Mirta (lat. Myrtus) je rod koji pripada porodici mirtovki (Myrtaceae) kojoj pripadaju guava, klinčić i eukaliptus. Vrste ove porodice su aromatični, dekorativni, heliofitni i kserofilni grmovi ili manja stabla. Samoniklo raste na području južne Europe, odnosno Mediterana, ali uspijeva i u kontinentalnim krajevima. U Hrvatskoj se može naći u južnoj i srednjoj Dalmaciji.
Potječe sa područja bliskog istoka, a postoje podaci koji ukazuju na to da potječe iz Indije, odakle je u povijesti introducirana u Egipat, Grčku i sjeverno afričke zemlje. Pretpostavlja se da ime mirte potječe od grčke riječi "myron" (balzam) ili "myrein" (bujno). U Hrvatskoj se naziva još i obična mrča, mrčika i murta.
Grm mirte najviše uspijeva na toplim i osunčanim lokalitetima. Može narasti do 5 m visine. Zimzeleni listovi su nasuprotni, jednostavno smješteni, jajasto-lancastog oblika, cjelovitog ruba i šiljasti na vrhu te tamnozelene boje, sjajni i kožasti. Listovi su specifičnog aromatskog mirisa, koji je prepoznatljiv za ovu biljku. Grane su guste i uspravne, a korijen je dobro razgranat i razvijen, što mu omogućava dobru opskrbljenost vodom u sušnim i kršnim područjima.
Cvjetovi su mirisni, dvospolni, pravilni te skupljeni u ocvijeće čija je čaška građena od pet lapova a vjenčić od pet latica bijele boje. Mirta cvate u lipnju i srpnju, oko 20 dana. Plod je mesnata mnogosjemena plava boba koja dozrijeva u studenom. Također, mirta je medonosna biljka.
Srodnici
Vrste mirte
Rodu Myrtus pripadaju tek tri vrste koje su priznate: obična mirta (Myrtus communis), saharska mirta (Myrtus nivellei) te manje poznata i opisana vrsta Myrtus phyllireaefolia. Najčešće se uzgaja obična mirta, koja ima dvije podvrste.
Obična mirta
Myrtus communis je najbrojnija od sva tri roda te raste na širokom području Mediterana u svijetlim šumama i makijama te je kultivirana na području Europe kao začinska i aromatična kultura. Sastavni je dio mediteranske makije i u takvom prirodnom staništu može izrasti u manje stablo. Samonikla mirta je vrlo otporna na štetnike i biljne bolesti, a odlično uspijeva i u gradskim vrtovima kao živica ili živa ograda. Može se uzgojiti i u vrtu, na osunčanom mjestu.
Saharska mirta
Saharska mirta (lat. Myrtus nivellei) potječe iz sjeverne Afrike, a danas je rasprostranjena u Alžiru, Libiji i Čadu. Područje rasta je ograničeno na specifične saharske planinske predjele. Ova vrsta je nižeg rasta od obične mirte - može narasti 1 - 2 m visine. Ekstrakt bobica i lišća ove vrste također ima antioksidativno djelovanje, što se može pripisati derivatima galoila, flavonoidima i derivatima flavonoida.
Uzgoj mirte
Mirta se uzgaja kao dekorativna biljka, a mnogi je uzgajaju zbog proizvodnje vina, rakije, likera, sirupa, začina i kozmetičkih proizvoda. U hortikulturi se često uzgaja kao krajobrazna dekorativna biljka na mediteranskom području, zbog mirisnih i lijepih bijelih cvatova koji cvatu tijekom ljeta. Odlično uspijeva u vrtu, a može se formirati i dekorativno bonsai drvo za kućne uvjete.
Tlo
Mirta razvije bujnu biljnu masu u dobro dreniranom, propusnom, laganom i pjeskovitom tlu. Može podnijeti blago alkalna i kisela tla te blago zaslanjena tla, ali idealno tlo je neutralnog do blago kiselog pH. Tlo najbolje za uzgoj mirte je umjerene plodnosti i dobro drenirano. Zahvaljujući visokoj prilagodljivosti, mirta može rasti na glinenim i pjeskovitim tlima, ali ipak najbolje će se razviti na ilovasto-pjeskovitom tlu sa dodanim humusom i tresetom. Teško podnosi tla koja imaju pH veći od 8.
