Tisa

Tisa (lat. Taxus baccata) je zimzelena vrsta biljke koja raste u obliku grma ili niskog stabla. Poznata je još pod nazivima šumska tisa, europska tisa, jeličica, tisovina i slično. Podrijetlom je s prostora zapadne Azije, sjeverozapadne Afrike i Europe, a pripada porodici tisovki (Taxaceae).

Izrazito je otrovna biljka dok je u Hrvatskoj zakonom zaštićena gdje je najraširenija vrsta obična tisa. Ima jako dug životni vijek, i do 1000 godina, a u Gorskom kotaru je prije otprilike 23 godine nađena tisa čija se starost procjenjuje otprilike na 2000 godina. Često se može vidjeti posađenu u parkovima ili uz rubove šetnica kao ukrasna vrsta. Plodovi su ukrasne crvene bobice koje krase crnogorični grm, ali su, kao i svi ostali dijelovi biljke, nejestivi i izuzetno otrovni.

Vrsta je koja može narasti do 20 m s promjerom oko 1 m, a zbog brzine rasta koji je otprilike 30 - 40 cm godišnje često se koristi kao živa ograda i bez problema se može održavati na visini 1 - 1,5 m. Otprilike raste na 600 - 800 m. n. v. dok na području Švicarske nalazimo tise koje rastu na 1400 m. n. v. Raste na sjenovitim mjestima i često se može vidjeti u kombinaciji s bukvom ili jelom iako rast na osunčanim mjestima za tisu neće predstavljati problem.

Grane su duge dok je krošnja često zaobljena, a iglice su nerijetko pravilno raspoređene i duge oko 3 cm sa širinom od 2,5 mm. Kora je crvenkasto smeđa koja se, kako tisa stari, počinje ljuštiti i otpadati u manjim komadima.

Biljka cvjeta u proljeće dok ju je najbolje posaditi sredinom ožujka ili u jesen točnije između kasnog listopada i ranog prosinca. Ako se sadi više sadnica tise obično je međusobna udaljenost oko 50 cm, a sade se gotovo sve vrste tla jer podnose pH vrijednosti 5,0 - 7,0. Ne voli pretjerano njegovanje vodom pa se sadi u tlo koje nije natopljeno, a najidealnija sadnja na otvoreno je kada je visine oko 60 cm. Zahtijeva redovno zalijevanje prvih godina dok se ne razvije korijenski sustav uključujući ljeto gdje se treba održavati konstantna vlažnost tla bez pretjeranog natapanja, a zimi se tlo treba malčirati istrunulim vrtnim kompostom ili stajnjakom.

Vrste tise

Tisa se može saditi kao živa ograda, izrazito je otporna i lagana za uzgoj pa se često koristi kao filter za buku, zagađenje i vjetar. Ne podnosi ekstremne temperaturne oscilacije, previše niske niti previše visoke temperature. Idealna temperatura za rast je oko 20°C, a može podnijeti i temperature oko -15°C ovisno o vrsti. Postoji oko 20 vrsta tise od kojih su najpoznatije pacifička tisa, kanadska tisa, kineska tisa, zapadno himalajska tisa, japanska tisa, floridska tisa i meksička tisa.

Pacifička tisa

Pacifička tisa (lat. Taxus brevifolia) ili zapadna tisa je vrsta podrijetlom s prostora sjeverozapadne Amerike. Naziva se još kalifornijska tisa, oregonska tisa i američka tisa, a opisao ju je Thomas Nuttall 1849. godine. Najbolje uspijeva u vlažnim uvjetima i često je grmolikog oblika iako može narasti do 15 m visine s promjerom od oko 50 cm. Kora stabla je prekrivena ljuskama obično ljubičaste ili smeđe boje. Mladi izdanci su zeleni dok oni stariji poprimaju crveno smeđu boju gdje s vremenom podsjećaju na koru. Pupoljci su neupadljivi i rastu na krajevima grana, a listovi su plosnati, igličasti i dugi 10 - 20 mm. Svaki češer koji se nalazi na tisi sadrži jednu sjemenku dugu 4 - 7 mm, a plodovi se formiraju 6 - 9 mjeseci nakon oprašivanja. Može rasti 0 - 2200 m. n. v. u otvorenim gustim šumama, uz potoke, uvale i padine.

