Cedar (lat. Cedrus) je jedan od jedanaest rodova crnogoričnih, zimzelenih stabala, koji po botaničkoj sistematici pripadaju obitelji borovki (Pinaceae) te potporodici Abietoideae. Kao i ariš, bor, jela, nordijska jela ili smreka spada u četinjače. Ovaj rod nerijetko se uspoređuje s rodom jela (Abies) - vrlo su slični po morfologiji i strukturi češera te prilagodljivosti.
Cedar je porijeklom iz planina zapadne Himalaje i mediteranske regije, a stanište koje vrste iz ovog roda nastanjuju je široko - mogu rasti na nadmorskoj visini 1.500 - 3.200 m na Himalaji te 1.000 - 2.200 m na Mediteranu.
Zbog svoje velike prilagodljivosti, otpornosti na vanjske okolišne uvjete te brzog rasta, vrste roda Cedar mogu se naći u širokom rasponu klimatskih zona. Atraktivnog je izgleda, ali zbog svoje veličine rijetko će se naći u privatnim vrtovima. Van svog prirodnog staništa uglavnom se planski sadi u parkovima i ulicama, uljepšavajući krajobraz, ali i djelujući kao dobar vjetrobran i živa živica.
Sva stabla ovog roda u prosjeku narastu 30 - 40 m, a ponekad i do 60 m. Listovi su zimzeleni i igličasti, dugi 8 - 60 mm, raspoređeni u otvoreni spiralni filotaks na dugim izbojcima. Boja listova varira od svijetlo zelene do tamno zelene, a mogu biti i jako sivkaste ili blijedo plavo-zelene boje, ovisno o debljini bijelog sloja voska koji štiti lišće od isušivanja.
Sjeme je skupljeno u češere, koji se u stadiju zrelosti raspadaju kako bi se krilate sjemenke oslobodile i raširile. Sjeme je dugo 10 mm, s krilom od 20 - 30 mm (kao i kod jela). Sjemenke posjeduju smolaste mjehuriće, koji sadrže smolu neugodnog okusa, za koju se smatra da je obrana od vjeverica. Sazrijevanje češera traje godinu dana, uz oprašivanje u jesen, a sjemenke dozrijevaju u isto vrijeme godinu dana kasnije.
Peludni češeri su vitki i jajoliki, dugi 3 - 8 cm, razvijaju se u kasno ljeto, a pelud izbacuju u jesen. Kora cedra sadrži smolu specifičnog mirisa i svojstava, upravo zbog kojih je cedar pronašao primjenu u raznim proizvodnim sektorima.
Najstariji poznati fosil cedra je Cedrus penzhinaensis, poznat po fosilnom drvu pronađenom u Kamčatki u Rusiji, u sedimentima koji datiraju iz doba rane krede, a postoji primjeri jedinki koje su stari više od 1000 godina.
Latinska riječ "cedrus" potječe od grčke riječi "kédros", koja označava zajednički naziv za više vrsta iz rodova Cedrus i Juniperus (Kleka). Prvi put se ova riječ spominje u zapisima iz 1000. godine.
Srodnici
Vrste cedra
Postoji mnogo vrsta cedra, a najpoznatije su sljedeće četiri: atlaski, ciparski, libanonski i himalajski cedar. Po samim nazivima može se zaključiti da su vrste morfološki i genetski evoluirale, ovisno o staništu. Iako sve vrste dijele osnovne karakteristike (kao što su visina, starost, način razmnožavanja), razlikuju se po nekim karakteristikama vanjskog izgleda, o čemu će detaljnije biti riječ u daljnjem tekstu.
Atlaski cedar
Atlaski ili atlantski cedar (Cedrus atlantica) prvi put je opisan 1855. godine, a naziva se još i Atlaški cedar. Porijeklom iz Maroka i Alžira - s planina Atlas i Rif. Raste na nadmorskoj visini 1.000 - 2.000 m.