Klima
S obzirom na to da mirta samoniklo raste na sunčanim i toplim mjestima duž mediteranske obale i na otocima, može se zaključiti da ova vrsta voli svijetla mjesta izložena direktnom suncu. Vruća i suha ljeta dobro podnosi te je prilagođena sredozemnom arealu.
Može se uzgajati i u hladnijim krajevima, ako je dobro zaštićena od mraza i jakog hladnog vjetra, odnosno ako je unesena u zatvoreni prostor. Mirta je osjetljiva na hladnoću i teško podnosi temperature ispod 4°C. Zimska temperatura koja joj odgovara iznosi 8 - 10°C. Dobro podnosi posolicu i sušu, ali ipak dugoročno izložena deficitu vode može usporiti rast ili se u potpunosti osušiti.
Vrijeme sadnje
Idealno vrijeme za sadnju mirte je proljeće, a može se saditi i na jesen, ako vremenski uvjeti to dozvoljavaju, odnosno ako su temperature u listopadu i studenom umjerene te ako nema opasnosti od mraza. Sjetva se također može obaviti na jesen. Kod uzgoja dekorativne mirte, također je najbolja sadnja u proljeće, u ožujku ili travnju.
Slaganje kultura
U šumskim ekosustavima, mirta se odlično slaže u konsocijacijama sa alepskim borom, oštrikom i hrastom crnikom. U primorskom kraju su česte šume i makije hrasta crnike i mirte. Kada je riječ o uzgoju, mirta ne zahtijeva pretkulture, kao što je to slučaj kod jednogodišnjih kultura. Ako je riječ o intenzivnom uzgoju na otvorenom, dobre predkulture mogu biti vrste koje fiksiraju dušik, npr. djetelina i trava, koji obogaćuju siromašno tlo. Može se kombinirati u konsocijacije s drugim začinskim i ljekovitim vrstama kao što su lavanda i ružmarin.
Faza mirovanja
Ova zimzelena vrsta ne ulazi u klasičnu fazu mirovanja kao što je to slučaj kod listopadnih vrsta. Nakon cvatnje u lipnju i srpnju slijedi formiranje plodova. Nakon što plodovi dozru i otpadnu (na jesen), biljka ulazi u kratku zimsku fazu mirovanja, koja traje do ponovne cvatnje u lipnju.
Sadnja
Sadnja mirte se obavlja jednom godišnje. U toplim krajevima sadi se na otvorenom, a u kontinentalnim se preporučuje držati ju u zatvorenom tijekom zimskih mjeseci. Može se saditi iz sjemena i iz reznice, a sadi se kao ukrasna sobna biljka, začinska i ljekovita biljka.
Sadnja sjemena
Ako se sjeme sakuplja u prirodi, iz zrelih plodova samoniklih biljaka, prije sjetve je potrebno mehanički očistiti sjemenke te ih odvojiti sitom, a potom ih osušiti. Prosječna klijavost obične mirte iznosi 90%. Rezultati ispitivanja sjetve obične mirte pokazali su da predsjetveno tretiranje sjemena sa sumpornom kiselinom (proces kemijske skarifikacije) može dati dobre rezultate - sjeme se namoči 5 - 10 minuta. Sjeme se zatim stavi u petrijeve zdjelice (ili druge male posude) između dva filter papira natopljena vodom. Sjeme treba održavati vlažnim. Sjeme se prije sjetve može namočiti i u mlakoj vodi i ostaviti da nabubri. Nakon što proklija, presađuje se u mješavinu zemlje, pijeska i treseta.
Sadnja sadnice
Pri sadnji sadnice, odnosno razmnožavanju mirte vegetativnim putem, potrebno je od matične samonikle biljke iz prirode izdvojiti i odrezati mlade i zdrave izdanke. Izdanci se mogu rezati na jesen ili zimu, nakon što plodovi dozru ili u rano proljeće. Takve izdanke ili reznice se posade u posude, u mješavinu komposta i pijeska u omjeru 50:50. Dok su izdanci mladi, treba ih držati dalje od izravne i jake sunčeve svjetlosti. Kada se počnu ukorjenjivati, izdanci koji ne cvjetaju se trebaju ukloniti. Ako cvjeta, potrebno je ukloniti pupoljke. Ukorjenjivanje traje 6 - 12 tjedana. Svaki izdanak se zatim na proljeće presadi u veću posudu ili u tlo (na mediteranskoj klimi), na mjestu zaštićenom od mraza.