Kanadska tisa

Kanadska tisa (lat. Taxus canadensis) je autohtoni zimzeleni grm podrijetlom s prostora središnje i istočne Amerike. Može narasti 90 - 150 cm s promjerom 180 - 240 cm, a grane su joj uzdignute i prekrivene ranim tamnozelenim iglicama koje su svjetlije s donje strane. Zimi iglice poprimaju crvenkasto smeđu boju, a cvjeta u periodu od ožujka do svibnja žutim cvjetovima dok se ljeti stvaraju crveni češeri u obliku bobica na krajevima grana. Zbog jakog korijenskog sustava koristi se za stabilizaciju tla posebice uz potoke, bare i močvare. Preferira djelomično sjenu, a najbolje raste na humusnim i dobro dreniranim tlima odnosno vlažnom pijesku ili pjeskovitoj ilovači čija je pH vrijednost 6,8 - 7,2. Razmnožava se u periodu jeseni i zime isključivo reznicama, a većina dijelova biljke sadrži taksin koji je izuzetno otrovan kako za čovjeka tako i za životinju.

Kineska tisa

Kineska tisa (lat. Taxus chinensis) je podrijetlom s prostora Vijetnama i Kine, a u Kini raste na 1.100 - 2.700 m. n. v. u zimzelenim i listopadnim šumama ili šikarama bambusa dok se u Vijetnamu može naći na 900 - 1500 m. n. v. na strmim krškim vapnenačkim padinama. Zimzeleno je malo stablo koje može narasti do 20 m s promjerom oko 150 cm. Krošnja je često zaobljena ili piramidalna, a čine je uspravne i tanke grane. Kora je tamnije boje, a iglice su plosnate i duguljastog oblika s tupim vrhom.

Zapadno himalajska tisa

Zapadno himalajska tisa (lat. Taxus contorta) je vrsta podrijetlom s prostora Afganistana, Tibeta, Pakistana i sjeverne Indije. U Afganistanu raste na 2.400 - 2.900 m. n. v., u Tibetu na 2.500 - 3.400 m. n. v., u Pakistanu 2.400 - 2.900 m. n. v. dok na području sjeverne Indije raste na 1.700 - 2.600 m. n. v. Ugrožena je vrsta koja se radi kvalitete svog drveta često koristi u proizvodnji namještaja i kao materijal pri izgradnji kuća. Crnogorična je vrsta drveta koja može narasti oko 12 m s promjerom od 300 cm. Kora je tanka crvenkasto smeđe boje i puno se ljušti. Ima jako puno grana koje stvaraju piramidalnu krošnju, a prekrivene su blago uvijenim tamno zelenim iglicama s kratkom peteljkom. Dužina pojedinačnih iglica je do oko 4 cm, a raste na punom suncu u bilo kojoj vrsti tla koje je dobro drenirano. Razmnožava se reznicama i sijanjem sjemena iako sjemenu treba da proklija 2 ili više godina.

Japanska tisa

Japanska tisa (lat. Taxus cuspidata) je vrsta koja može narasti 10 - 18 m s promjerom do 60 cm, a podrijetlom je s prostora sjeveroistočne Kine, Japana i Koreje. Ima gustu i zaobljenu krošnju koju čine grane koje se okomito šire prema gore. Listovi su plosnati i tamnozeleni šiljastog vrha s iglicama duljine oko 3 cm spiralno raspoređenih po granama dok je donja strana iglica obično žute boje. Ova vrsta ne cvjeta, a najbolje podnosi direktno sunce i djelomičnu sjenu. Preferira sadnju u dobro drenirano tlo poput pjeskovite ilovače, a orezuje se u rano proljeće. Vrsta je otporna na mraz i vjetar pa je jedna od rijetkih vrsta ove biljke koja može podnijeti temperaturu do -30°C.

Floridska tisa

Floridska tisa (lat. Taxus floridana) je endemska vrsta koja raste u šumama sjeverne Floride na 15 - 20 m. n. v. Malo je stablo koje naraste 2 - 5 m, iako u nekim slučajevima može narasti i do 10 m s promjerom od oko 40 cm. Čine je brojne grane koje su raširene i tvore nepravilnu krošnju. Kora je tamnoljubičasta, u početku glatka dok s godinama tvori ljuske. Slično je i s grana koje su u početku narančaste boje da bi s vremenom poprimile smeđu boju. Listovi su tamnozeleni i savitljivi dužine oko 2,5 cm. Često se može naći kao ukrasna biljka u botaničkim vrtovima, a donekle je otporna na kratkotrajne temperature do -6°C.

