Ariš (lat. Larix) je listopadno crnogorično stablo iz roda četinjača i porodice borovki (Pinaceae) kojoj pripadaju bor, smreka, duglazija, jela, cedar, čuga i druge. Danas je poznato više od 14 vrsta, a najstariji dokazi o postojanju stabla potječu iz vremena eocena. Najviše vrsta prirodno raste u Aziji i Europi, a najraširenija vrsta u Hrvatskoj je Europski ariš.
Biljka je poznata po atraktivnim žuto-zlatnim iglicama koje čini stablo otpornijim od ostalih vrsta četinjača. Tijekom zime deblo je golo zbog čega iglice ne stradavaju tijekom velikih hladnoća. Iglice rastu u gustim skupinama i obično su meke ili bodljikave kao kod drugih vrsta iz roda četinjača. S obzirom na to da su neke vrste piramidalnog oblika, a druge rastu bez uzgojnog oblika, tako se razlikuju po veličini grana i iglica.
Ariš se najčešće sadi kao presadnica iz posuda u rano proljeće ili jesen, a dobro uspijevaju ako se presađuju tijekom faze mirovanja. Izuzetno su dugovječna i brzorastuća stabla kojima su za pravilan i kvalitetan razvoj i rast potrebni određeni uvjeti.
Potreba za održavanjem razlikuje se ovisno o vrsti ariša, pa tako većina vrsta preferira dobro drenirana tla dok, recimo Tamarind (lat. Larix laricina) voli izrazito vlažna tla. Veličina stabala je također različita, pa se tijekom sadnje preporučuje odabir vrste koja veličinom odgovara planiranom mjestu sadnje.
Srodnici
Vrste ariša
Prema najnovijoj taksonomskoj klasifikaciji postoji 10 vrsta ariša, uz 4 vrste koje još uvijek nisu definirane i prepoznate. U Hrvatskoj je najpoznatiji Europski ariš.
Europski ariš
Europski ariš (lat. Larix decidua) poznat je i pod jednostavnim nazivom "ariš" ili ariševina je vrsta četinjača koja svake godine gubi iglice, što je poznata odlika crnogoričnog listopadnog drveća. Srednje je visoka vrsta i može narasti do 40 m, ovisno o uvjetima rasta. Odlikuje se blago povijenim tankim granama, špicastom krošnjom i ispucalom korom debla. Može doseći starost i do 600 godina.
Japanski ariš
Japanski ariš (lat. Larix kaempferi) potječe iz Japana, a najčešće raste prirodno na planinskom dijela otoka Honshu. Crnogorično je listopadno drvo srednje veličine, a može narasti do 40 m visine s debljinom debla do 1 m. Prilagođen je uzgoju u oceanskoj klimi. Deblo je okruglo i ravno, a grane su vitke i viseće.
Kineski ariš
Kineski ariš (lat. Larix potaninii) je vrsta ariša koja najčešće raste na najjužnijim dijelovima kineskih područja. Zahvaljujući posebnoj klimi prirodno raste i u Nepalu. Za njegovo prepoznavanje zaslužan je Alexander Theodorowicz Batalin, poznati ruski botaničar.
Sibirski ariš
Sibirski ariš (lat. Larix sibirica) također je poznat i kao ruski ariš. Odlikuje ga karakteristika podnošenja jakih zima i mrazeva. Prirodno raste od finske granice do središnjeg Sibira gdje stvara hibride s dahurskim arišem.
Kanadski ariš
Kanadski ariš (lat. Larix laricina (Du Roi) K. Koch) poznat je i kao crveni ariš ili crni ariš. Niža je vrsta ariša i može narasti do 20 m visine s deblom promjera do 60 cm. Uglavnom rast na području Kanade i sjeveroistoku Sjedinjenih Država.
Uzgoj ariša
Kod uzgojnih preduvjeta za uzgoj, ariš pripada skupini biljaka koje nemaju posebne zahtjeve uzgoja. Preferira neutralna tla s dobrom vodenom propusnošću, a ne podnosi tla na kojima se neposredno ispod obradivog sloja nalazi nepropusni sloj, što dovodi do povećane vlažnosti i zadržavanja vode u dijelu gdje se nalazi korijenski sustav biljke.