Kalemljenje
Cijepljenje obične mirte nije česta praksa kod uzgoja pojedinačnih biljaka, zbog toga što su biljke uzgojene iz sjemena kvalitetne i visoke rodnosti i otpornosti. Ipak moguća je selekcija sorti iz prirodnih populacija u svrhu odabira kultivara idealnog vremena dozrijevanja, cvatnje, veličine ploda i otpornosti na sušu i hladnoću. Takve selekcije se uglavnom provode u hortikulturnim centrima, a za samostalni uzgoj pojedinačnih biljaka mirte je dovoljno sakupiti sjeme od prirodnih populacija ili razmnožiti biljku putem reznice.
Uzgoj u vrtu
Uzgoj na otvorenom moguć je samo ako vanjske temperature nisu ispod 4 - 6°C. Potrebno je posaditi na osunčano mjesto, po mogućnosti zaklonjeno od jakog vjetra (uz zid i sl.). U vrtu se može uzgajati i u polusjeni, koja je za vrijeme vrućih ljetnih mjeseci i poželjno. Ako se pojavi opasnost od mraza i temperatura ispod nule, potrebno je zaštiti biljku malčiranjem i agrotekstilnom folijom
Uzgoj u plasteniku
Kada je riječ o uzgoju mirte u zatvorenom (plastenik, staklenik, u kući), potrebno je voditi računa da prostor bude dovoljno osvijetljen i prozračan. Uzgoj u zatvorenom se preporučuje zimi, dok je ljeti poželjno da bude na otvorenom. Tijekom zimskih mjeseci, idealan položaj je orijentiran na jug. Temperatura u zaštićenom prostoru treba biti ne manja od 10°C, ali ne veća od 20°C. Tijekom zime je preporučljiv uzgoj u grijanom zaštićenom prostoru. Od svibnja do lipnja preferira blago osunčane položaje. Također, zrak ne smije biti suh, na što je ova vrsta posebno osjetljiva.
Uzgoj u posudama
Tegle u kojima se mirta uzgaja se tijekom proljeća i ljeta drže vani - na terasi ili u dvorištu. Na jesen, prije prvog mraza potrebno je teglu unijeti u zaštićeni prostor, idealno na sobnu temperaturu. Prostor treba biti dovoljno osvijetljen i prozračan. Ako u zatvorenom prostoru nema dovoljno svjetla, uzgoj pod umjetnom rasvjetom je isto moguć.
Održavanje i njega
Mirta ne zahtjeva puno održavanja i njege, osim osnovnih mjera - zalijevanja i gnojidbe. Može se orezivati kako bi se oblikovao grm. Tijekom zime potrebno je održavati povoljne temperature te biljku zaštiti od mraza i hladnoće, ukoliko se uzgaja na otvorenom.
Zalijevanje
Mirta zahtjeva veće količine vode tijekom ljetnih mjeseci, kada je treba obilno zalijevati. Važno je da se korijen u tom periodu ne osuši. Tijekom zimskih mjeseci ne zahtijeva velike količine vode, ali ipak treba pripaziti da se zemlja ne osuši u potpunosti. Nakon što procvjeta, dobro je zalijevati mlakom vodom. Ovisno o tipu tla (pjeskovito/glinasto tlo) i njegovoj sposobnosti upijanja vode, biljku treba zalijevati kada korijen upije svu vodu iz tla. Preporučuje se i povremeno špricanje biljke s mlakom vodom. Također, zalijevanje treba biti učestalije dok je biljka mlada, a starija biljka dobro podnosi sušu i može biti zalijevana svaka 3 - 4 tjedna, ovisno o vremenskim i ekološkim uvjetima.
Gnojidba
Gnojidba i prihrana se obavlja uglavnom jednom godišnje, na proljeće ili u jesen. Odabir gnojiva ovisi o tipu tla i pH tla. Ako je tlo bogato humusom i organskom tvari, gnojidba mineralnim gnojivima ne mora biti nužna. Međutim, ako je tlo manje plodno, biljke na otvorenom je potrebno gnojiti jednom godišnje, u rano proljeće.