Meksička tisa

Meksička tisa (lat. Taxus globosa) je rijetka vrsta koja se može naći na prostoru istočnog Meksika, Gvatemale, El Salvadora i Hondurasa. Vrsta je koja naraste do 5 m, ali ima i primjeraka koji mogu narasti do 15 m s promjerom oko 80 cm, a nalazi se u hrastovim i borovim šumama. Grane također rastu prema gore tvoreći nepravilnu krošnju dok je kora u početku crvenkaste boje i vremenom prelazi u smeđu, a iglice su tamnozelene boje spiralno spojeni za granu. Raste na 1.000 - 3.333 m. n. v., otporna je na hladnoću i podnosi temperature do -12°C. Uspijeva na svim vrstama tla, samo je jedini uvjet da je tlo gdje se tisa sadi dobro drenirano.

Uzgoj tise

Tisa je vrsta zimzelene biljke koja raste relativno brzo, otprilike 30 - 40 cm godišnje. Podnosi gotovo sve vrste tla, ali je jedini uvjet da se sadi u dobro drenirano tlo. Prikladna je za sadnju u potpunom hladu, djelomičnoj sjeni ili na direktnom suncu.

Biljci je potrebna umjerena količina vlage iako je tolerantna na razdoblje suše ili na preveliku količinu vode. Prvu godinu nakon sadnje potrebno ju je redovno zalijevati kako bi se uspostavio korijenski sustav, ali je pritom važno paziti da se korijen ne zadržava u vodi odnosno da je dobra drenaža tla. Prihranjuje se u rano proljeće dok je tlo poželjno malčirati nekim prirodnim kompostom. Biljka je jako otporna i nema problem s napadima štetnika.

Tlo

Tlo u koje se sadi tisa treba biti dobro drenirano bez prekomjernog zadržavanja velike količine vode, a koje nije močvara ili riječna obala. Zanimljiva je činjenica da dobro raste i u teškoj glini bez obzira na to što je dreniranje jedan od važnih čimbenika, a jako dobro raste i na područjima u kojima postoje sušna razdoblja. Raste u kiselom, neutralnom i alkalnom tlu gdje pH vrijednost varira između 5,5 - 7,5, a dobro podnosi i jako kisela gdje je pH između 4,0 - 5,5.

Nakon sadnje tlo oko tise moguće je malčirati nanošenjem sloja komposta od 2,5 cm na udaljenosti od 1 m. Tisa je jako dobar materijal za malčiranje jer se sporo razgrađuje i zadržava se dulje vrijeme sprječavajući upijanje prekomjerne količine vode.

Klima

Zahvaljujući svojoj sposobnosti prilagodbe može uspješno rasti u širokom rasponu klima. Može izdržati na temperaturama oko - 15 °C, a iako najbolje podnosi temperature do 20 °C optimalna temperatura je 18 - 24 °C. Ovisno o vrsti može rasti na visinama 15 - 3.400 m. n. v.

Tijekom proljetnog i ljetnog perioda vlažnost bi trebala biti veća, posebice ako se radi o tek posađenim sadnicama tise dok se tijekom jeseni i zime potrebe za zalijevanjem smanjuju zbog vremenskih uvjeta i količine padalina na određenom prostoru. Ovisno o vrsti varira godišnja količina padalina pa su tako neke vrste tolerantnije i podnose jako malo kiše dok neke vrste neće moći rasti ako imaju malu količinu padalina.

Vrijeme sadnje

Sadi se u rano proljeće nekoliko tjedana nakon posljednjeg mraza ili u periodu od kasne jeseni do rane zime na mjestu gdje će joj biti imati osigurana dovoljna količina sunca u minimalnom trajanju od 6 sati dnevno iako jako dobro podnosi potpunu i djelomičnu sjenu. Tisa se sadi na prethodno izabrano mjesto, a priprema zemlje prije sadnje nije potrebna.

