Buhač

Buhač (lat. Tanacetum) je višegodišnja zeljasta vrsta koja pripada porodici glavočika (Asteraceae, Compositae) i rodu Tanacetum. Buhač je polugrm i samoniklo raste u Africi te na kamenitim osunčanim mediteranskim terenima. U Hrvatskoj je rasprostranjena vrsta "dalmatinski buhač" (lat. Tanacetum cinerariifolium) duž cijele obale, od Prevlake do Istre te u Hercegovini i Crnoj Gori. Srodne vrste buhaču su: gronjasti vratić (lat. Tanacetum macrophyllum), majčinski vratić (lat. Tanacetum parthenium) i vratić (lat. Tanacetum vulgare). Na hrvatskom se još naziva i buvač, buhar i buharika

Grm buhača može narasti 30 - 100 cm visine. Korijen je vretenast, a iz korijenovog vrata izbija 15 - 20 tamnosmeđih bočnih korijena, koji dosežu dubinu od 30 - 35 cm. Prvi listovi, kotiledoni buhača, mogu se prepoznati po izduženo-jajolikom obliku, mesnati su i bez dlačica te prekriveni voštanim slojem. Stabljika je brazdasta i prekrivena sivim dlačicama. Listovi buhača su perasto razdijeljeni te naizmjenično poredani na prvoj trećini stabljike. Cvat je jednostavan i grozdasti, sastavljen od mnogo malih žutih cjevastih cvjetova u središtu i bijelih jezičastih cvjetova postranično. Cvate u svibnju i lipnju. Plod je roška (ahineja).

Na jugu Hrvatske se zelena biljna masa tradicionalno koristi za ishranu stoke i u narodnoj medicini, a cvijet se zbog insekticidnih svojstava spoja piretrina koristi kao prirodni botanički insekticid. I danas je insekticid na bazi piretrina (spoj izoliran iz cvijeta buhača) dozvoljeno i licencirano sredstvo za suzbijanje raznih štetnika u ekološkoj poljoprivredi. Samonikli buhač raste na kamenitim staništima, uz pašnjake te u svijetlim šumama. Strogo je zaštićena vrsta u Hrvatskoj. Često se sadi u vrtovima kao repelent za kukce i mrave, a uzgaja se najviše u Keniji i na Tasmaniji.

Srodnici

• Afrička ivančica
• Ambrozija
• Arnika
• Artičoka
• Bidens (dvozub)
• Čičoka
• Cikorija
• Crni korijen
• Dalija
• Ehinacea
• Endivija
• Estragon
• Gerber
• Ivančica ili margareta
• Kadifa ili kadifica
• Kamilica
• Kanarska ivančica
• Krizantema
• Maslačak
• Neven
• Oman
• Pelin
• Radič
• Rudbekija
• Runolist
• Salata
• Sikavica
• Slatki pelin
• Smilje
• Stevia ili stevija
• Stolisnik ili hajdučka trava
• Suncokret
• Tratinčica

Vrste buhača

U Europi je rasprostranjeno 17 vrsta buhača, dok je u Hrvatskoj prisutno 6 vrsta. U sami rod Tanacetum pripadaju vrste koje imaju bijelo - žutu cvjetnu glavicu (na primjer dalmatinski buhač) i vrste koje imaju žutu cvjetnu glavicu (obični vratić). U daljnjem tekstu će se opisati najprepoznatljivije vrste druge skupine - dalmatinski buhač, gronjasti buhač i velikolisni buhač.

Dalmatinski buhač

Na stranim jezicima dalmatinski buhač se naziva Dalmatian pellitory (eng.), pyrèthre de Dalmatie, tanaisie à feuilles de cinéraire (fr.), piretro della Dalmazia (tal.), piretro, pelitre de Dalmacia (špa.), dalmatinski bolhač (slo.). Prirodno raste na istočnom području Jadranskog mora. Ime roda "Tanacetum" potječe od grčke riječi "athanasia", što znači besmrtnost. Ime vrste "cinerariifolium" potječe od riječi "cicnis", što znači pepeo. Ovi nazivi vjerojatno upućuju na dugotrajnost cvatova buhača i na pepeljaste dlačice na naličju listova. Najčešće raste uz obalu, a može se pronaći i na nadmorskoj visini do 500 m. Velike populacije ove vrste često se pronalaze na staništima koja su degradirana, na kamenjarskim pašnjacima, suhim travnjacima, vinogradima i maslinicima.