Druga opcija je gnojiti od ožujka do kolovoza kompleksnim mineralnim gnojivima, svaka dva tjedna. Ako biljka raste u zatvorenom, tada se tijekom vegetacijske sezone obavlja prihrana tekućim gnojivom jednom tjedno. Može se dogoditi usporen rast tijekom zime. U tom slučaju tijekom zimskih mjeseci treba prihranjivati svaka dva tjedna.
Razmnožavanje
Ova vrsta se najčešće i najuspješnije razmnožava generativnim putem - sjemenom. Razmnožavanje ovim putem nije zahtjevan proces, a sjeme se može lako prikupiti na jesen od samoniklih biljaka. Mirta se može razmnožavati i vegetativno, odnosno putem reznica. Ovaj način razmnožavanja se češće provodi u kontinentalnim krajevima.
Presađivanje
Mirta se na otvoreno presađuje prije faze mirovanja, na jesen, tako da jesenje kiše mogu pospješiti rast biljke. Ako se uzgaja u hladnijim krajevima, odnosno u zatvorenom (u kući), tada odrasle biljke treba presađivati u veće posude svake 3 - 4 godine. Presađuju se u posude sa pomiješanom vrtnom zemljom, humusom, pijeskom i tresetom. Pri svakom presađivanju se preporučuje obnoviti površinski sloj zemlje te dodati novi sloj humusa.
Pomlađivanje
Zimzeleni grm mirte nije nužno pomlađivati, ali se ova agrotehnička mjera može obavljati ukoliko se želi oblikovati forma grma te postići određeni izgled biljke. Također, pomlađivanje podrazumijeva odstranjivanje suhih i starijih izdanaka te potencijalno zaraženih biljnih organa. Za vrijeme cvatnje, u svrhu pomlađivanja se odstranjuju ocvali cvatovi, kako bi se energija preusmjerila na stvaranje novih.
Prorjeđivanje
Unutarnje grane grma mirte se mogu prorjeđivati ukoliko je rast prebujan. Prorjeđivanje se provodi iz dva razloga: kako bi unutrašnjost grma bila prozračnija (prozračnost je jedna od preventivnih mjera u zaštiti protiv gljivičnih bolesti) te kako bi se formirao određeni i željeni uzgojni oblik biljke, posebno ako se uzgaja u svrhu živice.
Rezidba
Rezidba mirte podrazumijeva uklanjanje mrtvih izboja koji više ne cvatu, uklanjanje bolesnih grana te u svrhu postizanja ravnoteže između vegetativnih i rodnih pupova. Rezidba mirte se obavlja nakon fenofaze cvatnje. Ukoliko se želi postići manji rast grma ili drva, tada se u rano proljeće orezuju izdanci koji cvatu. Za stvaranje živice se biljka orezuje po želji.
Mirta se može uzgajati i u obliku dekorativnog bonsai stabla. Tada je potrebno mladu biljku orezivanjem formirati u željeni izgled. Novi izdanci se tada orezuju samo ako imaju 6 - 8 pari listova i ako imaju barem jedan par cvjetnih pupova. Nakon rezidbe potrebno je veće rane sanirati s voskom za rezidbu. Također, mlade grane mirte su savitljive i mogu se vezivanjem formirati u određeni grmoliki oblik.
Bolesti
Samonikla mirta je rijetko kada zaražena biljnim bolestima ili napadnuta štetnicima. Kod kultivirane biljke najčešća bolest je čađava plijesan, koju uzrokuju kukci. Odnos između štetnika i bolesti mirte je povezan. Glavna preventivna mjera je održavati uzgojnu okolinu prozračnom i sa dovoljno vlage u zraku.
Čađava plijesan je skupni naziv za brojne različite gljivice. To je crna, praškasta prevlaka koja se lijepi za biljke i njihove plodove ili predmete iz okoliša. Ova bolest se još naziva i "medna rosa" i odnosi se na različite Ascomycete gljive, koje uključuju mnoge rodove, obično Cladosporium i Alternaria. Često napada hortikulturne ukrasne biljke, uključujući i ukrasnu mirtu. To je izlučevina štetočina, često bijele mušice, ali i drugih kukaca. Može se razviti na lišću što ukazuje na invaziju insekata koji sišu, kao što su bijele mušice, lisne uši i brašnaste stjenice.