Kao i druge brzorastuće biljke, zahtjeva puno zalijevanja, posebno u dvogodišnjem razdoblju nakon sadnje. Sadnja ariša se obavlja kada iglice požute, ili kada se tlo nakon zime počne otapati i steknu se uvjeti za kvalitetan razvoj korijenskog sustava.
Tlo
Ariš najbolje uspijeva na pH neutralnim tlima i ne podnosi previše bazična i kisela tla. Bolje uspijeva na bogatim, hranjivim i dobro dreniranim tlima, jer ne podnosi zadržavanje vode u području korijenovog sustava biljke. Kod sadnje ariša potrebno je paziti da neposredno ispod obrađenog sloja zemlje nema vodonepropusnog sloja, što će također rezultirati zadržavanjem vode u dijelu korijenskog sustava.
Klima
Ariš raste na široko rasprostranjenim područjima, iako je biljka hladnijih područja, jer ima visoku otpornost na hladnoću i mraz, može se uspješno uzgajati u kontinentalnim klimatskim uvjetima, gdje prevladavaju topla ljeta i hladne i oštre zime. Hladnoća nema veliki utjecaj na rast i razvoj ariša kao uzgoj u zasjenjenim područjima, no duga sjena i hlad mogu uzrokovati prerano ispadanje iglica.
Vrijeme sadnje
Ariši se obično sade kao rasadnici u lončanicama ili primjerci s golim korijenom u jesen ili rano proljeće, a uspješno se presađuju na stalno mjesto tijekom faze mirovanja. Prilično su brzorastuća stabla koja rasti 30 - 45 cm godišnje i iznimno su dugovječni u pravim uvjetima.
Slaganje kultura
S obzirom na to da ariš pripada specifičnoj skupini i grupi četinjača kojima tijekom jeseni opadaju iglice, on nije prigodan za uzgoj uz druge kulture. U doticaju s tlom iglice se tijekom vremena raspadaju i mijenjaju pH vrijednost tla čime ono postaje kiselije. Još jedan od razloga zašto se ariš ne sadi uz mnoge druge biljne kulture je taj što je ariš, poput javora, veliko, razgranato drvo koje zaklanja sunčevu svjetlost i baca veliku sjenu. Iz tog razloga se najčešće uzgaja kao monokultura.
Uz ariš se mogu saditi druge slične kulture koje zahtijevaju iste ili slične uzgojne navike i uvjete, na primjer bukva, crni hrast, trešnja, šljiva, svib, kukuta, lipa, magnolija i razne vrste borova.
Vrste s kojima se slaže su pojedine biljke iz skupine puzavica kojima drvo ariša pomaže u razvoju i rastu, pa će tako uspješno uz ariš rasti bršljan. Ako je vlažnost tla dobra, moguć je uzgoj i zvončića, đurđica ili ciklame neposredno ispod krošnje.
Faza mirovanja
Ariš, kao i sve četinjače, krajem jeseni ulazi u fazu mirovanja kojoj prethodi nekarakteristično opadanje iglica. U tom razdoblju, od kraja jeseni do početka proljeća, potrebe za hranjivima i vodom su smanjene. Što znači da ariš koji se uzgaja na otvorenom ne treba dodatno zalijevati i prihranjivati, dok biljke koje se uzgajaju u zatvorenom prostoru u posudama treba rjeđe zalijevatii i održavati samo određenu razinu vlage u tlu.
Sadnja ariša
Općenito, crnogorice se mogu vrlo uspješno uzgajati tijekom cijelog razdoblja mirovanja, od kraja jeseni do ranog proljeća, uz uvjet da tlo ne smije biti smrznuto i da temperatura zraka bude iznad 3°C. Ako ne postoji mogućnost sadnje u ovom razdoblju, ariš se može saditi i u drugim razdobljima godine, ali uz veću pažnju i primjenu agrotehničkih mjera, kao što su pravovremena gnojidba i zalijevanje.