Gronjasti buhač

Ova vrsta iz roda Tanacetum još se naziva i  gronjasti vratić. Samoniklo raste na području Europe, Turske i zapadne Azije. Izgledom sliči na ivančice ali ipak se razlikuju u listovima i broju cvjetova. Postoje dvije podvrste, koje se razlikuju po listovima - kod jedne podvrste su listovi sjajni s obje strane, a režnjevi pilasti, dok su kod druge sjajni samo s donje strane, a režnjevi su zupčasti. Ne uzgaja se u mjeri kao dalmatinski buhač.

Velikolisni buhač

Ova medonosna vrsta buhača ima uspravnu stabljiku prekrivenu dlačicama. Može narasti do 100 cm. Podanak je dobro razvijen a listovi su perasto razdijeljeni, kao i kod dalmatinskog buhača. Cvjetovi su sitni, bijele boje i skupljeni u štitaste svatove. Cvate od lipnja do kolovoza. Velikolisni buhač ili vratić samoniklo raste u jugoistočnoj Europi i Maloj Aziji, na vlažnim, umjereno kiselim tlima. Preferira tla bogata organskom tvari i dušikom - šumska i livadna tla te osunčana ili polusjenovita mjesta. Razmnožava se putem sjemena. Zbog atraktivnog i dekorativnog izgleda se uzgaja se kao ukrasna biljka.

Uzgoj buhača

Uzgaja se i u Francuskoj, Italiji i Španjolskoj te u SAD-u i Australiji. Glavni razlog uzgoja ove vrste je visoka koncentracija spoja piretrina, ekonomski najvažnijeg insekticida biljnog porijekla. Piretrin ima repelentno djelovanje - mirisom odbija biljne štetnike u usjevu. Osim toga, koristi se za zaštitu od skladišnih štetnika. Djeluje i kao kontaktni insekticid, odnosno negativno djeluje na centralni i periferni živčani sustav kukaca. Insekticidna svojstva buhača su glavni razlog njegovoj uzgoja, a osim toga se uzgaja i u dekorativne svrhe.

Tlo

Buhač ne podnosi tla koja su zbijena, suviše vlažna i izložena jakom vjetru. Može se reći da buhač voli propusna vapnenasta tla, osrednje plodnosti. Idealni pH tla za buhač je 6,5 - 8,5. Isto tako, siromašna i kalcificirana tla su poželjna, ali buhač može podnijeti i plodna tla, gdje će razviti veću nadzemnu biljnu masu. Potrebno je obratiti pozornost i na strukturu tla - ako tlo nije dobro pripremljeno i obrađeno, sjeme će nicati neujednačeno i sporo. Potrebna je predsjetvena obrada tla kako bi se tlo usitnilo te dobilo pjeskovita i propusna svojstva koja odgovaraju kvalitetnom razvoju korijena buhača.

Klima

Genotip i fenotip buhača razlog su njegove tolerantnosti na ekstremne klimatske uvjete i temperature - može podnijeti od -12°C do 40°C. Ipak, najbolje uspijeva na mediteranskoj klimi. Vegetativni organi biljke su nešto otporniji na niske temperature, dok su cvjetni pupoljci osjetljivi i neotporni na mraz. Buhač može rasti i u kontinentalnom dijelu Hrvatske, ali sadržaj aktivnih tvari je tada drukčiji od onih biljaka koje rastu na Mediteranu. Idealna klima za buhač je klima krškog područja, sa minimalno 2.500 sunčanih sati godišnje i godišnjom količinom oborina 600 - 1.000 l. Obilne kiše i vlaga su nepoželjni uvjeti u svibnju, kada buhač cvate. Također, u područjima koja imaju veće godišnje količine oborina buhač je osjetljiviji na gljivična oboljenja.

Vrijeme sadnje

Izravna sjetva buhača na polje se vrši krajem kolovoza, početkom rujna ili u rano proljeće (u ožujku). Presadnice u klijalištima se siju u veljači ili ožujku, a dijeljenje buseva u rujnu ili ožujku. Sadnja presadnica se može obaviti i u listopadu ili studenom. Takve presadnice cvjetaju i daju prinos u svibnju.

Slaganje kultura

Buhač se može uzgajati u plodoredu, ali i van njega, odnosno kao samostalna trajnica. Proizvodnja na istoj površini može trajati 8 - 10 godina, a najveći prinosi su nakon 3 ili 4 godine. Buhač zahtjeva pretkulture koje tlo ostavljaju nezakorovljeno. Idealne su kombinacije trave i djeteline, strne žitarice, okopavine i povrtne kulture. Isto tako, buhač je odlična pretkultura svim navedenim.