Kod slučaja mirte, glavni prijenosnici čađave plijesni su bijele mušice. Sama čađava plijesan čini malo štete biljci - blokira sunčevu svjetlost i rijetko može zaustaviti rast biljke i uzrokovati žutilo lišća. Osim toga, narušava izgled mirte i drugih dekorativnih vrsta koje napada.
Ako biljka nije napadnuta u velikoj mjeri, plijesan se može obrisati i oprati sa zahvaćenih dijelova mlakom vodom i sapunom.Kemijsko suzbijanje uglavnom nije potrebno, ali može se upotrijebiti i ulje od neema te neki sintetski insekticidi (malation ili diazinon), ako biljka teško napadnuta. Najbolja mjera za suzbijanje čađave plijesni je suzbijanje kukaca koji prenose ovu bolest.
Štetnici
Kao i kod bolesti, mirta u prirodi nije često napadnuta od strane štetnika. Najznačajniji štetnik mirte je bijela mušica, a po suhom i toplom vremenu se mogu uočiti i stjenice, lisne uši, tripsi i grinje.
Bijele mušice su polukrilci koji se obično hrane donjom stranom lišća biljaka. Pripadaju porodici Hemiptera i obitelji Aleyrodidae. Bijele mušice su mali kukci, većina vrsta ima raspon krila manji od 3 mm i duljinom tijela 1 - 2 mm. Mnogi su toliko mali da njihova veličina komplicira njihovu kontrolu u staklenicima te se mogu suzbiti samo probiranjem s vrlo finom mrežicom. Postoje neke vrste koje mogu premašiti veličinu od 5 mm.
U toplim ili tropskim klimatskim uvjetima, a posebno u staklenicima, bijele mušice predstavljaju veliki problem u zaštiti bilja. Vrsta Bemisia tabaci štetnik je mnogih poljoprivrednih i ukrasnih kultura, među koje spada i mirta.
Iako ovaj štetnik može prouzročiti gubitke usjeva sisanjem sokova, najveća šteta koju čine je neizravna - luče velike količine medne rose koja uzrokuje čađavu plijesan, ubrizgavaju slinu koja može naškoditi biljci više nego mehanička oštećenja hranjenja ili rast gljivica, a najveću štetu koju uzrokuju je prijenos biljnih bolesti. U slučaju velike najezde, mogu se tretirati insekticidima ili se biljka može zaštiti sitnom mrežicom.
Upotreba mirte
Plodovi i lišće mirte su jestivi, ljekoviti te se koriste kao začin i dodatak jelima. Osim toga, mirta se koristi kao dekorativna biljka, ukrašavajući krajobraz - sadi se u vrtovima, parkovima i uz gradske ulice. U cvjećarstvu se koristi kao sastavni dio cvjetnog aranžmana. Također, bogata je eteričnim uljem koje se koristi u kozmetici te mnogim ljekovitim spojevima koji su razlog njene uporabe u medicini. Osim ljudske upotrebe, mirta je hrana i za ptice.
Berba
Mesnate ljubičasto-modre bobe mirte se beru na jesen, u listopadu i studenom, a lišće od lipnja do kolovoza, kada imaju najveći sadržaj korisnih spojeva i aroma. Berba se obavlja ručno, po sunčanom i suhom vremenu. Bobice se beru zajedno sa peteljkom, kako bi što duže ostale svježe. Ubrani plodovi se stavljaju u platnenu torbu te se nakon branja odlažu na prozračno i suho mjesto, idealno u hladu.
Skladištenje
Ubrani listovi mirte se suše na zraku, a potom čuvaju u papirnatoj ili platnenoj vrećici na suhom mjestu sobne temperature. Plodovi se ne mogu dugo skladištiti u svježem stanju, ali osušeni ili konzervirani u soli se skladište u staklenkama na tamnom mjestu sobne temperature. Svježi plodovi se pri sušenju i skladištenju prvih nekoliko dana trebaju okretati ili miješati. Preporučljivo je plodove što prije upotrijebiti, kako bi se što bolje iskoristile arome i ljekovita svojstva.