Sadnja sjemena
Sjeme ariša nije karakteristično za kupnju, nego se sakuplja iz proljetnih i jesenskih češera. Sjeme sakupljeno iz jesenskih češera ima bolju klijavost. Nakon skupljanja sjemenki, potrebno ih je ostaviti u hladnoj vodi 1 - 2 dana kako bi prazne sjemenke isplivale na površinu. Zatim je sjeme potrebno dezinficirati namakanjem u vodikovom peroksidu, nakon čega se ponovno ispire hladnom vodom. Zatim se izvršava stratifikacija sjemena gdje se sjeme namače u vodi 24 sata, zatim premješta u posude s vlažnim pijeskom. Pijesak je potrebno stalno održavati vlažnim zbog čega se najviše preporučuje sadnja u staklene posude jer one najbolje zadržavaju vlagu.
Posude sa sjemenom se spremaju na hladnom mjestu, a temperatura mora biti između 0 - 5°C, otprilike 2 - 3 mjeseca. Sjeme se sadi u čaše ili posude s tresetnim supstratom i dobrom drenažom. Iznikle sadnice se mogu iznijeti na otvoreno u proljeće, a unijeti u zatvoreno u kasnu jesen kako bi prezimile na toplom mjestu.
Sadnja sadnice
Sadnja već pripremljenih i dobro ukorijenjenih sadnica je najlakši i najbrži način uzgoja ariša. Ako je sadnica kupljena u rasadniku, ona se najčešće prodaje s busenom u kojem se nalazi hranjivi supstrat te ju je, kao takvu, potrebno samo posaditi u rupu na željeno mjesto. Ako sadnica nema busena, potrebno je pripremiti mjesto za sadnju pripremom mješavine organskog gnojiva i treseta. Zatim se posadi sadnica i dobro zalije.
Uzgoj u vrtu
Zbog svojih karakteristika i brzog rasta, ariš je idealno rješenje za sadnju u parkovima i kao dugogodišanj ukras u vrtovima. Kako bi se dobio željeni uzgojni oblik, prilikom odabira mjesta sadnje moraju se poštivati uzgojne karakteristike te ga posaditi na sunčano mjesto s neutralnim tlom, bez prisutnosti podzemnih voda i uz dobru zaštitu od vjetra.
Zahvaljujući raznolikosti uzgojnih oblika, ariš se koristi u krajobraznoj arhitekturi gdje se kombiniraju patuljaste sorte sa srednje velikim i velikim sortama koje mogu narasti preko 40 m visine. Najbolje se kombiniraju s drugim crnogoričnim vrstama kao što su smreka, jasen, javor, breza i lipa.
Uzgoj u stakleniku
Uzgoj ariša u plasteniku vrši se isključivo za proizvodnju sadnica, odnosno dvogodišnjih presadnica koje se dalje distribuiraju krajnjim potrošačima za sadnju.
Uzgoj u posudama
Neke vrste ukrasnog ili patuljastog mogu se saditi i uspješno uzgajati u posudama. Prije sadnje potrebno je osigurati dobru drenažu, što se postiže tako da se na dno lonca stavi sloj kamenja preko kojeg se treset pomiješa s ispranim pijeskom, u omjeru 3:1, a zatim dodaje sloj krede. Tako se osiguravaju sva potrebna hranjiva, kao i dobar vodeno-zračni sistem. Kako biljka raste, potrebno ju je presaditi u veću posudu.
Održavanje nasada
Ako se pri sadnji ariša poštuju sve agrotehničke mjere, održavanje nasada svodi se na suzbijanje korova i kopanje tla oko stabla, suzbijanje štetnika, redovito zalijevanje i gnojidbu. Jake ljetne suše mogu uništiti mladicu stabla, pa ga je u takvim razdobljima potrebno zalijevati i nekoliko puta tjedno, idealno do 20 l vode ispod svakog stabla. Za odrasla stabla navodnjavanje nije obavezno.
Održavanje i njega
Ariš ne zahtijeva pretjeranu njegu, a najvažnije je izbjeći pojavu korova kako se biljka ne bi "ugušila" pa ga treba na vrijeme i redovito uklanjati.
