Pelin

Pelin (lat. Artemisia) je rod aromatičnih zeljastih biljaka koji podrazumijeva preko 480 vrsta. Ovom rodu pripadaju jedne od najstarijih i najcjenjenijih ljekovitih biljnih vrsta. Rod Artemisia pripada porodici glavočika (Asteraceae, Compositae) u koju spadaju vrste kao što su ambrozija, cikorija, kamilica, maslačak, različak, itd. Riječ "artemisia" potječe od imena grčke božice Artemide ili od grčke riječi "artenes", što znači zdrav, svjež, a pelin se još naziva i pelim, pelinek, metljika, gorčika, ćabula, đul i absint. Često se miješa sa ambrozijom (lat. Ambrosia artemisiifolia) zbog sličnih morfoloških obilježja.

Vrste pelina su vrlo rasprostranjene i mogu se naći diljem sjeverne polutke - u Europi, Sjevernoj Americi i Aziji. Smatra se da pelin potječe iz istočne Europe i središnje Azije. Osim ljekovitosti, pelin je poznat po svom aromatičnom i gorkom okusu te se smatra jednom od najgorčih biljaka. Samoniklo raste na livadama, uz šumske puteve i uz rubove šuma, uz obalu, na kamenitim terenima i na pašnjacima, uz živice, po međama i zidinama. U Hrvatskoj se najčešće može pronaći u primorskim regijama, ali raste i na kontinentu. Često se uzgaja u vrtu kao jedna od biljaka za "kućnu apoteku", a uzgaja se i intenzivno za proizvodnju kozmetičkih i ljekovitih sredstava, pića, začina te u dekorativne svrhe.

Listovi pelina su perasto razdijeljeni, tamnozeleni, prekriveni bijelo-srebrnim svilenkastim dlačicama. Stabljika je također prekrivena dlačicama, uspravna, čvrsta, razgranata i ponekad odrvenjela na bazi. Pelin može narasti do 200 cm i živjeti do 10 godina. Raste u obliku grma ili polugrma. Cvjetovi su sitni i uspravni, skupljeni u žutim cvjetnim glavicama. Također, cvjetovi su hermafroditni, dakle sadrže i tučak i prašnike. Cvate od lipnja do listopada. Korijen je mali, vretenast i čvrst. Listovi i cvjetovi su karakterističnog mirisa i okusa, dok korijen ima blaži aromatični okus.

Srodnici

• Afrička ivančica
• Ambrozija
• Arnika
• Artičoka
• Bidens (dvozub)
• Buhač
• Čičoka
• Cikorija
• Crni korijen
• Dalija
• Ehinacea
• Endivija
• Estragon
• Gerber
• Ivančica ili margareta
• Kadifa ili kadifica
• Kamilica
• Kanarska ivančica
• Krizantema
• Maslačak
• Neven
• Oman
• Radič
• Rudbekija
• Runolist
• Salata
• Sikavica
• Slatki pelin
• Smilje
• Stevia ili stevija
• Stolisnik ili hajdučka trava
• Suncokret
• Tratinčica

Vrste pelina

U Hrvatskoj samoniklo raste 16 vrsta pelina, koje su genetski i morfološki srodne i slične, ali ipak se razlikuju po ljekovitosti, upotrebi i staništu. Neke vrste se uzgajaju samo u dekorativne svrhe, dok se neke uzgajaju isključivo u ljekovite svrhe. Vrste prisutne na području Hrvatske su: gorkasti, obični (gorski, pravi), slatki, sivkasti, grmoliki, rascjepkani, morski, primorski, poljski, estragonski, rimski, šibasti te divlji pelin. Kao invazivna vrsta zabilježen je i kineski pelin. U nastavku teksta detaljnije će biti opisani najčešće i najljekovitije vrste pelina: gorski, slatki, gorkasti i divlji pelin.

Gorski pelin

Gorski pelin (lat. Artemisia absinthium) je najčešće sinonim za općeniti naziv "pelin" te je zbog toga najprepoznatljivija. Stabljika je uspravna, listovi su perasto razdijeljeni, prekriveni sivim dlačicama. Zbog visokog sadržaja eteričnog ulja (kemijska tvar tujon, cineol, borneol) i gorkih tvari (absintin, artabisin), gorski pelin je gorkog okusa i aromatičnog, ugodnog mirisa. Od ove vrste se proizvodi alkoholno piće pelinkovac te je, uz anis i komorač, sastojak pića absinta. U ljekovite svrhe se koriste listovi i cvjetovi, a može i korijen.