Za vrijeme sadnje nije potrebno dodavanje nikakvih dodatnih materijala jedino kada se radi o sadnji u posudu može se dodati mješavina pijeska i organskog komposta, a jako mali sloj posude ostavi praznim kako bi se zemlja mogla lakše zaliti. Nakon sadnje biljka se obilno zalijeva, a zalijevanje treba biti kontinuirano barem prvu godinu dok kasnije kada uspostavi korijenski sustav biljka može podnositi i sušne periode i potreba za zalijevanjem nije tolika kao u početku.

Slaganje kultura

Tisa nije teška za kombiniranje s drugim biljkama i često se koristi kao inspiracija u pejzažnoj arhitekturi bilo da se radi o kombiniranju s drugim vrstama tise ili nekim drugim jednogodišnjim i višegodišnjim biljkama koje vole kisela tla kao što je perunika. Preporučuje se kombiniranje s biljkama koje imaju iste uvjete tla, temperature, vlažnosti i svjetlosti kao tisa, a to su obično ruža, jorgovan, hortenzija, hudika, ružmarin, lavanda i ukrasne trave.

Jaglac preferira uvjete vlažnog tla. Tlo treba biti dobro drenirano i sadržavati organske tvari zbog čega je idealna biljka za sadnju ispod ili uz tisu. Obična ljubičica i đurđica vole sjenovita područja zbog čega su idealne za sadnju ispod mnogih stabala sa širokim krošnjama, pa tako i tisom.

Uzgojni oblik

Postoji nekoliko uzgojnih oblika drveta tise, a neki od najčešćih su uspravni uzgojni oblik kojeg karakterizira uspravna stabljika koja se nalazi u sredini, okružena granama koje rastu u svim smjerovima. Ovaj oblik se najčešće koristi za uzgoj tise u vrtovima i parkovima.

Zatim prostrani oblik kod kojeg se tisa uzgaja kao široko razgranato stablo, s niskim granama koje se šire u širinu, a često koristi za uzgoj tise kao ukrasne biljke u vrtovima i parkovima.

Stubasti oblik je umjetno uzgojeni oblik tise, kod kojeg se stabljika siječe na visini od oko 1 m te se iz nje razvijaju kratke, uspravne grane. Ovaj oblik se često koristi u uređenju okućnica i manjih vrtova. Kod kuglastog oblika, tisa se uzgaja kao niska, gusto razgranata kugla, a oblik se najčešće koristi u uređenju okućnica, manjih vrtova i parkova.

Faza mirovanja

Faza mirovanja tise je kao i kod većine drugih biljaka tijekom zimskog perioda kada biljka ne proizvodi cvjetove niti stvara češere. Iako je relativno otporna na zimu ipak zimski uvjeti poput pretjerano niskih temperatura, kao i velikih temperaturnih oscilacija mogu oštetiti biljku. Za vrijeme faze mirovanja tisu je najbolje držati u djelomičnoj sjeni jer velika količina sunca tijekom dana može uzrokovati temperaturni šok posebice tijekom noćnih temperatura, a idealno mjesto za sadnju je sjeverna strana.

Kako bi se spriječile zimske opekline savjetuje se namočiti sloj od 2 m kako bi biljka uzela dovoljne količine vlage, a za očuvanje vlage tijekom zimskih mjeseci savjetuje se malčiranje tla.

Sadnja tise

Za sadnju tise preporučuje se pričekati proljeće ili kasnu jesen. Stablo raste relativno brzo otprilike 30 - 40 cm godišnje, a ako se sadi izravno u tlo savjetuje se da tlo bude vlažno, ne i mokro, kako bi se što bolje oponašali uvjeti u kojima biljka najbolje uspijeva. Stablo staro 20 godina doseže svoju maksimalnu visinu, korijenski sustav koji je plitak u zrelosti doseže minimalnu dubinu od oko 35 cm. Sadi se na određenoj udaljenosti od temelja kuće, zidova ili primjerice cijevi gdje se preporučuje udaljenost od otprilike 1 m.

Podnosi gotovo sve vrste tla uključujući kredasto i glineno tlo, a nakon sadnje stavlja se tanki sloj zemlje preko korijenske bale nakon čega se slijedi često zalijevanje. Na vrh se stavlja sloj malča od 2,5 cm na udaljenosti od 1 m. Ako se sadi kao živa ograda treba se saditi na malo većim udaljenostima, otprilike 2 m kako bi se omogućilo cirkuliranje zraka između sadnica.

