Papaja

Papaja (lat. Carica papaya) je biljka iz porodice papajevki (lat. Caricaceae). Podrijetlom je iz tropskih krajeva Amerike, a prvi je put kultivirana u Meksiku. Danas se uzgaja u većini tropskih zemalja i svrstava se južna ili suptropska voća poput ananasa, avokada, banane, datulje, kokosa, marakuje, manga i nara.

Riječ je o drvenastoj biljci čija stabljika može narasti od 5 do 10 m. Sadrži spiralne listove koji su povezani na vrhu stabla. Listovi su dosta veliki, promjera od 50 do 70 cm. Donji dio stabla ne sadrži listove jer se u tome dijelu razvijaju plodovi.

Ovalni plod je jestiv te ima glatku žutu ili zelenu koru. Plodovi su dugački od 15 do 45 cm, a promjer im iznosi od 10 do 30 cm. Mesnati dio ploda jarko je narančaste boje te mekan i okusom sladak, a podsjeća na okus ananasa i breskve. U unutrašnjosti ploda nalaze se crne i naborane sjemenke. U jednoj krošnji može se razviti čak 50 plodova koji inače dosta nalikuju dinji.

Iako papaja prirodno raste u tropskim krajevima, moguće ju je uzgojiti na ponešto drugačiji način i na našim područjima, ali uz dosta zahtjevne uvjete.

Vrste papaje

Postoji otprilike 45 poznatih vrsta papaje koje se sjemenom brzo i lako šire među lokalnim stanovništvom u tropskim krajevima. U osnovi je moguće razlikovati 2 općenite grupe sorti ove biljke, a to su havajske i meksičke sorte. Također, u posljednje se vrijeme ističe hibrid Babaco ili planinska papaja.

Havajske sorte

Havajske sorte oblikom dosta nalikuju kruškama, a okusom dinjama. Izvana su žute, a iznutra svjetlonarančaste ili ružičaste. U središtu ploda skrivaju se male crne sjemenke, a cijeli plod teži otprilike pola kilograma. Havajske sorte su niskoga rasta te rijetko narastu više od 2,5 m, što zapravo znači da su vrlo jednostavne za branje.

Meksičke sorte

Meksičke sorte su veće od havajskih i njihov plod može težiti do 5 kg. Unutrašnjost, tj. meso ploda može biti žute, ružičaste ili narančaste boje. Okusom su meksičke sorte ponešto slabije od havajskih sorti, ali kada plodovi dostignu punu zrelost iznimno su ukusni i sočni.

Babaco ili planinska papaja

Babaco ili planinska papaja (lat. Carica pentagona) je hibrid između vrsta Carica pubescens i Carica stipulata. Potječe iz Ekvadora i gornjeg toka Amazone, a nedavno je uvezena i na Novi Zeland gdje se uzgaja u komercijalne svrhe. Planinska papaja ima atraktivan izgled. Žute je boje i sočnog žutog mesa, i to bez sjemenki. Okusom je svježa i slatka, a može se usporediti s okusom jagode i dinja.

Uzgoj papaje

Uzgoj papaje na našim područjima znači uzgoj nižih sorti ove biljke koje se uglavnom uzgajaju u dekorativne svrhe. Potrebno je poznavati preporuke u odnosu na zalijevanje i gnojidbu te mogućnosti razmnožavanja.

Slaganje kultura

Papaja se na našim područjima sadi sjemenkama u tegle, tj. posude, stoga je u tom slučaju zemlja posebno pripremljena za biljku. Općenito, dobre pretkulture za papaju su sve biljke koje uspijevaju na bogatim humusnim i propusnim tlima.

Komercijalni uzgajivači papaje savjetuju sadnju kukuruza između biljaka jer kukuruz odbija insekte koji napadaju biljku. Također se dobro slaže s kulturama kao što su đumbir, limunska trava, banane i batat.