Slatki pelin

Slatki pelin (lat. Artemisia annua) je također vrlo ljekovita i poznata vrsta. Slatki pelin po okusu nije sladak, već gorak, kao i većina drugih vrsta pelina. Naziv vjerojatno upućuje na slatki miris i aromu koju ova vrsta posjeduje. Naziva se još i mirisni pelin. Jednogodišnja je zeljasta vrsta te u prirodi raste samoniklo, kao "korov". Može narasti kao grm ili pojedinačna biljka, visoka do 2 m. Često se može zamijeniti sa pravom kamilicom (Matricaria chamomilla). Sadrži spoj artemisin, koje se koristio za liječenje malarije i za jačanje imuniteta.

Gorkasti pelin

Gorkasti pelin (lat. Artemisia abrotanum) je vrsta koja potječe iz Euroazije, a danas raste diljem svijeta, kao i u Hrvatskoj. Gorkasti pelin je trajnica, za razliku od prethodno opisanih vrsta. Mirisom podsjeća na piće Colu, te se zbog toga ponekad naziva i "pelin cola". Nerijetko se uzgaja i u dekorativne svrhe, zbog lijepe boje i oblika listova. Listovi se koriste u ljekovite svrhe, u obliku čaja, u kulinarstvu kao začin te kao repelent za moljce. Kod nekih ljudi može izazvati alergijsku reakciju.

Divlji pelin

Divlji pelin (lat. Artemisia vulgaris) samoniklo raste na području Europe, Azije i Afrike, a u Sjevernoj Americi se smatra invazivnom vrstom. Također je zeljasta trajnica, kao i gorkasti pelin. Cvjetovi su mnogobrojni, skupljeni u cvatove. Raste na zapuštenim zemljištima, uz rijeke i puteve, na sunčanim i suhim lokalitetima te na tlima bogatim dušikom. Koristi se u tradicionalnoj kineskoj medicini (u akupunkturi), kao začin te kao biofumigantna biljaka (za dimljenje i pročišćavanje prostorija). Listovi divljeg pelina su bogati karotinom, askorbinskom kiselinom i eteričnim uljem. Prisutnost divljeg pelina ukazuje na bogatstvo kalija u tlu. Dobro podnosi niske temperature i sušu, A može se razmnožavati putem sjemena i reznica te je vrlo otporna vrsta na štetnike. Mnogi vrtlari kultiviraju divlji pelin u svom vrtu zbog biocidnog djelovanja protiv insekata, nematoda i gljivičnih bolesti.

Uzgoj pelina

Pelin ima skromne zahtjeve glede uzgojnih uvjeta te se može uzgajati u vrtu, na polju i u posudama. Uzgaja se kao ljekovita, aromatična, repelentna i dekorativna biljka. Zbog bujnog i razgranatog rasta potrebna je rezidba, a od vanjskih okolišnih uvjeta, najbitnije je da se nalazi na osunčanom mjestu.

Tlo

Ovisno o vrsti, pelin je prilagođen različitim tipovima tla. Može dobro uspijevati na kamenitim, vapnenastim, pjeskovitim i glinenim tlima. Najbitnije fizikalno svojstvo tla je dobra propusnost. Pelin ne podnosi zadržavanje previše vlage u tlu. Ukoliko tlo nije dovoljno rahlo, potrebno je ne zalijevati prečesto, već samo onda kada se voda u potpunosti upije. Prije sadnje ili sjetve, tlo treba biti preorano ili prekopano. Pelin dobro uspijeva i na tlima koja su kisela do blago kisela sa pH od oko 5,5, ali može rasti i na neutralnim i alkalnim tlima (pH do 8,0).

Klima

Većina vrsta pelina vrlo dobro podnosi hladnoću, a još bolje sušu. Odlično uspijeva na područjima umjereno tople klime, na osunčanim terenima. Pojedine vrste i varijeteti su više prilagođeni na hladnije zime kontinentalne klime, dok su druge više prilagođene toplijim klimatskim uvjetima. Ipak, može se reći da je pelin generalno otporna i prilagodljiva kultura te da može uspjeti i na kontinentu i u priobalju. Najbuniji rast pelina je na lokacijama gdje je sunčeva osvijetljenost tijekom većine dana, a može uspjeti i u poluhladu.

Vrijeme sadnje

Vrijeme sadnje pelina ovisi o načinu razmnožavanja. Ako se razmnožava putem sjemena, tada je idealno vrijeme sjetve u proljeće, u ožujku ili travnju. Sjetva u klijalištima ili plastenicima se vrši ranije, krajem veljače ili početkom ožujka. Međutim, ako se razmnožava dijeljenjem buseva, najbolje je saditi nove biljke u jesen, prije jesenskih kiša koje će dobro zaliti mlade biljke, a može i u rano proljeće, prije suše i visokih temperatura.