Zalijevanje
Iako pripada četinjačama koje su poznate po svojoj otpornosti na sušu zbog čega zahtijevaju vrlo male količine vode, ariš ne tolerira sušna vremena stoga ga je potrebno redovito zalijevati, posebice tijekom prvih godina rasta. Zalijeva se 1 - 2 puta tjedno, s približno 20 l vode po odrasloj biljci.
Gnojidba
Za gnojidbu ariša podjednako se mogu koristiti i umjetna i organska gnojiva. Najčešći izbor organskog gnojiva je stajnjak koji se dodaje i prilikom sadnje biljke. No, potrebno je paziti da gnojivo ne dođe u direktan dodir s korijenovim sustavom biljke što može rezultirati njegovim oštećenjem. To se sprječava tako da se preko stajnjaka dodaje sloj zemlje, nakon čega se tek kreće sa sadnjom. Ako se koristi stajnjak za gnojidbu odraslih biljaka, on se posipa preko stabla, a zatim ukopava u zemlju i dublje u tlo. Tijekom vremena, ono se razgrađuje i oslobađa određene količine drugih hranjiva i dušika. Dugoročno gledano, ova vrsta gnojidbe je najidealnije rješenje za ariš.
Ako postoji potreba za trenutnim količinama lako dostupnih hranjiva, mogu se koristiti i umjetna gnojiva na bazi dušika, kao što je NPK. U većim nasadima uspješno se koriste i tekuća mikrobiološka gnojiva koja se raspoređuju sustavima navodnjavanja kap po kap, a mogu se koristiti i kao folijarna prihrana.
Razmnožavanje
Ariš se može razmnožavati generativno i vegetativno. No, vegetativno razmnožavanje je prilično teško i nepraktično, zbog čega se preporučuje sadnja sjemena.
Razmnožavanje reznica
Ovaj način razmnožavanja se vrlo rijetko koristi, jer je uspješnost rasta biljke vrlo niska. Potrebno je odabrati zdravu granu, zatim napraviti rez na kori u sredini grane te poprskati rez stimulatorom rasta. Zatim se grana savije prema tlu i prekrije supstratom (mješavinom zemlje i treseta), a na vrh se stavlja mahovina kako bi se održala stalna vlažnost tla. Ako se iz reznice razvije korijen, grana od matične biljke se odvaja tek sljedeće godine (do ranog proljeća), kada se izbrazdana grana može posaditi na željeno uzgojno mjesto.
Razmnožavanje ukorjenjivanjem izdanaka
Ova način razmnožavanja se najčešće koristi za razmnožavanje puzavih, patuljastih i ukrasnih vrsta. Ukorjenjivanje izdanaka je prilično jednostavno, a za postupak je potrebno odabrati granu najbližu tlu, saviti je na podnožju i pokriti vlažnom zemljom, nakon čega će se razviti sadnica unutar 3 - 4 mjeseca. Sadnicu ne treba odmah odvajati od matične biljke, već tek sljedeće godine kada je korijenov sustav dobro razvijen.
Razmnožavanje sjemenom
U kućnim uvjetima ariš je najbolje razmnožavati sjemenom. Kod sadnje sjemena potrebno je pripremiti supstrat bogat hranjivima, pri čemu se također treba paziti na održavanje određenog stupnja temperature i vlažnosti.
Presađivanje
Presađivanje ariša savjeruje se obaviti u jesen kada iglice požute i počnu otpadati. Tada ariš ulazi u stanje mirovanja, pa će bolje podnijeti presađivanje na drugo mjesto. Preporučuje se presaditi ga u dobi od dvije godine, kada je dobro izbrazdan i ima dovoljno razvijenu mikorizu na korijenu. Prije presađivanja potrebno je pripremiti sadno mjesto, iskopati jamu 50 x 50 cm i dobro ju je navlažiti vodom, dodati određenu količinu organskog gnojiva, preko kojeg se stavlja sloj treseta kako korijenov sustav ne bi došao u kontakt s organskim gnojivom (stajnjakom), a zatim se presađuje biljka.
Prorjeđivanje
Zbog uzgojnih karakteristika i malog broja izdanaka, ariš se ne prorjeđuje ni pomlađuje.
