Oman

Oman (lat. Inula helenium) korovska je biljka koja se ubraja u red najstarijih biljaka te vrste. Potječe iz porodice glavočika (Asteraceae, Compositae). Dolazi s prostora Europe i sjeverne Azije, te kao takva najbolje uspijeva u umjerenim ljetnim klimama. Može je se vidjeti na poljima, čistinama, vrtovima s različitim biljem ili među brojnim divljim cvijećem kao i uz ceste. Drugi najpoznatiji naziv joj je elecampane. Zbog svojih cvjetova dosta podsjeća na suncokret.

Kruta je višegodišnja zeljasta biljka koja može narasti do 2 m, te se sastoji od nazubljenih listova koji imaju oblik elipse te mogu biti dugi do 30 cm. Vrlo je jednostavna za uzgoj. Donja strana listova je bijela zbog debelog sloja, takozvane, vune, dok je gornja strana zelena sa sitnim dlačicama po svojoj površini. Kao takvi, listovi se smanjuju prema vrhu biljke. Cvjetovi su žuti i široki do 5 cm te cvjetaju u periodu od srpnja do rujna. Glava cvijeta je nešto tamnija od latica, kojih je otprilike 100.

Stabljika omana je prekrivena sitnim dlačicama, čiji je korijen debeo, razgranat i sluzav te gorkog okusa. Kao takav tolerira različite vrste tla od pjeskovitih do glinastih. Najbolje uspijeva u vlažnim, dobro dreniranim tlima s puno sunca ili u polusjeni. U područjima gdje postoji mogućnost izlaganja vjetru trebaju oslonac budući da mogu narasti dosta visoko za korovsku biljku.

Srodnici

• Afrička ivančica
• Ambrozija
• Arnika
• Artičoka
• Bidens (dvozub)
• Buhač
• Čičoka
• Cikorija
• Crni korijen
• Dalija
• Ehinacea
• Endivija
• Estragon
• Gerber
• Ivančica ili margareta
• Kadifa ili kadifica
• Kamilica
• Kanarska ivančica
• Krizantema
• Maslačak
• Neven
• Pelin
• Radič
• Rudbekija
• Runolist
• Salata
• Sikavica
• Slatki pelin
• Smilje
• Stevia ili stevija
• Stolisnik ili hajdučka trava
• Suncokret
• Tratinčica

Vrste omana

U fazi dok još nema cvijeta, biljku se često mijenja s drugim korovskim biljkama. Nalikuju jedna na drugu posebice zbog stabljike, koja je duguljasta, i oblika listova te njihove hrapavosti. Postoji preko 80 vrsta omana, a najpoznatije vrste su Hookerova buha, livadska buha, vrboliki oman, gustolisnati oman, hrapavodlaki oman te bjelušina

Hookerova buha

Hokerova buha (Inula hookeri) može narasti do 90 cm visine, sa širinom do 60 cm i vrlo često raste u grupi 1 - 3 sadnice. Sjeme ove vrste se sadi u proljeće ili jesen, a vrijeme cvjetanja je u periodu od kasnog ljeta do rane jeseni. Uživa u polusjeni, a najbolje uspjeva na dobro dreniranom tlu. Privlači leptire i ptice, a kao i oman, može je se naći među divljim cvijećem i biljem. Potječe s Himalaja te raste na visini od 2.400 - 3.600 m.

Livadska buha

Livadska buha (Inula britannica) je trajnica koja također može narasti do 90 cm visine i oko 50 cm širine. Samooplodna je biljka, a oprašuju je pčele i muhe. Cvjeta u periodu od kolovoza do listopada, te kao i ostale vrste, daje žute cvjetove. Raste na suncu te zbog toga tlo mora biti vlažno ili mokro s blago alkalnom pH vrijednošću. Jedna je od rijetkih biljaka koju ne napadaju štetnici i bolesti. Zanimljivo za ovu vrstu jeste da je 2010. godine dodana na federalni popis štetnih korova u Sjedinjenim Američkim Državama.