Slaganje kultura

Pelin se na istoj površini uzgaja više godina, zbog čega nije kultura koja se uklapa u klasičnu jednogodišnju rotaciju usjeva. Na istoj površini se može uzgajati 4 - 6 godina nakon čega ga je potrebno preseliti na drugu površinu, zbog toga što se smanjuje urod i kvaliteta. Kod odabira površine za uzgoj pelina, bitno je da parcela nije zakorovljena. Pelin ne podnosi puno korova zbog velike kompeticije za vlagom u tlu, nutrijentima i sunčevim svjetlom.

Najbolje predkulture pelinu su okopavine, uljana repica, strne žitarice (pšenica, raž, ječam, zob) i sve druge kulture koje uspješno zagušuju korove. Uz druge vrste sa repelentnim i insekticidnim svojstvima, pelin je dobro saditi u međuredove glavnih kultura.

Jedina biljka koja se smatra dobrim društvom pelinu je mrkva, jer pelin odbija napade mrkvine muhe. Međutim, zbog njegove toksičnosti, bolje je saditi druge biljke koji postižu isti učinak, poput poriluka, luka i začina poput ružmarina, anisa, komorača i kadulje.

Faza mirovanja

Nakon što pelin procvjeta i razvije sjeme, ulazi u fazu mirovanja. Lišće tijekom zime kod većine vrsta pelina ne opada, ali potrebno je pratiti vanjske vremenske uvjete kako bi se biljka na vrijeme zaštitila od potencijalnog smrzavanja. Tijekom faze mirovanja pelin nije preporučljivo često zalijevati, već samo malo, kada se tlo osuši. Ako je zima suha, potrebno je zalijevati češće. Ako se pelin uzgaja u kontinentalnim krajevima na otvorenom, može se malčirati sa drvenom sječkom, suhom travom, slamom ili sijenom, kako bi se korijen zaštitio od smrzavanja. U fazi mirovanja može se obavljati i rezidba i uklanjanje suhih i starijih grana.

Sadnja pelina

Sadnja pelina je u pravilu jednostavan proces, posebno ako se uzgajaju presadnice. Pri sjetvi može biti problematična niska klijavost sjemena, što se uglavnom odnosi na određene vrste pelina, kao što je estragonski pelin. Sadnja se može obavljati ručno ili preciznim sijačicama, na prethodno dobro pripremljeno tlo.

Pelin je zeljasta trajnica ili jednogodišnja biljka (ovisno o vrsti) te se ne provodi cijepljenje, a samim time odabir podloge nije definiran. Najčešći način dobivanja poželjnih karakteristika od jedne sorte te njeno križanje sa drugom je putem zeljastih reznica. Takvo križanje se provodi u hortikulturi, kod razmnožavanja selekcioniranih genotipova ili hibrida sa velikim postotkom artemizinina u lišću ili kod određenih mutiranih biljaka.

Sadnja sjemena

Sjeme pelin klije na svijetu i prije same sjetve na otvoreno osunčano mjesto, sjeme je dobro pomiješati sa pijeskom. Takva mješavina pijeska i sjemena se polaže na površinu tla i zalije. Pri direktnoj sjetvi, razmak između redova pelina treba biti 40 - 50 cm, a u redu 15 - 30 cm Sjeme se sije na plitku dubinu, do 1,5 - 2 cm. Razmak sjetve ovisi o vrsti pelina, sorti i bujnosti, odnosno potrebnom vegetacijskom prostoru. Za sjetvu na površini od 1 ha, potrebno je oko 3 kg sjemena, pri čemu se nakon nicanja vrši prorjeđivanje. Potrebno je 2 - 9 tjedana za nicanje sjemena, što ovisi o vrsti pelina, ali i o vanjskim uvjetima (svjetlosti, temperaturi i vlazi). Nakon nicanja, potrebno je mladim biljkama dodati kompost te ih dobro zalijevati dok ne ojačaju i ne razviju korijen. Višegodišnje vrste pelina se siju u proljeće, dok se jednogodišnje mogu sijati i u proljeće i u jesen.

Sadnja sadnica

Pelin se može sijati i u klasične kontejnere za proizvodnju presadnica. Presadnice je potrebno držati na sunčanom i toplom mjestu te redovito zalijevati, posebno prije nicanja i do pojave prvih pravih listova. Potrebno je održavati i njegovati presadnice dok ne budu spremne za presadnju u tlo, što podrazumijeva i dodavanje humusa nakon nicanja te održavanje vlažnosti tla i zdravstvenog stanja biljaka. Nakon što presadnice narastu na 8 - 10 cm, presađuju se u pripremljeno tlo, na polje ili u vrt.

