Pinjol

Pinjol, pinija, pinj ili pitomi bor (lat. Pinus pinea) je stablo iz porodice borovki (lat. Pinaceae), odnosno skupine četinjača. U skladu s tim, srodne su vrste ovog stabla crni, alepski, primorski i bijeli bor. Pinjol potječe s obale sjevernog dijela Mediterana, gdje je i danas najviše rasprostranjen.

Riječ je o crnogoričnom stablu koje može narasti od 15 do 25 m, pri čemu promjer snažnog debla uobičajeno iznosi otprilike 60 cm, a može se širiti do 150 cm. Crveno-smeđa kora debla je dosta debela i izbrazdana. Deblo je snažno zahvaljujući jakom, dubokom i razgranatom korijenu koji nema glavnu žilu. Krošnja je stabla razgranata i podsjeća na oblik kišobrana. Stablo izgleda kao da mu nedostaje mnogo grana, pri čemu su početne grane dugačke i horizontalne, a vršne grane su uspravne.

Svijetlosmeđi pupovi su jajoliki i ušiljeni. Ne sadrže smolu i mogu biti dugački od 8 do 12 cm. Iglice su većinom svijetlozelene boje, iako mogu biti i zeleno-plave. Dugačke su od 10 do 20 cm i široke do 2 mm. Oblikom su ušiljene, a taktilno su krute. Uvijek se nalaze po dvije u čuperku, a na stablu ostaju od 2 do 3 godine.

Jednospolni cvjetovi cvatu u travnju i svibnju. Muške valjkaste cvasti su žute, a ženski češeri izrastu na vrhovima izbojaka. Crveno-smeđi češeri su krupni i okrugloga oblika. Dugački su od 8 do 15 cm, a široki od 7 do 10 cm. Češeri su sjedeći te mogu biti pojedinačni ili skupljeni po 2 ili 3. Dozrijevaju u trećoj godini rasta i razvoja, a nakon dozrijevanja ostaju na stablu još nekoliko sljedećih godina.

Češeri sadrže otprilike 100 sjemenki koje su duge oko 2 mm, a široke od 5 do 10 mm. Sjemenke su jestive i danas većina ljudi pinjol poistovjećuje upravo sa sjemenkama iz češera, a ne sa stablom, tj. borom.

Stanište je pinjola južna Europa i zapadna Azija na području oko Mediterana. Kod nas uspijeva samo u primorju, a posebice se izdvaja otok Mljet kao autohtono područje.

Vrste pinjola

Sjemenke daju svi borovi iz roda Pinus, a moguće je razlikovati otprilike 20 borova koji daju dovoljno velike sjemenke za isplativost uzgoja. Ostale vrste imaju premale sjemenke, međutim sve su jestive. Uz već uvodno opisani pinjol (lat. Pinus pinea), u nastavku slijedi pregled najpoznatijih vrsta borova iz roda Pinus.

Pinus densiflora

Riječ je o japanskim crvenim borovima niskoga sjaja koji se dosta šire i imaju bujne zelene iglice. Kada sazriju, poprimaju crvenkastu teksturu na kori. Polako rastu i nisu previše zahtjevni u odnosu na uzgoj, njegu i održavanje. Gornji dio krošnje može se obrezivati kako bi se krošnja otvorila, ali to nije nužno.

Pinus mugo

Mugo borovi najčešće su ležeći grmovi ili mala stabla visine do 2 m. Postoji oko 80 kultivara ove vrste, a najčešće se uzgajaju u velikim rasadnicima. Budući da potječu s vjetrovitih planina središnje Europe, iznimno dobro podnose teške vanjske uvjete. Prirodno su otvorene strukture i ne mora ih se obrezivati. Njihove duboke zelene igle pridonose bogatstvu i ljepoti krajolika i zato su izvrstan izbor za vrtove.

Pinus parviflora

Riječ je o japanskim bijelim borovima koji su izgledom vrlo elegantni zahvaljujući dobroj oblikovanosti krošnje te mekim i nježnim iglicama koje su često prošarane bijelom, plavom ili zlatnom bojom. Kultivari ove vrste nisu čvrsti poput prethodnih borova, ali uz dobru drenažu i popodnevnu hladovinu tijekom vrućima mogu izvrsno opstati.

