Smreka (lat. Picea) je crnogorična vrsta stabla koje pripada porodici borovki (Pinaceae), a kojoj također pripadaju bor, čuga, ketelerija, cedar, jela, duglazija i ariš. Podrijetlom je s prostora sjeverne hemisfere - iz zapadne i sjeverne Amerike, Europe, Meksika i Azije. Najviše raste u planinskim šumama i tajgama.
Stablo obično može narasti 18 - 60 m s promjerom oko 60 cm, a raste relativno brzo s godišnjim prosjekom 75 - 150 cm. Ima gustu krošnju čija je kora u početku svijetlo smeđa dok vremenom poprima crvenkastu boju i ispucalu površinu. Grane su prekrivene sitnim iglicama dugim 1 - 2 cm, zelene su i na vrhu zašiljene. Smreka cvjeta u svibnju, a kao proizvod cvjetova rastu češeri koji sazrijevaju od rujna do listopada. Valjkastog su oblika s dužinom od oko 16 cm i sa širinom od 4 cm.
Raste na područjima 1.000 - 2.300 m. nadmorske visine i često je izložena vjetru. Dugovječna je vrsta koja ima životni vijek i do 1.000 godina. Može podnijeti temperature i do -40°C dok su idealne u rasponu 4 - 18°C. Jako voli vlažno područje i slabo podnosi sušu pa tako najbolje raste ilovastom, glinenom i pjeskovitom tlu koje je dobro drenirano. Iako je vrsta koja uspijeva u vlažnim područjima, voli sunce i ne podnosi sjenu. Iglice otpadaju kad je drvo staro 4 - 10 godina nakon čega se obnavljaju. Smreka zahtijeva dosta vode posebice neposredno nakon sadnje i u sušnim periodima, a idealno je 2,5 - 7,5 cm tjedno.
Biljka se razmnožava sjemenom i reznicama, a zahtijeva i uredno prihranjivanje posebice ako se radi o vrsti posađenoj u vrtu. Često se sade patuljaste vrste koje rastu do 1,5 m i obično se, kao i nordijska jela, uzgajaju kao božićna drvca. Međusobna udaljenost stabala ovisi o vrsti, obično 1,2 - 1,8 m dok je međusobna udaljenost između dva susjedna reda 2,5 m. Međutim zbog intenzivnog širenja najbolje ih je posaditi na međusobnoj udaljenosti od 3 m kako bi bilo dovoljno prostora za cirkuliranje zraka između sadnica i kako bi svaka sadnica imala minimalno 6 sati sunčeve svjetlosti.
Srodnici
Vrste smreke
Smreka može sama zauzimati veliku površinu šume, ali često raste u kombinaciji s drugim četinjačama. Neke se vrste mogu međusobno križati da bi se dobile razne vrste hibrida koji se mogu saditi i izvan izvornih područja i na područja gdje su temperature više od 18°C. Postoji otprilike 40 vrsta smreka od kojih su najpoznatije crna smreka, bijela smreka, crvena smreka, norveška smreka, Engelmannova smreka, sitkanska smreka, kavkaska omorika, srebrna smreka i sibirska smreka.
Crna smreka
Crna smreka (lat. Picea mariana) je vrsta koja može narasti 5 - 15 m s promjerom 15 - 50 cm, a neki primjerci mogu narasti i do 30 m. Obično raste u močvarnim područjima i to najviše na sjeveroistoku Amerike, a idealna godišnja količina padalina je 380 - 760 mm. Kora je tanka i svijetlo smeđa, a iglice koje prekrivaju grane duge su 6 - 15 mm i tamnije boje dok cvjeta u periodu od travnja do svibnja crvenom i žutom bojom. S obzirom na to da raste u močvarnim područjima zahtijeva visoku vlažnost kao i veliku količinu sunca. Spororastuća je vrsta koja ima plitak korijenski sustav pa samim tim i nema veliku otpornost na vjetar. Sjeme je najmanje od svih vrsta duljine 1,5 - 4 cm i širine 1 - 2 cm. Češeri su okruglog oblika i tamnoljubičaste boje, a stvaraju se u grozdovima, na krošnji se otvaraju kada postignu zrelost i kao takvi ostaju na stablu nekoliko godina. Od ove vrste proizvodi se guma i pivo.
Bijela smreka
Bijela smreka (lat. Picea glauca) ili kanadska smreka je vrsta podrijetlom iz sjevernih šuma sjeverne Amerike, točnije iz središnje Aljaske. Poznata je i pod nazivima kanadska smreka, tvorova smreka, mačja smreka, zapadna bijela smreka i Alberta bijela smreka. Može narasti 15 - 30 m, nekada i do 40 m s promjerom oko 1 m, a čini je tanka kora koja se ljušti u krugovima gdje je svaki otprilike promjera 5 - 10 cm. Listovi su igličasti s dužinom 12 - 20 mm sivo plave boje. Češer kao plod smreke obično je 3 - 7 cm dužine s ljuskama dužine oko 1,5 cm. U početku su zeleni i crveni, a kasnije vremenom kako sazrijevaju mijenjaju boju u svijetlo smeđu što je obično 4 - 8 mjeseci nakon oprašivanja. Korijenski sustav je dosta prilagodljiv, ali je u principu pločast s nekoliko dugih grana odmah ispod površine zemlje, a životni vijek ove vrste je obično 250 - 300 godina.
Crvena smreka
Crvena smreka (lat. Picea rubens) ili istočna smreka je vrsta stožaste krošnje koja može narasti do 40 m s promjerom od oko 1 m. Podnosi temperature i do -40°C, a podrijetlom je s prostora Kanade i raste na oko 2.000 m. n. v. u planinskim i alpskim šumama gdje raste u kombinaciji s jelom, crnom smrekom i istočnim bijelim borom. Obično živi 250 - 450 godina u vlažnim staništima gdje je tlo pjeskovito ilovasto i dobro drenirano. Osjetljiva je vrsta na vjetar i kisele kiše. Kora je tanka sivo smeđe boje, grančice su čvrste i žuto-smeđe boje, a listovi su igličasti s duljinom 1,2 - 1,5 cm s jako oštrim vrhom. Češeri vise s grana i obično su 3 - 5 cm duljine i crveno smeđe boje.
