Žižula (lat. Ziziphus jujuba) je listopadno stablo koje doseže visinu od 9 m. Pripada porodici Rhamnaceae, a u Hrvatskoj ga još nazivaju čičimak, ćićindula, žižola i kineska datulja. Pod porodicu Rhamnaceae spada otprilike 170 vrsta i više od 1.000 sorti žižule. Potječe iz Kine te je Kina ujedno i vodeća zemlja u proizvodnji same voćke. U Kini pronalazimo još 13 vrsta iz roda Ziziphus.
Postoji još jedna kultivirana sestrinska vrsta Ziziphus mauritiana (indijska žižula ili indijska berba), koja je tropska i suptropska zimzelena vrsta. Žižula je iznimno estetski dekorativna vrsta koja ukrašava okućnice tijekom cijele godine.
Listovi su joj duguljastog oblika do 7 cm dugi i do 3 cm široki. Cvjetovi su joj maleni i žuti (nalaze se u pazušcima listova), a grane se odlikuju crnim oštrim trnjem koji otežava berbu. Plod (zbog kojeg se najčešće i uzgaja ova biljka) mijenja svoj izgled i okus u određenim fazama sazrijevanja. Stoga, nezreli plodovi imaju zeleno-žutu boju te slatko-kiseli okus (koji podsjeća na okus jabuke).
Danas je, kao voćka, u Hrvatskoj pomalo zapostavljena te joj se više pažnje posvećivalo u prošlosti radi njezine nutritivne vrijednosti i ljekovitog svojstva.
Najbolje ju je saditi u jesen iako nije isključena ni sadnja u proljeće. Cijena samog ploda varira ovisno o mjestu uzgoja i mjestu prodaje.
Egzotično voće
Sorte žižula
Od svih sorti tek se 10-ak nalazi u komercijalnom uzgoju (ponajviše u Kini) za široku potrošnju. Najznačajnije kineske sorte za uzgoj su Jinsxiazao, Pozao, Zanhuangdazao, Changhongzao, Yuanlingzao, Muzao, Huizao i Bianhesuan.
Sorte možemo podijeliti i prema njihovoj namjeni na: stolne sorte, sorte za sušenje, sorte za preradu, ukrasne sorte i sorte kombinirane namjene. U Hrvatskoj su najpoznatije sorte Sorta Li i Sorta Lang.
Sorta Li
Sorta Li ima okrugle plodove (zbog toga je u narodu nazivaju jabukolikom žižulom) te prosječnu masu ploda između 20 do 30 g. Jako je slatka i sočna, a konzumira se tek onda kada plodovi skroz posmeđe i to u svježem stanju. Zrije obilno u fazi zriobe.
Sorta Lang
Sorta Lang ima kruškolike plodove. Zrije srednje kasno te ju nije pogodno uzgajati u vlažnim područjima. Specifičnost ove sorte je u tome što stablo gotovo nema trnja, a Sorta Lang se konzumira kao sušeno voće te je iznimno dobra za preradu. Prosječna masa ploda joj je 14 do 16 g.
Uzgoj žižula
Najčešće donosi plodove u trećoj godini nakon sadnje. Statistički gledano u svijetu površine na kojima se uzgaja žižula, zajedno obuhvaća preko 2 000 000 hektara, dok se prosječno godišnje proizvode oko 3,5 milijuna tona plodova. Uz Kinu, žižulu uzgajaju i u SAD-u, na Mediteranu i u Australiji. Oplodnja se vrši pomoću vjetra i kukaca, a stablo cvate tijekom travnja i svibnja. Plod se razvija iz jednog cvijeta, a zreli plodovi se beru u jesen. Prosječna masa ploda iznosi od 25 do 33 g i uz pravilan uzgoj i povoljne uvjete može se očekivati 30 do 50 kg po stablu.
Tlo
Najpogodnije ju je saditi u dobro drenirana tla koja imaju pH vrijednost od 6 do 8 (tla blago kisele, neutralne do blago lužnate reakcije). Sama vrsta je otporna i tolerantna na siromašna i suha tla, što znači da joj najbolje odgovaraju dobro osvijetljeni tereni čija je prosječna temperatura veća od 8°C.
Klima
Sama biljka otporna je na velike temperaturne razlike (ljeti može izdržati do 40°C , a zimi u stadiju mirovanja do -25°C). Uzgaja se pretežno u toplijim krajevima, a kod nas uspijeva na području Istre i Dalmacije.