Kod sadnje metodom dijeljenja buseva, potrebno je podijeliti korijen na 5 - 8 dijelova. Tako podijeljene biljke treba odmah presaditi u tlo, tako da prvi listovi budu blizu razine tla. Biljke nakon sadnje treba redovno zalijevati dok se ne ukorijene. Dijeljenjem korijena može se dobiti 3 - 6 novih sadnica te je to najčešća metoda sadnje za vrtlarske potrebe.

Pelin se može saditi i pomoću zeljastih reznica. Ova metoda se vrši kada se žele dobiti nove biljke istih željenih svojstava kao što ima i matična biljka, od koje se uzimaju reznice. Pri sadnji reznica mogu se upotrijebiti fitohormoni kako bi došlo do boljeg i bržeg zakorjenjivanja.

Uzgoj u vrtu

Kao što je već prethodno spomenuto, pelin voli osunčana mjesta u vrtu. Također, mjesta zaštićena od jakog vjetra su idealna za pelin. Ako nije glavna kultura, odnosno ako se ne uzgaja intenzivni nasad, pelin se često sadi uz rubove povrtnjaka, zbog svojih korisnih repelentnih svojstava koji odbijaju štetnike mnogih povrtnih kultura. Jedan od kućnih i jednostavnih pripravaka od pelina se upotrebljava protiv lisnih uši, hrđe, grinja, gusjenica i mrava - u 10 l vode ili kišnice se potopi 300 g svježih listova i cvjetova pelina ili 30 g suhog pelina. U vodi se namače 2 - 3 dana, nakon čega je pripravak spreman za prskanje. Tretiranje pripravkom od pelina se obavlja u rano jutro ili kasno popodne.

Uzgoj u plasteniku

U kontinentalnoj klimi pelin se može uzgajati i u zatvorenom, odnosno u plasteniku ili stakleniku. Najčešće se uzgaja u zatvorenom samo tijekom klijanja. Prednost sjetve pelina u toplim ili hladnim klijalištima je ušteda sjemena - potrebno je 0,5 kg/ha sjemena. Također, u kontroliranim uvjetima (vlaga, temperatura) zaštićenim od vanjskih nepovoljnih uvjeta veća je šansa da će presadnice biti zdrave i kvalitetne. Sjetva u zatvorenom se obavlja ranije, krajem veljače ili početkom ožujka. Razmak između redova je 8 - 10 cm, a u redu 1 - 2 cm. Potrebno je 90 - 120 dana da se biljke razviju te budu spremne za daljnji rast na otvorenom.

Uzgoj u posudama

Pelin je biljka koja se može uzgajati i u posudama, posebno ako se nalaze na osunčanom balkonu. Tlo u posudama treba biti bogato humusom. Kvalitetan supstrat je ključan za uspješan rast i razvoj biljke u posudama. Posude se mogu držati i u kući, ali na prozračnom i osunčanom mjestu. Ako se u posudama uzgaja divlji, samonikli pelin razmnožen iz prirode, potrebno je osigurati dobar protok zraka, zbog toga što se takve biljke često teško prilagođavaju suhom kućnom zraku. Posude je najbolje držati na otvorenom, tijekom proljeća, ljeta i rane jeseni, a nakon što se temperature počnu snižavati, posudu je potrebno unijeti u zatvoreno ili zaštiti. Dekorativni pelin se često uzgaja u posudama, dok se druge vrste češće sade na otvoreno, u tlo.

Održavanje nasada

Najvažnija agrotehnička mjera kod uzgoja pelina je plijevljenje, posebno kada su biljke još mlade i u razvitku. U toj fazi korovi (posebno višegodišnji) mogu biti konkurenti za vlagom i hranjivima u tlu. Druge mjere održavanja nasada pelina podrazumijevaju okopavanje, kultiviranje, prihranu i pravovremenu zaštitu od štetnika i bolesti. Također, ako se primijeti promjena boje lišća, potrebno je smanjiti intenzitet zalijevanja tijekom jednog tjedna te provjeriti uvjete drenaže. Rahljenje tla je jedna od mjera održavanja, ako se pelin uzgaja u glinenim tlima slabije vodopropusnosti.

Održavanje i njega

Pelin je nezahtjevna i otporna biljka i nije potrebno često održavanje i njegovanje. Održavanje nasada pelina podrazumijeva plijevljenje korova, održavanje vlage, zaštitu od štetnika i bolesti, dodavanje humusa, prorjeđivanje pregustih sklopova, rezidbu i prorjeđivanje. Biljke se mogu i malčirati, posebno za vrijeme suše i zimskih mjeseci, kako bi se temperatura u tlu održavala stabilnom.

