Jaglac (lat. Primula vulgaris) samo je jedna cvjetnica iz bogate porodice jaglačevki (Primulaceae). Uz njega, njoj pripada više od 2.500 vrsta trajnih i jednogodišnjih zeljastih biljaka i polugrmova. Radi se većinom o cvjetnicama, a najpoznatije su mužika, ciklama, vodeno pero, protivak i opojan.
Latinsko ime jaglaca potiče od riječi primus što znači prvi jer je rana proljetnica i cvjeta među prvima, a vulgaris znači običan. U hrvatskojm jeziku je dobio naziv prema riječi jagla što označuje kukuruzno zrno koje je puklo pri prženju, zbog karakterističnog izgleda. U narodu se još naziva i jagorčika, ključarica ili sunašce.
Jaglac je biljka s najmanje 500 vrsta i gotovo beskonačnim brojem hibrida i kultivara. Većina su kratkovječne trajnice, a ime jaglac obično nose kultivirane sorte s kojima dijele sličan oblik - niske rozete tamnozelenog lišća sa šarenim cvjetovima koji u proljeće pupaju na čvrstim stabljikama. Lako se uzgajaju i rastu u raznim oblicima od autohtone žute do elegantnih ružičastih i narančastih vrsta.
Jaglac je trajna zeljasta biljka koja među prvima cvjeta u proljeće. Niskog je rasta i polegnutog lišća, pa cvjetovi dolaze do izražaja. Korijen je kratak i razgranat, ali dovoljno snažan da preživi suroviju klimu. Listovi su polegnuti, tamnozelene boje i naborani, gusto dlakavi po naličju. Cvjetovi se nalaze na dugim dlakavim stapkama i oblika su trubice. Sastoje se od 5 latica najčešće žute boje, iako postoje varijacije s ružičastom i ljubičastom bojom. Najčešće prvi cvjetovi procvatu u veljači, a može cvjetati do svibnja. Plod je okrugla, smeđa čahura sa smeđim sjemenkama.
Jaglac je česta biljka sjeverne hemisfere i odgovara mu umjerena klima s hladnijim zimama i toplim ljetom. Može se naći u sjevernijim dijelovima Afrike ili Azije. Najčešće raste do 1.200 m nadmorske visine, a za rast mu ne smetaju ni suroviji uvjeti. Raste na osunčanim proplancima, rubovima šuma i livadama. Jedan je od poznatijih proljetnica, ali zbog ljudskog nemara i prekomjernog rasta se njegov broj u divljini smanjio, pa se danas smatra zaštićenom vrstom i zabranjeno ga je brati.
Srodnici
Vrste jaglaca
Postoji nekoliko vrsta jaglaca koje se mogu naći u prirodu i razlikuju se i po obliku i veličini. Ipak, ovaj je cvijet postao popularan u nekoliko zadnjih godina, pa se stalno pojavljuju novi hibridi i kućne vrste koje se prvenstveno razlikuju po boji cvijeta. U nastavku donosimo koje su najpoznatije vrste jaglaca u prirodi. Smatra se da općenito u svijetu postoji oko 500 vrsta jaglaca, dok je u Hrvatskoj poznato desetak vrsta.
Rani jaglac
Rani jaglac se još naziva i jastučasti jaglac jer najčešće raste u nakupinama koje izgledaju kao jastučić. Raširen je diljem sjeverne hemisfere i prva je biljka koja procvjeta u proljeće. Zbog svojeg jednostavnog izgleda se često koristi kao ukras u vrtovima, ali je zbog prekomjernog branja zaštićen i zabranjeno je branje u prirodi. Izrazito je izdržljiv na teške uvjete i dobro podnosi klimatske promjene.
Proljetni jaglac
Proljetni jaglac je raširen diljem našeg prostora, ali i u Europi. Vrsta je koja se rjeđe nalazi u divlji i postoje mnogi kultivirani hibridi. Najviše se razlikuje po dugoj stabljici na kraju koje raste busen cvjetova. Na jednom se okruglom busenu može naći i do 10 duguljastih cvjetova žute boje.
