Pistacija (lat. Anacardiaceae) je biljka koja pripada porodici rujevki. Spada u skupinu orašastog (lupinastog) voća kao i kikiriki, badem, lješnjak, orah i kesten. Porijeklo biljke je jugozapadna Azija, gdje su se ljudi njome hranili još u doba paleolitika.
Biljka ima grmoliku formu, a može narasti i do 10 m uz korijen koji ide do 7 m dubine, a biljka može živjeti preko 100 godina. U uzgoju se ide za tim da biljka ostane niža, iz praktičnog razloga olakšane berbe.
Pistacija ima sivu koru, dok su mladice pretežno smeđe boje. Uz tamnozelene listove, na granama se javljaju i sitni cvjetovi, i to prije listanja negdje tijekom mjeseca ožujka. Plod je koštunica zelene boje koja je obavijena bež-smeđom kopulom koja lako puca.
Najveći proizvođači pistacije na svijetu su Iran (iz kojeg biljka i potječe), potom SAD, Turska i Sirija.
Egzotično voće
Sorte pistacija
Trenutno je na svijetu prisutno 11 vrsta pistacije. Ipak, u pravilu se uzgaja samo jedna vrsta koja ima plodove prikladne za ljudsku upotrebu, a to je Pistacija Vera.
Što se tiče ostalih vrsta pistacije (P. atlantica, P. terebinthus, P. integerrima i sl.) one se mogu koristiti kao podloge za Pistaciju Veru.
3 sorte koje su često prisutne na našem podneblju su tršlja, smrdljika i prava tršlja.
Tršlja
Radi se zimzelenom grmu koje lako uspijeva i na tlu koje ima veći udio soli pa se često uzgaja uz morsku obalu.
Tršlja ili krilata smrdljika (lat. Pistacia lentiscus L.) je kserotfitna, entomofilna, dvodomna i jedina zimzelena vrsta pistacija, koja raste u obliku niskog drveća ili grma u mediteranskim zemljama. U Hrvatskoj raste na priobalju i otocima te je sastavni dio tzv. "mediteranske" makije. Tršlja dobro podnosi sušno vrijeme i visoke temperature, a uspijeva čak i na skeletnim tlima uz more te time štiti tlo od pojave erozije. Zahvaljujući dobro razvijenom sustavu korijena, korjenje na skeletnim tlima prodire duboko u tlo i na takvim područjima može narasti i do 5 m visine. Dobro podnosi sjenovita mjesta.
Dolazi u biljnim zajednicama: duba, mješovite šume crnike, čiste šume crnike s mirtom i makija gluhaćuše s tršljom.
Lišće je parno perasto i zimzeleno te ima 3 do 5 pari lanccstasto-jajolikih listića tamnozelene boje. Cvijeta u ožujku, a može potrajati i kroz travanj i svibanj. Cvjetovi su tamnocrvene boje, jednospolni i u obliku klasića, a rastu iz pasuha listova i imaju jednostavno ocvijeće koje se sastoji od 3 do 5 listova.
Plod čini spljoštena okrugla koštunica veličine od 2 do 3 mm, u početku je crvenkaste boje, a kasnije potamni. Kora je zelenosive boje, u početku glatka, a kasnije se pojavljuju sitne ispucale ljuskice. Iz dijelova gdje je kora "ozlijeđena" curi mastika (mirišljav smolasti sok) koji pripada balzamima, a poznat je još od 400. godine pr. Kr. i koristili su ga Egipćani, Rimljani i Grci.
Smrdljika
Smrdljika (lat. Pistacia terebinthus) je listopadni grm čiji listovi imaju neugodan miris ako se protrljaju. Još se naziva smrdelj, jud ili smrdljiva tršlja. Plodovi su prikladni za ljudsku upotrebu, no imaju gorak okus. Smrdljika u pravilu dobro uspjeva u makijama kao i uz riječne tokove. Kserofitna je, entomofilna i dvodomna vrsta na Mediteranu, a kod nas je karakteristična na toplijem području submediterana i eumediterana. Najčešće se nalazi na južnim ekspozicijama, listopadnim šumama i makijama. Uspijeva na skeletnim vapnenim, suhim i siromašnim tlima, a na kvalitetnijim i dubljim staništima postiže veće dimenzije.