Nakon buhača se često sadi krumpir, mak, luk i kupusnjače (kupus, kineski kupus, kelj, kelj pupčar, cvjetača, brokula...). Nakon žetve, na istu površinu se može ponovno uzgajati nakon 2 godine.

U Dalmaciji i na otocima se buhač tradicionalno sadi u konsocijacijama sa maslinom. Takav sustav uklapa se u ekološke uzgojne principe te u tom slučaju buhač služi kao prirodni repelent za značajne štetnika masline - maslinove muhe i moljca.

Faza mirovanja

Buhač cvate od kraja svibnja do srpnja, što znači da faza mirovanja traje ostatak godine. U toj fazi, tijekom jesenskih i zimskih mjeseci obavlja se prihrana (ukoliko je potrebna), plijevljenje korova, presadnja, sjetva i uklanjanje suhih dijelova biljke.

Sadnja

Sadnja buhača je osjetljivi proces koji zahtijeva pažnju. Tri su tehnologije uzgoja, odnosno načina sadnje buhača: izravna sjetva na polje, proizvodnja presadnica u klijalištima i dijeljenje buseva. Pri svim fazama sadnje potrebno je osigurati biljci dovoljne količine vode i ukoliko je potrebno, obaviti prihranu.

Sadnja sjemena

Sjetva buhača se može obavljati direktno u tlo pomoću specijaliziranih sijačica. Takva sjetva se obavlja na dubini 0,5 - 1,5 cm dubine. Razlog plitke dubine sjetve je sitno sjeme. Hoće li se direktna sjetva sjemena obavljati u ožujku ili travnju, ovisi o vremenskim uvjetima. Poželjno je da oborine za vrijeme sjetve nisu učestale i intenzivne, već umjerene. Sjeme se sije na međuredni razmak od 50 cm, a razmak unutar redova treba biti 20 - 30 cm. Za direktnu sjetvu potrebno je 1 - 1,2 kg/ha sjemena.

Prije sadnje, sjeme se može namočiti u 0,2 % KNO3 otopinu, koja ubrzava aktivaciju enzima i premještanje potrebnih elemenata do klice, što rezultira boljim i bržim nicanjem sjemena. Sjeme se može namakati i u destiliranoj vodi. Sjeme buhača klije u mraku. Nedostaci direktne sjetve buhača su neujednačeno i sporo klijanje te spori rast mladih biljaka. Na klijavost i kvalitetu sjemena utječe količina oborina, temperatura, vlažnost tla i dostupnost hraniva u tlu. Sjeme niče iz tla nakon 2 - 3 tjedna nakon sjetve.

Sadnja sadnice

Presadnice buhača mogu se obavljati u grijanim klijalištima ili na negrijanim gredicama. Optimalna temperatura za klijanje presadnica je 20 - 22°C. Prema tome se određuje i vrijeme sadnje na otvorenom ili se podešavaju kontrolirani temperaturni uvjeti na zatvorenom. Još je jedan način za sadnju - dijeljenjem buseva. Taj proces podrazumijeva vađenje odraslih biljaka (starosti 3 - 5 godina) iz tla te dijeljenje na 5 - 10 dijelova uzdužnim rezanjem glave korijena. Kod dijeljenja, svaka presadnica mora imati korijen i 1 -2 izboja na glavi korijena. Važno je da se sadnja obavi odmah nakon dijeljenja, ručno ili strojno.

Uzgoj u vrtu

Proizvodnja buhača u vrtnim gredicama ovisi o vanjskim vremenskim uvjetima. Potrebno je pričekati da prođe opasnost od mraza te da se tlo zagrije. Toplije vremensko razdoblje idealno je za početak uzgoja buhača u vrtu. Presadnice buhača se u vrt mogu presaditi i u jesenskom razdoblju, u rujnu ili listopadu, ako uzgojno područje nije podložno niskim temperaturama u tom periodu. Ako se u vrtu uzgajaju presadnice koje su dobivene dijeljenjem busa ili proizvodnjom u klijalištima, imat će kraće vegetacijsko razdoblje zbog toga što su razvijenije u trenutku dolaska na otvorene, vanjske uvjete. Buhač je u vrtu dobro smjestiti uz rubne dijelove vrta, kako bi svojim repelentnim djelovanjem odbijao štetnike koji napadaju druge uzgajane kulture.