Visoki jaglac
Visoki jaglac je veoma sličan proljetnom jaglacu, ali ovaj kasnije cvate i dozrijeva. Na našim se područjima može pronaći u divljini, a nalazi se i u Europi. Ima dugačke stapke na kojima cvjetovi dozrijevaju grozdasto, a na kraju jedne stapke može biti od 10 do 30 cvjetova.
Kitajbelov jaglac
Ovaj je jaglac endemska vrsta na našem području i može se pronaći u visinama na stjenovitom području Velebita. Raste samo u Hrvatskoj i berba je strogo zabranjena. Cvat mu je kugličast na dužoj stapci i nježne je ljubičaste boje.
Planinski jaglac
Kako mu samo ime kaže, ovaj jaglac najbolje uspijeva i pronalazi se u planinskim područjima. Zbog ekstremnijih uvjeta, razvio je i posebnu prilagodbu. Cvjetovi su manji i nalaze se na visokoj stabljici. Najčešće su tamnije žute boje i cvjetaju od ožujka. Listovi su također manji i deblji te prekriveni dlačicama. Rijetka je vrsta i zakonom zaštićena.
Sobni jaglac
Sobni jaglac je najčešće jednogodišnja ukrasna biljka koja se uzgaja zbog svjetova raznih boja. Iako je žuta najčešća boja, nalazi ih se u ružičastoj ili tamnoljubičastoj boji. Ugodnog je mirisa i prigodan za ukrašavanje kuće ili poslovnih prostora. Danas postoje brojni hibridi i varijacije cvjetova, pa neki kombiniraju i nekoliko boja, pogotovo tamnije krugove prema tučku.
Jaglac žeravac
Ova je vrsta također uzgajana kao ukrasna kućna vrsta koja cvate tijekom cijele godine. Izvorno dolazi s područja Kine i karakterističan je po cvatu na dugim stapkama. Može se naći u nekoliko boja, ali je najčešće ružičaste ili ljubičaste boje. Uzgaja se kao jednogodišnja biljka, a popularan je i zbog intenzivnog mirisa.
Uzgoj jaglaca
Uspijevaju u djelomičnoj sjeni i izgledaju savršeno ako su posađeni na velikim kosinama i blizini stabala. Neke sorte mogu podnijeti puno sunca, ali će im trebati češće zalijevanje kako bi ostale hladne i vlažne, dok većina preferira polusjenu. Kako bi se dobila željena boja i stil cvijeta, potrebno je kupiti presadnice dok su još u cvatu.
Jednom posađeni, jaglaci trebaju vrlo malo njege. Samo je potrebno paziti da se redovito zalijeva, što ne bi trebao biti problem u proljeće i omogućiti mu malo hlada tijekom najtoplijih sati ljeti. Svestrani su, prikladni za uzgoj u bordurama ili u posudama u formalnim i neformalnim redovima sadnje. Mogu se uzgajati pojedinačno ili pomiješane s drugim biljkama koje cvjetaju u proljeće, oko ruba ribnjaka ili na travnjaku.
Iako je jaglac lako pronaći kao samoniklu biljku u prirodi, takav se ne smije brati, pa se sve češće uzgaja.
Tlo
Jaglac voli dobro drenirana, ali vlažna i bogata tla. Više mu odgovaraju slabo kisela do neutralna tla, a po sastavu pjeskovita i prozračna tla. Za rast mu najbolje odgovaraju rastresita i rahla tla, iako će opstati i na siromašnijim tlima. Najbolje uspijeva na proplancima i uz šume, dok neke vrste više vole planinske krajeve.
Klima
Jaglac je biljka koja veoma dobro podnosi oštriju klimu i hladnija razdoblja. Voli osvijetljena mjesta za rast, ali dobro uspijeva i na sjenovitim mjestima, pa se uzgaja i ispod listopadnog drveća. Iako ocvjeta relativno rano, u svibnju, tijekom vegetativnog razdoblja traži dovoljno vlage u tlu, u suprotnom se suši. Kako je veoma popularan i sobni jaglac koji se uzgaja isključivo na zatvorenom, nakon što naraste nije ga preporučljivo saditi na otvoreno. Njega je potrebno držati u zatvorenom na sobnoj ili malo hladnijoj temperaturi, dalje od izvora grijanja i direktnog sunca.