Zalijevanje

Budući da joj je korijenski sustav razvijen dosta plitko, papaja ima određene zahtjeve u odnosu na zalijevanje. Odgovara joj visok postotak vlage pa ju je dobro redovito zalijevati sve do proljeća. Odgovara joj od 1.800 do 2.000 mm padalina godišnje, ali samo ako su dobro raspoređene tijekom cijele jedne godine. To znači otprilike 100 ili 150 mm padalina mjesečno. Ipak, treba paziti da prevelika vlažnost ne uzrokuje gljivice na korijenu koje ju mogu uništiti.

Gnojidba

Papaju je obvezno gnojiti mineralnim gnojivima kako bi mogla rasti. Preporuča se gnojiti biljku svaka 3 tjedna, a tijekom faze cvatnje dobro je biljci osigurati preparate na bazi fosfora i kalija. Također, dobar je način simulacije prašumskog poda nasjeckana trava koja se može dodati na zemlju u koju je biljka posađena.

Razmnožavanje

Papaja se razmnožava sjemenkama. Najčešće se sije nekoliko sjemenki na isto mjesto. Također, potrebno je razlikovati muške i ženske biljke, a to je moguće tek nakon cvatnje. U pravilu, oko 50 ženskih biljaka zahtijeva samo 1 mušku biljku. Osim s pomoću sjemenki, papaja se može razmnožavati i s pomoću izboja. Odrasli se izboji tada s dijelom korijena odsjeku i presade na novo mjesto, tj. u novu posudu.

Sadnja papaje

Iako je papaja tropsko voće, moguće ju je posaditi i uzgojiti i na našim područjima. Najčešći je slučaj da se papaja sadi u kućnom uzgoju kao ukrasna biljka.

Vrijeme sadnje

Papaja se sadi u proljetnim mjesecima poput većine egzotičnih biljaka.

Sadnja iz sjemenki

Sadnja papaje sjemenkama nije previše zahtjevna. Potrebno je imati svježi plod kako bi se mogle izdvojiti sitne sjemenke, a potom ih je potrebno temeljito isprati i posijati. Sitne se sjemenke siju zajedno samo površinski, što znači da se trebaju lagano prekriti zemljom. S druge strane, krupnije sjemenke mogu se sijati pojedinačno, i to na dubinu od 1 do 3 cm. Kao supstrat za sadnju najbolje je koristiti zemlju za lončanice u koju se može dodati malo pijeska. Također, biljci treba osigurati dobru drenažu šljunkom, drobljenom ciglom ili nekim drugim sličnim materijalom. Kada prve biljke prokliju i potom razviju sitne listove, potrebno ih je presaditi u pojedinačne tegle, tj. posude. Nakon nekog vremena biljke se mogu premjestiti na neko sunčano mjesto na balkonu, terasi ili dvorištu. Ipak, potrebno je izbjegavati izravno izlaganje sunčevu svjetlu sve dok papaja ne izraste u drvo.

Sadnja sadnice

Za sadnju sadnice potrebno je osigurati dublju rupu u zemlji kako bi se korijenje moglo provući što dublje u tlo. Pri tome treba osigurati razmak od 3 m širine između dvaju stabala papaje. Grane treba učvrstiti i osigurati kako se u početnim fazama rasta ne bi počele lomiti. Ako se papaja sadi na veliko, tada se preporuča saditi ju u staklenicima koji mogu imitirati toplije uvjete tropske klime.

Tlo

Papaji odgovara bogato humusno tlo, kao i slabo kiselo tlo koje je dobro propusno. To podrazumijeva pH vrijednost tla od 6,0 do 6,5.

Temperatura

Papaja je tropska biljka pa joj najbolje odgovara vlažna tropska klima. Na našim područjima može eventualno rasti uz obalu Jadranskoga mora gdje će joj odgovarati temperatura i vlaga. Najniže temperature koje može podnijeti kreću se od 15 do 17°C, a nabolje joj odgovaraju temperature od 22 do 28°C. Treba napomenuti da joj ne odgovaraju previše temperature više od 28°C. Uz to, za rast i razvoj papaja mora biti zaštićena od jakoga vjetra, ali istodobno treba biti izložena sunčevu svjetlu. Ne odgovaraju joj sjenovita područja.