Uzgoj u plasteniku

U zatvorenom se buhač uzgaja prilikom proizvodnje presadnica. U grijanim klijalištima sjetva započinje u rano proljeće, odnosno krajem veljače ili početkom ožujka. Kod uzgoja u grijanim klijalištima, bitno je redovito zalijevanje zato što zbog viših temperatura i manjka vlage u zraku dolazi do češćeg i bržeg isušivanja tla ili uzgojnog supstrata. Upotrebljavaju se standardni kontejneri za proizvodnju presadnica. Za ovu metodu uzgoja potrebno je 1 - 1,5 kg/ha sjemena. Biljke se uzgajaju u zatvorenom dok ne dosegnu visinu od 8 cm, nakon čega se prvo aklimatiziraju na vanjske uvjete postupnim izlaganjem vanjskim temperaturama, a zatim se konačno presađuju na otvoreno, u vrt ili polje.

Uzgoj u posudama

Buhač se može sijati i u posude, ali bitno je da temperaturni uvjeti budu slični ili isti kao u uzgoju u zatvorenom, odnosno da posude budu smještene na toplom mjestu do klijanja sjemena. Sjeme se sije u posude gdje će klijati, a biljke se iz posude presađuju kada ojačaju i kada se korijen dovoljno razvije. Supstrat u posudama može biti mješavina pjeskovitog tla i malo komposta ili organskog gnoja. Kod uzgoja u posudama također treba voditi računa da se sjeme ne sije na preveliku dubinu. Isto tako, posude do nicanja mlade biljke trebaju biti u mraku ili pokrivene.

Održavanje nasada

Najvažnije mjere održavanja nasada buhača podrazumijevaju plijevljenje korova i nagrtanje biljaka. S obzirom na to da je buhač višegodišnja biljka te da na istoj površini ostaje desetak godina, potrebno je uzgojnu površinu održavati nezakorovljenu. Korov se može suzbijati ručno (ako je površina manja te ako je dostupna radna snaga) ili strojno specijaliziranom mehanizacijom. Nagrtanje biljaka se vrši u zimskim i jesenskim mjesecima, kada su vanjske temperature niže. Svrha nagrtanja je bolje ukorjenjivanje biljaka, odnosno povećan rast dopunskog korijena, što posljedično utječe na bolje primanje hraniva iz površinskog sloja tla.

Održavanje i njega

Usjev buhača zahtjeva tijekom i van sezone cvatnje. Osim redovnog zalijevanja i prihrane, potrebna je kontrola korova, koja podrazumijeva plijevljenje ili okopavanje. Njega podrazumijeva i odstranjivanje suhih dijelova biljke te prevenciju i suzbijanje štetnika i bolesti. Uzgoj buhača je najosjetljiviji pri fazi nicanja sjemena te u prvoj godini rasta te tada zahtijeva pojačane mjere njege i održavanja.

Zalijevanje

S obzirom na to da je buhač mediteranska biljka koja uspijeva u siromašnim tlima, nema velike potrebe za navodnjavanjem. Ipak, za uspješan uzgoj je potrebno biljci osigurati dostatne količine vode, posebno u određenim fazama razvoja. Navodnjavanje se obavlja nakon sjetve sjemena ili sadnje presadnica. Kada dalmatinski buhač cvate, obilije količine vode su nepoželjne te mogu utjecati na kvalitetu cvijeta i sintetiziranog piretrina.

Gnojidba

Skromno tlo na staništima buhača (kamenjar, pjeskovito tlo) je siromašno hranivima, što znači da buhač nije vrsta koja zahtjeva obilnu gnojidbu. Ipak, sadržaj mikro i makro elemenata u tlu utječe na dubinu prodiranja korijena, razgranatost korijena, opseg i visinu biljke, broj i prinos cvjetova i sadržaj piretrina. Cvijet je glavni razlog uzgoja buhača, što znači da je potrebno osigurati dovoljne količine fosfora u tlu (fosfor je element koji utječe na pravilno formiranje cvijeta). Isto tako, s obzirom na to da buhač raste na umjereno do blago kiselim tlima, moguća je pojava imobilizacije fosfora te posljedično smanjen prinos.