Dolazi u biljnim zajednicama mješovite šume crnike i crnog jasena te mješovite šume crnike i crnoga graba.
Smrdljiki više odgovaraju područja koja se nalaze na južnim stranama i više nadmorske visine. Može narasti čak i do 16 m, a starost do 100 godina.
Kora je u početku glatka, no kasnije postaje mrežaasto ispucana, dok je krošnja gusto postavljena s tankim granama. Lišće je perasto i neparno i većinom ima 7 duguljastih listova koji su sjajne zelene boje, skoro sjedeći i imaju jak miris. Od uboda insekata na listovima se pojavljuju i šišarke nalik rogaču (Judin rogač) u kojima se nalazi smola i tanin. Cvjeta od svibnja do srpnja, a cvjetovi su maleni u zbijenim i složenim metlicama (grozdovima) i žuto-zelene boje.
Plod je koštunica crvenkaste boje s vrlo slabo razvijenom mesnom sredinom, miriše na terpentin i dozrijeva u listopadu. Plod je jestiv, a sjeme klije tek sljedeće godine nakon sjetve.
Prava tršlja
Ovo je biljka koja se uzgaja zbog plodova koje najčešće konzumiramo. Radi se o listopadnom grmu koji uz korisne plodove ima i estetski primamljiv izgled, pa se ponekad uzgaja i samo kao dekorativni grm.
Prava tršlja (lat. Pistacia vera L.) je kserofitna, entomofilna i dvodomna vrsta podrijetlom iz Turkmenije, Mezopotamije i Sirije. U južnim područjima Europe uzgaja se na manjim plantažama i vrtovima. Prava tršlja se uzgaja u obliku nižeg stabla koje može rasti čak do 10 metara ili u obliku grma, a živi duže od 100 godina.
Krošnja je gusta i široka, u obliku lopte. Kora je sivkasta i debela, a mladi izbojci imaju po jedan tučak. Cvjeta krajem ožujka i početkom travnja (prije listanja). Plod je koštunjav i iako ga se često naziva "oraščićem" dug je od 1 do 2 cm i širok 1 cm. Obavijen je mekanom kupulom koju je lako odvojiti prilikom sazrijevanja ploda. Ljuska je tvrda, rožnata i svjetlo žute boje.
Rađa svake godine, a ako se biljka sadi iz sjemena, fruktifikacija počinje u desetoj godini, a ako je uzgojena cijepljenjem, u petoj godini. Plodovi sazrijevaju u drugoj polovici srpnja i traje sve do kraja kolovoza. Vrlo je plodonosna biljka, a plod je hranjiv, ukusan i pripada delikatesnim suhim plodovima.
Zahvaljujući razgranatom korjenovom sustavu može izdržati najdugotrajnije suše. Svojim korjenovim sustavom snažno se i čvrsto veže tlo, a zbog razvoja velike žile srčanice i snažno razvijenog korjenovog sustava nije pogodna za presađivanje, stoga se preporučuje sadnja sjemena izravno na teren. Kako nije osjetljiva na sušu, nije osjetljiva ni na niske temperature, a može izdržati i do -30°C. Zahvaljujući brojnim osobinama, rasprostranjena je i horizontalno i vertikalno.
Po morfološkom izgledu bitno se razlikuju muška i ženska stabla. Listovi na ženskoj biljci su svjetlozelene boje s velikim ovalnim listovima, dok su na muškom stablu kožasti, tamno zeleni i s duguljastim listovima. Plod pistacija je poznat kao "oraščić", no zapravo je koštunica - zelenkasta ili žućkasta jestiva sjemenka koju prekriva kora.
Sadnja pistacija
Kada govorimo o sadnji, stablo pistacija nije zahtjevno. Ima tla na kojima uspijeva najbolje, no ono što je važno je da je tlo bogato i toplina. S obzirom na to da se može uzgajati i u loncima (iako se zbog svog jakog korjenovog sustava ne preporučuje), može služiti za ukras u prostorijama i okućnici.