Ova crnogorična vrsta može narasti do 40 m u visinu te 2 m u širinu. Listovi su srebrnasto plavkaste ili zelene boje te rastu skupljeni u "kolutovima" od 19 do 28 pojedinačnih iglica. Sjemenski češeri pojavljuju se od lipnja do rujna, sazrijevaju u rujnu i listopadu, raspadaju se i bacaju sjeme u proljeće.
Maroko ima najveću ukupnu površinu atlaskog cedra na svijetu i formira ogromne šume u vlažnim zonama zemlje. Nažalost, vrsta je u opasnosti od ljudske neracionalne upotrebe - sječe i požara. Ipak, nedavno su se dogodile masovne kampanje pošumljavanja kako bi se vratile šume ove izrazito vrijedne vrste.
Ciparski cedar
Ciparski cedar (Cedrus brevifolia) je podrijetlom iz planina Troödos, u središnjem Cipru. Raste u "Dolini cedra" u državnoj šumi Pafos. Zbog velikih sličnosti, često se smatra sinonimom za libanonski cedar. Osnovna razlika između te dvije vrste je u boji lista - ciparski cedar ima sivkastu, plavkastu i zelenu boju. Listovi su dugi 8 - 20 mm. Također, ova vrsta je nešto nižeg rasta od atlaskog cedra. Krošnje su široke i u obliku kišobrana, dok su češeri cilindričnog oblika. Površina koju zauzima ova vrsta na otoku Cipru iznosi oko 500 ha.
Libanonski cedar
Libanonski cedar (Cedrus libani) prvi put je opisan 1823. godine. Izvorno je porijeklom iz Male Azije. Glavna razlika od ostalih triju vrsta je ta što je najnižeg rasta (20 - 40 m). Češeri sazrijevaju od kolovoza do listopada a rasipanje sjemena traje do proljeća. Trenutno je najrasprostranjenija u Siriji i Libanonu - planinama Jebel Alaonite (gdje je danas vrlo rijetka - ima oko 2.000 - 3.000 ha šuma), ali je još uvijek u izobilju u Taurusu i Ciliciji u Turskoj. Raste na nadmorskoj visini 1.300 - 2.100 m. Libanonski cedar ima veliko vjersko i povijesno značenje u kulturama Bliskog istoka te se spominje mnogo puta u literaturi drevnih civilizacija. Nacionalni je amblem Libanona i prikazan je na zastavi i grbu Libanona. Dosta se koristi kao ukrasno drvo u parkovima i vrtovima.
Himalajski cedar
Himalajski cedar (Cedrus deodara) je vrsta koja može narasti do 50 m u visinu i 3 m u širinu. Verzije imena ove vrste spominju se u više jezika: arapskom, kineskom, sanskrtu, hindi i urdu jeziku. Botanički naziv potječe od sanskrtskog izraza devadāru, što znači "drvo bogova". Porijeklom je s Himalaje, a prirodno raste i u Afganistanu, Tibetu, Nepalu, Pakistanu i Indiji. Iglice su plavo-zelene te ih ima oko 30 u grozdu, dugačke oko 3 - 5 cm. Peludni češeri (cvjetovi) pojavljuju se u rujnu i listopadu. Češeri su plavkasti kada su mladi, crvenkasto-smeđi kada su zreli, sazrijevaju od rujna do studenog, a raspadaju se od rujna do prosinca.
Uzgoj cedra
Uzgoj cedra uglavnom se izvršava planski, u svrhu pošumljavanja regija koje su prirodno stanište ovom rodu. Međutim, cedar se može uzgojiti i u svrhu sadnje pojedinačnih stabala, čija uloga može biti višestruka. Mnoge podvrste atlaskog i himalajskog cedra popularne su ukrasne biljke u Sjevernoj Americi, osobito duž obale Pacifika.
Prilikom uzgoja cedra potrebno je biti strpljiv. Naime, prve godine nakon sadnje iz sjemena ili reznice nema značajnog napretka. Međutim, to nije ništa neuobičajeno za vrste stabala koja imaju visoki rast.