Norveška smreka
Norveška smreka (lat. Picea abies) ili visoka smreka je ukrasno drvo podrijetlom s prostora sjeverne Europe i često se koristi za pošumljavanje. Brzorastuća je vrsta piramidalnog oblika koja podnosi temperature do -17°C i može narasti 30 - 45 m, a često raste u hladnim i umjerenim područjima sjeverne Amerike gdje je obično manje visine 12 - 18 m. Godišnje naraste 33 - 60 cm, a grane su usmjerene prema dolje što daje dojam da vise. Prekrivene su tamnozelenim listovima i ukrašeni češerima koji su dugi oko 22 cm. Ova vrsta se često može vidjeti posađena na travnjacima ili parkovima, a čine jako dobru zaštitu tijekom zimskog perioda kada pružaju zaštitu od vjetra.
Engelmannova smreka
Engelmannova smreka (lat. Picea engelmannii) dobila je ime po njemačkom botaničaru Georgeu Engelmannu koji ju je prvi otkrio. Ravno je stablo koje ima krošnju u obliku krune i može narasti do 50 m s promjerom od oko 1 m. Podrijetlom je s prostora sjeverne Amerike, a najčešće se pojavljuje na oko 1.700 m. n. v. u područjima s dugim hladnim zimama i kratkim svježim ljetima. Najbolje raste u vlažnom ilovastom tlu na punom suncu ili djelomičnoj sjeni. Listovi su oštri i plavo-zelene boje dok su iglice ravnomjerno raspoređene u svim smjerovima. Izuzetno je jaka vrsta drveta koja se koristi u proizvodnji građe za krovove, šperploče, instrumenata poput violine i glasovira kao i u proizvodnji dijelova zrakoplova.
Sitkanska smreka
Sitkanska smreka (lat. Picea sitchensis) je najveća vrsta smreke koja može narasti do 70 m s promjerom od oko 2 m i jako je tolerantna na loše uvjete. Brzo raste, čak i do 90 cm godišnje. Ima jako dug životni vijek u prosjeku 700 - 800 godina, a raste na području sjeverne Amerike uz obalni pojas i do 700 m. n. v. Kora je tanka smećkaste boje koja se raspada u male ljuske, a iglice kojima je prekriveno stablo su zelenkaste boje, spiralno raspoređene cijelom dužinom i pričvršćene klinčićima koji će ostati na grani nakon ispadanja iglica. U parku u Vancouveru nalazi se najstarija smreka stara oko 800 godina i visoka 95 m. Kora je navodno veliki izvor vitamina C, a od nje se prave košare, šeširi, podovi, glazbeni instrumenti i užad.
Kavkaska omorika
Kavkaska omorika (lat. Picea orientalis) ili orijentalna smreka je vrsta podrijetlom s područja Rusije i Kavkaza gdje raste u planinama na 700 - 2.100 m. n. v. s godišnjim oborinama 1.000 - 2.000 mm. Podnosi temperaturu do -30°C, a preferira kisela tla gdje su hladne zime i topla ljeta. Ima piramidalnu krošnju i može narasti do 60 m visine, a raste na tlu koje može biti od pijeska do gline sve dok je tlo dobro drenirano. Kora je hrapava i prekrivena ljuskama koje se vremenom lome u male pločice, a grane su savitljive i kratke blijedo smeđe boje. Ne gubi boju tijekom cijele godine odnosno ima isti intenzitet tamnozelene boje. Nedostatak joj je to što sporo raste i nije dostupna u lokalnim rasadnicima kao ni za sadnju u naseljenim područjima jer ne podnosi zagađenja.
Srebrna smreka
Srebrna smreka (lat. Picea pungens) ili bodljikava smreka je zimzeleno drvo podrijetlom s područja sjeverne Amerike, a u Europi se smatra udomaćenom vrstom posebice u Hrvatskoj gdje je smatraju autohtonom vrstom. Raste u planinskim područjima na 2.000 - 3.000 m. n. v.. Iako može narasti do 30 m rijetko prelazi visinu od 15 m i otporna je na mraz, vjetar i gradska onečišćenja. Raste na područjima s hladnim i vlažnim klimama gdje je prosječna godišnja količina padalina 460 - 610 mm. Najbolje podnosi sušu, a opstaje i na temperaturama do -40°C. Stožastog je oblika s horizontalnim granama i sivom korom. Sivo zelene iglice duge su oko 3 cm i zakrivljene prema gore, a češeri koji je krase su dugi oko 10 cm. Stablo ima plitko korijenje koje jako dobro odlijeva direktnom udaru vjetra i simbol je države Colorada.
Sibirska smreka
Sibirska smreka (lat. Picea obovata) je vrsta podrijetlom s prostora Sibira i sjeverozapadne Mongolije, a raste na oko 2.000 m. n. v. Srednje je veličine i može narasti 15 - 36 m s promjerom od 1 m i ima stožastu krunu s granama usmjerenim prema dolje. Kora je tamnosive boje dok su grane u početku blijedo smeđe i s godinama postaju sive. Iglice koje prekrivaju grane su četverokutne s oštrim vrhovima i duge oko 2,5 cm sa širinom oko 2 mm. Češeri koji krase grane su dužine 5 - 11 cm sa širinom 2 - 3 cm, a sazrijevaju 4 - 6 mjeseci nakon oprašivanja. Može podnijeti temperature do -45°C. Ova vrsta se koristi za konstrukcije i izradu papira, a iglice se koriste za proizvodnju piva.