Ako se odlučite na sadnju iz sjemena (pri čemu prve plodove možete očekivati nakon 10 godina), potrebno je sjemenke 10 sati prije sadnje postaviti u vodu. Svaku sjemenku potom zasadite u jedan lonac, i to u vlažnu, ali ne i mokru zemlju. Lonce sa sadnicama zatim obavezno postavite na sunce kako bi se razvile mladice.
Tlo
Pistacija odlično uspijeva na dubokom, glinenom i dobro dreniranom tlu. S obzirom na to da korijen prodire duboko u tlo, pistacija odlično podnosi i sušu jer može crpiti vodu iz dubljih dijelova tla.
Pri odabiru tla treba zapamtiti da pistacija živi izuzetno dugo te ju nije poželjno seliti, pa bi valjalo odmah odabrati tlo na kojem će kultura dugo uspijevati i davati plodove.
Prije same sadnje potrebno je označiti mjesta sadnje u tlu. Upamtite da se stabla pistacije ne bi smjela saditi na manju udaljenost od 6 metara, kako u kasnijim godinama rasta ne bi došlo do preklapanja grana što može negativno utjecati na kvantitetu prinosa.
Rupe koje ćete iskopati za sadnju pistacija trebale bi imati promjer od 45 x 45 cm, te biti dubine oko 60 cm. Stabljike koje postavljate u rupe potrebno je nježno položiti te zagrnuti zemljom uz lagano pritiskanje zemlje, kako se osjetljivo korijenje ne bi polomilo. Na vrh zemlje se preporuča postaviti i gnojivo kako bi se zadržala vlažnost tla te se u ranom razvoju biljke dalo korijenu dovoljno hranjivih tvari.
Moguće je uzgajati pistaciju i u loncu, posebice ako vam je želja da ima dekorativnu svrhu. Ipak, ni pri tome ne valjda zanemariti da je biljku potrebno oprašiti.
Vrijeme sadanje
Kako bi pistacija do proljeća mogla razviti korijen te se pripremiti za sušno razdoblje savjetuje se da se sadnja obavi u jesen. Sadnju možete započeti već u studenom, no svakako ju treba zaključiti prije dolaska proljeća.
Izuzetno važna stavka kod pistacije je da samo ženska stabla daju plodove, dok muška stabla služe kao oprašivač. Zbog ove karakteristike dvodomnosti, nužno je pri sadnji zasaditi i muško stablo među ženskim stablima (na jedno muško stablo ide i do 6 ženskih stabala a muško stablo bi se trebalo nalaziti u sredini), a pri kupnji sadnica iste će vam biti prodane u paru. Da bi ih razlikovali, korisno je znati da muška stabla imaju tamnije i dulje listove, dok ženska stabla imaju svijetlije listove ovalnog oblika.
Muška stabla pistacije ranije otpuštaju pelud nego što je to slučaj sa ženskim stablima, pa je moguće da dođe do problema u oprašivanju. Kako bi izbjegli poteškoće, savjetuje se da se pelud muških stabala čuva u vrećici dok tučak ženskih stabala ne bude spreman za oprašivanje.
Klima
Pistacija je biljka kojoj pogoduju visoke temperature, pa su tako najidealnije one koje dosežu i preko 37,5°C. Pistacija može bez problema preživjeti i temperature koje idu do 42°C, a podnosi i nadmorsku visinu do 1200 metara.
Visoke temperature su pistaciji potrebne kako bi se postigla bolja kvaliteta uroda, odnosno kako bi biljka razvila što manje praznih lupina. Ipak, potrebno je i da biljka miruje tijekom zime pa joj je potrebno oko tisuću sati sa temperaturom ispod 7°C kako bi se otpočeo normalan rast u proljeće.
Ipak, valja imati na umu kako pistacija ne podnosi temperature niže od 12°C te tada može doći do odumiranja biljke.
Pistacija Vera se oprašuje ne samo drugim sortama pistacije, već i pomoću vjetra pa je dobro birati područje za sadnju koje će imati blage vjetrove prilikom cvjetanja.
Na našem području nije moguće uzgojiti pistaciju u kontinentalnom dijelu, pa se nalazi samo u primorju. U praksi je uvriježeno da je granica za uzgoj pistacije od Zadra južno prema Dubrovniku.