Sadnja sjemena

Tisu je moguće saditi sjemenom, međutim postupak je jako dug jer sam proces klijanja može trajati 2 ili više godina. Sjeme se prethodno suši na ručniku nakon čega se sadi u posudu prethodno ispunjenu mješavinom komposta i pijeska radi bolje drenaže. Prije sadnje se zalijeva mješavinom komposta i pijeska nakon čega je potrebno pustiti prirodno otjecanje vode.

Sjeme se sadi plitko kako bi sunčeva svjetlost što prije došla do sjemena. Posuda se stavlja na istočnu stranu zida gdje će imati jednaku količinu sunca i sjene, a sjeme se zalijeva samo površinski otprilike 2,5 cm. Idealna temperatura pri kojoj sjeme klija je oko 21°C, a nakon proces klijanja kada sjeme nikne i bude otprilike 12 cm visoko moguće ga je presaditi u stalnu gredicu s dobrom drenažom.

Sadnja sadnice

Tisa je biljka za čiju sadnju nije potrebna prethodna priprema tla, a sadi se na mjestu gdje joj se mogu osigurati vlažni uvjeti najidealnije ilovasto tlo zbog korijenskog sustava koji je izuzetno plitak iako je moguće saditi i u bilo koju drugu vrstu tla. Izuzetno je prilagodljiva biljka kada je riječ o mjestu sadnje pa se tako može saditi na različitim nadmorskim visinama,

Također je moguća i vrtna sadnja, ali se u tom slučaju vrsta tise mora prilagoditi tlu i klimi u kojoj se sadi. Neke vrste mogu bez problema rasti na područjima s manjim padalinama jer su tolerantnije na sušu i, iako može podnijeti visoku kiselost, pH vrijednost bi trebala biti između 5,0 - 7,0. Moguća je pojedinačna sadnja dok grupna sadnja zahtijeva određenu udaljenost od zidova i temelja minimalno 1 m. Iako je moguće razmnožavanje sjemenom najčešće se razmnožava dijeljenjem, a za presađivanje je potrebno da se razvije korijenski sustav i da bude dovoljno velika.

Kalemljenje

Tisa se može kalemiti na neke vrste tuja, smreka, čempresa i drugih četinjača. Ovaj postupak se najčešće koristi za reprodukciju posebnih sorti drveta tise, jer se sjemenke neće uvijek razviti u isti genotip kao matično drvo. Kalemljenjem se osigurava reprodukcija svojstava određene sorte, a postupak kalemljenja drveta tise je složen i zahtjeva stručnost te se stoga preporučuje da ga izvodi iskusni vrtlar ili stručnjak za biljke.

Uzgoj u vrtu

Za vrtnu sadnju tise najbolje je izabrati sadnice visoke 40 - 60 cm kako bi se lakše prilagodile novom tlu u koje se sade. Mlade tise su jako osjetljive na direktnu sunčevu svjetlost stoga se savjetuje saditi ih u polusjeni. Prethodna priprema prije sadnje nije potrebna iako je moguće iskopanu rupu ispuniti pijeskom radi bolje drenaže ako se radi o nekoj vrsti tla koje slabije drenira poput glinenog.

Ako se sadi više tisa u plodoredu onda je najbolje iskopati rov dubok 30 cm i širok 50 cm i očistiti od korova i kamenja. Ako se sadi u teško tlo onda rov treba biti 15 cm dubok i oko 1 m širok. Nakon sadnje, biljka se zalijeva i zatrpava se prethodno iskopanom zemljom dok se sljedeća tisa sadi na udaljenosti od minimalno 50 cm, a međusobna udaljenost može varirati i do 2 m.

Uzgoj u stakleniku

Sadnja u stakleniku je moguća iako nije dugoročna. Najčešća sadnja u stakleniku je sadnja sjemena ili malih reznica koje se prije sadnje stavljaju u hormon za ukorjenjivanje. Rast i klijanje odvija se pri temperaturi otprilike 21°C.

Stavlja se na istočnu stranu prozora, a zalijeva se češće nego sadnice posađene na otvoreno radi bržeg isušivanja tla. Ako se površinski sloj sitnog pijeska prilikom zalijevanja pomakne moguće ga je zamijeniti kako bi se održavala konstantna vlažnost. Nakon što dosegne određenu visinu biljku je moguće presaditi na otvoreno, ali poštujući prethodno utvrđeni vremenski okvir.