Uzgoj smreke
Smreka je zimzelena vrsta stabla koja, ovisno o vrsti, može biti spororastuća ili brzorastuća, a najbolje uspijeva na izrazito vlažnom tlu kao što su planinske šume ili tajge s minimalnom nadmorskom visinom od 1.700 m i gdje je pH vrijednost tla između 6,0 - 8,0. Najveći zahtjev koji ima je da je tlo dobro drenirano.
Sadnja se preporučuje u proljeće ili rano ljeto dok se ljetna i jesenja sadnja treba izbjegavati. Iako smreka može narasti dosta visoko, neobično je to da imaju dosta plitko korijenje koje prvu godinu nakon sadnje bude samo oko 5 cm ispod površine tla. Nakon sadnje savjetuje se malčiranje tla debljinom od 5 cm.
Tek posađeno stablo zahtijeva redovnije zalijevanje sve dok se ne formira korijenski sustav, a zalijeva se kantama ili crijevom nikako prskanjem. Za veća stabla preporučena količina tijekom svakog zalijevanja je 5 - 6 l. Iako ima svoje pozitivne učinke za zdravlje čovjeka najčešće se koristi za ukrašavanje vrtova ili uz rubove kao ukrasno stablo.
Tlo
Smreka kao višegodišnja zimzelena biljka koja je podrijetlom s hladnih klima i suhog zraka ne podnosi vruće i vlažne klime. Najbolje ju je saditi u dobro dreniranu pjeskovitu ilovaču, a jedini je zahtjev da tlo bude izloženo minimalno 6 sati dnevnoj sunčevoj svjetlosti. Iako neke vrste mogu podnijeti određene sušne periode ipak se zahtijeva redovito zalijevanje, posebice ako je stablo presađeno. Najidealnija pH vrijednost bi trebala biti između 6,0 - 8,0 dok bi se kisela sredina trebala izbjegavati. Najveći "krivac" za kiselu sredinu su iglice koje opadaju i čija je pH između 4,5 - 5,0.
Klima
Smreka najbolje raste u tajgama i hladnim klimama koje su uobičajene na visokim nadmorskim visinama i zahtijeva vlažne uvjete. Zahvaljujući svojoj sposobnosti prilagodbe može uspješno rasti u širokom rasponu klima. Bez problema može izdržati na temperaturama oko -30°C, a iako podnosi temperature i do 18°C, optimalna temperatura je 5 - 7,5°C. Najbolje rezultate daje kada raste iznad 1.400 m. n. v., a velika količina smreke nalazi se u Bavarskim Alpama gdje pošumljenost iznosi čak 52% odnosno prekriva 250.000 ha šumskog zemljišta.
Tijekom proljetnog i ljetnog perioda vlažnost zraka bi trebala biti 70 - 80% dok tijekom jeseni i zime ona iznosi 55 - 65%. Ovisno i vrsti varira godišnja količina padalina pa su tako neke vrste tolerantnije i podnose jako malo kiše gdje će podnijeti godišnju količinu padalina od 150 mm dok neke vrste neće moći rasti ako nemaju oko 1.500 mm godišnje padalina.
Vrijeme sadnje
Sadi se u rano proljeće obično nekoliko tjedana nakon posljednjeg mraza ili u periodu od kolovoza do listopada i to na mjestu gdje će joj biti imati osigurana dovoljna količina sunca u minimalnom trajanju od 6 sati dnevno. Smreka se sadi na prethodno izabrano mjesto, a priprema zemlje prije sadnje nije potrebna. Za vrijeme sadnje nije potrebno dodavanje nikakvih dodatnih materijala jedino kada se radi o sadnji u posudu može se dodati mješavina treseta ili organski kompost, a jako mali sloj posude ostavi praznim kako bi se zemlja mogla lakše zaliti.
Nakon sadnje biljka se obilno zalijeva, a tlo između dva zalijevanja se ne smije osušiti i upravo zbog toga se preporučuje svakodnevno zalijevanje biljke posebice ako je ljetni period i ako se radi o zalijevanju odmah nakon sadnje ili presađivanja.
Slaganje kultura
Smreka nije teška za kombiniranje s drugim biljkama i često se koristi kao inspiracija u pejzažnoj arhitekturi bilo da se radi o kombiniranju s drugim patuljastim vrstama smreke poput Alberte (lat. Picea glauca Conica) ili nekim drugim jednogodišnjim i višegodišnjim biljkama. Preporučuje se kombiniranje s biljkama koje imaju iste uvjete tla, temperature, vlažnosti i svjetlosti kao smreka, a to su obično hosta, paprat, rododendron, hortenzija, bergenija i đurđica. Biljke posađene ispod smreke potrebno je redovno prihranjivati posebice cjelovitim gnojivom NPK 24 - 8 - 16 i redovito zalijevati.
Istina je da smreka nije jednostavna vrsta za kombiniranje sadnje jer stvara dosta hlada, zahtijeva dosta vode i uzima previše hranjivih tvari koje neke biljke ne mogu podnijeti pa se tako ne preporučuje sadnja biljaka koje su osjetljive na truljenje korijena i koje ne podnose kiselo tlo jer vremenom iglice smreke koje padaju na tlo stvaraju kiselost. Biljke koje se nikako se preporučuje saditi ispod smreke su crnooka pupavica, božur, iris, žednjak, graničica, kokotić, lavanda, hibiskus, vučika, krizantema, klematis, tratinčica i kokarda.
Uzgojni oblik
Postoje različiti uzgojni oblici smreke, uključujući standardni oblik koji je najčešći oblik smreke, a sastoji se od jednog glavnog stabla i grana koje se raspoređuju simetrično, kuglastog oblika u kojem je smreka formirana u kuglu, s kratkim stablom i ravnom krošnjom, piramidalni oblik u kojem smreka ima duže stablo i konusnu krošnju, zatim uzgojni oblik u kojem je smreka formirana tako da se stablo sužava prema vrhu, a krošnja je raspoređena počevši od stabla, konusni oblik u kojem ima široko postavljene grane na dnu, a grane postaju sve uže prema vrhu, štapasti oblik gdje se formira u obliku štapa, s jednim uskim stablom i bez grana i složeni oblik u kojem se smreka formira od više stabala, sastavljenih tako da zajedno tvore složeni oblik.