Pinus banksiana

Kultivari ove vrste nisu toliko elegantni jer su izgledom uvijeni i nepravilno rastu. Izdvaja se kultivar "Ujak Fogy" (eng. Uncle Fogy) kao jedan od najgrubljih i najnepravilnijih. Njegovo je stablo kombinacija uspravnosti, uvijanja i lebdenja iznad zemlje. Ipak, jedan je od najboljih kultivara za obrezivanje i oblikovanje. Uz to, zahtijeva malo vode i njege.

Pinus jeffreyi

Kalifornija ima više matičnih četinjača od bilo koje druge države, ali mnoge od njih nemaju ili imaju vrlo malo kultivara. Jedna od najpoznatijih vrsta Pinus jeffreyi ima omiljenog kultivara naziva "Joppi". Ovaj se kultivar vrlo dobro ponaša u vrtu. Gornji dio stabla nalazi se u zemlji prvih 6 godina, a ima duge i ukočene igle uz svijetle listove.

Pinus strobus

Riječ je o istočnim bijelim borovima i više od 100 kultivara različitih boja, oblika i navika. Jedna je od najprikladnijih vrsta za vrt. Od kultivara izdvaja se "Plavi čuperak" (eng. Blue Shag) koji je vrlo zanimljiv zbog svojih svijetlih plavo-zelenih igli uz dozu šljokica. Obrezivati se može prema volji i ako se želi postići posebno atraktivan izgled, ali u pravilu ne zahtijeva obrezivanje. S druge strane, ističe se i kultivar "Penudla" koji nije za manje vrtove jer je većeg rasta. Dobro se obrezuje i može se ukrotiti.

Pinus sylvestris

Riječ je o škotskom boru koji ima ravne i plavo-zelene iglice na većini kultivara. Ipak, ističe se kultivar "Nisbetovo zlato" (eng. Nisbet's Gold) koji ima zlatne listove i, poput ostalih kultivara ove vrste, relativno sporo raste. Uz dovoljno navodnjavanja, ovaj zlatni bor izdržat će i visoke temperature.

Pinus nigra

Riječ je o austrijskim borovima koji su jedni od klasičnih "tvrdih" borova, tj. imaju relativno tvrdu koru. Imaju vrlo duboke i ukočene zelene igle i prirodno graciozni oblik.

Pinus koraiensis

Korejski su borovi iznimno izdržljivi i vrlo lijepi. Većina kultivara ima kovrčave iglice. Najpoznatiji je "Zmajevo oko" (eng. Dragon's Eye) kao uspravni kultivar koji zauzima malo mjesta pa je prigodan za male vrtove.

Pinus wallichiana

Riječ je o himalajskim borovima koji imaju duge i graciozne iglice. Izdvaja se kultivar "Zebrina" kojemu su iglice blijedo žute boje. Zbog žutih iglica, iznimno lijepo izgleda na zimskom svjetlu.

Pinus halepensis

Alepski ili jeruzalemski bor izrazito je otporan na sušu i uspijeva na područjima vruće klime, poput južne Kalifornije i srednje i južne Dalmacije. Njegove su iglice svijetle te žuto-zelene boje. U nekim dijelovima svijeta smatra se invazivnom vrstom jer ima običaj preuzeti područja spaljena vatrom.

Sadnja pinjola

Pinjol je moguće uzgojiti iz sjemena. Uz to, moguće je biljku uzgojiti i u posudi, ali tada nije uvjet da će dati plodove. U tom će slučaju više biti ukrasna biljka.

Vrijeme sadnje

Pinjol se uobičajeno sadi u proljeće, od ožujka do svibnja. Potrebno je pripaziti na temperature te pričekati da prođe vrijeme mrazova.

Odabir podloge za sadnju

Pinija se cijepi bočnim načinom, navrrtanjem ili rascijepom na Pinus brute vrstu, bijeli bor te rijetke američke ili naše vrste borova. Ako se planira sadnja pinije za uzgoj pinjola, preporučuje se cijepljenje pinije na bijeli bor koji brzo raste čime će se ubrzati uzgoj

Uzgoj iz sjemena

Prije sadnje sjeme je dobro natopiti 24 sata u vodi kako mi omekšalo. Nakon toga, sjemenke se stavljaju u plastičnu vrećicu sa zatvaračem zajedno s vlažnom mahovinom. Tada se spremaju u hladnjak na razdoblje od 60 do 90 dana kako bi se potaknulo klijanje. Kada se primijete prve klice, prelazi se na pripremu tegli, tj. posuda.