Tlo
Cedar se može uzgajati na raznim tipovima tla - od pjeskovitog do ilovastog i glinastog. Važno je svojstvo tla jer treba biti dobro drenirano što znači da se vlaga u tlu ne bi trebala previše zadržavati jer može doći do truljenja korijena i do stvaranja anaerobnih uvjeta koji posljedično imaju koban utjecaj na biljku. Cedar preferira blago kisela tla, ali lako je prilagodljiv i na tla čiji je pH neutralan do blago alkalan.
Klima
Drvo cedra uspijeva u mediteranskoj i submediteranskoj klimi, ali prirodno stanište nalazi i u planinskoj klimi u predjelu Himalaje. Može se reći da je cedar vrlo prilagodljivo i otporno drvo koje podnosi razne klimatske oscilacije, ako su mikroklimatski uvjeti staništa zadovoljeni. Velika smrtnost posađenih primjeraka može se dogoditi u slučaju teških zima, kada temperature padaju niže od -30°C.
Lokaliteti s uspješnim dugovjekovnim uzgojem uključuju mediteransku regiju, zapadnu Europu (sjeverno do Britanskih otoka), južnu Australiju i Novi Zeland te južnu i zapadnu Sjevernu Ameriku. Može podnijeti sušu, ako nije dugoročna te ako je vlaga dostupna u dubljim slojevima tla, a gornja granica otpornosti na hladnoću je između -17,8 i -23,2°C.
Vrijeme sadnje
Sadnja cedra može se obaviti u ranim proljetnim mjesecima, odmah nakon što se tlo odmrzne ili u jesen nakon što biljka uđe u fazu mirovanja, pripremajući se za zimu. Ako se sadnja obavi u jesen, neće mu trebati ni sunca ni vode kao u proljeće.
Slaganje kultura
U prirodnim šumskim sastojinama, cedar odlično uspjeva u konsocijacijama s drugim šumskim višegodišnjim vrstama, kao što su: alžirska jela (Abies numidica), smriča (Juniperus oxycedrus), hrast crnika (Quercus ilex) i javor (Acer spp). U uzgoju pojedinačnih stabala, pretkulture nisu potrebne te cedar, kao i sve vrste iz porodice Pinaceae, odlično uspijeva kao samostalna i izolirana biljka.
Faza mirovanja
S obzirom da je cedar crnogorično stablo, zadržava lišće tijekom cijele godine. Dakle, vegetacija se tijekom cijele godine zadržava na stablu. Ipak, zima je period godine tijekom kojeg sve biljke na neki način "miruju", pa tako i crnogorice. Tijekom zimskih mjeseci, u fazi mirovanja, kod cedra je smanjena sinteza eteričnog ulja. U rano proljeće, kada novo lišće počne listati, počinje i pojačana sinteza eteričnog ulja i voska.
Sadnja cedra
Prilikom sadnje potrebno je iskopati rupu koja je najmanje tri puta šira od promjera korijena stabla. Zatim treba dodati 25% komposta, treseta ili odležanog stajskog gnoja u tlo, kako bi postigli povoljne drenažne i vodozračne uvjete. Pri procesu sadnje treba staviti grudu korijena u duboko iskopanu rupu i zatim vratiti tlo i organsku mješavinu (humus, kompost) da okruže sadnicu. Na samom kraju procesa sadnje potrebno je lagano nabiti tlo i dobro ga zaliti.
Sadnja sjemena
Kad je u pitanju uzgoj cedra iz sjemena, moguće su dvije opcije: kupiti sjeme ili posijati sjeme skupljeno u prirodi. Ukoliko se odlučite na drugu opciju, potrebno je prvo pronaći zdrav češer cedra te ga sakupiti u jesen prije nego što postanu smeđi.
Da biste uklonili sjemenke, potopite češere nekoliko dana u toplu vodu. To otpušta ljuske i opna te olakšava uklanjanje sjemenki. Kada se češeri osuše, izvadite sjemenke trljajući krilca suhom krpom. Prije klijanja, sjemenu je potrebno kratko razdoblje hladne stratifikacije.