U odabiru odgovarajućeg uzgojnog oblika smreke pomoći vem ovlašteni stručnjak, ovisno o zahtjevima i svrhe.
Faza mirovanja
Iako je zimzelena vrsta stabla za koju je karakteristično da boravi u hladnim područjima period mirovanja joj je isključivo od rane zime do kasnog proljeća kada kreće s formiranjem cvjetova u svibnju. Tijekom faze mirovanja biljka ne proizvodi nove grane niti joj se formiraju pupovi, a dodatno zalijevanje nije potrebno jer tijekom zimskog perioda padaline će osigurati dovoljnu količinu vode koja će pomoći u rastu biljke dok će sadnja i rast u određenom tlu poput ilovastog spriječiti dodatno skupljanje prevelike količine vode. Tijekom faze mirovanja smreku nije potrebno orezivati niti prihranjivati, jer tijekom tog perioda stablo nema sposobnost obnavljanja.
Sadnja smreke
Za sadnju smreke preporučuje se pričekati proljeće. Stablo je koje jako brzo raste, a ako se sadi izravno u tlo savjetuje se da tlo bude vlažno kako bi se što bolje oponašali uvjeti u kojima biljka najbolje uspijeva. Zbog plitkog, ali široko razgranatog korijenskog sustava sadi se na određenoj udaljenosti od temelja kuće, zidova ili primjerice cijevi gdje se preporučuje udaljenost 3,5 - 4,5 m. Sadi se u rano proljeće ili u periodu od kolovoza do listopada i to u dobro drenirano ilovasto tlo.
Nakon sadnje ne stavlja se nikakav sloj zemlje preko korijenske bale kako bi se spriječilo gušenje biljke, a zalijevanje treba biti često i ne smije se dopustiti sušenje zemlje. Na vrh se stavlja sloj malča od 5 cm i to najčešće usitnjeno drvo ili borova slama što pomaže u suzbijanju korova i održavanju vlage. Usitnjeno drvo koje se stavlja kao malč treba biti prethodno osušeno najmanje 6 mjeseci do godine dana.
Sadnja sjemena
Sadnja sjemena odnosi se na sjeme koje se nalazi unutar češera, a koje se prije sadnje potrebno prethodno namočiti 24 sata nakon čega se stavlja u hladnjak 4 - 6 tjedana potom se sadi u posudu od 10 cm. Posuda je prethodno napunjena običnom mješavinom zemlje nakon čega se stavlja sjeme koje se prekriva laganom smjesom.
Kao i kod svake druge sadnje u posudu, tlo se treba održavati vlažnim, a posuda sa sjemenom smreke stavlja se na otvoreno, na mjesto koje će biti zaštićeno od kiše. Takav način njegovanja sjemena povećava klijavost na oko 80%, dok proces klijanja obično traje 5 - 20 dana. Idealna temperatura za klijanje sjemena je 6 - 29°C, a nakon što je sjeme proklijalo prekriva se slojem krupnog ili sitnog pijeska u debljini od 2,5 - 10 cm.
Sadnja sadnice
Smreka je biljka za čiju sadnju nije potrebna prethodna priprema osobito kada se radi o sadnji direktno u tlo u vrtu. Sadi se na mjestu gdje joj se mogu osigurati vlažni uvjeti, najidealnije ilovasto tlo zbog korijenskog sustava koji je izuzetno plitak i nalazi se oko 5 cm ispod gornjeg sloja zemlje. Preferira mjesta poput otvorenih šuma, a moguća je i vrtna sadnja, ali se u tom slučaju vrsta smreke mora prilagoditi tlu i klimi u kojoj se sadi. Neke vrste mogu bez problema rasti na područjima s manjim padalinama jer su tolerantnije na sušu, a iako može podnijeti visoku kiselost pH vrijednost bi trebala biti između 6,0 - 8,0.
Moguća je pojedinačna sadnja smreke, dok grupna sadnja zahtijeva kako međusobnu tako određenu udaljenost od zidova i temelja. Iako je moguće razmnožavanje sjemenom najčešće se razmnožava dijeljenjem, a za presađivanje potrebno je da se razvije korijenski sustav i da bude 25 - 50 cm velika.
Kalemljenje
Kalemljenje je tehnika koja se koristi za razmnožavanje biljaka, a uključuje ukorjenjivanje kalemova koji su odvojeni od matične biljke. Smreka je biljka koja se lako može kalemiti i obično radi u proljeće ili rano ljeto, kada biljka počinje rasti.
Postoji nekoliko načina za kalemljenje smreke, a najčešći su T-kalemljenje i U-kalemljenje gdje se izrezuje kalem sa matične biljke, a zatim ga se ukorijenjuje u tlu ili u vodi.
Kalemljenje smreke zahtijeva određeno iskustvo i znanje, kao i odgovarajuće alate te ga treba provoditi u odgovarajućem vremenu. Nakon što se kalemovi ukorijene, treba ih redovito zalijevati i hraniti kako bi se osiguralo da će se razviti u zdrave biljke.
Uzgoj u vrtu
Sadnja na otvorenom karakteristična je za područja s hladnim klimama gdje temperatura može biti i do -40°C. Sadi se na mjestu gdje će biti zaklonjena od direktnog udara vjetra što može bespovratno oštetiti biljku, ali joj je potrebno omogućiti dovoljnu dnevnu količinu sunca. Zbog široko razgranatog korijenskog sustava sadi se u rupu koja je tri puta šira i dublja od korijenske bale stabla, ali dalje od temelja i zidova na minimalnoj međusobnoj udaljenosti od 1,8 m dok je minimalna udaljenost između dva reda 2,5 m.