Slaganje kultura
Ponegdje se žižula uzgaja i u mješovitim nasadima odnosno zajedno sa drugim kulturama. Na primjer kulture koje se nalaze između stabala žižule su grah ili ljekovito bilje, a ponegdje i žitarice ili uljarice, ovisno o vrsti tla na kojem se sadi.
Vrlo je pogodna za uzgoj s mediteranskim voćnim sortama, pogotovo s maslinovkama. Ako u nasade maslina posadite 5% sadnica žižula smanjit ćete broj štetnika kao što je maslinina muha. Možete ih posaditi u redove ili pojedinačno.
Sadnja žižula
U Kini (najvećem proizvođaču žižule) donesen je zakon po kojemu sadnice za sadnju same biljke moraju ispunjavati minimalne kriterije. Visina samih sadnica mora biti veća od 1 m, dok korjenčići moraju biti duži od 15 cm.
Vrijeme sadnje
Što se tiče sadnje samih presadnica ona se najčešće provodi u jesen. Žižula se može uzgojiti i iz sjemena. Sjeme se sije u proljeće kada temperatura zemlje pređe 21°C.
Sadnja sjemena
Žižula se može uzgojiti i iz sjemena, premda je to najkompliciraniji način. Prvo je potrebno držati košticu žižule u mlakoj vodi 3 dana, sjeme staviti u vlažni pijesak i na kraju prebaciti u hladnjak na postupak stratifikacije gdje sjeme treba ostati 3 mjeseca. Sjeme se sije u zemlju tek kada temperatura zemlje bude iznad 21°C .
Kalemljenje
Sadnice se dobivaju na dva načina. Uglavnom cijepljenjem, a ponekad i ukorjenjivanjem reznica. Kao podloge se koriste Zizipus jujuba Mill., Zizipus acidojujuba i Paliurus hemsleyanus Rehd. Za cijepljenje željenih sorata uglavnom se koriste sjemenjaci.
Uzgoj na otvorenom
Najčešći razmak sadnje u nasadima otvorenog tipa je 4 - 5 m x 5 - 6 m, a ponekad se sadi i u nešto gušćem sklopu 2 - 3 m x 3 - 4 m. Za sadnju je potrebno iskopati jamu koja je duboka 1 m te široka 1 x 1 m u koju se po preporuci stavlja 50 kg stajnjaka te dodatak gnojiva npr. UREE. Na sušnim i vjetrovitim lokacijama sadnice se znatno prikraćuju radi većeg primitka.
Uzgoj u stakleniku
U zaštićenom prostoru razmak je puno manji 0,5 - 0,7 m x 1 m, odnosno nasad je gušći. Ponegdje se žižula u zaštićenim prostorima uzgaja zajedno sa drugim kulturama
Održavanje i njega
Kako bi dobili viši prinos i kvalitetnije plodove preporučuje se gnojenje i navodnjavanje u kritičnim fazama. Kako bi urod bio što veći uzgajivači posežu za raznim tehnikama. Jedna od njih je svakako prstenovanje debla dobro razvijenih stabala na visini oko 30 cm iznad tla. Svake godine je potrebno prstenovati biljku odmah iznad starog (prošlogodišnjeg) prstena. Također, kako bi urod bio što veći mogu se i primjenjivati razni regulatori rasta poput GA3. Jedna od novijih metoda je i folijarna prihrana u kritičnim periodima.
Zalijevanje
Ovisno o geografskom položaju žižulu je potrebno zalijevati više ili manje. U našim krajevima ju je potrebno zalijevati samo ljeti za vrijeme velikih suša i ne preintenzivno.
Gnojidba
Preporučuje se gnojenje ureom čime prihranjujemo tlo dušikom. Gnojidba se vrši početkom proljeća. Ako je potrebno dodati više dušika pomoću uree sama količina gnojiva iznosi 180-200 kg/ha (18-20 g/m2). Nemojte gnojiti žižulu u vrijeme sadnje.
Razmnožavanje
Razmnožavati ju možemo na 3 načina: cijepljenjem na sjemenke, izdancima i reznicama. Kao uzgojni oblik najčešće se koristi piramida, potom popravljena piramida, a najmanje popravljena vaza.