Nakon što se sjeme izvadi iz češera i ocijedi voda, potrebno je sjeme staviti u plastičnu vrećicu s malo mokrog pijeska, a zatim vrećicu staviti u hladnjak čime se pospješuje klijavost sjemena.
Nakon dva tjedna počnite provjeravati klijavost sjemenki. Ako vidite da je sjeme niknulo, pažljivo ga uklonite i posadite u kvalitetan kompost. Možete pričekati da svako sjeme nikne ili možete ukloniti i posaditi sve sjemenke. Posude je potrebno držati na sobnoj temperaturi na neizravnom svjetlu. Kompost koji se dodaje bi trebao biti samo malo vlažan, a tijekom razvoja sadnica vlažnost zraka bi trebala biti niska.
Sadnja reznica
Reznice sa stabala cedra uzimaju se u kasnu jesen, zimu ili rano proljeće. Prije sadnje reznica, posude za sadnju srednje veličine napunite mješavinom tla i humusa. Oštrim nožem odrežite 3 - 4 ovogodišnje grančice od 15 cm. Grančice bi trebale biti fleksibilne i svijetlosmeđe, s puno iglica. Prošlogodišnje drvo bit će tamnije i kruto. Rezanje je najbolje ako se obavi pod kutom od 45° kako bi se osigurala velika površina za apsorpciju hormona i vlage. Lišće s donje polovice grančice je potrebno ukloniti, a zatim reznice umotati u vlažne papirnate ručnike te ih takve staviti u zdjelu s ledom. U takvoj hladnoj vodi reznice trebaju ostati 1 - 2 sata. Ako je moguće, preporučuje se reznice umočiti u hormon za zakorjenjivanje, kako bi se sam proces razvoja korijena odvio brže i pravilnije.
Sljedeći korak je reznice staviti u posudu sa zemljom tako da su do pola u zemlji. Prstima se može čvrsto utapkati zemlja oko reznice kako bi došlo do kontakta između biljke, tla, vode i hranjivih tvari. Posude se zatim mogu prekriti plastičnom folijom (kako bi se ubrzao proces rasta) te ostaviti u prostoriji s jakim, ali neizravnim svjetlom. Reznice je potrebno zalijevati raspršivačem, kako ne bi došlo do ozljede. Nakon četiri tjedna, reznice se mogu testirati laganim potezanjem - ako se odupru, došlo je do ukorjenjivanja i uzgoj putem reznica je uspješno obavljen.
Uzgoj na otvorenom
Poželjni ekološki uvjeti na otvorenom prostoru su važni za uzgoj cedra od sjemena do zrele biljke. Što se prije biljka prilagodi vanjskim uvjetima, to će biti otpornija na potencijalne buduće ekološke ili klimatske neprilike. U procesu pošumljavanja, cedar se uzgaja isključivo na otvorenom te je takvu praksu poželjno slijediti i u kućnom uzgoju.
Uzgoj u stakleniku
Cedar se uzgaja u zatvorenom samo dok je biljka mlada i osjetljiva na ekstremne vanjske uvjete, na primjer jaku kišu i vjetar. Čim glavna stabljika biljke ojača, iznosi se na otvoreno. Dakle, uzgoj u stakleniku nije uobičajena praksa zbog visokih troškova i zauzimanja prostora više produktivnim vrstama.
Uzgoj u posudama
Reznice cedra se uzgajaju u posudama. Poželjno je da posude budu što veće, zbog velikih dimenzija ove vrste. Posude sa reznicama se na početku uzgoja trebaju smjestiti u zatvorenom, na sobnoj temperature i na neizravnom svjetlu. Nakon što biljka naraste do 30 cm, posuda se može postupno odnositi na otvoreno, kako bi se prije presadnje biljka aklimatizirala.
Održavanje i njega
Cedar je drvo za koje nije potrebno puno brige oko održavanja, a glavni razlog tome je njegova dugovječnost, visoki rast i izuzetna otpornost na abiotske i biotske stresove.