Održavanje i njega

Niti uz najbolje uvjete održavanja i njege nije zajamčeno da će iz kućnog uzgoja biljke nastati plodovi papaje. Održavanje i njega papaje podrazumijevaju osiguranje stalne topline i relativno visokog postotka vlažnosti. Toplina i svjetlost važne su jer je riječ o voću iz tropskih krajeva. U kućnom je uzgoju zbog toga potrebno papaju držati odmah iznad radijatora ili neke druge grijalice, a zemlju pritom održavati umjereno vlažnom. Kada biljka malo naraste i ojača, premješta se na vanjsko osunčano mjesto i ne smije se izlagati propuhu te naglim promjenama temperature. Biljke papaje trebalo bi mijenjati otprilike svakih 5 godina je duže od toga ne mogu izdržati.

Berba

Papaja daje plodove obično nakon što prođe otprilike godinu dana od sadnje. Budući da krošnja nije previsoka, plodovi se mogu ubirati bez većih problema. Sezona ubiranja nije ograničena na određene mjesece, nego se plodovi mogu ubirati tijekom cijele godine, naravno ako je riječ o području tople i blage klime. Uz to, nezreli plodovi obično dozru nekoliko dana nakon ubiranja.

Skladištenje

Ako se plodovi papaje žele koristiti odmah nakon ubiranja, tada ih je potrebno brati kada su u fazi najveće zrelosti. S druge strane, ako se plodovi žele skladištiti i potom dalje transportirati, tada se beru kada im koža počne žutjeti. To znači da su plodovi još nezreli, a kao takvi mogu se čuvati nekoliko tjedana pri temperaturi od 8 do 10°C te relativnoj vlažnosti od 80 do 85 %.

Bolesti i štetnici

Jedna od bolesti koja napada papaju je praškasta plijesan, a od štetnika se izdvajaju lisne uši.

Praškasta plijesan

Praškasta plijesan je bolest koja se na papaji može pojaviti kada su temperaturni pokazatelji u okružju biljke preniski. Bolest se prepoznaje prema tome što se na biljci pojavljuju bijele prevlake koje oblikuju gljivice micelija. Tijekom vremena nakupine postaju slične prahu. Gljive se brzo šire po biljci, a listovi tada postaju smeđi s crnim točkicama, uvijaju se i suše te počinju otpadati. Kao učinkovita mjera zaštite preporučuje se upotreba otopine bakrenog sulfata.

Lisne uši

Lisne uši su sitni kukci koji mogu biti veličine do 4 mm. Razlikuju se veličinom, oblikom i bojom, ali je svima usni ustroj prilagođen bodenju i sisanju. Takvim usnim ustrojem lisne uši bodu listove i izboje biljke jer se tako hrane biljnim sokovima. Na biljci se najprije i najčešće uočavaju ljepljive izlučevine koje su zapravo medna rosa koju ispuštaju lisne uši, a ona je idealna podloga za daljnji razvoj raznih gljivica. Uz to, može doći do kovrčanja listova, sušenja na mjestu sisanja, deformacije ploda te uvenuća i propadanja cijele biljke. Lisne uši mogu se suzbiti mehanički, odnosno pojedinačnim skidanjem s biljke, a ako su samo neki listovi ili izboji napadnuti, tada ih je dobro samo odrezati. U početnom se stadiju biljka može prskati sapunicom, tj. kombinacijom vode i otopine kalijeva sapuna.

Upotreba papaje

Papaja se kao egzotično voće može koristiti na različite načine u kulinarstvu, a pritom će svojom aromom obogatiti svako jelo. Također, papaja se koristi i u medicini jer su prepoznata mnoga pozitivna djelovanja na ljudsko zdravlje.

Kulinarstvo

Papaja se može kombinirati u različitim receptima, ali iznimno je ukusna i kada se konzumira samostalno. Najčešće se konzumira za desert ili međuobrok i obično se jede svježa. Kada se jede svježa, tada je potrebno da bude zrela. Jednostavno se može prepoloviti, očistiti od sjemenki te jesti žlicom. Za dodatnu aromu može se začiniti sokom limuna ili limete.

S druge strane, papaja je izvrstan sastojak u različitim voćnim salatama i odlično se nadopunjuje s okusima manga, kivija, marakuje ili bobičastog voća. Oni malo hrabriji odvažit će se papaju kombinirati i u povrtnim salatama, primjerice s kukuruzom i svježim krastavcima.