Priprema za sljedeću sezonu
S obzirom na to da je ariš dugogodišnje crnogorično drvo, priprema za sljedeću sezonu nije potrebna jer je ariš vrsta koja dobro podnosi smrzavanja tla i oštre zime. Eventualno se može oko stabla staviti mahovina kako se zemlja ne bi potpuno osušila. Drveće ariša općenito ne treba zaštitu od hladnoće. Međutim, mlada stabla mogu biti osjetljiva na oštećenja od vjetra, pa ih je potrebno zaštiti prve dvije ili tri godine.
Bolesti
Od bolesti ariš najčešće napada hrđa četinjača i peronospora, kojih ima dvije vrste, prava peronospora i obična.
Crnogorična hrđa
Hrđa crnogorice jedna je od najčešćih bolesti koje napadaju četinjače. Hrđu uzrokuje nekoliko različitih gljiva iz roda Fusarium. Zaštita ariša od ove bolesti ogleda se u prevenciji, u odvojenom uzgoju ariša od ostalih ukrasnih, voćarskih i bobičastih kultura koje mogu oboljeti od istih gljivičnih infekcija. Pojava bolesti ogleda se u tome što iglice žute i otpadaju, a na samom stablu se mogu uočiti ogoljeni dijelovi i dijelovi bez iglica.
Peronospora
Peronospora je gljivična bolest koja uzrokuje rano opadanje iglica. Najčešće obolijevaju mlade i slabe biljke, a bolest se javlja odmah u proljeće ili rano ljeto. Na zaraženim otpalim iglicama vide se apoteciji - plodna tijela gljive. Ako dođe do veće zaraze, biljka se može osušiti i uginuti.
Obična peronospora
Za pojavu ove bolesti karakteristične su žute do crveno-smeđe iglice koje s vremenom odumiru i opadaju. Vremenski uvjeti koji pogoduju razvoju ove bolesti su dugotrajne kiše tijekom proljeća i ljeta, kao i maglovito vrijeme u ranu jesen.
Štetnici
Tri najčešća štetnika koja napadaju ariš su europski potkornjak i veliki svrdlaš. Mogu se lako riješiti, ali je važnije spriječiti zarazu redovitim održavanjem.
Europski potkornjak
Može se naći diljem Europe i Azije. Ovaj kukac uglavnom napada starija i zrela stabla gdje uzrokuje velike štete. Do zaraze obično dolazi nakon oštećenja debla. Što se tiče suzbijanja štetnika, ono se svodi na uklanjanje zaraženih biljaka.
Veliki svrdlaš
Rasprostranjen je po cijeloj Europi i većem dijelu Azije. Tamnosmeđi je kukac sa žutim crtama na krilima dugim 8 - 16 mm. Kornjaši se hrane korom mladih biljaka starih 2 - 3 godine, pa su mlade sadnice najugroženije, a velika najezda može dovesti do venuća biljke.
Upotreba ariša
Sve vrste ariša, posebice sibirski ariš, našao je široku primjenu u modernoj arhitekturi, bilo da se radi o fasadnim ili podnim oblogama. Fasade, podovi, namještaj ili ograda od ariša nešto je s čime ćemo se u budućnosti sve više susretati.
Berba
Od ariša se koriste iglice, sjeme i smola. Stablo počinje rađati prvi put u periodu između 12. - 50. godine. U tom razdoblju količina sjemena varira od 15 do 80 kg/ha. Iglice se beru cijelo ljeto, a najidealnije razdoblje za skupljanje iglica je od kraja lipnja do početka kolovoza jer su tada prisutne velike količine askorbinske kiseline i vitamina C. Smola se skuplja na način da u stablu napravi rez dok je u vegetativnom razdoblju, iz kojeg istječe smola i skuplja se tijekom cijele godine.
Sušenje
Iako je najbolje preporučuje konzumirati svježe iglice, sušenje se može provoditi na temperaturi ne višoj od 25°C uz minimalnu vlažnost zraka. Sušenje je moguće, ali se ne preporučuje jer se vitamin C gubi unutar 3 dana.