Zalijevanje
Uzimajući u obzir prirodno stanište cedra (vlažna planinska i subplaninska staništa), može se zaključiti da cedar ne podnosi dugu sušu. Intenzitet zalijevanja stabala cedra ovisi o vremenu sadnje. Ako se sadnja obavlja u proljeće, potrebe za vodom u velike i potrebno je obratiti pažnju na vlagu u tlu. Sadnice su u ranoj fazi razvoja osjetljive te zahtijevaju češće zalijevanje, odnosno, loše podnose suho tlo.
Međutim, ako se sadnja obavlja u jesen, potreba za vodom je nešto manja. Tijekom prvih mjeseci rasta sadnicama je potrebno osigurati dovoljno vode. Jednom uspostavljeni povoljni uvjeti za vlagom, cedrovi su kasnije donekle otporni na sušu. Potrebno je osigurati dobru drenažu tla jer cedar voli vlažno tlo, ali ne podnosi vlagu koja se zadržava u tlu. Nakon svakog zalijevanja dobro je ostaviti vodu da se u potpunosti upije.
Gnojidba
Tlo oko mladih sadnica ili zrelih stabala potrebno je gnojiti u proljetnim mjesecima, prije nego što započne novi vegetacijski ciklus. Za šumske kulture kao što je cedar, preporučuje se gnojiti humusom i kompostom. Potrebno je obratiti pažnju da se gnojidba ne obavlja više od jednom godišnje, jer previše dušika može uzrokovati opekline korijena.
Razmnožavanje
Sve vrste roda cedar se u prirodnom staništu razmnožavaju putem sjemena, koje je sakupljeno u češeru. Nakon što dozrije, češer se raspadne te se sjemenke rasprše. Sjeme ima tvorevine koje se nazivaju "krila", što znači da se cedar prirodno rasprostranjuje vjetrom. Kultiviranje cedra može se izvršiti generativno, ali i vegetativno, putem reznica.
Presađivanje
Ako se cedar uzgaja iz sjemena ili reznica (u manjim posudama), mlade biljke se mogu presaditi u veću teglu nakon tri mjeseca. Kupljena sadnica se nakon aklimatizacije na otvorenom presađuje direktno u tlo na otvorenom, u rano proljeće ili jesen. Tek nakon tri ili četiri godine se može razmišljati o presađivanju mladih stabala vani. Nakon toga se rast ubrzava.
Kada su sadnice dovoljno velike i jake, vrijeme je da se presade na njihova stalna mjesta u dvorištu. Kod odabira mjesta presadnje, potrebno je dobro prije razmisliti, jer cedar može doseći visinu do 60 m. Isto tako, preporučuje se odabrati mjesto koje nije izloženo jakom vjetru.
Pomlađivanje
Pomlađivanje cedra podrazumijeva uklanjanje suhih grana. Međutim, s obzirom na to da je cedar vrsta koja živi više desetljeća, pomlađivanje kultiviranih biljaka često nije potrebno. Jedinke u šumskim sastojinama se pomlađuju standardnim metodama šumarske struke.
Rezidba
Jedina tehnička mjera koja se može primijeniti je orezivanje, koje je obično potrebno za uklanjanje svih grana koje su odumrle, oštećene ili bolesne prije nego što započne novi vegetacijski ciklus u proljeće. Ako trebate orezati, budite izuzetno oprezni - lako je odrezati previše zelene biljne mase koja neće ponovno izrasti, što bi moglo dovesti do smrti stabla.
Bolesti
Patogeni i parazitski organizmi javljaju se i kod cedra. Najveće zabilježene štete posljedica su napada parazitske gljivice, dok su štete nešto manjeg intenziteta posljedica napada gljive puze.
Parazitska gljivica
Cedar može biti zahvaćen parazitskom gljivicom. To je ozbiljna bolest koju uzrokuje gljiva Sirococcus tsugae. Prvi put je bolest zabilježena na jedinkama cedra u Engleskoj 2013. godine, a od tada je potvrđena u Walesu i Škotskoj. Iglice oboljelih stabala postaju ružičaste i otpadaju, izbojci im odumiru i iz njih curi tekućina nalik gumi. Kora zahvaćenog drveća može se pretvoriti iz zelene u tamno crvenu ili ljubičastu.