Kalemljenje
Kako bi se ubrzao razvoj pistacije odnosno kako bi se skratio period koji je potreban biljci da donese prve plodove, savjetuje se pistaciju saditi cijepljenjem. Prigodne podloge na našem podneblju su Pistacija lentiscus (Tršlja) i Pistacija terebintus (Smrdljika).
Uzgoj pistacija
Pistacija kao biljka ne zahtjeva puno brige, no morate uvijek imati na umu da jako voli toplinu. Stoga, ako ste odlučili pistaciju uzgajati u loncima, po dolasku toplog, proljetnog vremena valja iznijeti lonce na otvoreno odnosno na sunce.
Bez obzira gdje je pistacija zasađena, važno je da u proljeće otkrijete stabla i plijevite zemlju. Također, tijekom sušnih, ljetnih mjeseci potrebno je zaliti pistaciju. Ipak, biljka ne voli previše vlage pa nemojte pretjerivati i zalijte ju tek kada primijetite da je zemlja oko nje suha.
Što se pak zimskih mjeseci tiče, biljka će biti u stanju mirovanja no kako ne podnosi jako niske temperature, bez obzira je li zasađena u loncima ili u voćnjaku, potrebno ju je zaštiti pokrovom.
Gnojidba
Pistacije imaju potrebu za dušikom koja je slična onima drugih orašastih biljki. Ipak, obogaćivanje tla dušikom ne bi se smjelo provoditi u prvoj godini rasta biljke, već se isto primjenjuje od druge godine dva puta tijekom sezone rasta. Gnojidba se ipak ne bi smjela provoditi nakon lipnja kako bi se spriječio jači rast biljke koji može odgoditi sazrijevanje biljke i tim potencijalno dovesti do oštećenja korova zbog mraza.
Razmnožavanje
Pistacija se kod plantažnog uzgoja razmnožava cijepljenjem, a najpoznatije od stotinjak sorti su: kerman, ibrahim, ovvhadi, safeed, shasti i vvahedi. Kao oprašivač najčešće se sadi sorta peters. U povoljnim uvjetima, s dobro razvijenog stabla pistacije može se dobiti 50-70 kg ploda. U Arizoni (SAD) ima više plantaža pistacije.
Rezidba
Kako se pistacija ubraja u voćne vrste, kao i svaku drugu voćku, potrebno ju je obrezati kako bi se povećao prinos.
Kod mladih stabala potrebno je odabrati dvije do tri grane u proljeće koje želite kao osnovu stabla a pritom je dobro odabrati one koje se ravnomjerno šire sa debla ali se ne preklapaju. Poželjno je da su ove grane na visini od 60 do 80 cm od tla, te porežite sve grane koje se nalaze ispod tog nivoa.
Dodatnu rezidbu je potrebno obaviti u ljetnim mjesecima kada ćete svoje osnovne grane podrezati na duljinu od 60 do 90 centimetara kako bi oslobodili krošnju, a rezidbu napravite tako da stvorite oblik lepeze. Ono što ćete ovim postići je da će biljka nastaviti svoj rast u istom obliku te će se raširiti u estetski primamljiv grm.
Bolesti i štetnici
Pistacije su izuzetno otporne biljke, pa im ne prijete nikakve specifične bolesti ili nametnici. Biljku mogu napasti gljivice, no kao i kod drugih vrsta u voćnjacima, isto se može spriječiti primjenom fungicida. Jedina mogućnost za napad je od strane crvenog pauka, ali samo u slučaju da se pistacija uzgaja u loncima.
Gljivice
Gljivice se najčešće pojavljuju u skupinama gdje napadaju grane stabla i deblo biljke, a sadrže smolastu teksturu. Uzroci pojave gljivica su preteško, prevlažno i neprikladno tlo, upotreba zaraženog alata ili nezrelog organskog gnojiva i preduboka sadnja. Brzo se širi stoga trebate brzo i djelovati. Odstranite zaraženu koru i dio zdrave kore, a nakon toga, sanirani dio premažite fungicidom.
Crveni pauk
Crveni pauk (lat. Panonychus ulmi Koch) je štetnik koji napada plodove, nove izdanke biljke i lišće te siše biljne sokove zbog čega dolazi do nestajanja klorofila-zelenog pigmenta. Problem s pojavom cvenog pauka također možete riješiti insekticidima.