Ovisno o kemijskom i fizikalnom sastavu tla, potrebno je tlo prihranjivati dušikom u količini od 70 - 90 kg/ha, fosforom 100 - 120 kg/ha i kalijem 100 - 130 kg/ha. Gnojidba fosforom i kalijem se može obaviti prilikom osnovne obrade tla, dok se gnojidba dušikom može rasporediti na dva dijela - pola pri osnovnoj gnojidbi i pola pri kretanju vegetacije. Proljetna prihrana se obavlja 10-ak cm od biljaka, na dubinu 10 - 15 cm. Buhač se može gnojiti i organskim gnojivom, u količini od 10 - 30 t/ha.

Razmnožavanje

Buhač se u prirodi razmnožava uglavnom generativnim putem, odbacujući dozrelo sjeme. Za potrebe uzgoja, buhač se može razmnožavati generativno i vegetativno, odnosno sjetvom , proizvodnjom presadnica u klijalištima ili dijeljenjem buseva.

Presađivanje

Kod presadnje presadnica bitno je osigurati biljci dovoljne količine vode i pravilno pripremiti, odnosno prorahliti tlo. Presadnja na otvoreno se obavlja nakon što presadnice buhača narastu veće od 8 cm, u travnju ili početkom svibnja, ovisno o vremenu sjetve. Presadnice biljaka koje su se uzgajale dijeljenjem buseva ili proizvodnjom u klijalištima su već razvijene prilikom presadnje, zbog čega imaju kraće vegetacijsko razdoblje.

Pomlađivanje

Buhač je višegodišnji zeljasti grm koji u pravilu ne naraste veći od 100 cm. Stoga je od mjera pomlađivanja potrebno primijeniti samo uklanjanje suhih listova i cvjetnih glavica, kako bi se stvorio prostor za nove.

Prorjeđivanje

Buhač je grmolika biljka koja ne razvija gustu nadzemnu biljnu masu, zbog čega ne zahtjeva prorjeđivanje svake godine. Prorjeđivanje se provodi kako bi se u unutrašnjosti grma postigli prozračniji uvjeti, koji su preventivna mjera protiv razvoja gljivičnih i drugih oboljenja. Ukoliko je unutrašnjost grma pregusta, tada se može vršiti prorjeđivanje nerodnih i starijih izboja. Prorjeđivanje se provodi u fazi mirovanja cvatnje, dake, idealno u zimskim mjesecima.

Rezidba

Kod buhača nije potrebna rezidba kako bi se održavao odnos rodnih i nerodnih cvjetnih izboja. Jedino je potrebno odstraniti suhe cvjetove i listove te biljne dijelove koji su potencijalno zaraženi nekom od biljnih bolesti buhača. Kao i prorjeđivanje, rezidba se odvija u fazi mirovanja cvatnje.

Priprema za sljedeću sezonu

Priprema za sljedeću sezonu podrazumijeva sakupljanje sjemena i pripremu tla. Ako se sjeme skuplja iz zasađenog nasada buhača, nije dobra zakašnjela berba cvjetnih glavica zato što dolazi do osipanja krupnog sjemena, koje je najbolje za sjetvu. Kod pripreme tla za sljedeću sezonu treba tlo usitniti, ako je krupnije teksture. Također, predsjetvena priprema tla služi za uklanjanje mikrodepresija na površini, koje često mogu uzrokovati probleme pri sjetvi i nicanju sjemena. U proljeće i jesen potrebno je obaviti kontrolu korova u međuredovima kako ne bi došlo do kompeticije i prevladavanja nepoželjnih korova.

Bolesti

Bolesti buhača mogu značajno smanjiti ili u potpunosti uništiti prinos i kvalitetu cvjetnih glavica. Ekološki uvjeti koji pogoduju razvoju bolesti su povećana relativna vlažnost zraka i oborine za vrijeme toplog vremena, odnosno viših temperatura zraka. Najčešći uzročnici bolesti su: Stagonosporopsis tanaceti, Alternaria tenuissima, Sclerotinia sclerotiorum, Botrytis cinerea, Didymella tanaceti, Itersonilia perplexans, Stemphylium botryosum, Fusarium spp. i Colletotrichum tanaceti i mnogi drugi. Preventivne mjere su: sadnja otpornih kultivara, sadnja manjeg sklopa i sadnja usjeva na primjerenim mjestima za uzgoj buhača (drenirana tla bez velikih depresija).