Vrijeme sadnje
Jaglac se sadi u jesen, kada je bez cvjetova. Minimalna temperatura tla za primanje korijena treba biti od 7 do 10°C. Kada se sadi u jesen, tlo je potrebno prekriti malčem kako bi spriječio zamrzavanje korijena.
Slaganje kultura
Jaglac ne traži pravilan raspored za uzgoj jer se njegovi busenovi nepravilno šire i rastu svake godine u sve većem broju, pa nalikuju na pokrivače tla. Gušća sadnja mu ne smeta, već se tako dobiva dojam rascvjetanosti. Jaglac je trajnica koja se svake godine pojavljuje na istom mjestu u proljeće, pa se jednom zasađen stalno nalazi na istom prostoru.
Dobro se slaže s drugim proljetnicama, kao što su visibabe, zumbuli ili narcisi. Idealan je za uzgoj ispod listopadnog drveća ili grmlja jer mu ono pruža zaštitu od izravnog sunca, ali i održava vlažnost. Treba izbjegavati sadnju kraj karanfila, pelargonija ili zečjih uši jer su te vrste pogodne za razvoj hrđe koja napada i jaglac.
Biljke koje također dobro podnose izuzetno niske temperature su: runolist, đurđica, maćuhica, mačja metvica, ehinacea, heuchera (hajhera), hosta, božikovina, šimšir, srebrna smreka.
Faza mirovanja
Jaglac ulazi u fazu mirovanja nakon cvatnje, najčešće od kraja svibnja do početka veljače. Tijekom ljeta, važno je da ima dovoljno hlada i vlažnosti u zemlji na kojoj raste. U jesen je okolnu zemlju poželjno prekriti mahovinom, suhim lišćem ili malčem, a najviše mu odgovara tijekom zime mirovati pod snijegom.
Sadnja jaglaca
S obzirom na to da se najčešće u prirodi samoniklo širi, jaglac se rijetko sadi. Ipak, zbog novih hibrida i varijacija, u zadnje je vrijeme postao popularna biljka za privatni uzgoj. Osim u otvorene vrtove, može se uzgajati i u zatvorenom.
Sadnja sjemena
Jaglac se veoma lako uzgaja iz sjemena. Sjeme se kupuje u trgovini ili se ostavlja dozrijevanjem ploda, ali ima manju klijavost ako se sadi iste godine. Sije se u jesen i polaže se u plitice s kompostom. Supstrat je potrebno održavati vlažnim, a ne ga prekomjerno zalijevati. Dobro ga je iznijeti na hladnoću i da sjeme osjeti prvi mraz, ali ga kasnije unijeti u zatvoreno. Klije na nižim temperaturama i iznosi se van kada zatopli i temperature je u plusu. U proljeće ga se sadi na željeno mjesto, na otvoreno ili u tegle na razmak od 15 do 30 cm.
Sadnja sadnice
Najjednostavniji uzgoj jaglaca je sadnja sadnice. Osim što tako već ima razvijen korijen i otporan je na teže klimatske uvjete, najbolje se može rasporediti u vrtu. Sadnice se sade u jesen u rahlu i kompotnu zemlju. Zemlju se može i prihraniti tjedan dana prije sadnje. Prije prvog mraza potrebno ga je pokriti agrotekstilom, a okolnu zemlju prekriti malčem. Ako se korijen dobro primio, sadnica će cvasti sljedeće godine u proljeće. Prve dvije godine ju je važno redovito zalijevati i održavati supstrat vlažnim zbog plitkog korijenskog sustava.
Uzgoj u vrtu
Najčešći način uzgoja jaglaca je na otvorenom. S obzirom na to da je proljetnica, najviše mu odgovara pokrivenost snijegom. Najbolje je ga je zasaditi ispod drveća jer se s vremenom razraste kao pokrivač tla. Može se uzgajati i na travnjaku kao cvjetni busenovi, a preferira polusjenovita mjesta za ljepše cvjetove. Kod pravilnog uzgoja, cvjetat će i do svibnja. Ne voli posolicu i duža razdoblja suše, pa ne može rasti na obali. Ipak, u sjevernim krajevima uspijeva godinama i zbog stalnog širenja i razmnožavanja se ponaša kao trajnica.