Vrboliki oman

Vrboliki oman (Inula salicina) je vrsta koja je rjeđe rasprostranjena nego ostale ali je se može vidjeti na području od Japana do Portugala. Otkrivena je oko 1753. godine. Listovi su joj dosta manji od listova omana, cvjetovi su vrlo slični, dok je stabljika tanka, uska i grubo dlakava. Može narasti do 60 cm. Biljka je vrlo zahvalna budući da se može prilagoditi različitim uvjetima okoliša.

Gustolisnati oman

Gustolisnati oman (Inula spiraeifolia) je također višegodišnja biljka koja pripada porodici Asteraceace. Trajnica je koja stvara sjeme te cvjeta u srpnju i kolovozu. Cvjetovi su joj žutozeleni dok su listovi jednostavni i nazubljeni. Najzastupljenija je u južnom dijelu Europe te kao takva najbolje uspijeva na suncu u pjeskovitoj ilovači, a može podnijeti temperaturu do -23°C.

Hrapavodlaki oman

Hrapavodlaki oman (Inula hirta) poznata je po dlakavosti stabljike odakle i potječe ovaj naziv. Ujedno je stabljika i prugasta. Može narasti između 20-40 cm. Listovi su nepravilno raspoređeni i nazubljeni te mogu biti do 50 mm duljine. Cvjetovi su hemfroditni i svjetložuti s promjerom 35 - 50 mm. Period cvjetanja je od svibnja do kraja rujna.

Bjelušina

Bjelušina (Inula verbascifolia) je trajnica koja raste na prostoru jugoistočne Europe. Često se može naći u pukotinama stijena ili zidova starih kuća na sunčanim mjestima. Često se može čuti da je netko naziva bijela kadulja. Ime je dobila po svijetli, gotovo bijelim listovima koji prekrivaju cijelu njenu stabljiku smanjujući svoju veličinu prema vrhu. Bjelušina može narasti 20-50 cm, a cvjetovi, koji su jarkožuti, mogu biti promjera oko 1 cm. Period cvjetanja im je od lipnja do kolovoza nakon čega se cvijet suši.

Uzgoj omana

Oman se kao korovska biljka vrlo lako širi. Karakterističan je za područja s dugim, toplim periodima te kao takva zahtijeva dosta sunčeve svjetlosti iako neke vrste više vole polusjenu, ali nikako duboki hlad. Dobro uspijeva na svim vrstama tla, a za njen uzgoj je najvažnije da je tlo dobro drenirano, odnosno dosta vlažno. Ne treba gnojivo da bi rasla. Može se uzgajati iz sjemena ili direktnom sadnjom u zemlju sredinom proljeća. Jako je važno znati da biljka neće cvjetati prvu godinu nakon sadnje. Period cvjetanja mu je od ranog ljeta do rane jeseni što je dosta dugo za biljku, a vrlo brzo nakon cvjetanja propadaju.

Tlo

Izuzetno je zahvalna biljka koja tolerira, gotovo sve vrste tla, a pH vrijednosti tla u rasponu 6,5 - 7,5. Najbitnije joj je da je tlo dobro drenirano te da zadržava vlažnost dovoljno dugo. Iako se može uzgajati u rasponima tla od pijeska do gline, ipak, najbolje uspjeva u ilovači.

Da bi se razvio zdrav korijen, oman se ne smije tretirati umjetnim gnojivima, samo prirodnim kompostom koji se stavlja oko dna kako bi se sačuvala vlažnost, budući da je biljka veći dio dana izložena suncu. Pretjerano zalijevanje može ugušiti korijen.

Klima

Izvorno podrijetlom s prostora Europe i sjeverne Azije, sada je zastupljen širom svijeta te se vremenom prilagodio svim klimatskim uvjetima. Ipak, najbolje uspijeva na prostorima gdje su ljeta blaga i temperature otprilike 25°C. Izbjegava se njegova sadnja u totalnoj sjeni jer neće uspjeti. Najbolje podnosi sunčano do polusjenovito mjesto. Podnose temperature do čak -29°C.