Gljiva puza
Na cedru se može razviti i parazitska gljiva puza (Armillaria mellea). Ova gljiva može nanijeti golemu štetu šumama - napada i crnogorična i bjelogorična stabla. Dok se plodovi pojave, unutarnja šteta obično je toliko velika da je stablo osuđeno na propast. Može se kontrolirati postavljanjem fizičke barijere, poput plastične ploče za sprječavanje stvaranja uvjeta za rast gljive. Ne može se kontrolirati kemikalijama. Ipak, jaki napadi ove gljive nisu česti kod uzgoja cedra van prirodnog staništa, odnosno šume.
Štetnici
Iako su crnogorične vrste razvile vlastiti mehanizam obrane od štetnika (sinteza eteričnih ulja, voska i smole), najezde od štetnika su moguće, posebno ako je došlo do smanjenja prirodne biljne otpornosti. Veće štete na cedru zabilježene su od strane lisnih uši i šumske ose.
Lisne uši
Divovske crnogorične lisne uši (Cinara spp.) napadaju cedar, iako posljedice napada obično ne utječu na stablo dovoljno da ga ozbiljno ozljede. U svrhu suzbijanja ovih lisnih uši, preporučuje se poprskati lišće vodom pod visokim pritiskom, a zatim po potrebi u proljeće primijeniti sistemski insekticid.
Šumska osa
Drvo cedra u Libanonu također je ugroženo od strane šumske ose (Cephalcia tannourinensis) koja napada deblo te devastira šume. Kod uzgoja pojedinačnih jedinki mala je vjerojatnost da će stabla biti napadnuta od ovog štetnika.
Upotreba
Cedar je vrlo popularno ukrasno drvo, koje se često sadi s namjerom da uljepša gradski i parkovni krajobraz. Osim toga, koristi se u drvnoj industriji, kao repelent, u medicini i kozmetici.
Cedrovo drvo i ulje cedrovine prirodni su repelenti za moljce, stoga je cedar popularna podstava za škrinje i ormare od cedrovine u kojima se pohranjuje vunena tkanina. Ova specifična upotreba cedra spominje se u Ilijadi, govoreći o skladišnoj komori obloženoj cedrom u koju je Priam išao po blago koje će se upotrijebiti kao otkupnina. Drevni su ljudi pravili ulje cedrovine od libanonskog cedra, međutim, vrsta koja se koristi za moderne cedrovine škrinje i ormare u Sjevernoj Americi je Juniperus virginiana, a ulje cedrovine danas se obično dobiva iz raznih smreka i čempresa. Cedar se također obično koristi za izradu cipela jer može apsorbirati vlagu i dezodorirati.
Mnoge vrste cedra prikladne su za izradu i oblikovanje bonsai ukrasnih stabala.
Kulinarstvo
Neke vrste cedra potpuno su sigurne za primjenu u kulinarstvu te hrani daju ukusan dimljeni okus. Međutim, nisu sve vrste jestive - neke neće dati nikakav okus, a neke vrste čak mogu biti i otrovne! Stoga je potrebno dobro provjeriti i uvjeriti se da kuhate samo sa sigurnim i aromatičnim vrstama cedra. Sigurna i ukusna vrsta koja se koristi u kulinarstvu je zapadni crveni cedar (Cedrela odorata). Osim upotrebe kao začina, listovi cedra se mogu konzumirati i u obliku čaja, koji je bogat vitaminom C.
Kozmetika
Eterično ulje atlaskog i himalajskog cedra prije svega djeluje kao jaki limfotonik, pa je dobar izbor za tretiranje celulita, retencije vode, umornih i otečenih nogu. U tu svrhu se često kombinira s drugim uljima sličnog djelovanja, poput borovice, no i sa uljima koja djeluju na cirkulaciju, poput ružmarina, cineola i čempresa.