Uzgoj u stakleniku
Uzgoj jaglaca u stakleniku baziran je na rijetkim ili sobnim biljkama namijenjenima za daljnju prodaju. Uzgoj u stakleniku je dobar tijekom zime jer snijeg može uništiti lišće, a može dovesti i do truljenja. Također, tijekom zime biljka može razviti korijenje i biti spremna za sadnju u proljeće i cvatnju. Kod uzgoja u stakleniku, potrebno je uklanjati osušene ili trule listove i redovito ih zalijevati. Najbolje je koristiti sustav kap po kap kako bi ova odlazila korijenu, a ne po listovima.
Uzgoj u posudama
Jaglac se u teglama može uzgajati na otvorenom i u zatvorenom. Treba odabrati duboke posude s dovoljno otvora za propust vode te na dno nasuti kamenčiće za bolju drenažu. Voli humusnu i tešku zemlju i potrebno ga je tijekom hladne zime, ako nije pod snijegom, unijeti u zatvoreno. Kod zalijevanja, najbolje je zalijevati zemlju oko njega jer listovi ne reagiraju dobro na pretjerano ovlaživanje. Takav uzgoj traži i stalno prihranjivanje, pa se u vodu za zalijevanje dodaje umjetno otopljeno gnojivo. Kod uzgoja sobnih jaglaca u posudama, potrebno ih je držati na polusjenovitom mjestu, dalje od topline grijanja. Zalijevaju se jedanput tjedno ili kada se supstrat osuši.
Održavanje nasada
Jaglac zahtijeva minimalno truda oko održavanja, pogotovo ako raste na livadi ili travnjaku. Ne smeta mu korov ili okolne biljke, a dobro reagira i tijekom kosidbe. Ipak, pretjerano skraćivanje cijele biljke ili listova je može uništiti, pa treba postupati umjereno.
Održavanje i njega
Jaglac je biljka koja se jako dobro prilagođava okolišu u kojem raste, pa nije potrebno uložiti puno truda u njegovo održavanje. Ipak, kako bi ljepše oblikovali vrt, slijedite neke od navedenih savjeta.
Zalijevanje
Jaglac je biljka koja se javlja rano u proljeće, najčešće za vrijeme snijega, pa mu nije potrebno puno vode jer je zemlja mokra od količine oborina. Općenito, veoma je prilagodljiv količini vode, ali voli povećanu dozu tijekom cvjetanja. Tijekom ostatka godine mu nije potrebno dodavati vode, ali u slučaju suše duže od tjedan dana ga je dobro zaliti svaka dva dana. Kako mu je korijen plitak i kratak, problem mu je održavati vlagu, pa se zemlja oko njega pokriva malčem da zadrži vlažnost. Za zalijevanje se koristi kišnica ili odstajala voda.
Gnojidba
Prije sadnje jaglaca, zemlju u koju se zasađuje je poželjno pognojiti organskim gnojivom, najbolje kompostom, već tijekom jesenske pripreme zemlje. Prihranjuje se mineralnim gnojivima na bazi dušika od listopada do početka cvatnje. Najbolje je gnojivo otopiti u vodi te time zaliti biljku jer brza apsorpcija pospješuje uzgoj busena.
Razmnožavanje
Jaglac se razmnožava sjemenom ili dijeljenjem korijenskih reznica. Najjednostavnije razmnožavanje je sjemenom te je zbog velike klijavosti to najčešći način razmnožavanja u prirodi. Dijeljenje ili korijenske reznice su također veoma učinkovit način razmnožavanja. Dijeljenje se obavlja nakon cvatnje kada se biljka iščupa s korijenom te se odjeljuju mlade, jednogodišnje biljke i zasađuju se na drugo mjesto. Zbog toga što razvija bogate busenove, dijeljenje korijena je i najlakši način razmnožavanja.
Presađivanje
Jaglac se veoma brzo širi, pa kada je previše jedinki na jednom mjestu, potrebno ga je presaditi na veću površinu. Jednako je i s jaglacem u lončanici. Nakon dvije godine već mu je korijen dovoljno razvijen kako bi se mogao presaditi u zemlju ili barem veću lončanicu. Premalo prostora može uzrokovati izostanak cvjetova na proljeće.
