali treba biti oprezan jer pretjerano zalijevanje i slaba drenaža tla mogu dovesti do venuća biljke. Poželjno ju je zaliti nakon što se gornji sloj zemlje osuši za oko 7 cm u dubinu. Nakon sadnje, lukovice biljku treba umjereno zalijevati, a ritam zalijevanja se pojačava nakon što biljka dosegne visinu od 10 cm. Kada se radi o zalijevanju amarilisa u posudi, uvijek treba paziti da se voda ne zadržava u podlošku.
Gnojidba
Amarilis treba početi prihranjivati tek onda kada se razvije lišće na biljci. Ako se koristi gnojivo sa sporim otpuštanjem tad je dovoljno primijeniti gnojivo svaka 3 - 4 mjeseca. Kod korištenja tekućeg gnojiva biljku je potrebno prihranjivati 2 - 4 puta mjesečno, svaki tjedan u istim intervalima. Da bi lukovica duže trajala potrebno je odrezati cvijet čim počne venuti, a posudu s lukovicom vratiti na osunčanu prozorsku dasku te nastaviti prihranjivati sve do ulaska u fazu mirovanja. Kao gnojivo može poslužiti i sredstvo za prihranu rajčica.
Razmnožavanje
Amarilis se razmnožava sjemenom ili lukovicama. Kad je riječ o razmnožavanju lukovicama tada se može primijeniti i njihova dioba, što je uobičajen postupak kod starijih i većih lukovica.
Presađivanje
Ako je amarilis posađen u posudu njegovom presađivanju treba pristupiti tek nakon 3 - 4 godine jer amarilis voli biti blago stiješnjen u posudi. Razmak između lukovice i ruba posude bi trebao biti oko 2 - 3 cm. Tek kada biljka naraste posve do ruba posude potrebno ju je presaditi i to tek kada završi cvatnja režući cvjetnu stapku. Prilikom presađivanja lukovica se presađuje s grumenom zemlje oko korijenja.
Biljke koje su uzgojene iz sjemena trebaju biti posađene u razmaku od oko 2 cm i čim se počnu formirati prva dva lista uputno ih je presaditi na otvoreno ili u posudu. Ako se sade na otvorenom tada razmak u nasadima amarilisa treba iznositi oko 30 cm.
Pomlađivanje
Ako je lukovica amarilisa postala prevelika, potrebno ju je iskopati i podijeliti na četiri ili više dijelova. Svaki dio se posadi u zemlju i tako smo postigli pomlađivanje i umnožavanje ove lukovičaste biljke. Prilikom sadnje potrebno je s lukovice odstraniti sve osušene i trule dijelove i nakon toga lukovicu držati u otopini kalijevog permanganata, a zatim mjesta na kojima je lukovica prerezana tretirati ugljenim prahom i fungicidnim sredstvom.
Prorjeđivanje
Kod uzgoja amarilisa iz sjemena, prorjeđivanje nasada u posudi je potrebno obaviti čim se pojave prva dva lista na biljci. Kod amarilisa uzgajanog na otvorenom potrebno je osigurati razmak od barem 30 cm između biljaka, ali i voditi računa da se sve bolesne i osušene biljke redovito uklanjaju.
Rezidba
Nakon što cvijet počne venuti potrebno je odmah izvršiti rezidbu sve do razine lukovice, jer se tako čuva lukovica za narednu sezonu i potiče njen rast. Osim toga rezidbu je potrebno povremeno obaviti i na lišću, posebno ako se radi o oštećenim ili bolesnim listovima, jer će se tako sačuvati cijelu biljku od propadanja. Ako je biljka zdrava, tada listove ne treba rezati odmah nakon faze cvjetanja jer oni mogu ostati zeleni još neko vrijeme. U takvom slučaju preporučuje ih se ukloniti tek nakon što se sami osuše.
Priprema za sljedeću sezonu
Ako se amarilis uzgaja posudi tada je potrebno novonabavljene lukovice tijekom zime staviti do polovice u zemlju i to u male lonce. Na dno lonca obavezno treba staviti dva prsta debeli sloj šljunka te se pobrinuti da posude imaju i otvore za drenažu. Lukovice se stavljaju u glinasto-humusnu zemlju, dobro utisnu, zaliju i ostave na toplom mjestu gdje temperatura iznosi oko 25°C. Lukovice ovako posađene u siječnju, svoje će korijenje razviti u ožujku.
Kad je riječ o biljkama koje su posađene na vanjskim prostorima, lukovice koje ostaju u zemlji je potrebno zaštiti debljim slojem organskog malča. Ako se čuvaju u zatvorenim prostorima tad ih je potrebno staviti u mješavinu pijeska i treseta te osigurati smještaj na suhom mjestu gdje temperatura ne pada ispod 13°C.