Uzgoj u posudama

Prije sadnje u posudu tisa se uranja u hormon za ukorjenjivanje nakon čega se sadi u posudu s drenažnim otvorima radi otjecanja nepotrebne količine vode. Sadnja u posudu zahtijeva redovniju njegu što se tiče zalijevanja i prihranjivanja nego biljka posađena direktno u zemlju.

Sporo raste u posudama što je idealno rješenje za one koje žele imati biljku koja traje nekoliko godina nakon čega će se bez obzira morati presaditi na otvoreno. Kao i sadnice posađene direktno u tlo tako i ove posađene u posude prihranjuju se granuliranim ili tekućim gnojivom, a na dno posude u koju se tisa sadi poželjno je staviti sloj šljunka radi kontroliranja količine upijene vode.

Održavanje nasada

Tisa se sadi na određenoj međusobnoj udaljenosti 50 cm - 2 m. Ponekad ta udaljenost može biti i manja posebice ako se radi o sadnji nekih patuljastih vrsta. Za vrijeme vegetacije moguće je tlo malčirati organskim kompostom kako bi se spriječilo nekontrolirano prodiranje vode unutar korijenskog sustava. Sadnici je poželjno osigurati djelomičnu sjenu ili direktnu sunčevu svjetlost, a može bez problema rasti i u potpunom hladu.

Zalijevanje mora biti redovnije u ljetnom periodu i tijekom prve godine, a potrebno je dobro drenirano tlo koje omogućuje pravilno otjecanje viška vode. Zalijeva se čim se gornja površina zemlje osuši dok sa zalijevanjem treba prestati u kasnu jesen kako bi se stablo prilagodilo zimskim uvjetima.

Održavanje i njega

Tisa se zalijeva jednom tjedno što je intenzivnije tijekom ljetnog perioda dok se tijekom zime potpuno prestaje sa zalijevanjem. Zahtijeva i kontinuirano prihranjivanje koje se smanjuje vremenom. Biljka je jednostavna za održavati jer zahtijeva orezivanje jednom godišnje kako bi se kontrolirala željena visina biljke. Orezivanje je moguće obaviti bilo kada osim zime, a najbolje je sredinom proljeća.

Tisa posađena u blizini ceste može vremenom promijeniti boju u smeđu posebice dijelovi koji su direktno izloženi nečistoćama. Te dijelove nije potrebno uklanjati nego ih je dovoljno isprati. Jednako dobro podnosi direktno sunce, djelomičnu sjenu i potpuni hlad, a može se saditi na travnatim površinama kao jedino zimzeleno stablo u kombinaciji s drugim jednogodišnjim vrstama.

Zalijevanje

Mlade sadnice je potrebno zalijevati češće tijekom prve godine, dok se ne razvije korijenski sustav. Kasnije se zalijeva jednom tjedno i to samo tijekom sušnih perioda kada se ne može osigurati dovoljna količina vode padalinama. Tisa uzgojena u posudi zahtijeva redovnije zalijevanje nego ona posađena u tlo jer se zemlja u posudi brže suši zbog drenažnih otvora bez mogućnosti zadržavanja prevelike količine vode.

Prevelika količina vode može dovesti do truljenja korijena čemu prethode žuti listovi praćeni odumiranjem. Dodavanjem sloja malča pomaže se zadržati određena količina vode posebice tijekom sušnog perioda.

Gnojidba

Tisa se prihranjuje u rano proljeće i to prvi put tek godinu dana nakon sadnje, a kada uspostave korijenski sustav prihranjivanje nije toliko nužno. Općenito je pravilo da se tise starije od 15 godina prihranjuju rjeđe. Moguće ju je prihranjivati granuliranim gnojivom s visokim udjelom dušika 20 - 15 - 15 i 16 - 8 - 8 ili tekuće gnojivo i to oko debla počevši s udaljenosti od 10 cm. Kada se gnojivo pospe po zemlji oko biljke potrebno je okrenuti tlo do dubine 2,5 - 5 cm što omogućuje brže prodiranje kako se ne bi prilikom zalijevanja ispralo.

Razmnožavanje

Biljka se može razmnožavati reznicama ili sjetvom sjemena. Za razmnožavanje reznicama potrebne su reznice duge 10 - 15 cm koje se uzimaju periodu kasnog ljeta ili rane jeseni nakon čega se stavljaju u hormon za ukorjenjivanje koje će pomoći formiranju korijenskog sustava što može potrajati i do 10 tjedana. Klijanje sjemena može potrajati i do nekoliko godina što čini proces dugim i otežanim pa se ovakav način razmnožavanja izbjegava.