Također ju je moguće saditi i kao posebno stablo u kombinaciji s drugim vrstama koje jako dobro podnose iste uvjete tla, vode i količine sunca kao i ona. Zalijeva se češće neposredno nakon sadnje i tijekom ljetnog perioda. Kod zalijevanja je bitno da se zalijeva samo dno biljke izbjegavajući prskanje po granama i iglicama.
Uzgoj u stakleniku
Nakon prethodnog namakanja i držanja u hladnjaku određeni period, sjeme se sadi u posudu od 10 cm koja je ispunjena jednakom količinom vrtne zemlje i organskog komposta u omjeru 1 : 1. Sije se na površinu nakon čega se prekriva tankim slojem vermikulita. Sadnica se stavlja u blizini prozora kako bi joj se osigurala dodatna količina sunčeve svjetlosti, a nakon što naraste 2,5 cm moguće je posudu iznijeti van staklenika, iako je idealno da se presađuje na otvoreno 3 godine nakon sadnje.
Postiže se određena količina vlažnosti potrebna za pravilno klijanje unutar staklenika, a ako se proces klijanja želi ubrzati, preko posude se stavlja plastična vrećica. Smreka uzgojena unutar staklenika može se prilagoditi temperaturama između 15 - 26°C. Najbolje vrste za uzgoj u stakleniku su bijela smreka, crna smreka, patuljasta smreka Alberta, sibirska smreka, kavkaska smreka, crvena smreka i slično.
Uzgoj u posudama
Prije sadnje u posudu smreka se uranja u hormon za zakorjenjivanje nakon čega se sadi u prethodno navedenu mješavinu. Sadnja u posudu zahtijeva redovniju njegu što se tiče zalijevanja i prihranjivanja nego stabla posađena direktno u zemlju. Posuda treba imati drenažne otvore 10 - 12 cm kako bi se omogućilo nesmetano otjecanje nepotrebne količine vode bez zadržavanja. Kada je sadnica velika 2,5 cm prihranjuje se dva puta tjedno uravnoteženim gnojivom 20 - 20 - 20 ili gnojivom s niskim sadržajem dušika 8 - 32 - 16. Na dno posude u koju je smreka posađena poželjno je staviti sloj od 10 cm šljunka kako bi se posuda stabilizirala.
Održavanje nasada
Stablo se sadi na određenoj međusobnoj udaljenosti od 1,8 m, a ponekad i manje posebno ako se radi o sadnji patuljastih vrsta. Za vrijeme vegetacije tlo je moguće malčirati organskim kompostom poput usitnjenog drvenog otpada kako bi se spriječilo nekontrolirano prodiranje vode unutar korijenskog sustava. Sadnici je poželjno osigurati djelomičnu sjenu ili direktnu sunčevu svjetlost, dok zalijevanje mora biti redovno u ljetnom periodu. Zalijeva se čim se gornja površina zemlje osuši, a sa zalijevanjem se prestaje u kolovozu kako bi se stablo prilagodilo zimskim uvjetima.
Održavanje i njega
Smreku je jednostavno održavati jer zahtijeva povremeno orezivanje, uklanjanje suhih i niskih grana. Najbolje uspijeva na relativno vlažnom tlu s niskim temperaturama i hladnim oštrim zimama. U početku se zalijeva svakodnevno posebice neposredno nakon sadnje ili u ljetnom periodu. Orezivanje smreke je dozvoljeno radi oblikovanja, zadržavanja određene visine kao i u cilju održavanja zdravlja i pravilnog rasta biljke.
Jednako dobro podnosi direktno sunce i djelomičnu sjenu dok hlad ne preferira. Iako se može saditi na travnatim površinama kao jedino zimzeleno stablo u kombinaciji s drugim jednogodišnjim vrstama najbolja je sadnja otvorenim šumama direktno u zemlju, a posebice treba paziti da minimalna udaljenost od temelja ili zidova kuće bude 3,5 m.
Zalijevanje
Voda je jako važna za zdravlje smreke ali prevelika ili premala količina može je uništiti što će se očitovati na obješenim iglicama. Pojačano zalijevanje biljka zahtijeva kada se presađuje i tijekom sušnih razdoblja. Količina zalijevanja ovisi i o vrsti tla pa se tako smreka koja je posađena u pjeskovito tlo zalijeva češće nego ona koja je posađena u glineno tlo.
U početku će trebati veću količinu vode, a sa zalijevanjem se u potpunosti prestaje u kolovozu kako bi se biljka mogla pripremiti za zimu. Pojačano zalijevanje uzrokuje pojavu gljivica, a najbolji način održavanja vlažnosti biljke je temeljito zalijevanje gdje bi tlo trebalo biti vlažno do 23 cm dubine. Prakticira se zalijevanje navečer pa sve do ujutro, a ako postoji velika mogućnost kiše onda se ne zalijeva. Da bi zadržali određenu količinu vode koristi se malč koji se nanosi najmanje 1 m od debla u debljini 5 - 7 cm oko stabla.
Gnojidba
Smreka se prihranjuje u proljeće nakon čega ju je potrebno obilno zaliti, ali samo ako biljka ima nedostatak hranjivih tvari ili je prati spori rast. Potrebu za gnojivom iskazuje žutim iglicama što je posljedica nedostatka željeza i magnezija ili promjenom boje u ljubičastu što ukazuje na nedostatak fosfora. Prihranjuje se gnojivima koji imaju više razine dušika nego kalija i folata. Iako su tekuća gnojiva učinkovitija moguće je koristiti NPK 12 - 6 - 4 ili 10 - 8 - 6.