Stagonosporopsis tanaceti

Uzročnik ove bolesti je parazitska gljivica, najvažniji uzročnik bolesti buhača. Bolest se javlja rano u proljeće, a najveću štetu uzrokuje u kasno proljeće i ljeto. Oboljenja buhača od ove gljivice se više javljaju u hladnijim i vlažnijim područjima. Gljivica može inficirati sjeme, hraneći se klicom, a može parazitirati na lišću i stabljici. Uzrokuje nekrozu živih stanica i hrani se mrtvim stanicama. SImptomi napada su: nekroza rubova lišća, otpadanje lista i odumiranje biljke, savijanje zaražene stabljike pri vrhu (poprimaju oblik udice), cvjetni pupovi odumiru. Na listovima i stabljikama se pojavljuju piknidi. Spore gljive mogu u tlu preživjeti 30 tjedana.

Najčešći način tretiranja ove gljivice u konvencionalnoj proizvodnji su fungicidi. Isto tako, fungicidi se primjenjuju za tretiranje zaraženog sjemena.

Colletotrichum tanaceti

Ova parazitska gljiva također preferira toplo i vlažno vrijeme. Može uzrokovati antraknozu kod buhača, odnosno smeđih mrlja na lišću. Gljiva sa hifama prodire u stanice lista te uništava zdrave stanice, što posljedično dovodi do umiranja biljke. Simptomi infekcije su vodene lezije koje se s vremenom pretvore u nekrotične lezije. Ova bolest se također tretira fungicidima, a preventivne mjere su prorjeđivanje gustih grmova kako bi se vlaga što manje zadržavala.

Sclerotinia sclerotiorum

Gljiva uzrokuje truljenje korjenovog vrata i cvjetova dalmatinskog buhača. Cvjetovi trule za vrijeme cvatnje, a korijenov vrat može trunuti tijekom cijele vegetacije. Gljiva formira pamučne micelije koje u tlu mogu preživjeti i do 8 godina. Hife prodiru u biljno tkivo i izazivaju infekciju, koja uzrokuje uginuće biljke. Infekcija cvjeta nastaje tako što spore koje lete zrakom nakon nekog vremena padaju na cvijet. Tretiranje se isto obavlja fungicidnim sredstvom.

Štetnici

Zbog insekticidnog svojstva aktivne tvari buhača, odnosno piretrina, buhač je vrlo otporan na štetnike. Ipak, napadi štetnika su mogući, iako u manjim mjerama. Štetnici koji napadaju buhač su: tripsi (Thrips nigropilosus, Thrips tabaci, Haplothrips gowdeyi), uši (Myzus persica, Brachycaudus helichrysi), stjenice (Nysius sp.), grinje (Tetranychus ludeni) i nematode (Meloidogyne hapla).

Buhačev trips

Ova vrsta štetnika siše biljne sokove buhača te uzrokuje sitne ožiljke na listovima. Tijelo i noge su uglavnom žute, imaju svijetlo smeđe nijanse na prsnom košu, smeđu glavu, žute antene, blijeda krila i glavu s parom ocelarnih četina. Nisu zabilježeni značajniji napadi ovog štetnika na buhaču. Štete pojedinih podvrsta tripsa su prepoznatljive po nastanku nekrotičnih pjega na mjestu ožiljka.

Crveni pauk

Crveni pauk je sitan štetnik i uzrokuje slične simptome i štete kao i tripsi: hrani se biljnim sokovima iz lišća, te na mjestima uboda nakon određenog vremena nastaju nekrotične pjegice koje zahvaćaju cijeli list. List se može osušiti, ako je zaraza jaka. U početku napada, crveni pauk se nalazi na naličju mlađeg lišća koje se kovrča i biva zapredeno paučinom, a kasnije se širi na stabljiku i zahvaća cijelu biljku.

Upotreba

Buhač se dugo vremena upotrebljuje prvenstveno u domaćinstvu, ali i u industriji. Stari narodi su još davno prepoznali repelentna i insekticidna svojstva buhača te su ga upotrebljavali u domaćinstvu u obliku praha, spreja i šampona za zaštitu od uši, komaraca i mravi. Upotrebljava se i u skladištenju poljoprivrednih kultura, posebno za zaštitu voća, povrća i ratarskih kultura. U veterini se koristi za suzbijanje krpelja, uši i buha te je preparat od buhača jedan od ekološki prihvatljivih preparata za suzbijanje štetnika u ekološkoj poljoprivredi. Osim toga, upotrebljava se u kulinarstvu, medicini i kozmetici.