Bolesti
Mnogi problemi koji nastaju kod uzgoja amarilisa nerijetko su posljedica neprikladnih uvjeta i neadekvatne brige o biljci. Tu najčešće spadaju izostanak cvatnje, opadanje cvjetova i listova. Većina ovih problema može se riješiti promjenom u načinu uzgoja, no amarilis često ugrožavaju i pojedine gljivične bolesti koje je potrebno tretirati odgovarajućim sredstvima. Najčešće su antraknoza, siva trulež, korijenska trulež i crveni palež uzrokovan gljivicom Stagonospora.
Antraknoza
Simptomi ove bolesti su tamne mrlje na lišću prošarane uzdužnim prugama. Do pojave dovodi pretjerano zalijevanje biljke. Zaražene listove treba ukloniti, a biljku je potrebno tretirati fungicidnim sredstvima.
Siva trulež
Ovo gljivično oboljenje uzrokuje smeđe mrlje na lišću koje postupno propada. Uzrok bolesti je pretjerano zalijevanje biljke i stoga je potrebno biljku odmah presaditi u svježe, drenirano tlo i u drugu posudu, uz uklanjanje oboljelih dijelova.
Korijenska trulež
Bolest uzrokuju gljivice iz roda Fusarium, a nastanku bolesti doprinosi pretjerana vlaga, previše gusto tlo i nagle promjene temperature. Na žalost, ove biljke je vrlo teško spasiti, bolest izaziva postupno uvenuće i propadanje cijele biljke pa je stoga potrebno biljke uništiti, a posude i zemlju tretirati fungicidnim sredstvima i dezinficirati.
Crvena palež
Bolest uzrokuju gljivice iz roda Stagonospora. Najčešće se javlja kada dođe do pretjeranog zalijevanja u kombinaciji s naglim padom temperature. Najprije nastaju crvene mrlje na lišću i stabljici biljke, a bolest se postupno širi i na lukovicu. Na kraju nastupa venuće cijele biljke.
Da bi se prevenirala ova opasna bolest potrebno je lukovice tijekom faze mirovanja potopiti 2 sata u vodu temperature 43°C ili namakati u mješavini modre galice i vapna ili nekom sintetičkom fungicidu. Nakon toga lukovice treba dobro osušiti. Preventiva je ovdje od ključne važnosti jer za ovu bolest nema lijeka.
Štetnici
Amarilis može biti i ugrožen napadom određenih štetnika. Tu spadaju grinje, lisne uši, tripsi, vunaste uši.
Grinje
Napad ovog štetnika (lat. Tarsonemus laticeps) uzrokuje biljci iste posljedice kao i bolest crveni palež. Ovi sitni nametnici mogu se vidjeti pod povećalom i njihova je opasnost u tome što mogu prenijeti virus koji dovodi do pojave žućkastih i blijedih pjega na lišću amarilisa i do njegova uvenuća. Biljke koje je napao ovaj štetnik treba uništiti.
Lisne uši
Ovi sitni nametnici najčešće žive u kolonijama koje se vide na poleđini lista te se hrane biljnim sokovima biljke. Listovi s vremenom propadaju, a kod većih napada štetnika može nastradati i cijela biljka. Već prilikom prvih simptoma napada ovog štetnika dobro je listove prati u kalijevom sapunu i tako mehanički ukloniti štetnika.
Tripsi
Resičari ili tripsi su vrlo sitni nametnici koji se hrane sokovima biljke. Osim amarilisa napadaju i drugo lukovičasto ukrasno cvijeće. Mogu prezimiti ispod kore lukovica, pa je stoga glavna mjera predostrožnosti nabava zdravih lukovica. Hrane se cvjetovima i listovima biljke i uzrokuju njeno propadanje. Za njihovo uništavanje koriste se preparati na bazi neonikotinoida, ali su pokušaji liječenja često neuspješni.
Vunasta uš
Vunasta uš je nametnik prepoznatljivog izgleda jer podsjeća na male nakupine pamuka. Hrane se najnježnijim dijelovima biljke, pupoljcima i cvjetovima, ali i mladim listovima. Iza sebe ostavljaju voštani trag koji je podloga za brojna gljivična oboljenja. Upravo taj vosak predstavlja zaštitu vunastoj uši i čini je poprilično otpornom. Kod manjeg broja vunastih uši pomaže pranje dijelova biljke spužvicom namočenom u sapunicu, a mogu se probati suzbiti i insekticidima pripremljenim od češnjaka, duhana ili čili paprike.