Posuda se za početak napuni vlažnom mješavinom tresetne mahovine, pijeska i vermikulita. U tako napunjene posude stave se po dvije očišćene sjemenke i prekriju se s malo pripremljene mješavine. Posude se trebaju držati na sunčanom mjestu, primjerice uz pozor, a tlo je potrebno održavati vlažnim. Svakodnevno treba prskati površinu kako bi novi izdanci bili vlažni. Ako rastu dvije sadnice, tada je potrebno slabiju biljku ukloniti i odbaciti.

Sadnice se trebaju uzgajati u posudama dok se ne počnu pojavljivati grane, a to običnu znači godinu dana ili više. Treba ih zalijevati na tjednoj bazi i osiguravati im svjetlost. Kada su sadnice dovoljno zrele za presađivanje, potrebno je odabrati prikladno mjesto u vrtu gdje će biljka imati dovoljno mjesta za sazrijevanje i, naravno, svjetlosti. Biljka se sadi u rupu koja treba biti dvostruko veća od veličine korijena biljke, a tlo se treba kombinirati s kompostom ili tresetom kako bi se potaknuo rast korijena.

Tlo

Pinjol je sposoban samostalno stvarati bogati humusni sloj, a njegova široka krošnja štiti tlo od erozije. Raste na pjeskovitim, silikatnim i vapnenastim tlima te na smeđim tlima u primorju i crvenicama. Većini vrsta iz roda Pinus odgovara dobro drenirano tlo s pH vrijednosti od 7,5 ili manje.

Klima

Pinjol raste na područjima različite klime, ali najbolje uspijeva na suhom vremenu i visokim temperaturama. Ne odgovaraju mu temperature niže od -10°C i tada stradavaju mlade iglice i pupovi.

Uzgoj pinjola

Uzgoj pinjola podrazumijeva pravilno zalijevanje i gnojidbu te poznavanje procesa razmnožavanja.

Slaganje kultura

Pinjol se slaže s kulturama koje uspijevaju na pjeskovitim, vapnenastim i kiselijim tlima, maslina se ističe kao kultura uz koju najčešće raste u prirodi.

Zalijevanje

Tek zasađenu biljku potrebno je redovito zalijevati nekoliko puta tjedno. Općenito pinjol uspijeva u suhim uvjetima pa ga ne treba prečesto zalijevati.

Gnojidba

Počevši od osnovne gnojidbe u proljeće prilikom sadnje, stablu pinjola potrebno je u jesen osigurati mineralno gnojivo opće namjene.

Razmnožavanje

Pinjol se razmnožava sjemenom, pri čemu se razlikuju muški i ženski češeri. Muški češeri s peludom prekriveni su mnogim plodnim ljuskama, od kojih svaka ima dvije peludne vrećice. Ženski češeri koji nose ovule, rođeni na istom stablu, imaju nekoliko spiralno raspoređenih kvrga (modificiranih listova), od kojih se svaka nalazi ispod ljestvice s dvije ovule (potencijalno sjemenje). U proljeće ili početkom ljeta peludne vrećice oslobađaju pelud kroz uzdužne proreze, pri čemu svako zrno ima dva zračna mjehura za širenje vjetra. Ljuske na ženskim češerima otvaraju se kako bi primile pelud, a zatim se zatvaraju.

Stvarna oplodnja odvija se krajem sljedećeg proljeća. Nakon oplodnje, drvenasti ženski češer razvija se u razdoblju od dvije do tri godine. Kod nekih se vrsta češeri otvaraju sazrijevanjem i sjemenje se oslobađa, a kod drugih češeri ostaju zatvoreni nekoliko godina sve dok se ne otvore truljenjem, životinjama koje traže hranu ili vatrom. Kod nekih borova ljuska koja nosi sjeme nalik na orah može se proširiti i oblikovati krilo za zračno širenje.

Održavanje i njega

Općenito se borovi iz roda Pinus ne obrezuju jer ih je najbolje pustiti da rastu prirodno. Naravno, postoje izuzetci kada se pojedini bor može obrezivati radi dekorativnosti. Također, potrebno je ponekad ukloniti eventualne osušene grane, kao i slabije grane koje pokazuju naklonost rasta prema dolje ili grane koje se ukrštavaju jedna s drugom. Pri tome je potrebno pripaziti da se ne oštete grane koje su na vrhu jer se u tom slučaju bor može oštetiti do te mjere da potpuno propadne.