Vrijeme sadnje

Sadnja omana vrši se u jesen ili u proljeće, odnosno kada je biljka u fazi vegetacije. Ako se odluči za sadnju biljke u jesen (rujan), treba pričekati da prođe faza cvjetanja. Ako se sadnja odgodi za proljeće (najčešće ožujak), tada je potrebno pričekati da temperatura bude oko 16°C te saditi na mjesto gdje će većinu vremena biti izložene suncu. Važno je napomenuti da će biljka prve godine samo listati, dok će u drugoj godini davati cvjetove.

Slaganje kultura

Iako je biljka koja se jednostavno razmnožava i širi te može uspjeti na različitim površinama, uz cestu, na livadama, okružena različitim biljem, ipak najbolje uspijeva ako se nalazi oko nekih, njoj, kompatibilnih biljaka. Te biljke čuvaju tlo vlažnim te pospješuju rast biljke posebno nakon sadnje gdje joj je za cvjetanje potrebno i do dvije godine. Biljke koje se sade uz oman najčešće su ruska kadulja, dalija, ukrasne trave, ehinaceja, agastača te monarda.

Sadnja omana

Za sadnju omana potrebno je prethodno pripremiti tlo u smislu čišćenja površine budući da mu treba dosta prostora za rast. Oman se može saditi direktno u zemlju sijanjem sjemena ili sadnjom sadnice koja je određeni period provela u zatvorenom prostoru da bi postigla dovoljnu debljinu korijena i veličinu stabljike koja joj omogućuje lakše prilagođavanje vanjskim uvjetima. Iako se danas ne sade toliko često, može ih se kupiti u lončanicama u rasadnicima. Savjetuje se da se sadnice sade u polusjenu. Svaka sadnica mora biti na udaljenosti od otprilike 30 cm kako bi se nesmetano širile te kako se korijenje biljaka ne bi međusobno ispreplelo.

Sadnja sjemena

Sadnja biljke iz sjemena moguća je na dva načina. Direktnom sadnjom sjemena u zemlju ili sadnjom sjemena u posudu u zatvorenom prostoru. Ako se oman sadi direktnim sijanjem sjemena u zemlju potrebno je pričekati da prođe sva opasnost od mraza. Sijanje sjemena, kao i sadnja sadnica zahtijeva određenu udaljenost između svake biljke budući da biljka prilikom rasta može postići širinu od otprilike 50 cm.

Ako se odlučimo za sadnju biljke u zatvorenom prostoru, to mora biti nekoliko tjedana prije posljednjeg mraza. U oba slučaja, sjeme se sadi ispod tankog sloja zemlje i osigurava se dovoljna količina svjetlosti kako bi biljka mogla nesmetano rasti. Očekivani period klijanja sjemena je otprilike dva tjedna nakon sadnje, na temperaturi 15 - 20°C.

Sadnja sadnice

Nakon što je biljka provela određeni period u zatvorenom prostoru pod određenim uvjetima, spremna je za sadnju, odnosno presađivanje. Prije sadnje tlo je potrebno prehraniti isključivo organskim gnojivom, a umjetno se treba izbjegavati.

U prethodno iskopanu rupu dodati drenažni sloj te prirodno gnojivo. Nakon toga potrebno je posaditi biljku s tim da se mora paziti na njeno korijenje koje se ne smije zbiti nego se mora ostaviti dovoljno prostora u rupi kako bi se ono moglo nesmetano širiti. Upravo se zbog tog razloga pri sadnji rade određeni razmaci između biljaka. Poslije sadnje potrebno je temeljito zaliti.

Uzgoj u vrtu

Biljka oman sadi se u vrtu na mjesto koje je osunčano ili u polusjeni, obično za vrijeme vegetacije biljke. Ako se sadi sjeme, ono se mora pokriti tankim slojem zemlje da bi što bolje moglo apsorbirati sunce. Sjeme će proklijati u prosjeku  7 - 14 dana, ali se cvjetanje ne može očekivati prve godine.