Skladištenje
Iglice se mogu zamrznuti kako bi ostale svježe za pripremu čaja. Na taj sam način se može piti čaj od iglica ariša tijekom nekoliko mjeseci. Također se može napraviti sirup tako što se tek izrasle iglice stave u posudu, pospu šećerom i poklope te drže na tamnom mjestu. Za otprilike 2 mjeseca iglice bi se trebale raspasti i dobit će se sirup koji se može duže skladištiti.
Kulinarstvo
Iako se rijetko koristi u kulinarstvu, od iglica ariša se može kuhati čaj, a mogu se pronaći i recepti za kolačiće sa svježim iglicama ariša.
Kozmetika
U kozmetici se ariš nalazi u sastavu nekih eteričnih ulja koja se koriste u aromaterapiji. Kao i u sastavu krema za njegu kože.
Medicina
Najrazličitiju primjenu ariš je pronašao u tradicionalnoj medicini. Iglice ariša tradicionalno se koriste kao lijek za hipertenziju, nedostatak vitamina C, parodontne bolesti i loš zadah. Mladi izdanci ariša koriste se u liječenju kašlja, urolitijaze, nadutosti, zatvora, reume, gihta, kao i neuralgije. Smola ariša koristi se u liječenju upale grla, gingivitisa, otvorenih rana, trovanja, gastritisa, duodenitisa, virusnih bolesti, upale mišića, apscesa, kao i bolesti dišnih puteva. Kora sibirskog ariša koristi se kod išijasa, crijevne infekcije, glavobolje i zubobolje.
Zanimljivosti
Fosilni zapisi dokazuju da je ariš široko rasprostranjena vrsta drveća od ranog razvoja planeta Zemlje. Najstariji fosilni nalaz ariša je vrsta Larix altoborealis čija starost seže čak do sredice eocena.
Kao drvo, ariš se koristio za gradnju i rekonstrukciju mnogih građevina diljem svijeta. Tijekom izgradnje Venecije korišteno je više od 400.000 stupova ariša. Drveni elementi od sibirskog ariša krase unutrašnjost moskovskog Kremlja, kao i Zimskog dvorca u Sankt Peterburgu. Upečatljiv primjer je katedrala svetog Stjepana u Beču, koja je potpuno uništena u požaru 1258. godine i obnovljena 1263. godine, pri čemu se koristila većina drvenih greda od sibirskog ariša koje su preživjele požar.
Crnogorično drveće
Ariš pripada crnogoričnom drveću ili četinjačama te je češerasta sjemenjača u podskupu golosjemenjača. Ono što je karakteristično svim crnogoričnim biljnim vrstama je da su sve višegodišnje drvenaste biljke sekundarnog rasta. Iako je velika većina drveće, ovdje pripada i nekoliko grmova.
S obzirom na to da je većina četinjača zimzelena, listovi su dugi, tanki i imaju igličast izgled, a kod većine vrsta listovi su raspoređeni spiralno. Baze listova su uvijene kako bi lišće bilo u vrlo ravnini za maksimalno hvatanje svjetla. Veličina lista varira od 2 mm kod mnogih ljuskastih vrsta, do 400 mm duljine kod iglica nekih borova. Lišće je često tamnozelene boje, što može pomoći u apsorpciji maksimuma energije kod slabe osunčanosti na visokim geografskim širinama ili u sjeni krošnje šume. Većina crnogoričnog drveća je jednodomno i sve se oprašuju vjetrom. Sjemenke crnogorice razvijaju se unutar zaštitnog stošca koji se naziva strobilus, a češerima je potrebno od četiri mjeseca do tri godine da postanu zreli.
Iako je ukupan broj vrsta relativno malen, četinjače su ekološki važne. Dominantne su biljke na velikim površinama zemlje, ponajviše u hladnim klimama. Mnoge od njih sezonski mijenjaju svoju biokemiju kako bi bile otporniji na smrzavanje.
Osim ariša, popularne crnogorične vrste u Hrvatskoj su cedar, duglazija, čempres, jela, kauri, borovac, omorika, munika, čuga, ginko, borovica, smreka, bor, kukuta, sekvoja i tisa.
Foto: Radfotosonn / Pixabay
Odgovori