Postoji uvriježeno mišljenje u narodu da se prilikom sadnje, žižula teško prima. S obzirom da je najpopularniji vegetativni način razmnožavanja, izdanak koji ima jako malo korijenovih dlačica u trenutku odvajanja od matične biljke je najosjetljiviji stoga ga je potrebno odmah presaditi u posudu u kojoj ste pomiješali zemlju i supstrat i ostaviti da se razvija minimalno godinu dana.
Vegetativno se može razmnožavati zelenim i zrelim reznicama te "in vitro" kod posebnih uvjeta uzgoja čim se izravno prenašaju svojstva matične biljke u potpunosti.
Generativnim razmnožavanjem (iz sjemena), počinje rađati vrlo brzo i to u drugoj godini sadnje čime se u potpunosti prenašaju matična svojstva biljke.
Rezidba
Rezidba žižule vrši se u vrijeme njezinog mirovanja i u vrijeme vegetacije. Ljetna rezidba omogućava bolju osvijetljenost krošnje, a samim time i bolju kvalitetu izbojaka. Vrši se onda kad se formira uzgojni oblik. Zimskom rezidbom uklanjamo izbojke koji su oštećeni ili u nepovoljnom položaju. Provodi se što kasnije kako bi se smanjile štete od niskih temperatura na početku vegetacije. Sama biljka grana se na specifičan način. Voćka je građena od glavnih grana iz kojih rastu sporedne grane. Prvih godina plod izrasta na sporednim granama, a narednih godina iz sporednih grana rastu nove plodonosne grane koje također daju plod, ali na jesen otpadaju s plodovima.
Bolesti
Na stabla i prinose žižule utječu razne bolesti uzrokovane gljivicama, bakterijama, fitoplazmom i parazitskim biljkama. Do sada je poznato gotovo 30 vrsta bolesti koje napadaju žižulu.
Izdvojit ćemo bolesti poput hrđe, bijele truleži, voćne truleži, pjegavosti te smanjivanja plodova. Postoje četiri glavne bolesti koji se u Kini javljaju širom zemlje i uzrokuju najviše smanjenje prinosa. To uključuje bolest vještičje metle (povezane s prisutnošću fitoplazme), hrđu listova koja je uzrokovana Phakopsora zizyphi-vulgaris, bolest krčenja plodova te razne bolesti truleži voća. Smanjenje prinosa uzrokovano ovim bolestima kreće se u rasponu od 10–30% u prosječnim godinama, a gubici prinosa u krajnjim slučajevima mogu dostići 100%.
Neke od ovih bolesti, poput truleži voća, uzrokuju pogoršanje kvalitete u fazama prije i nakon berbe, zbog čega voće nije nikako jestivo niti uporabljivo. Iako je popis bolesti same žižule dug i raznolik, većina tih bolesti ( gotovo sve) pojavljuju se u Kini. Što se tiče našeg podneblja puno je manja šansa da će žižula oboljeti.
Vještičja metla
Vještičja metla (eng. Jujube witches' broom) je bolest koja se povezuje s fitoplazmom izuzetno je destruktivna te zbog toga smanjuje prinose od 10% do 80%. Dogodi li se da stablo ima teška oboljenja, odnosno proširenu zarazu ono odumire za 2 do 5 godina. Fitoplazme su bakterijski paraziti kojima nedostaju stanične stijenke i prenose se pomoću insekata. Oni naseljavaju dio biljke koji je zaslužan za prenošenje hranjivih tvari šireći se kroz biljku vaskularnim tkivom. Stablo zaraženo fitoplazmama očituje se malim zelenim listovima te poprima izgled bolesti koja podsjeća na vještičju metlu. Osjetljive sorte na vještičju metlu su primjerice Mayazao i Jianzao, dok su otporne sorte Popozao, Chiyuanjin, Tuntunzao.