Zalijevanje

Pelin je kultura koja odlično podnosi sušu i u pravilu nema velike zahtjeve za vodom. Dobro razvijen vretenast korijen omogućava biljci crpljenje vode iz dubljih slojeva tla. Ipak, pelin je potrebno navodnjavati ukoliko se želi postići berba kvalitetnih biljnih dijelova. Zahtjevi za vodom posebno su izraženi u prvoj vegetacijskoj sezoni, odnosno kod mlade biljke. Dok se biljka ne razvije i ne ojača, potrebno je redovitije zalijevanje, a nakon što ojača, rijetko kad je potrebno intenzivnije navodnjavanje, osim u periodu velike suše. Tijekom prvog ljeta, pelin je potrebno češće zalijevati svakih 7 - 10 dana. Pri tome treba pustiti da se voda u potpunosti upije u tlo, kako ne bi došlo do zadržavanja viška vode i truljenja korijena. Odrasle biljke se mogu zalijevati i tijekom ljeta svaka 2 - 3 tjedna.

Gnojidba

S obzirom na to da pelin odlično uspijeva na siromašnim tlima te učestala gnojidba i prihrana nije potrebna, osobito kod uzgoja pojedinačnih biljaka u malim vrtnim gredicama u koje se redovno dodaje organska tvar. Prečesta gnojidba dušičnim gnojivom čak može biti i opasna te uzrokovati izduženi i nezgrapni rast stabljike. Ako je u pitanju intenzivan uzgoj pelina, tada je potrebno prije sadnje gnojiti sa zrelim stajnjakom, u količini od 20 - 30 t/ha. Na prosječno plodnom tlu potrebno još dodati 40 - 60 kg/ha N, 50 - 70 P2O5 te 90 - 100 kg/ha K2O. Prihrana i gnojidba dosta ovise o analizi tla i folijarnoj analizi, koje je potrebno provesti prije određivanja potrebnih zahtjeva biljke za dušikom, fosforom i kalijem, a ovisi i o uzgajanoj vrsti pelina.

Razmnožavanje

Pelin se u prirodi razmnožava putem sjemena, kojeg zahvaljujući maloj masi često raznosi vjetar. Kao što je već spomenuto u uvodu, cvjetovi pelina su dvospolni - vanjski cvjetovi su ženski, a unutarnji muški. Dakle, pelin je samooplodna biljka koja ne zahtjeva drugu jedinku kako bi došlo do oprašivanja. Kada je riječ o uzgoju, može se razmnožavati vegetativnim i generativnim putem, odnosno sjetvom sjemena, dijeljenjem korijena te proizvodnjom presadnica, iz zeljastih reznica.

Presađivanje

Presadnja pelina se obavlja na proljeće, nakon što prođe opasnost od pojave mraza. Ukoliko se biljka tijekom zime razvijala u tegli u zatvorenom, potrebno je presaditi u vrt kada dosegne visinu od oko 10 cm. Presađivanje se kod pelina također odnosi na dijeljenje buseva korijena od matične zdrave biljke, koje se provodi u jesen. Pri dijeljenju buseva je važno da se podijeli biljka zajedno sa korijenom. Tom metodom može se dobiti do 8 novih biljaka, koje je potrebno presaditi na međuredni razmak od 50 - 60 cm, a unutar reda 40 - 50 cm.

Pomlađivanje

Višegodišnje vrste pelina potrebno je pomlađivati nakon što postignu određenu veličinu, odnosno nakon što razviju bujan grm. Pomlađivanje podrazumijeva rezanje požutjelih ili suhih listova te izduženih starijih i spuštenih grana. Cijela biljka se pomlađuje i dodavanjem organske tvari u tlo, na primjer malčiranjem ili zagrtanjem kompostom. Redovnim dodavanjem nutrijenata u tlo biljci omogućujemo bolju ishranu, poboljšanu otpornost i imunitet, a samim time i bolji rast i urod.

Prorjeđivanje

Prorjeđivanje pelina se odnosi na uklanjanje izduženih grana i izboja koji padaju, kako bi se omogućila dovoljna izloženost unutarnjih grana sunčevoj svjetlosti. Prorjeđivanje se može vršiti za vrijeme faze mirovanja, odnosno zimi, a može i tijekom vegetacijskog rasta biljke. Ukoliko se prorjeđuje, potrebno je pripaziti da se vrši za vrijeme suhih dana, kako ne bi došlo do vlaženja mjesta prorjeđivanja.

Rezidba

Zbog bujnog i snažnog rasta grma, pelin je potrebno orezivati. Rezidba u zeleno se vrši preko ljeta, kako bi se uklonile izdužene i viseće grane. Oštrim škarama se odreže gornji dio grane, iznad prvih listova. Na jesen se orezuje grm kako bi se formirala kompaktna forma grma. Ako je potrebno, pelin se može orezati i drastično, na visinu od oko 15 cm. Iz tako orezane biljke će se razvijati novi izboji.