Nezrela papaja može se skuhati ili ispeći te uz dodatak maslaca, meda i cimeta može se poslužiti kao prilog nekom mesnom jelu.

Također, papaja se koristi i za izradu sokova, pekmeza i kolača.

Medicina

Papaja je iznimno bogatoga nutritivnog sastava. Obiluje vitaminima A i C, enzimima, kalcijem te vlaknima. Ipak, kao glavni sastojak ističe se papain. Udio aktivnih tvari ovisi o tome o kojem je dijelu biljke riječ. Najčešće se upotrebljavaju list, korijen i plod biljke. Uz to, muško stablo papaje razlikuje se od ženskoga po sastavu, odnosno žensko drvo ima veći udio papaina.

Nezreli plod papaje daje enzim papain koji je cijenjen po tome što potiče probavu i razgradnju hrane. Uz to, sprječava nadutost i potiče razgradnju masti.

Cijenjen je i mliječni sok papaje koji se rabi za liječenje različitih kožnih bolesti (npr. psorijaze), crijevnih nametnika, bolesti uzrokovanih mikrobima i bakterijama te detoksikaciju probavnog sustava.

Uporaba papaja ne uzrokuje veće nuspojave, ali treba napomenuti da u većim koncentracijama u žena može izazvati neplodnost. Spojevi cijanid i tanini, koji se mogu pronaći u listovima i korijenju papaje, zajedno u većim koncentracijama mogu uzrokovati nuspojave.

Zanimljivosti

Točno podrijetlo papaje nije potpuno poznato, a moguće je da je današnja vrsta ove biljke nastala spajanjem dviju ili više njih u prošlosti. Ipak, smatra se da je podrijetlom iz tropskih krajeva Amerike, a prvi je put kultivirana na području današnjeg Meksika još prije uspona srednjoameričkih civilizacija.

Na jug su ju proširili Indijanci, a Španjolci su ju tijekom svojih istraživanja proširili diljem Kariba. Također, Španjolci su ju donijeli u Europu i na otoke Tihog oceana. Početkom 19. stoljeća dospjela je na Havaje i to je jedina država u Sjedinjenim Američkim Državama gdje se papaja proizvodi na komercijalni način. Mala industrija razvijena na Floridi u prvoj polovini 20. stoljeća brzo je propala zbog pojave virusnih bolesti koje i danas mogu napasti ovu biljku, a nedavni pad havajske industrije bio je uzrokovan istim patogenom koji je bio uništio biljke na Floridi - virusom prstenaste pjegavosti.

Međutim, bolest je bila prevladana zahvaljujući biotehnolozima sa Sveučilišta na Havajima koji su uvrstili gen u kultivar "Sunrise" i koji je prvi pokazao otpornost na virus. Tako je papaja postala prva genetski modificirana voćna kultura koja se koristi za prehranu ljudi. Od 1998. godine većina površina gdje se uzgaja papaja na Havajima promijenjene su u genetski modificirane sorte.

Zahvaljujući svojem bogatom nutritivnom sastavu, papaju mnogi nazivaju "anđeoskim voćem" ili "ljekovitim stablom". Iako većina ljudi jede samo slatko ukusno meso ploda papaje, mogu se jesti također i sjemenke iz središta ploda. One se mogu osušiti i samljeti te kao takve upotrebljavati umjesto crnog papra jer imaju gotovo identičan okus. U nekim dijelovima Azije koriste se i listovi papaje kuhani na pari.

Mnoge dijete znaju se temeljiti na papaji kao jednom od glavnih dnevnih obroka. Međutim, dijeta koja se temelji na prevelikim količinama papaje može uzrokovati promjenu boje kože u žutu na dlanovima i stopalima. To je zdravstveno stanje poznato kao karotenemija, a boja kože vraća se u normalnu čim se papaja eliminira iz prehrane.

Ovo  voće konzumirao je glumac Harrison Ford zbog ozljede kralježnice nastale tijekom snimanja filma Indiana Jones.

Foto: falco / Pixabay