Berba

Berba buhača se odvija višekratno zato što ne cvate ravnomjerno. Dalmatinski buhač se u Hrvatskoj tradicionalno bere oko 13.6. i traje do kolovoza. Cvjetovi dalmatinskog buhača se beru već u prvoj godini vegetacije, ali puni rod se očekuje od druge godine. Vrijeme berbe je važan čimbenik pri berbi buhača, zato što vrijeme ima velik utjecaj na sadržaj piretrina u cvjetnim glavicama. Berba počinje 3 - 4 dana nakon cvatnje, kada jezičasti (bijeli) cvjetovi stoje vodoravno i kada je ¾ cjevastih (žutih) cvjetova otvoreno. Tada se u cvijetu nalazi najveća koncentracija piretrina.

Berba se može obavljati ručno, sa češljevima za berbu ili strojno, specijaliziranim kombajnima. Prednost ručne berbe je selektivno branje onih cvjetnih glavica u kojima je veći sadržaj piretrina. Berba se obavlja kada je suho, vruće i sunčano vrijeme. U prvoj godini prinos iznosi oko 100 - 200 kg/ha, a u narednim godinama 700 - 1.200 kg/ha.

Sušenje

Ubrane glavice buhača se mogu sušiti u sušarama, na kontroliranim temperaturama ili na suncu. Ako se suše u sušarama, temperatura ne treba biti veća od 50°C. Kod sušenja na suncu treba biti na oprezu zato što je piretrin fotolabilan spoj koji se pod utjecajem sunca može razgraditi na neaktivne spojeve. Stoga je bolje sušiti u hladu, pod nadstrešnicom. Cvjetovi se suše dok sadržaj vlage ne iznosi 10 - 20%.

Nakon sušenja obavlja se odstranjivanje stabljika, listova i dijelova cvijeta kako bi se dobila očišćena masa. Odnos zelene i suhe mase je nakon sušenja 4:1.

Skladištenje

Skladištenje cvjetova i sjemena obavlja se u jutenim ili papirnatim vrećama. Piretrin se u usitnjenim cvjetnim glavicama može najmanje 6 mjeseci, pri temperaturi od -5 do -2°C. Svježe ubrani cvjetovi se mogu čuvati oko 10 dana, na sobnoj temperaturi u hermetički zatvorenim kontejnerima, dok se sušeni mogu čuvati do nekoliko mjeseci. Jedna od metoda skladištenja je i prah buhača uroniti u sezamovo ili mineralno ulje, a mogu se dodati i antioksidativna sredstva u svrhu dodatne zaštite od oksidacije. Kod dorade, cvjetove buhača je bolje što više usitniti, jer usitnjeni prah cvjetova sadrži 30 - 50% više aktivne tvari od neusitnjenog.

Medicina

Buhač se u medicinske svrhe koristi zbog terapeutskih i repelentnih svojstava koji se pripisuju spoju piretrinu i eteričnim uljima. Preporučuje se koristiti protiv kašlja i plućnih oboljenja kao što je bronhitis. Eterično ulje buhača može se koristiti za inhaliranje dišnih puteva. U narodnoj medicini se koristi za liječenje crijevnih nametnika. Osim toga, koristi se za prevenciju raznih bolesti koje prenose komarci, tako što djeluje kao repelent i prirodni insekticid. Zahvaljujući buhaču, mnoge zemlje trećeg svijeta se uspješno bore protiv bolesti koje prenose komarci i drugi insekti. U ljudskom organizmu piretrin se slabo apsorbira u probavnom i dišnom traktu te putem kože. U slučaju apsorpcije hidroliziraju se u crijevima i tkivima i brzo izlučuju iz tijela u obliku fekalija ili urina, bez nakupljanja u organizmu.

Kozmetika

Svi aktivni spojevi buhača uglavnom nisu agresivni za kožu. Ipak, kozmetički pripravci koji sadrže aktivni spoj piretrin se ne proizvode često, već se proizvode proizvodi iz kojih se prethodno izolirao piretrin. Takvi proizvodi imaju antioksidativni, ublažujući te smirujući učinak na kožu te mogu pomoći pri smanjenju crvenila kože.