Odrezane dijelove pelina se ne preporučuje odlagati u kompost zato što ga zbog svojih gorkih supstanci izbjegavaju mikroorganizmi i gliste. Zbog istog razloga supstrat u kojem se pelin razgradio može onemogućiti normalan rast drugih biljaka.

Priprema za sljedeću sezonu

Ako se uzgaja jednogodišnja vrsta pelina, sljedeće godine je potrebno izvaditi biljku zajedno sa korijenom te pripremiti tlo za sljedeći usjev. Tlo treba prorahliti, prekopati ili preorati te gnojiti sa organskim gnojivim, najčešće zrelim stajskim gnojivom. Ako se uzgaja višegodišnji pelin koji godinama ostaje na istoj površini, tada se pri pripremi za sljedeću sezonu njeguje usjev proljetnom ili jesenskom gnojidbom, zalijevanjem, rezidbom i zaštitom od štetnika i bolesti.

Bolesti

Pojedinačne biljke pelina rijetko su zaražene biljnim bolestima zbog njihove velike otpornosti. Ipak, zaraza se može pojaviti, uglavnom ako su vremenski uvjeti predodređeni za to, odnosno ako je u proljeće povećana vlažnost zraka popraćena visokim temperaturama. Također, zadržavanje vode u području korijena kod pelina može izazvati trulež korijena. U usjevima pelina javljaju se sljedeće bolesti: lisna pjegavost, rđa stabljike i lista te gljivične bolesti koje uzrokuju Erysiphe spp. i Plasmopora spp.

Lisna pjegavost

Ovu bolest uzrokuje Cercospora absinthii, vrsta patogene gljive. Na listu pelina uzrokuju pojavu pjega sa tamnim, crnim rubom i sivom unutrašnjosti, a simptomi se mogu pojaviti i u obliku paleži na listu. Toksini ove gljive uništavaju membrane biljke i ako su povoljni uvjeti za širenje, može dovesti do uginuća biljke. Uspješno se suzbija fungicidima, a preventivno se može spriječiti osiguravanjem protoka zraka u području biljke i unutar grma te dobrom drenažom tla.

Rđa stabljike i lista

Rđu stabljike i lista uzrokuje Puccinia absinthii, patogena gljivica iz roda Puccinia. Ova bolest se može prepoznati po pojavi crnih ispupčenih točkica i sivo-crne prevlake na naličju lista. Također se može suzbiti primjenom fungicida, ukoliko je zaraza intenzivna. Ako se primjeti u ranom stadiju, zaraženi biljni dijelovi se mogu ukloniti i spaliti.

Štetnici

Zbog prije spomenutih gorkih tvari i eteričnog ulja, pelin je vrlo otporan na štetnike te i sam djeluje kao repelent za moljce, mrave, muhe, lisne uši, miševe i druge vrtne štetnike. Zbog tog svojstva pelin je kultura idealna za ekološki uzgoj, koji zabranjuje upotrebu pesticida i insekticida. Štetnici koji se mogu zabilježiti na pelinu su lisni savijač, pelinove lisne uši, pelinov moljac i žičnjaci.

Lisni savijač

Semasia pupillana je moljac bijele boje sa smeđim oznakama na prednjim krilima. Hrane se stabljikom i korijenom pelina, a mogu se uočiti najčešće tijekom srpnja i kolovoza. Ličinke se mogu uočiti u kori stabljike, a zatim se spuštaju do korijenovog vrata i korijena, bušeći prolaze kroz stabljiku. Kukulji se u tankoj čahuri među korijenjem ili u korijenu. Napad lisnog savijača nije čest u Hrvatskoj te ne predstavlja znatni rizik za biljke pelina.

Pelinova lisna uš

Pelin se uobičajeno sadi kao vrtna kultura kako bi odbijao lisne uši, ali ova vrsta (Macrosiphoniella absinthii) se prilagodila gorkim supstancama koje pelin sadrži. Crvenkasto-smeđe su boje, a lako se mogu prepoznati po crnoj mrlji po sredini trbuha. Veličine su od 1,5 - 2,5 mm. Hrani se na gornjoj strani lista pelina sisajući biljni sok. Ako je najezda velika, može doći do venuća i sušenja biljke, ali pojedinačne uzgajane biljke se uglavnom oporave.

Upotreba pelina

Pelin je najpoznatiji po svojoj upotrebi u medicini, još od davnih vremena. Ima antiprotozoalno, antibakterijsko, antifungalno, protuupalno, imunomodulatorno, citotoksično, analgetsko, neuroprotektivno, antidepresivno, prokognitivno, neurotrofno i antioksidativno djelovanje te utjecaj na stabilizaciju stanične membrane. Osim u medicini, ima široku upotrebu u kozmetici i kulinarstvu. Glavne tvari odgovorne za biološku aktivnost biljke su: eterično ulje, gorki seskviterpenoidni laktoni, flavonoidi, drugi spojevi koji daju gorčinu, azuleni, fenolne kiseline, tanini i lignani.