Za primjenu gnojiva potrebno je prethodno izbušiti rupe promjera 2,5 cm i dubine 20 - 30 cm. Ako se koristi gnojivo 10 - 8 - 6 stavljaju se 2,5 žlice u svaku rupu dok gnojivo 21 - 0 - 0 zahtijeva doziranje od 1 ¼ u svaku rupu. Moguća je i primjena organskih gnojiva poput komposta, isjeckane kore, riblje emulzije, brašna sjemena pamuka, a nanosi se u debljini 7 - 10 cm. Nedavna istraživanja otkrila su da je urea gnojivo jako učinkovito za prihranjivanje smreke jer ne ostavlja ostatke u tlu i siguran je za korištenje, a kao i kod svakog gnojiva pretjerano korištenje može uzrokovati štetu.
Razmnožavanje
Smreka se razmnožava reznicama ili sjetvom sjemena, a najčešći način razmnožavanja smreke u šumama je sjemenom koje pada s matičnog stabla gdje se vremenom formira nova sadnica. Za razmnožavanje se najčešće koriste češeri u kojim se nalazi sjeme, a beru se prije sazrijevanja i dok su još mladi. Sjeme se vadi iz češera nakon što se sami otvore, a proces može trajati i do 2 tjedna.
Razmnožavanje reznicama odvija se u kasno ljeto ili ranu jesen gdje se sadi u pjeskovitu ilovaču. Reznica koja se uranja u hormon za zakorjenjivanje odreže se od grane koja je stara godinu dana i to 10 - 20 cm. Grane se drže na međusobnoj udaljenosti 20 - 30 cm, a sve dok se korijenje formira potrebno je tlo držati vlažnim.
Presađivanje
Iako se može presađivati od sredine kolovoza do početka rujna, najbolje vrijeme za presađivanje je proljeće prije nego stablo počne pupati. Prije presađivanja savjetuje se podrezati ju kako bi se lakše moglo upravljati njime, a presađuje se na mjesto koje je udaljeno od zida ili ograde i gdje će imati dovoljno sunca. Sadi se u prethodno iskopanu rupu koja je 2 - 3 puta šira od korijenske bale, očisti se višak zemlje i stablo se stavi u rupu nakon čega se korijenje prekriva zemljom. Prihranjivanje gnojivom u ovoj fazi nije potrebno jer može samo oštetiti korijenje. Suprotno tome dodaje se drveni malč u debljini 5 - 10 cm oko podnožja stabla kako bi se zadržala odgovarajuća vlažnost.
Pomlađivanje
Smreka je stablo koje se ne pomlađuje na klasičan način nego uklanjanjem donjih grana do kojih obično sunce ne dopire i koje ostaju bez iglica, a uklanjaju se i one grane koje jednostavno izlaze iz oblika smreke. Moguće je i uklanjanje bolesnih grana čije su iglice promijenile boju radi nedostatka hranjivih tvari. Obično se nakon ove vrste pomlađivanja biljka ne treba dodatno njegovati u smislu zalijevanja i prihranjivanja.
Prorjeđivanje
Iako smreka zahtijeva jako malo pažnje, posebice kada je u pitanju prorjeđivanje i rezidba poželjno je ukloniti bočne ili donje grane koje mogu s godinama uvenuti i s kojih će iglice otpasti uslijed nedostatka dovoljne količine sunčeve svjetlosti. Za bilo koju vrstu orezivanja potrebno je pričekati proljeće dok se klasično prorjeđivanje u smislu uklanjanja unutarnjih grana ne preporučuje, osim ako se radi o bolesnim granama gdje se bolest može proširiti na ostale zdrave grane što u koncu uzrokuje propadanje cijelog stabla.
Rezidba
Smreka se obično reže u rano proljeće ili kasno ljeto, kada su biljke u mirovanju i manje su podložne štetama od rezanja. Idealne vremenske uvjete za rezanje smreke su sunčano i suho vrijeme kada su grane suhe i lako se režu.
Rezanje smreke obavlja se korištenjem kvalitetnih škara, kao što su škare za živicu ili noževi. Potrebno je početi rezanjem sa što manje poteza kako bi se smanjio stres na biljci, a zatim nastaviti rezanjem do željene veličine. Grane se režu paralelno sa stablom, a kut rezanja treba biti pod pravim kutem prema stablu kako bi se izbjeglo oštećenje kore. Važno je osigurati da je svaki rez gladak i čist kako bi se smanjile šanse za nastanak bolnih mjesta.
Ako se režu višestruke grane na istom mjestu, važno je osigurati da se ne režu sve grane istovremeno, nego da se ostave neke grane kako bi zaštitile stablo i osigurale da neće biti prekomjerno oštećeno. Ako se žele formirati novi oblici smreke, potrebno je redovito rezati i oblikovati grane kako bi se ostvarila željeni oblik.
Zaštita preko zime
S obzirom na to da je smreka višegodišnje stablo, tijekom zimskog perioda mirovanja priprema se za sljedeću sezonu u kojoj će stvarati nove grane presvučene sitnim tamnozelenim ili srebrnim iglicama. Tijekom perioda mirovanja tlo se mora održavati umjereno vlažnim kako ne bi došlo do truljenja korijena uslijed upijanja prevelike količine vode što za posljedicu ima gubitak cijele biljke. Držanje na izravnoj sunčevoj svjetlosti u minimalnom trajanju od 6 sati i pri odgovarajućoj temperaturi stvaraju se idealni uvjeti za opstanak biljke.
U proljeće, kada dođe vrijeme za vegetacijski rast, stablo posađeno u posudu može se iznijeti na otvoreno, ali samo u slučaju da su temperature prilagođene uvjetima koje zahtijeva. Tada počinje redovno zalijevanje i prihranjivanje bilo da se radi o sadnici koja je posađena direktno na otvoreno ili sadnici koja je posađena u posudu.