Biljkama je potrebno osigurati dovoljno razmaka kako bi ih se moglo prehraniti prirodnim gnojivom što će poboljšati njen rast i kvalitetu korijena budući da je korijen dio biljke koji se najviše koristi. Svako proljeće tlo oko biljke se čisti od korova. Obično je se može naći među samoniklim biljem ili se planski sadi u okruženju, nekih njoj, kompatibilnih biljaka.

Uzgoj u plasteniku

Sijanje sjemena omana počinje se otprilike 6 - 8 tjedana prije posljednjeg mraza, najčešće u rano proljeće. Brzina klijanja ovisi o količini svjetlosti, a mora mu se osigurati i određena temperatura. Period koji provodi u stakleniku jeste period klijanja, odnosno do pojave prvih listova nakon čega je spremna za presađivanje.

Uzgoj u posudama

Posude u koje će se saditi biljka potrebno je prethodno pripremiti. Dno posude je potrebno probušiti kako se ne bi skupljao višak vode, odnosno kako bi mogao nesmetano otjecati. Prvo se stavlja drenirani sloj preko kojeg ide zemlja pomiješana s organskim gnojivom. Sjeme stavljamo ispod tankog sloja zemlje ili pritisnemo rukom plitko u zemlju.

Nakon toga potrebno ga je zaliti te izložiti sunčevoj svjetlosti koje će mu pomoći ubrzati klijanje. Ako je u posudi posađeno više sjemena biljke, prilikom presađivanja korijene je potrebno odvojiti te svaku biljku saditi posebno.

Održavanje nasada

Kontinuirano održavanje nasada odnosi se na uklanjanje suhih grana i listova koji se mogu pojaviti u bilo kojem vremenskom periodu, ovisno o tome jesmo li biljku previše zanemarili. Pretjerano zalijevanje može biljku uništiti pa je potrebno paziti da primi određenu količinu vode posebno u ljetnim mjesecima. Češće zalijevanje se preporučuje u prvoj godini sadnje kada je bitno održati biljku, a formiranje cvjetova se može očekivati tek sljedeće godine.

Uništavanjem biljke uništava se i njen korijen koji je najbitniji dio ove biljke budući da se koristi u raznim djelatnostima. Iako je otporna na brojne bolesti i štetnike ipak ju je dobro okružiti nekim biljkama koje su njoj kompatibilne, odnosno koje odvlače štetnike te tako sprječava uništavanje i propadanje biljke.

Održavanje i njega

Oman kao korovska zeljasta biljka ne zahtijeva pretjeranu njegu. Dovoljno mu je osigurati razmak kako bi se mogao nesmetano širiti te ga prehraniti u periodu kada za to dođe vrijeme, najčešće u jesen ili proljeće. Odnosno, ako se biljka presadila onda poslije sadnje ili ako je već posađena, onda za vrijeme vegetacije kada nestane cvijet. Prilikom prehranjivanja biljke moramo ukloniti drugi korov koji se skuplja oko nje te je sprječava u rastu.

Zalijevanje

Redovno zalijevanje je potrebno kako bi se biljka razvila i kako bi procvjetala. U proljeće se savjetuje intenzivnije tretiranje vodom, a osobito prve dvije godine nakon sadnje. Tako ćemo pomoći da biljka stvori zdrav korijen što je osnovni preduvjet za berbu. Kao rezultat toga su narančasto-žuti cvjetovi koji se pojavljuju početkom ljeta te su prisutni do jeseni. Tlo nikako ne smije biti natopljeno jer to može dovesti do uvenuća. Organski kompost je potrebno staviti na površinu zemlje, oko biljaka kako bi im se omogućilo prehranjivanje te zadržavanje vlage.