Bolest hrđe listova
Bolest hrđe listova žižule, uzrokovana Phakopsora zizyphi-vulgaris (P. Henn) još je jedna ozbiljnija prijetnja proizvodnji žižule. Uglavnom se javlja na lišću, a rjeđe na plodovima. Bolest hrđe može smanjiti urod žižule za 10% do 50%. Budući da se bolest hrđe podudara s razvojem voća, ona također pridonosi pogoršanju kvalitete, a nastale otrovne tvari mogu plod učiniti nejestivim. Za ovu bolest krivac je bakterija. Mladi listovi su ranjiviji. Male zelene mrlje prvo se pojavljuju na lopatici lišća, obično u roku od tjedan ili dva nakon cvjetanja. Točke se šire duž lista te se potom pojavljuju se žute kapljice. Ovoj bolesti pogoduju vlaga i oborine. Neke od osjetljivih sorata su Lizao, Muzao, Tuanzao , dok su otporne sorte Jingzao, Tezao-4 i slično.
Crna mrlja
Gljivična bolest poznatija pod nazivom "crna mrlja" koja u određenim uvjetima uvelike ograničava prinos same voćke. Istraživanja su pokazala da je crnu mrlju najbolje tretirati Salicilnom kiselinom te HarpinXoo proteinom.
Štetnici
Od većih životinja žižuli velike probleme rade ptice koje najviše napadaju zrele plodove. Što se tiče insekticida izdvojit ćemo najučestalije, a to su: voćna muha, sivo-dlakava gusjenica, žižci, razne grinje poput (Larvacarus transitans) te bube poput (Adoretus pallens).
Premda se u Hrvatskoj rijetko pojavljuju štetnici na žižuli objasnit ćemo najprisutnijeg štetnika koji se pojavljuje gotovo na svim mediteranskim voćkama, a to je mediteranska voćna muha.
Mediteranska voćna muha
Baš kako joj ime kaže voćna muha napada razne voćne vrste posebice vrste mediteranskog podneblja. Najviše i najčešće se pojavljuje na breskvi, no i žižula može od nje stradati. Odrasle muhe su žutosmeđe te imaju prozirna krila s narančasto žutim prugama. Duge su 4 do 5 mm. Ličinke su im blijedo žute a kukuljica je crveno smeđe boje.
Mediteranska voćna muha napada plod same voćke bušeći mu vanjski, srednji i unutarnji sloj. Tim postupkom na plodu se pojavljuje mrlja koja se širi te se oštećuje tkivo samog ploda koje počinje truliti. Preventivna zaštita od voćne muhe su žutim ljepljivim ploče ili lovne posude. Ako ipak dođe do napada štetnika zarazu možemo smanjiti skupljanjem i uništavanjem zaraženih plodova.
Također, ovaj štetnik se suzbija i insekticidima. To su insekticidi na bazi fentiona, malationa, dimetoata, triklorfona, pirimifosmetila i dr. Pri svakom tretiranju s insekticidima jako je važno voditi računa o samoj karenci. Karenca je najkraće razdoblje u danima koje mora proteći od posljednje primjene nekog sredstva za zaštitu bilja do prve berbe ili žetve.
Uporaba žižule
Najvažnije svojstvo ploda je veliki udio vitamina C. Po prilici u 100 g žižule možemo pronaći 70 mg vitamina C. Kod limuna primjerice u 100 g nalazimo 53 mg vitamina C, također u sastavu pronalazimo i vitamin A te vitamin B6 no količinski u puno manjoj zastupljenosti. Što se kemijskih elemenata tiče pronalazimo kalij, fosfor, kalcij, magnezij, mangan i željezo.
Berba
Vrijeme berbe ne možemo generalno određivati zato što ono ovisi o namjeni ubranog ploda. Ako su nam potrebni zeleni plodovi njih beremo ranije, a zrele kasnije. Vrijeme berbe također se razlikuje od sorte do sorte, no generalno žižule se beru krajem rujna i početkom listopada. Parametri koji određuju određeno stanje ploda su: boja mesa i kožice, tvrdoća ploda te kemijski sastav. Žižule je najbolje brati ujutro radi bolje sočnosti i svježine.
Skladištenje
Ako se žižule ne planiraju koristiti neposredno prije branja potrebno ih je skladištiti pri niskim temperaturama zbog toga što sam plod počinje trunuti 2-3 dana nakon branja dok u hladnjači mogu zadržati početna svojstva i nakon 4 mjeseca.