Zbog blagotvornog djelovanja nalazi svoju primjenu u tretiranju akni, čireva, dermatitisa, seboreje, masne kože i kože s proširenim porama. Dodaje se u pakunge i preparate za njegu vlasišta s prhuti kao i za poticanje rasta kose.
Medicina
Himalajski cedar je vrsta koja se najčešće koristi u medicini. S obzirom na već ranije spomenuto značenje imena "sveto drvo", nije začuđujuće da se koristi u Ayurvedskoj medicini. Drvo, lišće, sok i kora se koriste u tradicionalnoj medicini. Koristi se za liječenje groznice, crijevnih tegoba, kožnih poremećaja, čira na želucu, paralize, upalnih poremećaja i bubrežnih kamenaca. Sok i ulje himalajskog cedra često se koriste i za liječenje kožnih tegoba, kao što su psorijaza i ekcem. Osim toga, pomaže u liječenju edema, odnosno zadržavanja vode, stimulirajući mokrenje i znojenje. Također može imati fungicidna svojstva, a njegova se aroma ponekad koristi u aromaterapiji.
Gospodarstvo
Drvo cedra je također vrijedan građevinski materijal. Ima antifungalno svojstvo, odbija insekte te djeluje antibakterijski. Te karakteristike visoke otpornosti na propadanje čine ovo drvo vrijednim materijalom u drvnoj industriji. Drvo se ponekad koristi za sprječavanje propadanja drvenih predmeta. Himalajski cedar je vrlo tražen kao građevinski materijal zbog svoje izdržljivosti, otpornosti na truljenje i fine, zrnaste strukture, koju se može dobro polirati.
Zanimljivosti
Tijekom godina, mnogi su narodi koristili cedrovo drvo - Feničani su ga koristili za izgradnju svojih brodova, Egipćani za izradu papira, a druge civilizacije poput Rimljana i Turaka iskorištavale su gaza trgovinu. Cedar također ima značajnu vjersku važnost, jer se spominje u Bibliji u nekoliko navrata: Salomon je koristio njihovo drvo za izgradnju Jeruzalema, a car Hadrijan njima je vladao kao kraljevskim domenama što je zaustavilo njihovo uništavanje.
Cedar se prvi put spominje u Epu o Gilgamešu. Božji cedrovi se spominju kao božanska, sjenovita šuma oko koje su se borili polubogovi i ljudi. Kažu da su ovo prostranstvo nekoć štitili mezopotamski bogovi i da je sam Gilgameš koristio cedrovo drvo za izgradnju svog velikog grada.
Libanonski cedar uveden je u Britaniju prije oko 400 godina, a danas se drvo nalazi u mnogim britanskim parkovima i imanjima. Zapravo, najstariji je posadio 1646. godine dr. Edward Pocock u svom župnom dvoru blizu Wantagea u Oxfordshireu.
Tijekom povijesti cedar se koristio kao građevinski materijal za izgradnju vjerskih hramova i za uređenje objekata oko hramova. U Pakistanu i Indiji, tijekom britanskog kolonijalnog razdoblja, cedar se intenzivno koristio za izgradnju vojarni, javnih zgrada, mostova, kanala i željezničkih vagona.
Osim što libanonski cedar krasi zastavu i grb države Libanon, himalajski cedar je nacionalno stablo Pakistana i državno stablo Indijske savezne države Himachal Pradesh. Hindusi također smatraju ovu vrstu svetim stablom zbog njegove ljekovitosti i tradicionalne primjene.
Za neka stabla cedra se smatra da su starija od 1000 godina, a šuma nazvana "Božji cedrovi" su 1998. godine postali dio svjetske baštine UNESCO-a. Šuma se nalazi u sjevernom Libanonu na planini Makmel u dolini Kadisha. Ova jedinstvena šuma cedra posljednji je ostatak antičkih šuma u kojima još uvijek raste Cedrus lebani, gdje ima stabala starih stotinama godina. Na ulazu u šumu posađene su i mlade mladice.
Foto: jhenning / Pixabay
Odgovori