Gnojidba

Budući da je korovska biljka koja se vrlo lako širi, redovna gnojidba nije potrebna. Brzorastuća je biljka i potrebno ju je prehraniti kada iscrpi sve hranjive tvari u tlu. Ako se planira koristiti korijen biljke za medicinske potrebe, dovoljno je u proljeće biljku prehraniti prirodnim kompostom.

Umjetno gnojivo ili hranu za cvijeće je potrebno izbjegavati. Gnojidba se prakticira tijekom vegetacije. Ako se uzgaja u posudi, prehranjivanje je potrebno jednom godišnje ili kada naraste toliko da se njegova veličina udvostruči. U tom slučaju ga je potrebno presaditi u veću posudu te nakon toga prehraniti.

Razmnožavanje

Kao i kod većine biljaka tako i kod ove vrste, razmnožavanje se vrši u jesen, kada biljka završi s cvjetanjem i berbom. U idealnim uvjetima temperature (10°C) i tla razmnožavanje se može vršiti i sijanjem. Razmnožavanje reznicama se vrši tako da se ukloni otprilike 5 cm zdravog korijena biljke koji sadrži oko i može se podijeliti na sekcije. Korijen se uzima u jesen te se drži u posudama za vrijeme zime i sadi se sljedećeg proljeća.

Ako se reznice sade vani, one moraju biti 30 cm duboke i 30 cm odmaknute jedna od druge. Nakon toga, biljka bi trebala biti zrela i spremna za berbu za dvije godine. Hermafroditna je biljka koju oprašuju pčele i leptiri.

Presađivanje

Presađivanje biljke se vrši nakon što se sjeme biljke posijalo u blokovima zemlje ili u posudama, obično u proljeće ili ljeto. Prethodno se sjeme skine s vrha istrošenih cvjetnih glavica i ostavi se sušiti dok se tamne sjemenke ne budu mogle odvojiti od nastavaka. Sjeme se zbije na vrh posude ili bloka i kao takvog potrebno ga je držati do klijanja odnosno do pojave barem dva lista, nakon čega je spreman za presađivanje.

Također se ne smije zanemariti njegovo tretiranje vodom posebice u periodu rasta kada postoji velika mogućnost propadanja sjemena, pa se zato tlo mora držati vlažnim. Nakon što sadnice budu dobro ukorijenjene, biljka se presađuje u vrt s blokovima, a idealna temperatura za to je oko 16°C. Kao takav spreman je za berbu obično nakon dvije godine.

Pomlađivanje

Skoro svaku biljku, pa tako i ovu, potrebno je povremeno pomladiti. Pomlađivanje se odnosi na uklanjanje uvelog lišća i propalih cvjetova s biljke kako bi joj se dalo prostora za širenje i ponovno cvjetanje. Njihovim uklanjanjem ne štiti se samo ta biljka nego i ostale u njenom okruženju jer smanjuju mogućnost obolijevanja kako stabljike tako i korijena.

U rano proljeće, kada je još u fazi vegetacije, vrši se pomlađivanje skidanjem mrtvih dijelova s biljke te je se tako priprema za period cvjetanja. Nakon pomlađivanja biljke, prehranjuje se stajskim gnojivom oko baze biljke.

Prorjeđivanje

Oman ne zahtijeva klasični način prorjeđivanja. Samom sadnjom biljke na određenoj udaljenosti osigurali smo dovoljan prostor za rast te nije potrebno nikakvo prorjeđivanje. Jedino prorjeđivanje jeste ono prethodno navedeno u smislu uklanjanja suhih grana i listova. Nakon što procvjeta, cvijet omana je potrebno ukloniti ručno budući da ih većina ne otpadne sama.

Priprema za sljedeću sezonu

Priprema biljke za sljedeću sezonu odvija tako da se biljka očisti od viška grana i listova, kao i tlo od ostalih korovskih biljaka koje ometaju rast biljke. Priprema se može odnositi i na sjeme koje planiramo posijati u otvorenom ili zatvorenom prostoru. Prije sadnje sjemena bitno je da se ono čuvalo na suhom i tamnom mjestu kako ne bi izgubilo svoja svojstva.