Berba

Pelin za berbu dozrijeva u srpnju i kolovozu. Lišće se bere prije cvatnje, a cvjetovi se mogu brati prije i za vrijeme cvatnje. S obzirom na to da pelin u prvoj vegetacijskoj godini ne cvate, berba se obavlja druge godine. Od druge godine, prva berba se obavlja pred cvatnju, kada se cvjetovi nisu u potpunosti formirali. Tijekom kišnih godina, berba se može obaviti i u dva navrata.

U intenzivnom nasadu, u jednom otkosu se može ubrati 16.000 - 32.000 kg/ha zelene biljne mase, od čega se nakon sušenja dobije 4.000 - 8.000 kg/ha osušene biljne mase. Dakle, potrebno je ubrati 4 kg svježeg pelina kako bi se dobio 1 kg suhe mase. Ljekovite tvari i eterična ulja su prisutna u svim biljnim dijelovima, a najviše u vršnom dijelu biljke (do 30 cm). Stoga se bere gornji, zeleni dio biljke, dok se niži dijelovi stabljike ostavljaju. Berba se vrši za vrijeme suhog i lijepog vremena.

Sušenje

Zelene ubrane biljne dijelove potrebno je odmah nakon branja odnijeti na sušenje. Svježa masa se može sušiti u sušionicama na temperaturi do 40°C. Drugi način je biljku sušiti na sobnoj temperaturi i prozračnom mjestu u hladu. Takav proces je duži, ali isto učinkovit. Kod sušenja je potrebno voditi računa da ubrani biljni dijelovi što više zadrže aromu, miris, okus i boju, zbog čega mjesto sušenja ne smije biti izloženo sunčevoj svjetlosti.

Osušeni biljni dijelovi se mogu spremiti u papirnate vrećice ili staklenke, koje se spremaju na tamno i hladno mjesto.

Skladištenje

Najčešći način konzerviranja i skladištenja pelina je sušenje nakon čega se osušeni listovi spremaju u hermetički zatvorenu posudu i čuva na hladnom i suhom mjestu. Drugi način skladištenja pelina je zamrzavanje gdje se pelin pere i suši, a zatim sprema u hermetički zatvorenu posudu ili plastičnu vrećicu. Potrebno je paziti da se ukloni što više zraka kako bi se spriječila pojava opekotina tijekom zamrzavanja.

Pelin se može skladištiti i u ulju ili octu kada se svježi ili osušeni listovi pelina stavljaju u staklenku i prelivaju ulje ili octom. Staklenka se zatvara i ostavi da odstoji najmanje 2 tjedna prije nego se lišće procijedi. Iskorišteno ulje ili ocat se može čuvati na hladnom i tamnom mjestu do 6 mjeseci, a lišće se baca.

Koju god metodu odabrali, pelin se uvijek čuva na hladnom i tamnom mjestu, daleko od izravnog svjetla i vlage kako bi se sačuvao njegov okus.

Pripravci

• čaj od pelina
• apsint
• pelinkovac

Kulinarstvo

Poznato je spravljanje alkoholnih pića od pelina kod nas zvano pelinkovac. Drugi, daleko poznatiji liker u svijetu je apsint, koji se pripravlja sa pelinom, anisom i komoračem. Apsint je u 20. stoljeću bio zabranjen zbog toga što izaziva halucinacije (visok sadržaj tujona), a u pretjeranim količinama može doći do trajnog oštećenja živčanog sustava. Osim pelinkovca i apsinta, od pelina se rade i sušeni začini i čaj.

Kod konzumacije pelina treba biti na oprezu. Ovisno o dozi, može biti i otrovan te izazvati razne tegobe (psihičke probleme i poremetnje živčanog sustava). Stoga je suvremena medicina zabranila konzumaciju eteričnog ulja dobivenog iz pelina te se konzumacija ne preporučuje trudnicama, dojiljama i djeci.

Kozmetika

Ovisno o vrsti, pelin se koristi za izradu raznih kozmetičkih pripravaka. Izrađuju se kreme, balzami i tonici na bazi ove biljke te oni ublažuju bol u zglobovima, pomažu kod iritacije kože, crvenila i akni, hidratiziraju kožu, liječe psorijazu i ekceme. Ekstrakt pelina djeluje umirujuće, protuupalno, antibakterijski te potiče rast kose. Također, čest je sastojak proizvoda za njegu dječje kože te u proizvodima za zaštitu i pomlađivanje masne i pigmentirane kože. Dodaje se u kreme, losione, šampone, formule u prahu i dezodoranse.