Insekticid od duhana može se napraviti tako da se desetak opušaka potopi u 1,5 dl vode i pusti da odstoji jedan dan pa se onda time biljka prska. Od usitnjenih češnjaka i čili paprike može se skuhati čaj u omjeru jedan veći češnjak, jedna manja čili papričica i 2 dl vode.
Upotreba amarilisa
Amarilis je prvenstveno ukrasna biljka, iako je svoju primjenu našao i u medicini te kozmetičkoj industriji. S obzirom na toksičnost lukovice, amarilis se ne koristi u gastronomiji.
Berba
Kada je riječ o berbi amarilisa tada se razlikuje berba cvijeća i prikupljanje sjemena i lukovica. Cvjetovi se beru nožićem ili škaricama i pri tome je najbolje stabljiku ubrati što bliže lukovici i tio prije nego se sasvim otvore jer će tada biti dugotrajniji u aranžmanima i vazama.
Sjemenke se skupljaju odmah po otvaranju cvjetnih čahura u kojima su dozrele. Lukovice se prikupljaju odmah nakon što se osuše listovi biljke, najčešće u jesen.
Skladištenje
Kada je riječ o skladištenju sjemena amarilisa potrebno ga je najprije preko noći potopiti u vodi, a zatim postaviti u posude napunjene pijeskom. Moguća je i direktna sadnja nakon sušenja. Lukovice je dobro čuvati u mješavini piljevine i pijeska na temperaturi od oko 14°C . Što se pak cvjetova tiče, ako se koriste za dekoraciju i aranžmane dobro je u vodu dodati malo šećera jer će tako biti dugotrajniji. Ako je namjena cvjetova proizvodnja mirisa, potrebno ih je odmah po branju skloniti s izravnog sunca i po mogućnosti potopiti u mlakoj vodi. Mirisne esencije se čuvaju u tamnim staklenim bočicama koje ne smiju biti izložene prevelikoj svjetlosti.
Kulinarstvo
Amarilis nije jestiva biljka. Njegova lukovica sadrži određene kemijske spojeve, alkaloide, koji su u većim količinama otrovni i za ljude i za životinje.
Kozmetika
Zbog svog lijepog mirisa amarilis je našao primjenu u kozmetičkoj industriji. Njegova mirisna esencija sastavni je dio brojnih parfema, ali i kupki, krema, i ostalih kozmetičkih proizvoda namijenjenih njezi tijela.
Medicina
Lišće i lukovice amarilisa sastoje brojne kemijske spojeve, posebno alkaloide koji su našli svoju primjenu i u medicini. Upravo alkaloidi imaju antitumorska, antivirusna i antiparazitska svojstva pa se od njih rade i medicinski preparati.
Gospodarstvo
Uzgoj amarilisa ima i svoj veliki ekonomski značaj. U brojnim zemljama, poglavito Nizozemskoj, obilato se razvila industrija uzgoja ove lijepe biljke poglavito u dekorativne svrhe. Amarilis se uzgaja u staklenicima diljem svijeta, a stvaranje novih hibrida još više doprinosi potražnji za ovom biljkom.
Zanimljivosti
Naziv amarilis grčkog je porijekla i dolazi od riječi amarysso što znači blistati. Legenda kaže da su cvjetovi amarilisa niknuli iz krvi nimfe Amarilis koja je bila zaljubljena u zgodnog pastira Altea. Uz pomoć tog lijepog i mirisnog cvijeta osvojila je njegovo srce.
Pretpostavlja se da su Portugalci donijeli prve lukovice amarilisa u Europu u ranom 16. stoljeću. Upravo prisutnost Amaryllis belladone na mjestima poput Kanarskih otoka i Madeire ide u prilog tezi da su portugalski moreplovci i istraživači zaslužni što je ova biljka stigla u Europu.
U Englesku je stigao početkom 18. stoljeća. U početku bilo je dosta nesuglasica glede imena ove lijepe biljke, pa su ga tako u Portugalu zvali štap Svetog Josipa, u Italiji Madonin ljiljan, a u pradomovini Južnoj Africi ožujski ljiljan.
Prvi hibrid nastao je u Australiji u 19. stoljeću kada je Amaryllis belladona križana s brunsvigia, na imanju Campden Park poznatog australskog botaničara i vinogradara Sir Williama Macarthura.
U Čileu je njemački botaničar Eduard Friedrich Poeppigii u 19. stoljeću otkrio vrstu koju je nazvao Amaryllis hippeastrum, te će ove dvije vrste dugo godina smatrati se istoznačnima, sve do konca dvadesetog stoljeća od kada hippeastrum tvori zasebni rod.
Foto: Richard Hoare / CC
Odgovori