Berba i sušenje

Sjemenke sazrijevaju u kasno ljeto ili u jesen, a obično se ručno skupljaju u listopadu i studenom. Prilikom skupljanja češera u kojima se nalaze zrele sjemenke, trebaju se birati češeri koji još nisu otvoreni. Otvoreni češeri mogu poslužiti samo kao znak da su plodovi zreli, ali oni su već ispustili svoje sjemenke pa ih ne treba ubirati, već pronaći one neotvorene. Berba se odvija ručno, a ponekad se koriste i tzv. tresilice. S pomoću njih se obuhvati deblo i potom dobro protrese bor kako bi sjemenke i češeri otpali.

Proces sušenja podrazumijeva i sušenje češera i sušenje sjemenki. Najprije je potrebno dodatno osušiti neotvorene češere, a potom se sjemenke trebaju ručno izvaditi iz njih. Nakon toga slijedi sušenje sjemenki kako bi se kasnije mogla lakše otvoriti njihova tvrda ljuska.

Ako sami berete češere, pripazite na biljni sok bora jer ga je poprilično teško oprati s ruku. Također, kućno sušenje češera može se obaviti ostavljanjem vrećice s češerima na suncu. Nakon dvadesetak dana dovoljno je protresti vrećicu i pokupiti oslobođene sjemenke, tj. pinjole.

Skladištenje

Sjemenke se bez problema mogu sačuvati u hladnjaku do tjedan dana i u zamrzivaču do mjesec dana. Za skladištenje u hladnjaku trebaju se spremiti u čvrsto zatvorenu posudu, a za skladištenje u zamrzivaču trebaju se spremiti u plastične vrećice. Na taj će način sjemenke sačuvati prirodnu aromu i hranjive sastojke. Obično se očišćene sjemenke mogu kupiti na tržnicama ili u trgovinama zdrave hrane, i to u paketima od 40 g. Kao takvi, pinjoli su dostupni tijekom cijele godine.

Bolesti i štetnici

Pinjol rijetko napadaju bolesti i štetočine, jedino se mogu pojaviti neke gljivične bolesti na sadnicama i mlađim nasadima poput hrđe bijelih borova.

Uz to, kao što je slučaj s ostalim borovima na Sredozemlju, pinjolu najveću prijetnju predstavljaju šumski požari, premda je on znatno manje osjetljiv na vatru zbog guste kore i visoke krošnje lišene niskih grana.

Hrđa bijelih borova

Hrđa bijelih borova široko je raširena i ozbiljna gljivična bolest. Tijekom proljeća i ranog ljeta na iglicama borova mogu se uočiti mali bijeli mjehurići. Riječ je o plodištima gljiva – ecidijama, odnosno prvim simptomima infekcije. Bijela je tvorevina omotač ecidije, tj. peridij. Ecidije se brzo ispune žuto-narančastim sporama koje se potom, kada se grane tresu, otpuštaju u zrak i podsjećaju na oblačiće prašine. U slučaju jačih napada iglice se suše i smeđe te, konačno, otpadaju sa stabla.

Također, jači simptomi uključuju i zarazu cijelih grana te pojavu oteklina i žuljeva na granama i deblu. Redoviti pregledi borova obvezni su jer se hrđa bijelih borova može uspješno spriječiti ako se na vrijeme primijeti. U mjere zaštite ubraja se obrezivanje zaraženih grana, njihovo spaljivanje i uništavanje.

Upotreba pinjola

Sjemenke pinjola iznimno su cijenjene u medicini i kulinarstvu. Njihova je nutritivna vrijednost prepoznata diljem svijeta i lako se kombiniraju u različitim jelima.

Pinjol u medicini

Pinjoli su iznimno zdrave sjemenke. Bogate su proteinima, vitaminima i mineralima. Od vitamina se izdvajaju vitamini A, C, D i E, a od minerala magnezij, željezo, cink, fosfor i selen. Uz to, sadrže i esencijalne masne kiseline, antioksidanse i aminokiseline.