Pomlađivanje
Jaglac je povremeno potrebno pomlađivati kako bi se zadržali bogati cvjetni busenovi. Pomlađivanje se vrši nakon cvatnje te se uklanjaju stariji dijelovi biljke kao i ocvale stabljike.
Prorjeđivanje
Stalnim razmnožavanjem i dijeljenjem, jaglac se ponaša kao pokrivač tla, pa ga je povremeno potrebno prorijediti. Prorjeđivanje se vrši prije faze mirovanja, tijekom svibnja, kako bi se znala prava veličina biljke dok cvjeta. Prorjeđivanjem se uklanjaju manji busenovi i ostavlja se desetak centimetara između svakog velikog busena. Iščupani se busenovi mogu presaditi na drugo mjesto.
Bolesti
Jaglac je veoma otporan na niske temperature, ali nije otporan na sve bolesti. Iako je malo bolesti koje mogu naštetiti cvijetu, donosimo kako se od njih obraniti.
Hrđa korijena
Hrđa korijena je česta bolest koja se prenosi s jedne vrste na drugu, a često napada i jaglac. Prvo se očituje na korijenu, pa se bolest ne može primijetiti u ranoj fazi razvoja. Kada već dođe do truljenja lišća, bolest je uznapredovala i biljku se najčešće ne može spasiti. Kako bi se spriječio nastanak bolesti, najbolje ju je saditi u zdravu zemlju dalje od drugih biljaka koje prenose hrđu. Također, nastanku hrđe može pogodovati prevelika količina vode ili loša drenaža.
Siva plijesan
Siva plijesan je česta na lišću jaglaca i pojavljuje se pri visokim proljetnim temperaturama i velikoj vlažnosti. Iako nema štetne posljedice za cijelu biljku, stvara sivi sloj na lišću i može uzrokovati kovrčanje lista. Riješiti ih se može korištenjem fungicida, ali sprječavanje je moguće sadnoj zdravih sadnica ili sijanjem tretiranog sjemenja.
Gljivična bolest
Razne gljivice mogu napasti sve dijelove biljke što dovodi do pojedinačnog truljenja i odumiranja cvjetova. Posebno su vidljive tijekom cvatnje kada cvijeće vene i ugiba. Riješiti ih se može korištenjem fungicida, ali se najčešće takva bolest zadrži samo jednu sezonu, pa nije veća prijetnja cijelom nasadu.
Štetnici
Štetnici koji napadaju jaglac su česti u vrtovima, a posebno ga vole jer raste rano i često je jedina hrana dok su druge biljke pod snijegom. U nastavku donosimo koji su najpoznatiji.
Gusjenice
Gusjenice se hrane mladim listovima i izdancima, ali ne mogu nanijeti štetu ako se na jednom mjestu ne nalazi više njih. Gusjenice je moguće riješiti fizičkim prikupljanjem i odstranjivanjem na udaljeno mjesto. Osim što ugrizi mogu oštetiti lišće i cvijeće, otvaraju mogućnost za lakšu zarazu nekom bolesti.
Puževi
Puževi se pojavljuju kasnije tijekom cvjetanja i ljeti. Hrane se lišćem i ostavljaju ugrize. Ipak, veći problem su mogućnost zaraze i slina na kojoj se zadržavaju bakterije i njihov izmet. Riješiti ih se može pužomorom, ali se tada biljka ne smije više konzumirati. Prirodni način su klopke od palente ili pive koji ih privlače te se njihovom konzumacijom napuhnu i uginu.
Ptice
Zanimljiv je razlog zašto se ptice smatraju jednim od štetnike. Naime, u proljeće ptice lakše nalaze štetnike na cvijeću, pa ubiranjem kukca mogu oštetiti cvijet. Često se radi o neznatnoj šteti, ali veće jato može uništiti nasad, pa ga je potrebno zaštititi zaštitnom mrežom.
Crveni pauk
Crveni pauk je opasan štetnik koji najčešće napada sobni jaglac. Radi se o malom crvenom pauku koji se jedva vidljiv golim okom. Češće se njegovo prisustvo vidi zbog naboranog lišća ili malih mreža na stabljici biljke. Ostavlja brojno potomstvo, ličinke koje se hrane sokovima i mogu isušiti biljku. Riješiti ga se može korištenjem insekticida.