Gospodarstvo

Najčešća upotreba buhača u gospodarstvu je u području poljoprivrede i veterine. Ovaj prirodni biljni insekticid je registriran u sustavu ekološki dozvoljenih poljoprivrednih preparata za suzbijanje štetnika. Posebno je učinkovit u suzbijanju grahovog žižka. U komercijalne formule se dodaju i drugi poboljšivači, na primjer piperonil butoksid, koji djeluje tako što sprječava rad enzima koji kukcima omogućava razgradnju piretrina te na taj način povećava učinkovitost piretrina. Osim što mirisom odbija štetnike i služi kao zaštita uskladištene hrane, primjenjuje se i kao učinkoviti kontaktni insekticid. Prednost primjene piretrina iz buhača u gospodarstvu je ta što nema negativnih posljedica na ljude i toplokrvne životinje, ne predstavlja opasnost za okoliš te se brzo razgrađuje u tlu.

Zanimljivosti

Prah pripremljen od suhih cvjetnih glavica stoljećima se koristio u kućanstvima, tradicijskim poljoprivrednim sustavima. Godine 1840. dubrovački ljekarnik Antun Drobac je otkrio insekticidnu moć buhača. Već 1854. godine započinje intenzivni uzgoj buhača u okolici Dubrovnika, a kasnije i u ostalim dijelovima Dalmacije. Seljaci su često na otocima podmetali požare u šumama kako bi na vatrom opustošenom zemljištu mogli sijati buhač. Tijekom povijesti buhač se koristio za: posipanje pukotina u podu, zidova, postelja; proizvodnju buhačeve svijeće (kao repelent protiv komaraca); tinkture s alkoholom i eteričnim uljima za mazanje tijela; korištenje u kožarama i suknarama za posipavanje koža i tkanina; zaštitu bilja (kao otopina i buhačev sapun); prašenje stoke (protiv buha i drugih nametnika).

Godine 1924. identificirana je aktivna sastavnica - piretrin. Spoj su otkrili znanstvenici Staudinger i Lavoslav Ružička. Kasnije su otkriveni i drugi spojevi buhača - cinerin i jasmolin. U drugoj polovici 20. stoljeća su se prvi put sintetizirali sintetički piretroidi, koji su slične kemijske strukture kao i prirodni, ali više toksični za ljude i toplokrvne životinje. Tijekom "vinske krize" uzrokovane filokserom (1910. - 1930.) najveća proizvodnja buhača je bila u Hrvatskoj te je tada buhač bio jedina kultura koju se isplatilo uzgajati u zapuštenim vinogradima. Uzgajao se diljem Dalmacije, na površini od 2.100 ha.

Godine 1924. buhač je introduciran u Keniju, a zatim u Japan i drugdje. Od 1930. do početka Drugog svjetskog rata proizvodnja se smanjuje i gotovo prestaje pojavom preparata na bazi DDT-a. Oko 1945. godine Kenija postaje najveći proizvođač dalmatinskog buhača, a danas zauzima vodeće mjesto (oko 70% svjetske proizvodnje).

"Flores Crisanthemi" - prah dalmatinskog buhača korišten u suzbijanju komaraca i ušiju na ljudima, prodavan po europskim ljekarnama.

Od 1885. godine osušeni cvjetovi uzgojeni u Dalmaciji su se izvozili i u SAD.

U prodaji je bio prah od smrvljenih cvjetnih glavica pod trgovačkim nazivom Tanatoxin, koji su proizvodili braća Sinčić, sa Supetra na Braču.

Tijekom II svjetskog rata u Keniji se proizvodila velika količina praha buhača koji je koristila saveznička vojska u tretiranju uši suzbijanju komaraca malaričara.

Usitnjeni cvjetovi buhača stavljali su se u spirale, koje su se palile kroz noć i na taj način proizvodio dim koji je djelovao repelentno ili insekticidno u ljudskim nastambama.

60-tih godina 20. stoljeća bilo je nekoliko pokušaja revitalizacije uzgoja dalmatinskog buhača kod nas. Stanica za južne kulture u Dubrovniku bavila se oplemenjivanjem domaćeg samoniklog buhača u Hrvatskoj. Prirodne populacije buhača križane s kemijskim buhačem koji je sadržavao 2,5% piretrina, te su dobivene biljke sa sadržajem piretrina do 1,5%. Stvorene su selekcije i kultivari Devetak, Tabain i Bakarić koje su s prestankom proizvodnje buhača u Hrvatskoj nažalost i nestale.

Od 1950. godine ekstrakt piretrina je dodavan alkoholnoj otopini čime je tretirana pitka voda u Europi u svrhu suzbijanja vodenbabure (Asellus aquaticus L.), koja je čepila filtere za vodu te tako predstavljala problem za mnoge ljude.

Foto: WikimediaImages / Pixabay