Kulinarstvo
U kulinarstvu se najviše upotrebljavaju plodovi mirte, koji su jestivi i svježi, slatkastog ali smolastog okusa. Plodovi se mogu konzervirati u soli i octu ili sušiti i koristiti kao začin. Plodovi se koriste i kao dodatak vinu djelujući kao poboljšivač okusa. Osim eteričnog ulja, plod sadrži vitamina C, kineol, mirtenol, terpen, i tanine. Plod i list se mogu u kulinarstvu koristiti kao dodatak jelima te pojačivač okusa i mirisa raznim mesnim jelima i umacima.
Neki od poznatijih recepata koji koriste mirtu su: liker, vino, rakija i sirup od plodova mirte, žele s mirtom i čaj od mirte. Vino od plodova mirte je i danas specijalitet u Italiji te se rade dvije vrste likera - "Mirto rosso" (od zrelih bobica) i "Mirto bianco" (od svijetlih bobica).
Kozmetika
Eterično ulje mirte glavni je sastojak zbog kojeg je ova biljka vrlo cijenjena u kozmetičkog industriji. Osim eteričnog ulja, list mirte sadrži i tanine (djeluju adstrigentno), flavonoide, kumarine i mirtukomulone. Zadnja skupina spojeva specifična je samo za mirtu. Ti spojevi se u kozmetici često koriste u preparatima za liječenje i njegovanje kože, odnosno akni.
Mirtukomuloni djeluju na mikroorganizam koji je bitan čimbenik za rast akni. Također, može smanjiti nuspojave kod terapije akni derivatima vitamina A. U kozmetici se još upotrebljava za njegu masne kože, neutralizaciju neugodnih mirisa te njegu lica i kože općenito. U aromaterapiji mirta se upotrebljava za smirenje, ublažavanje straha i nervoze te svojim mirisom pruža osjećaj opuštenosti. Ulje od mirte često se koristi u masaži.
Medicina
Mirta se tradicionalno koristi u ljekovite svrhe, a prvi zapisi o takvoj primjeni mirte potječu iz doba Sumerana. Listovi mirte su pokazali svoja izrazita ljekovita svojstva. Beru se u kolovozu. Čaj od listova mirte se upotrebljava kao lijek za infekciju gornjih i donjih dišnih puteva, proljeva i kožnih upala kod beba i starijih osoba. Osim toga, listovi mirte djeluju ljekovito kod probavnih smetnji, bolesti crijeva, mjehura, sluznice usta, upaljenog zubnog mesa te kod liječenja proširenih vena. Zabilježeno je i antibakterijsko djelovanje mirte - uništava štetne bakterije kod otvorenih rana. Plodovi su također ljekoviti - koriste se kod bolesti želuca i čira.
Gospodarstvo
Mirta se u prošlosti puno više koristila u raznim gospodarskim djelatnostima - za izradu masti za ribarske mreže, zbog visokog sadržaja tanina. Osim toga, zahvaljujući vrlo savitljivim i elastičnim granama, mirta se koristila za pletenje ribarskih alata i košara. Istražuje se i biofumigantno djelovanje eteričnog ulja na određene poljoprivredne štetnike. Danas se manje koristi u gospodarstvu, ali ima velik potencijal, posebno u sektoru medicine, kozmetike i poljoprivrede.
Zanimljivosti
Pretpostavlja se da je mirta uvezena u Europu iz zapadne Azije, odnosno iz Perzije ili Afganistana. U 16. stoljeću se već koristila u ljekovite svrhe. Već u Hipokratovim zapisima ulje mirte se spominje kao lijek. U starom Egiptu i Rimu, plodovi mirte su se koristili kao dodatak vinu i kao začin, a u Dalmaciji su se za vrijeme neimaštine, gladi i ratova konzumirali plodovi mirte, a ponekad i sušiti te mljeli u brašno. Drevni narodi smatrali su mirtu simboličnom biljkom - predstavljala je Ateninu svetu biljku te je bila simbol čistoće, razboritosti i mudrosti.
Iz doba slavljena božice Venere potječe i današnji običaj ukrašavanja uzvanika i buketa prigodom vjenčanja. Razlog tome je vjerovanje da je mirta simbol ljubavi i čistoće
Židovska liturgija slavi mirtu kao jednu od svetih biljaka.
Foto: Solfaroli Renzo / Pixabay
Odgovori