Ako se sjeme sadi u posudu to treba biti pri temperaturi od oko 20 °C, a dolaskom proljeća sije se na otvoreno gdje proces klijanja može potrajati 1 - 2 godine dok izravnim sijanjem sjemena na otvoreno klijanje traje 2 ili više godina.

Presađivanje

Tisa je izvrsna biljka za rast u posudama i spororastuća je kada je u pitanju ovaj način sadnje. Može godinama biti posađena u posudu prije nego se presadi na otvoreno. Presađuje se na mjesto gdje će joj biti osigurano puno sunce ili djelomična sjena. Presađuje se u proljeće ili početkom ljeta, a za presađivanje je važno da bude oblačan i hladan dan dok je prije presađivanja potrebno biljku temeljito zaliti.

Presađivanje se vrši što brže kako se ne bi oštetio korijenski sustav biljke. Tisa se sadi u rupu odgovarajuće veličine uobičajenom metodom bez dodavanja dodatnih tvari i kombinacija, a nakon sadnje poželjno je tlo malčirati nekim organskim kompostom nakon čega se temeljito zalijeva. Ako se sadi u jesen prihranjivanje se ne preporučuje jer se ono ostavlja za period proljeća.

Pomlađivanje

Tisa je stablo koje se ne pomlađuje na klasičan način nego uklanjanjem donjih grana do kojih obično sunce ne dopire i koje ostaju bez iglica, a uklanjaju se i one grane koje jednostavno izlaze iz oblika tvoreći često nepravilan oblik. Moguće je i uklanjanje bolesnih grana čije su iglice promijenile boju radi nedostatka hranjivih tvari, a obično se nakon ove vrste pomlađivanja biljka treba dodatno njegovati u smislu zalijevanja i prihranjivanja ako se radi o pomlađivanju u proljeće.

Prorjeđivanje

Prorjeđivanje, kao i pomlađivanje, odvija se jednom godišnje u bilo kojem periodu osim zimi jer je vjerojatnost obnove jako mala zbog niskih temperatura. Najbolje ju je prorijediti u kasnu zimu ili rano proljeće tijekom formiranja novih listova kada se uklanjaju suhe i bolesne grane. Prorjeđivanje se vrši vrtnim škarama pritom koristeći zaštitnu opremu. Savjetuje se prvo uklanjanje vanjskih grana kako bi se potaknuo novi rast, a sadnica izgledala bujnije i okruglije.

Rezidba

Rezidba tise je važna za održavanje njenog zdravlja i oblika. Preporučuje se provoditi je u razdoblju mirovanja biljke, u rano proljeće ili kasnu jesen. Tijekom rezidbe, uklanjaju se suhi ili oštećeni dijelovi biljke, a željeni oblik krošnje održava se uklanjanjem nepotrebnih izdanaka i grana. Prilikom rezidbe, važno je koristiti oštre alate kako bi se spriječilo kidanje i oštećivanje kore drveta, što bi moglo dovesti do infekcija ili propadanja biljke.

Zaštita od vjetra

Tisa ima prilično uske iglice i čvrstu krošnju što joj omogućuje da se prilagodi vjetrovitim uvjetima. Međutim, mladice mogu biti osjetljive na jake vjetrove, posebno ako se uzgajaju u otvorenom prostoru. U tom slučaju, preporučuje se zaštititi ih od vjetra uzgojem drugih biljaka kao zaklon. Također je važno osigurati da tlo u kojem raste drvo tise bude dobro drenirano, kako bi se izbjeglo zadržavanje vode u korijenovom sustavu i povećala stabilnost biljke.

Zaštita preko zime

S obzirom na to da je tisa višegodišnja biljka tijekom zimskog perioda mirovanja pripremamo je za sljedeću sezonu u kojoj će stvarati nove grane koje će biti presvučene sitnim tamnozelenim iglicama. Tijekom perioda mirovanja tlo tise moramo održavati umjereno vlažnim kako ne bi došlo do truljenja korijena uslijed upijanja prevelike količine vode što za posljedicu ima gubitak cijele biljke. Držanjem na određenoj količini sunčeve svjetlosti i pri odgovarajućoj temperaturi stvaraju se idealni uvjeti za opstanak biljke.