Nakon temeljitog čišćenja biljke, koje se odvija za vrijeme vegetacije, biljku je potrebno prehraniti prethodno pripremljenim organskim gnojivom. Sve se ove prethodne radnje odvijaju s ciljem da korijen kao i sama stabljika budu što zdraviji i njeni cvjetovi što bogatiji.

Bolesti

Većina vrsta omana je često slobodna od obolijevanja i štetnika, međutim ako su uvjeti u kojima raste biljka previše suhi, može oboljeti od pepelnice.

Pepelnica (Golovinomyces orontii) )  je gljivična bolest koja napada nadzemne dijelove biljke kao što su lišće, cvjetovi i plodovi. Zahvaćeni dijelovi su prekriveni bijelom paučinom i u tom slučaju se nepovratno uništeni. Zahvaćene dijelove je potrebno ukloniti što prije ili tretirati sredstvima namijenjenima za to.

Štetnici

Vremenom kako se proučavala biljka i njezine mogućnosti prilagodbe na određenim područjima, tako je i otkriveno da neke vrste, ako su posađene u posudama, privlače određene štetnike, za razliku od onih koji su posađeni direktno na otvorenu površinu. Tako se među štetnicima ističu crveni pauk i bijele uši.

Crveni pauk

Crveni pauk (Tetranychidae) je štetnik koji predstavlja veliki problem za biljke. Kada napadne biljku pored toga što izgleda ružno, može uništiti biljku. Žive u kolonijama te se nalaze uglavnom na donjoj strani lišća kojim se i hrane. Uslijed toga pojavljuju se točkice na lišću, a što se dulje zadržavaju to lišće prije žuti. Najčešće se nalaze u toplim područjima. Potrebno je koristiti tretman protiv grinja što prije kako bi se spriječilo širenje. Kao primjer navodi se napad ovog štetnika na vrstu Inula japonica gdje je, kao sredstvo uništenja, korišten ekstrakt naftnog tonika iz biljke koji je bio otrovan otprilike 50% za štetnika s koncentracijskom vrijednošću 1,18 mg/ml.

Bijele uši

Bijele uši (Aleyrodidae) su sitni štetnici koji poput lisnih ušiju sišu sokove biljaka te stvaraju ljepljivu tvar po biljci. Ljepljiva masa uzrokuje stvaranje gljivičnih bolesti poput čađave plijesni na lišću. Biljke postaju slabe i nemaju mogućnost provođenja fotosinteze. Ubrzo nakon toga lišće žuti, prestaje s rastom i na kraju opada. Jednostavna otopina sredstva za pranje posuđa i vode uništit će štetnike i spriječiti oštećenje biljke.

Upotreba omana

Oman se od davnina koristi u brojne svrhe radi pozitivnog djelovanja njegovog korijena na zdravlje čovjeka. Brojni izvori kažu da se korijen omana koristio čak i u antičkoj Grčkoj odakle potječe i izvor njegovog botaničkog imena. Sve više je zastupljen i u kozmetičkoj industriji najviše kroz eterična ulja kao i u pripravcima čaja.

Berba

Korijenje omana je posebno po tome što se može dosta razgranato širiti pa ga je jako teško izvaditi iz zemlje. Zbog svojih ljekovitih svojstava najbolje ga je brati u jesen druge ili treće godine rasta nakon toga može postati drvenasto.

Za vađenje korijena je potrebno iskopati dovoljno veliku rupu kako se ne bi oštetilo i kako bi se izvadilo što više korijena. Nakon što prođe sezona vađenja korijena, gornji dio biljke je moguće ostaviti za sadnju sljedeće sezone.