Bolesti
Smreka kao stablo je jako osjetljiva na niz bolesti zbog okruženja u kojem se nalazi i raste te zbog izrazito visoke vlažnosti zraka i tla pogodna je za bolesti poput hrđe, prigušivanja, ali i razne gljivične bolesti.
Hrđa
Hrđa je bolest koja se kod smreke najčešće javlja u periodu ljeta, a nerijetko oštećuje bočne pupove mladih stabala dok se završni mogu iskriviti i na koncu osušiti. Bolest uzorkuju dvije gljivice iz roda Chrysomyxa koje jednu polovicu svog života žive na iglicama smreke. Bolest se očituje pojavom žutih iglica što je najizraženije kod crne, plave i bijele smreke. Na iglicama se stvaraju mjehurići koji uslijed pucanja otpuštaju spore i vrlo jednostavno inficiraju okolne iglice. Za suzbijanje hrđe ne preporučuje se korištenje fungicida jer se zaražene iglice ne mogu liječiti. Infekcija nije smrtonosna nego više predstavlja estetski problem i ne pogađa svake godine stablo, a najviše se može zadržati dvije godine.
Prigušivanje
Prigušivanje je bolest koju uzrokuje niz gljivica, a najčešće se kao i hrđa javlja u ljetnom periodu i to zbog prevelike količine vlage gdje najčešće stradaju mlada stabla posebice ako se sade u neodgovarajućoj vrsti tla poput gline. Prigušivanje uzrokuje truljenje korijena i uvenuće listova, a posebnost je u tome što se bolest jako brzo širi. Najčešće se događa prilikom sadnje starog sjemena u hladno i vlažno tlo. Bolest se najčešće prenosi preko vrtnog alata, a bolest se može spriječiti odgovarajućom cirkulacijom zraka. Sadnjom u organsko tlo i prethodno očišćenu posudu, kao i kontroliranjem pretjeranog zalijevanja tek posađene sadnice, može se kontrolirati pojava ove bolesti, a korištenjem fungicida koji sadrži prirodnu bakteriju Streptomyces lydicus može se zaštititi sadnica od pojave niza bolesti.
Opadanje iglica
Bolest opadanja iglica uzrokuje gljivica Rhizosphaera koja je javlja u proljeće ili rano ljeto i to na vrhovima grana koje su još uvijek zelene, a vremenom mijenjaju boju da bi počeli opadati u periodu od kasnog ljeta do jeseni. Bolest obično zahvaća niže grane da bi se postupno širila prema unutrašnjosti stabla, a ako se zaraza ponavlja 3 - 4 godine onda će stablo vjerojatno uveuti. Za prevenciju bolesti potrebno je održavati dobru cirkulaciju zraka između oko stabala i saditi na dobro dreniranim tlima s velikom dnevnom količinom sunca. Stabla koja se savjetuje saditi su obična ili bijela smreka jer su otporne na pojavu ove bolesti, za razliku od plave smreke koja gotovo uvijek strada od bolesti uzrokovane pojavom ove gljivice. Fungicidi koji sadrže bakrov hidroksid ili mankozeb pomoći će u zaštiti sadnica smreke, a nanosi se u proljeće ili ljeto nakon čega se pravi pauza 3 - 4 tjedna.
Štetnici
Smreku mogu oštetiti razni štetnici, od kojih nije imuna na lisne uši, paukovu grinju i vunastog adelgidae.
Lisne uši
Lisne uši (lat. Aphidoidea) su štetnici koji se skupljaju na donjoj strani lišća ili na granama između iglica obično kolonizirani, jedu iglice i pritom ispuštaju ljepljivu tvar tzv. mednu rosu što uzrokuje promjenu boje iglica i na kraju uvenuće. Suha i topla klima pogoduju širenju ovog nametnika, a izbjegavanjem grupne sadnje sadnica može se spriječiti pojava lisnih ušiju. Za prirodnu borbu protiv lisnih ušiju može se koristiti repičino ulje dok se za veću najezdu koristi insekticidni sapun.
Paukova grinja
Paukova grinja (lat. Aculops cannabicola) je vrsta štetnika koja uzrokuje uvenuće stabla. Male su i okom gotovo nevidljive, nalaze se u kolonama i hrane se svim dijelovima lišća, a najlakše ih je uočiti na donjoj strani lišća i na granama između iglica. Stablo za posljedicu ima smanjenu mogućnost rasta i napredovanja što uključuje preranu defolijaciju i pojavu žutih listova. Može se liječiti prirodnim metodama, poput uklanjanja zaraženih sadnica ili prirodnim neprijateljima te insekticidima poput sapuna i ulja na bazi uljane repice ili nima.
Vunasti adelgid
Vunasti adelgid (lat. Adelges tsugae) je štetnik podrijetlom iz istočne Azije i bliski je rođak lisnoj uši. Sićušni je štetnik koji nije izrazito opasan, a aktivan je u proljeće i jesen kada se hrani iglicama odnosno sokom iz njih što uzrokuje sušenje i gubljenje iglica. Stabla koja prežive infekciju su oslabljena i mogu jako brzo uvenuti. Za sprječavanje pojave ovih štetnika potrebno je redovno prati stabla, a za previsoka potrebno ih je tretirati fungicidom jednom godišnje, idealno u proljeće. Za prirodno rješavanje ovog štetnika koristi se hortikulturno ulje ili insekticidni sapun laganim nanošenjem po iglicama.
Upotreba smreke
Smreka je biljka koja ima širok spektar primjene posebice u kulinarstvu i kozmetičkoj industriji, a zbog vitamina C kojim obiluje primjenjuje se i u medicini posebice u obliku obloga i u inhalaciji. Drvo smreke slovi kao izuzetno kvalitetno pa se nerijetko primjenjuje za pravljenje violina i glasovira kao i za gradnju brodova i aviona. U industriji papira posebice se ističe smrekova celuloza, a samo drvo se ne preporučuje za vanjsku upotrebu zbog slabe otpornosti na vodu što dovodi do truljenja i privlačenja brojnih štetnika i gljivica. U prošlosti se drvo smreke koristilo za pletenje košara.