Od navedenih vitamina mogu se izdvojiti vitamini B kompleksa koji potiču razvoj energije, pridonose normalnoj psihološkoj funkciji i funkcioniranju živčanog sustava. Uz to, ističe se vitamin B6 koji pozitivno utječe na regulaciju hormonske aktivnosti i stvaranje crvenih krvnih stanica, a najpoznatiji je po tome što pridonosi smanjenju iscrpljenosti i umora. Također, vitamin E snažan je antioksidans koji svojim djelovanjem štiti staničnu membranu od oksidativnog stresa, a kao takav pomaže organizmu da se brani od mnogih bolesti.

Pinjoli imaju veći udio masti, ali riječ je o "zdravim" ili "dobrim" mastima koje su bez kolesterola. Posebice se ističe oleinska kiselina koja pridonosi smanjenju LDL kolesterola i povećanju HDL kolesterola u krvi, koji se još naziva "dobrim" kolesterolom. Pinjol sadrži i pinolensku kiselinu koja se smatra odgovornom za održavanje osjećaja sitosti tijekom dana.

Budući da pinjol kao namirnica ne sadrži gluten, ističe se kao vrlo dobra namirnica za pripremu bezglutenskih obroka. To posebice odgovara osobama koje iskazuju intoleranciju na gluten ili osobama koje su oboljele od celijakije ili drugih crijevnih bolesti.

Kalorijska vrijednost i visoki udio proteina čine pinjol odličnim odabirom za međuobrok, posebice osobama koje bi trebale povećati kalorijski unos. Primjerice, 100 g pinjola sadrži čak 670 kalorija.

Pinjol u kulinarstvu

Pinjol je okusom sličan bademima, ali ima intenzivniju aromu. Unutar tanke i pomalo smeđe opne skriva se blijedožuti plod koji je intenzivnog okusa i nježne strukture. Pinjoli se najčešće, pooput drugih orašastih plodova jedu sirovi ili lagano prženi, neslani ili slani.

Najčešće se kombinira u različitim zdravim salatama i dodaje se kuhanom povrću i riži. Salate čiji je sastojak pinjol odličan su međuobrok ili večera. Pinjol je neizostavan sastojak tradicionalnog talijanskog aromatičnog umaka pesto alla genovese.

Često se dodaje jelima s tjesteninom i kolačima, a ljubitelji kobasica počeli su ga koristiti i kao sastojak za smjesu u pripremi domaćih kobasica. Odličan je dodatak mesnim jelima, ribi, kuhanoj riži i povrću

U starom Rimu su se pinjoli mrvili i miješali s bademom i octom čime su dobijali neku vrstu senfa. Egipćani ih vole sa špinatom, dok ga na Srednjem istoku koriste kao namirnicu za poznati umak tarator u kojem kombiniraju pržene pinjole s maslinovim uljem, mlijekom, češnjakom i kruhom.

Povijest

Smatra se da stablo pinjol potječe s Mediterana i Italije. Sjemenke pinjola bile su poznate i u starom Rimu gdje se od smrvljenih pinjola, badema i octa pripremao jedinstveni senf. Također, sjemenke su se upotrebljavale i kao začin u kolačima, salatama i kobasicama. Budući da sjemenke lako užegnu, uobičajeno su se čuvale u medu. Nalazište pinjola otkriveno je i u ruševinama Pompeja nakon velike vulkanske erupcije Vezuva 79. godine.

Zanimljivosti

Bor pinjol daje prve sjemenke tek nakon 20-25 godina rasta, a tržišno isplativ postane tek nakon 75 godina. Uz to, sjemenke su jako osjetljive i lako se kvare zbog visokog udjela masti. Zbog toga zahtijevaju posebnu njegu i sušenje nakon ubiranja, a to utječe na njihovu ogromnu cijenu na tržištu koja se kreće od 13 do čak 100 eura.

Pinjol u svijetu zauzima oko 380.000 ha, pri čemu najveći udio pripada Španjolskoj (75%). U Španjolskoj 2/3 površina zauzimaju kulture pinjola zbog čega su ugrožena prirodna staništa borovice ili smrike. Kao najveći proizvođač, Španjolska godišnje proizvede otprilike 6250 t sjemena pinjola, što u odnosu na svjetsku proizvodnju iznosi od 40 do 60%.

Foto: MonikaP / Pixabay