Upotreba jaglaca
Osim što je jaglac lijep ukras livadama i vrtovima dok još nema drugog cvijeća, ima i nekoliko pozitivnih načina upotrebe. U nastavku donosimo kako ga iskoristiti kao prirodan lijek ili u kulinarstvu.
Berba
Cvijet jaglaca bere se u proljeće i potrebno je izbjegavati naseljena ili onečišćena mjesta za berbu. Kod berbe, važno je da se ubire samo cvijet, bez čupanja korijena i količina dovoljna za osobne potrebe. Jaglac je zakonom zaštićena proljetnica, pa se korijen može brati samo kod vlastitog uzgoja. Korijen se vadi u jesen. I korijen i cvijet se mogu sušiti, pa ih je potrebno ostaviti na izravnom suncu do tjedan dana ili dok ne izgube vlažnost uz stalno okretanje.
Skladištenje
Osušeni jaglac za pripremu čaja drži se u papirnatoj vrećici ili staklenci.
Kulinarstvo
Mlado cvijeće jaglaca je jestivo pa se upotrebljava kao dodatak salatama ili jestivi ukras jelima, kao što su deserti i slastice. Jaglac je i medonosna biljka, ali se njegov med najčešće nalazi kao sastojak mješovitog livadnog meda. Prvi je cvijet kojim se pčele hrane u proljeće. Mogu se jesti i mladi listovi kao dodatak salatama, umacima ili varivima.
S obzirom na to da imaju veliku količinu saponozida, sjeckamo ih na manje komadiće i dodajemo u manjim količinama. Iako saponozidi biljku čuvaju od bolesti, toksični su za ljudsko tijelo u velikim količinama. Prevelika konzumacija može uzrokovati probavne smetnje i alergijske reakcije, a trudnicama i dojiljama se savjetuje da ga u potpunosti izbjegavaju. Lišće jaglaca nema privlačan ukus, ali liječi proljetni umor.
Medicina
Jaglac ima dugu tradiciju upotrebe u narodnoj medicini. Za ljekovite se pripravke može iskoristiti cijela biljka, ali nisu sve vrste ljekovite. Najčešće se koriste proljetni i blijedožuti jaglac, pa ih je potrebno međusobno razlikovati. List i cvijet se koriste svježi ili suhi. Najčešće se koriste kao sirup za iskašljavanje jer prirodno pomažu u razrjeđivanju i izbacivanju sluzi. Također, mogu se koristiti i za druge respiratorne probleme. U kombinaciji s drugim biljkama se koristi kod uznemirenosti ili nesanice.
Čaj od svježeg cvijeća i lišća pomaže u radu bubrega i micanju bubrežnog kamenca, ublažava upalu pluća i potiče izbacivanje mokraće. Korijen se najčešće iskorištava za čaj ili se melje kao prah koji pomaže kod reume i gihta te ako se duže upotrebljava ih može u potpunosti iskorijeniti.
Zanimljivosti
Ljekovita svojstva jaglaca nisu bila poznata do srednjeg vijeka te nije zabilježen kao značajna vrsta. Prvi zapisi se pojavljuju tijekom 15. stoljeća, ali se spominjao i ranije u nordijskoj mitologiji kao cvijet patuljaka. U srednjem se vijeku otkriva njegova ljekovitost pogotovo nakon moždanog udara i kod paraliza. Kasnije se pojavljuje u mnogim medicinskim priručnicima, a značaj kao proljetnice dobiva tek u 19. stoljeću.
Zanimljivo je da se jaglac u Hrvatskoj zove i vesnjača, a to je povezano sa staroslavenskom mitologijom. Naime, božica Vesna se smatra božicom proljeća, mladosti i budnosti, pa je u njezinu čast dobio ime.
Jaglac je simbol budnosti i života, pa se koristi i u uskršnjim aranžmanima. Jaglac je i simbol prve ljubavi, a prije su mu se pripisivala i magična svojstva. Vjerovalo se da priziva sunce i pozitivno djeluje na čovjekovo psihičko zdravlje.
Foto: Capri23auto / Pixabay
Odgovori