U proljeće kada dođe vrijeme za vegetacijski rast, tisu posađenu u posudu može se iznijeti na otvoreno, ali samo u slučaju da su temperature prilagođene uvjetima koje zahtijeva. Tada počinje redovno zalijevanje i prihranjivanje bilo da se radi o sadnici posađenoj direktno na otvoreno ili sadnici u posudi. Redovno zalijevanje i prihranjivanje zahtijevaju samo mlađe sadnice dok one preko 15 godina ne trebaju kontinuiranu njegu.

Bolesti

Tisa je biljka izuzetno otporna na niz bolesti i štetočina, ipak prevelika količina vode može dovesti do pojave truljenja korijena jer je poznata po tome da ne može podnijeti dugo vremena natopljena u vodi. Također ako se biljka premalo zalijeva može doći do istih problema.

Trulež korijena biljke događa se pri niskoj temperaturi i prekomjernoj vlažnosti, a u nekim slučajevima i suša može uzrokovati loše zdravlje biljke. U slučaju zaraze sjeme ili mladi izdanci mogu istrunuti, a kada sadnica pati od prekomjerne količine vode bolesna mjesta na dnu stabljike postupno će posmeđiti i proširiti se, iglice postaju žute dok u teškim slučajevima cijela biljka propada. Sjeme tise prije sadnje može se sterilizirati, a za vrijeme infekcije mogu se koristiti fungicidi odnosno fungicidni sprejevi.

Štetnici

Tisa nema mnogo štetočina koje je napadaju, a ako se i pojave mogu se vrlo lako odstraniti nožem. Zbog svoje otrovnosti jako malo štetnika se hrani ovom biljkom, a među njima se ističe brašnasta stjenica koju je teško kontrolirati jer je uglavnom jako otporna na brojne insekticide.

Brašnasta stjenica (lat. Pseudococcidae) ili vunasta uš je čest nametnik koji napada sve dijelove tise uključujući korijenje, stabljike i iglice. Ovaj štetnik izgleda poput voska i kreće se sporo obično u većim skupinama dužinom lista ili iglica. Brašnasta stjenica živi u tlu i napada korijen tise koji izgleda kao bijela naslaga i osim štete uzrokovane sisanjem sokova iz korijena čini biljku osjetljivijom na truljenje izazvano bakterijskim i gljivičnim infekcijama. Prirodne metode koje se često koriste za uklanjanje i suzbijanje širenja brašnaste stjenice su uklanjanjem štapićem za uši ili četkicom koja je prethodno namočena vodom, kombinacijom vode, sapuna i alkohola ili bakrovim oksikloridom. Kemijsko sredstvo za borbu protiv nametnika je insekticid košenil.

Upotreba tise

Unatoč zabrani korištenja radi velike otrovnosti provjerenim metodama kora tise, vrhovi grana i iglice ipak se koriste za izradu lijekova. Zbog izuzetne tvrdoće drveta koristi se za izradu namještaja, instrumenata kao i lukova za streličarstvo.

Berba

Tisa je ukrasna biljka koja se isključivo nalazi u vrtu ili u posudama unutar staklenika. Nema potrebe za njenim branjem niti skladištenjem, a ujedno je i otrovna vrsta biljke. Jednako su otrovni svi dijelovi, a njeno konzumiranje izaziva povraćanje, vrtoglavicu, otežano disanje, a u nekim slučajevima čak i smrt.

Zanimljivosti

Naziv taxus dolazi od latinske riječi za koju još nije utvrđeno što znači, a neki izvori tvrde da dolazi od kastiljske riječi taxo ili texo dok je riječ baccata latinski naziv za plodove.

Nerijetko se naziva i drvo mrtvih budući da je uvelike zastupljena u crkvenim dvorištima dok je drugima simbol vječnog života i ponovnog rođenja. Egipćani su ga koristili kao simbol žalosti, a Rimljani za pogrebne lomače.

Najstarije drvo tise nalazi se u botaničkom vrtu Engleskoj i datira iz 1391. godine.

Tijekom ljetnih dana tisa proizvodi otrovni plin taksin koji proizvodi halucinacije kada se udiše.

Foto: Armbrust Anna / Pixabay