Kulinarstvo
Plodovi žižule mogu se prerađivati na razne načine. Stoga se od žižule prave marmelade, likeri, sokovi, sirupi i sl. U našoj kulturi plodovi žižule se potapaju u lozovaču te se tim postupkom dobiva aromatična ljekovita rakija. Udio vode u zrelom plodu iznosi 42.25% , dok topive suhe tvari ima 44%. U Vijetnamu se poslužuju takozvane "crne žižule" odnosno dimljeno obrađene žižule. Kako bi se od žižule dobilo čaj, lijek ili melem koriste se svježi i djelomično sušeni plodovi, lišće, kora te sam korijen biljke.
Medicina
Konzumaciju plodova preporučuju i liječnici. Žižula ima posebno mjesto i u bogatoj Azijskoj kulturi. U Japanu se rabila za jačanje imuniteta, dok su je Kinezi i Koreanci koristili protiv bakterija, virusa i gljivica te protiv raznih upala, nagađa da sama biljka ima umirujuća svojstva.
Čaj navodno pomaže kod grlobolje, a konzumacija samog sjemena može pomoći kod nesanice i probavnih smetnji. Plod se jede sirov, ali i djelomično ili potpuno osušen. Konzumacija djeluje na kožu te time smanjuje bore i ublažava opekline od sunca.
Žižula je također i izvor fenolnih spojeva koji imaju važnu ulogu u otpornosti na različite napone i doprinose pojačanoj kvaliteti osjetila. Fenoli su prirodni antioksidanti, koji posjeduju i antialergijska svojstva, ujedno potičući i rast kose. Također je dokazano da konzumacija ovog voća pomaže u mršavljenju te u snižavanju krvnog tlaka.
Zanimljivosti
Žižula potječe iz Kine, dokaz tome su arheološki nalazi stari oko 7.700 godina u kojima se spominje uzgoj žižule te konzumacija iste biljke u prehrambene svrhe. Voćka je također otpjevana u poznatoj zbirci kineskih pjesama "Knjiga pjesama" koja datira iz 10. st. pr. Kr .
U Sjedinjene Američke Države žižula je stigla 1908. godine te je od 1908.do 1918. godine uvezeno preko 30 sorti žižule. Dobro se prilagodila klimi, no jedno vrijeme je u SAD-u izgubila zainteresiranost tržišta. Kasnije, porastom broja azijatskog stanovništva u SAD-u, ponovno dobiva na važnosti koju je zadržala do danas.
Kao i mnoge druge biljke, nagađa se da su žižulu u Hrvatsku (točnije u Dalmaciju) donijeli pomorci. Najviše je prisutna na području od Trogira, sve do Dubrovnika, a samom kolijevkom žižule u Hrvatskoj se smatra područje oko Šibenika točnije Skradina. Na tom području mogu se pronaći primjerci ove vrste stari stotinama godina. U prošlosti je zbog svoje dekorativne i nutritivne vrijednosti krasila svaki dalmatinski ljetnikovac.
Vrsta ima zanimljivu nomenklatursku povijest, Carl Linnaeus prvi je put znanstveno opisao kao Rhamnus Ziziphus, 1753. godine. Kasnije, 1768. godine Filip Miller zaključio je da se dovoljno razlikuje od roda Rhamnusa te da zaslužuje odvajanje u novi rod, koji je nazvao Ziziphus jujube. Primjećujemo da je koristio Linnaeusovu naziv za rod, ali s vjerojatno slučajnom razlikom pravopisa s jednim slovom, "i" za "y". Stoga je tu kombinaciju potvrdio Hermann Karsten 1882.godine te je od tad službeni naziv vrste Ziziphus jujuba.
Premda je žižula prvenstveno uzgojna vrsta, u nekim dijelovima svijeta, primjerice na Madagaskaru, ona raste kao invazivna te prijeti zaštićenom području. Po nekim procjenama u proizvodnju žižule u svijetu uključeno je oko 30 milijuna ljudi.
U Australiji se uzgaja 15 sorti žižule.
Bolesti uzrokovane gljivicama i fitoplazmama uzrokuju velike probleme, sa godišnjim ekonomskim gubitkom od 4-6 milijardi američkih dolara.
Od drva žižule u Kini su se tiskale prve knjige u svijetu, počevši od 8. stoljeća do 19. stoljeća. U Kini se provode određeni eksperimenti kojima je cilj pronaći lijek za rak upravo pomoću žižule. U Kini su genetskim ispitivanjem dobivaju sorte žižule koje na posjeduju košticu.
Žižula se kao drvo spominje u Kuranu.
Foto: xbeing / Pixabay
Odgovori