Berba
Što se tiče berbe, nepisano je pravilo da se beru mladi vrhovi sa zrelih stabala i to ne više od 20% s jednog stabla. Iglice koje se beru koriste se za pravljenje soka, sirupa, meda, čaja i slično dok iglice ubrane tijekom godine služe za pripremu kupki i tinktura, a destilacijom iglica dobiva se eterično ulje. Također je moguće brati češere i to u jesen dok se iverje mladih grana izričito bere tijekom svibnja i lipnja.
Skladištenje
Ubrani vrhovi smreke imaju zadovoljavajući vijek trajanja kada je u pitanju skladištenje. Ako su odgovarajuće pohranjeni u plastičnu vrećicu zajedno s vlažnim papirnatim ručnikom može se čuvati minimalno mjesec dana, ali je osnovni uvjet da se papirnati ručnik mijenja svakih tjedan dana. Također je vrhove smreke moguće pohraniti u zamrzivač i koristiti ih kao dekoraciju za sladoledi i sirup.
Kulinarstvo
Mladi vrhovi smreke mogu se koristiti na mnogo načina ili skladištiti u zamrzivač, a da su prethodno osušeni solju ili šećerom. Vrhovi se mogu koristiti nasjeckani u salatama u kombinaciji s raznim citrusima ili kao dodatak na pečenom lososu. Izvrstan je dodatak smoothiju, pečenom povrću, pecivima od prhkog tijesta kao i vinima. Popularan dodatak gaziranoj vodi ili koktelima je sirup od vrhova smreke.
Kozmetika
Osim vitamina C kojim obiluju iglice smreke bogate su i karotenom, smolama, eteričnim uljima i nekim elementima u tragovima poput željeza, bakra i mangana. Na kožu imaju antiseptičko djelovanje gdje ujedno čiste i regeneriraju kožu, a koriste se kao maska za zatezanje bora i povećanje elastičnosti kože. Izuzetno su djelotvorni kod uklanjanja peruti i pretjeranog ispadanja kose.
Medicina
Smreka ima važnu primjenu u liječenju kašlja i to u obliku čaja. Pomaže i kod krvarenja zubnog mesa, akutnog rahitisa u male djece, gripe, upale mjehura i slično. Moguća je i priprema raznih kupki od suhih smrekinih iglica posebno dobra za liječenje kožnih bolesti, gihta i reume. Primjena terpentinskog ulja ima široko djelovanje, a primjenjuje se kod liječenja mjehura na koži, kao i upale zglobova i tetiva.
Pošumljavanje
Učestali požari u cijelom svijetu zadnjih 20-ak godina ukazali su na važnost drveća kao što je smreka. Ta biljka je jedna od crnogoričnih vrsta (uz jelu, bor i duglaziju) koja se koristi kod pošumljavanja područja devastiranih požarima.
Bjelogorica koja je dobra za pošumljavanje: bagrem, divlji kesten, jasika, paulovnija, topola, breza, javor, jorgovan, platana i vrba.
Važno je pripaziti da se odabere vrsta prikladna podneblju u kojem živite. Svakako je dobro prethodno se konzultirati sa stručnjakom.
Zanimljivosti
Indijanci su koristili ljepljivu smolu smreke kao gumu za žvakanje da bi je kasnije europski doseljenici sjeverne Amerike prodavali kao prvu komercijalnu gumu za žvakanje.
U zapadnoj Švedskoj postoji najstarije drvo smreke na svijetu, a riječ je o stablu norveške smreke za koje se procjenjuje da je staro 9550 godina. Listovi i grane koriste se u proizvodnji smrekovog piva, a pio ga je i kapetan Cook tijekom pomorskih putovanja.
Drvo smreke je simbol mira i plemenitosti, a drevni Indijanci su ga koristili kao simbol neba.
Prvi zrakoplov koji je konstruiran za braću Wright bio je od drveta smreke, a drvo smreke nalazi se na grbu finskog grada Kuhmo.
Crnogorično drveće
Smreka pripada crnogoričnom drveću ili četinjačama te je češerasta sjemenjača u podskupu golosjemenjača. Ono što je karakteristično svim crnogoričnim biljnim vrstama je da su sve višegodišnje drvenaste biljke sekundarnog rasta. Iako je velika većina drveće, ovdje pripada i nekoliko grmova.
S obzirom na to da je većina četinjača zimzelena, listovi su dugi, tanki i imaju igličast izgled, a kod većine vrsta listovi su raspoređeni spiralno. Baze listova su uvijene kako bi lišće bilo u vrlo ravnini za maksimalno hvatanje svjetla. Veličina lista varira od 2 mm kod mnogih ljuskastih vrsta, do 400 mm duljine kod iglica nekih borova. Lišće je često tamnozelene boje, što može pomoći u apsorpciji maksimuma energije kod slabe osunčanosti na visokim geografskim širinama ili u sjeni krošnje šume. Većina crnogoričnog drveća je jednodomno i sve se oprašuju vjetrom. Sjemenke crnogorice razvijaju se unutar zaštitnog stošca koji se naziva strobilus, a češerima je potrebno od četiri mjeseca do tri godine da postanu zreli.
Iako je ukupan broj vrsta relativno malen, četinjače su ekološki važne. Dominantne su biljke na velikim površinama zemlje, ponajviše u hladnim klimama. Mnoge od njih sezonski mijenjaju svoju biokemiju kako bi bile otporniji na smrzavanje.
Osim smreke, popularne crnogorične vrste u Hrvatskoj su cedar, duglazija, čempres, jela, kauri, borovac, omorika, munika, čuga, ginko, borovica, ariš, bor, kukuta, sekvoja i tisa.
Foto: Catkin / Pixabay
Odgovori