Upotreba pistacija
Pistacija je plod koji obiluje masnim uljima stoga se smatra delikatesnom "grickalicom" u kulinarstvu i korisnom u medicini.
Berba
Ovisno o načinu na koji je biljka zasađena, vrijeme sazrijevanja plodova će varirati. Tako će biljke koje su uzgojene iz sjemena donijeti plod u svojoj desetoj godini, dok se cijepljenjem biljke ovaj rok skraćuje u pola i biljka donosi plodove u svojoj petoj godini. Biljka rađa svake godine, no obilniji prinos se javlja svake treće do pete godine.
Na godišnjoj razini, biljka se razvija u rano ljeto, a dozrijeva tijekom kolovoza i rujna. Vrijeme bebe je lako prepoznati jer trup biljke gubi svoju zelenu boju te poprima žućkaste i crvene tonove. Kada su pistacije zrele, ljuska se počinje odvajati od samog ploda te poprima ružičastu boju.
Skladištenje
Savjetuje se da se sjemenke pistacija ostave u ljusci sve do konzumiranja. U ovom obliku se trebaju pohraniti na hladno, suho i prozračno mjesto, te na taj način mogu ostati svježi i četiri tjedna.
Pripravci
Kulinarstvo
Pistacija je izuzetno kalorična namirnica, a razlog je što 100 grama očišćenih plodova sadrži čak 45 grama masti, pretežno zasićenih. Ipak, pistacije ne sadrža kolesterol, ali sadrže ugljikohidrate, saharozu, glukozu i fruktozu.
Pistacije su pune kalija iako imaju i druge minerale u sebi, dok je od vitamina najviša zastupljenost vitamina A, E i K.
Plodovi se najčešće sole kuhanjem u slanoj otopini par minuta, osuše se i skladište. Pistacije su jedna od najomiljenijih "grickalica", a koriste se još i za pripremu pekarskih proizvoda, bombona, sladoleda i aroma za puding.
Iako se najviše koristi za slastice, također se može upotrijebiti i u slanim mesnim jelima. Dodaje se kus-kusu ili siru, a jede se i kao salata s cherry rajčicama, avokadom, krumpirom, rikolom i zelenom salatom. Uz maslinovo ulje, sol, peršin, bosiljak i češnjak odličan je dodatak pestu.
Sjemenke su vrlo ukusne i hranjive i sadrže oko 20% bjelančevina, 50% masti, 20% ugljikohidrata, 2% vlakana, kalij, kalcij, magnezij i željezo, a 100 grama iznosi 600 kalorija.
Medicina
Dodatno, pistacije sadrže fitosterol koji sprječava taloženje kolesterola te antioksidativna svojstva i vitamin E kojeg pistacije sadrže potpomaže stvaranje kolagena u koži pa nije neuobičajeno da se pistacije koriste u proizvodnji različitih krema za lice.
Zanimljivosti
Uz kikiriki, orah, badem i lješnjak, pistacija je jedna od najpoznatijih grickalica, a dokazano je da su bili omiljeni i 7.000. godine prije Krista. Sadašnji naziv pistacija su navodno dobile po perzijskom kralju Pestehu, a smatra se i da su bile omiljena grickalica i kraljice od Sabe koja ih je plijenila azijskim trgovcima.
U kulinarstvu se pistacija obično konzumira u svom sirovom stanju, ali se koristi i u proizvodnji slastica. Najpoznatija namirnica koja se radi od pistacije je svakako baklava, no isto tako nalazimo ih i u poznatim Mozart kuglama.
U Europu je donešen preko Sirije i to u davnom 1. stoljeću za vrijeme vladavine kralja Tiberija te se brzo proširio i postao popularan u zemljama Grčke i Rimskog carstva. Iakosu mu prirodno stanište zapravo Sirija, Iran i Afganistan, danas se pistacija uzgaja u Grčkoj, Francuskoj i Španjolskoj gdje je klima ista kao i na Bliskom istoku. Danas se najviže plantaža pistacije nalazi u Arizoni u SAD-u.
Odgovori