Pelin se u kozmetici još primjenjuje u terapeutske i profilaktičke svrhe te kao sastojak u proizvodima protiv starenja, za njegu zrele kože lica i tijela. Tvari sadržane u njemu doprinose regulaciji metabolizma kože, brzoj eliminaciji toksina i stimulaciji regeneracije stanica kože.

Medicina

Latinsko ime roda Artemisia potječe od imena grčke božice Artemide i mitološke priče da je dala pelin kentauru Hironu kao lijek za ljude. Osim starih Grka, pelin su u medicinske svrhe koristili Egipćani kao antiseptik i stimulans te ima široku primjenu u narodnoj medicini mnogih naroda, posebno kod liječenja želučanih, jetrenih i žučnih bolesti i tegoba. Pelin se koristi za liječenje ženskih bolesti (pomaže kod različitih ginekoloških bolesti), za zacjeljivanje rana, iscrpljenost, nesanicu, neurozu, malariju i epilepsiju.

Osim toga, poboljšava apetit i probavu, potiče tok žuči, ima blago laksativni učinak, stimulira jetru i liječi groznicu. Zajedno sa timijanom se koristi za liječenje alkoholizma. Gorski pelin poboljšava rad hormonskih žlijezda, a koristi se i kod gojaznosti, dijabetesa, reume te za liječenje parazita.

Ljekovita svojstva pripisuju se spojevima koji biljci daju gorčinu - uzrokuju refleksno lučenje želučanog soka, stimuliraju sekretorne stanice u jetri i gušterači te pojačavaju želučane pokrete i širenje malih žila sluznice, dok eterično ulje dokazano povećava proizvodnju probavnih sokova i poboljšava protok krvi.

Može se reći da se pelin u narodnoj medicini smatra svestrano učinkovitom i ljekovitom biljkom, a danas se koristi kao sastojak mnogih lijekova te u homeopatiji, alopatiji i akupunkturi.

Gospodarstvo

Zbog prije spomenutih spojeva, pelin se upotrebljava u poljoprivredi kao repelent i insekticid: pripravci na bazi pelina tjeraju moljce, lisne uši, stjenice, mrave i mnoge druge biljne štetnike. Upotrebljava se i u veterini - dodavanjem sušenog pelina u hranu za preživače se potiče njihov apetit, poboljšava probavu i opskrbu hranjivim tvarima, utječe na brži rast životinja i povećanje količine masnih kiselina u mesu. Još uvijek se istražuju svojstva pelina i njegov potencijal primjene u biotehnologiji te kozmetičkoj i medicinskoj industriji.

Zanimljivosti

Zabilježena je upotreba pelina 186. godine prije Krista u Kini. Koristio se slatki pelin u ljekovite svrhe, kao lijek za malariju i hemoroide. Zapis o upotrebi je pronađen u grobu Mawangdui Han. Ovu vrijednu biljku spominju i Egipćani, a na Ebersovu papirusu starom 3600 godina, pelin se spominje pod imenom "saam". Spominje u Bibliji, u Starom zavjetu, gdje se povezivao sa gorčinom i smrti. Pelin spominje i prorok u knjizi o Amosu, grčke mitologije, a o njegovoj ljekovitosti pisali su Hipokrat, Dioskorid i Plinije Stariji.

Zapisi o pelinu ukazuju na dugu povijest njegove uporabe u ljekovite svrhe. U 18. stoljeću pelin je bio zabranjen od strane vlasti, jer su ga mnogi zloupotrebljavali kao halucinogenu drogu. Zbog svoje toksičnosti u određenim dozama, pripravci od gorskog pelina (koji sadrži nedozvoljeni postotak tujona) su danas zabranjeni u Švicarskoj, Austriji i Njemačkoj.

Rimljani su pelin upotrebljavali kao nagradu za pobjednike - pelin je naime simbolizirao blagostanje, moć i zdravlje, a napitak od pelina kao dar značilo je i davanje najvećeg bogatstva - dobrog zdravlja.

Kineska farmakologinja Tu Youyou je 2015. godine dobila Nobelovu nagradu za medicinu za doprinos u istraživanju artemisinina, spoja iz pelina koji se koristio u preparatu kojeg je od 1960-ih godina primilo oko 200 milijuna pacijenata koji su bolovali od malarije.

Zbog potencijalne toksičnosti, piće od pelina i anisa - apsint, mora sadržavati najmanje 20 mg tujona po litri, a udio alkohola mora biti najmanje 45%.

Foto: Sheila Brown / CC0 Public Domain