Skladištenje

Svježe korijenje biljke treba čuvati kao i bilo koje drugo korijenje, dok osušeno korijenje treba čuvati izvan sunčeve svjetlosti nakon što se isjecka i očisti. Čuvanje se obično odvija u staklenim posudama. Pravilnim načinom skladištenja moguće je očuvati njegovu kvalitetu te se kao takav može koristiti u razne svrhe, a među najpoznatijim je za korištenje čaja koji ima brojne pozitivne učinke na organizam.

Kulinarstvo

Stari Rimljani koristili su lišće omana u kuhanju koji je, kao takav, davao gorak aromatični okus. Korijenje su pretvarali u bombone. Danas se mogu naći kandirana korijenja omana koji se koriste za mučninu. Kao prah ili sitno sjeckan koristi se u uljnim ili alkoholnim otopinama. Ima jak miris, a okus mu je gorak i opor. Koristi se kao začin i aromatiziranje voća i povrća.

Ipak, najpoznatiji način korištenja korijena omana je kao čaj. Dodavanjem u vodu kuha se 15 - 30 minuta. Ako se koristi suhi korijen, njega je potrebno staviti upola manje nego svježeg. Svojim okusom podsjeća na đumbir.

Tinktura od omana je najlakši način dugotrajnog čuvanja omana. Nasjeckani korijen se može staviti u tamnu staklenku i preliti neutralnim alkoholom poput votke. Potrebno ga je često protresti te nekoliko mjeseci držati izvan sunčeve svjetlosti.

Kozmetika

Oman je također dostupan u obliku eteričnog ulja koje ima antifungalna svojstva. Kao i druga eterična ulja, može izazvati osjetljivost ili alergijske. Uvijek je potrebno malu količinu ulja nanijeti na kožu. Listovi i korijen biljke sadrže 1 - 3% eteričnih ulja, smole i sluzi. Glavni sastojak korijena omana je alantolakton, mješavina eteričnog ulja izoalantolaktona.

Medicina

U antičkoj Grčkoj travari su koristili biljku omana kao antiseptik, dijuretik i pojačivač imunološkog sustava. Prvenstveno, oman se koristio u liječenju velikog broja bolesti dišnog tipa. Tijekom srednjeg vijeka korijen biljke se koristio u borbi protiv kašlja, astme te bronhitisa. Korijen se danas koristi u Francuskoj i Švicarskoj za pripremu likera kao što su apsint i vermut. Danas se u obliku čaja koristi također u borbi protiv kašlja osobito u djece i starijih osoba. Njegova otrovna djelovanja nisu zabilježena.

Zanimljivosti

Poznata je pod nazivom Inula helenium koja potječe od grčkog inaeina (za pročišćavanje) i heliosa (sunce) što označava njegovu ljekovitu uporabu. Upravo je poznata po svojoj dugoj povijesti uporabe kao lijek. Zbog svojih žutih cvjetova mnogi je povezuju sa suncokretom. Još jedan od naziva za ovu biljku je i Elecampane koje potječe također od latinske riječi enula compana gdje campunus znači polje, iako neki povezuju riječ campana s regijom u Italiji.

Korištena još u doba Rimljana i antičkoj Grčkoj gdje se nerijetko povezuje s grčkom mitologijom. Jedna je povezanost Helene Trojanske i ove biljke. Naime, priča kaže da je ova biljka rasla na mjestu gdje su Helenine suze tekle kad ju je oteo Paris te otuda naziv helenium koja se uzima kao izvor botaničkog imena.

Biljka oman je odlična za bojanje čijim se korištenjem mogu dobiti dvije boje. Korijen se može preraditi da bi se dobila plava boja, a cvjetovi da bi se dobila žuta odnosno narančasta boja.

Autohtona je u cijeloj Engleskoj gdje se korijen omana kandira i koristi kao slatkiš kao i u kontinentalnoj Europi.

Najbogatiji je izvor fruktana inulinskog tipa čija je zastupljenost najveća u jesen (19 - 44%), a preporučeni dnevni unos je 2 - 5 g.

Foto: Erik Lyngsøe / Pixabay