Pukinja (lat. Juniperus macrocarpa) ili ljuskavac je mediteranska biljka koja pripada porodici čempresovki (Cupressaceae), a kojoj pripada oko 170 vrsta od koje su najpoznatije biljke poput čempresa, tuje, cedra i smreke. Biljka je podrijetlom s prostora jugozapadne Španjolske, Turske i Cipra, a u Australiji i na Novom Zelandu se smatra invazivnom biljkom. Može se naći i na prostoru sjeverne Skandinavije, sjeverne Amerike, Afrike i Azije dok u Hrvatskoj raste na prostoru Istre i u makijama na dalmatinskim otocima.
Ukrasna je biljka koja se najčešće može vidjeti u vrtovima i parkovima, a prirodno raste na 75 m. n. v. na obalnim pješčanim dinama, kamenitim brdima i padinama kao i u blizini planinskih rijeka. Najbolje raste u umjerenoj klimi s toplim ljetima i hladnim zimama i s umjerenom do visokom vlagom zraka gdje je dnevna temperatura između 10 - 25°C. Najbolje uspijeva u dobro dreniranim tlima na pjeskovitim ili kamenitim tlima.
Zimzelena je vrsta koja obično naraste 2 - 4 m, a u nekim područjima i do 14 m. Popularna je zbog svog atraktivnog izgleda, a prekrivena je sitnim iglicama dužine 1 - 1,5 cm čija boja može varirati od svijetlo zelene do sive. Iako su u pitanju iglice, one su jako mekane i imaju miris borovine. Bobice koje se pojavljuju su zapravo suhe sjemenke obično smećkaste boje i bez sjaja promjera 1 - 1,5 cm. Formiraju se nakon oplodnje cvjetova koji su uglavnom neugledni i sitni, a pojavljuju se u periodu kasne jeseni ili početkom zime.
Muška biljka ima sitne cvjetove žute boje koji se pojavljuju u grozdovima dok ženska biljka ima zelenkaste ili crvenkaste cvjetove isto formirane u grozdovima. Biljka je jako popularna u kozmetičkoj industriji jer se koristi za proizvodnju eteričnih ulja i u sastojcima za njegu kože.
Otporna je na različite uvjete poput vjetra i izloženosti suncu iako se u područjima s jakim vjetrovima savjetuje neka vrsta zaštite.
Dnevna izloženost suncu ovisi o području na kojem se nalazi, ali općenito najbolje podnosi sunčana do djelomično sjenovita mjesta. Iako dnevna izloženost suncu ne bi trebala biti manja od 6 sati ipak pretjerana izloženost može utjecati na njen rast. Biljka ne zahtijeva previše njege, zalijevanja i prihranjivanja i, iako najbolje podnosi drenirana tla, nikako ne preferira boravak u preplavljenim područjima pa se uvijek neposredno prije zalijevanja savjetuje provjeriti vlažnost tla jer pretjerana količina vode može dovesti do neželjenog truljenja korijenskog sustava.
Srodnici
Uzgoj pukinje
Vrsta je mediteranske zimzelene biljke grmolikog oblika, ali u nekim slučajevima može narasti do oko 14 m. Obično visina varira do 5 m, a najbolje raste u umjerenim klimama gdje je temperatura 10 - 25°C dok sjeme najbolje klija pri temperaturi od oko 15°C. Iako se sjeme sadi u jesen sadnica pukinje se obično sadi u proljeće gdje je prije sadnje potrebno prethodno namočiti balu biljke u vodi nakon čega se sadi u mješavinu pijeska i zemlje radi bolje drenaže.
Tlo
Može uspješno rasti u različitim vrstama tla sve dok su ta tla dobro drenirana odnosno suha do umjereno vlažna bez nepotrebnog zadržavanja prevelike količine vode što šteti korijenskom sustavu. Najčešće raste u pjeskovitim, ilovastim i kamenitim tlima s pH vrijednosti 6,0 - 7,5 dok rast u glinenom tlu za pukinju može biti jako izazovan pa se u takvu zemlju savjetuje dodavanje oko 1/3 pijeska kako bi se prorahlila.
S obzirom na to da preferira suha tla, malčiranje je dobra tehnika za održavanje vlage. Najbolje je nanositi organski materijal poput komposta, lišća, borove kore i slame te materijal koji neće uzrokovati štetu ili dovesti do truljenja korijena. Malč se nanosi 5 - 10 cm s tim da je potrebno ostaviti prazan prostor oko debla kako bi se spriječilo neželjeno truljenje. Malčiranje također pomaže u smanjenju korova dok je cijeli prostor potrebno redovito održavati.
Klima
Raste u umjerenim mediteranskim klimama s temperaturama između 10 - 25°C i na nadmorskoj visini ne većoj od 75 m. Prilagodljiva je biljka koja jako dobro podnosi sušne periode i može rasti u pješčanim obalnim dinama gdje je godišnja količina padalina jako mala. Bez obzira na to što dobro podnosi suhe uvjete, savjetuje se redovno zalijevanje tijekom sušnog perioda, posebno ako se radi o tek posađenoj sadnici, a praksa je da se zalijeva samo kada je tlo u potpunosti suho.
Vrijeme sadnje
Pukinju je najbolje saditi u jesen ili proljeće kada je temperatura zemlje stabilna i kada nema prijetnje mraza. Najidealnije vrijeme za sadnju je listopad, studeni i ožujak kada je temperatura dovoljno visoka da se biljka bez problema može ukorijeniti i ujedno dovoljno niska da se smanji stres biljke uslijed presađivanja. Iako nije praska, biljku je moguće saditi i u ljeto u periodu bez jakog sunca. Prije sadnje, tlo je potrebno pripremiti dodavanjem komposta ili gnojiva kako bi se osigurala dovoljna količina hranjivih tvari i dobra drenaža.
Slaganje kultura
Pukinja se može saditi kao samostalna biljka, u vrtu kao dio grmlja ili u kombinaciji s drugim vrstama poput euforbije, žednjaka, agave, juke, veronike, srebrnog grma, lavande, bambusa, hoste i pustenastog kostriša.
Biljke koje se ne savjetuje saditi ispod pukinje ili u njenoj blizini su one koje preferiraju kiselu zemlju poput azaleje i rododendrona ili one koje zahtijevaju puno vlage poput vrbe i paprati. Zbog sporijeg rasta ne preporučuje se sadnja pored brzorastućih biljaka poput topole ili vinove loze ali ni onih biljaka koje su osjetljive na bolesti kao što su paprika, rajčica i krastavac.
Kao predkulture preporučuju se različite vrste ljubičica i borovnice koje pomažu u poboljšanju kiselosti tla, različite vrste brusnica koje pomažu u poboljšavanju vlažnosti tla i crnogorično drveće poput smreke i jele, posebno ako se uzgajaju u blizini mjesta sadnje pukinje. Važno je napomenuti da se ove predkulture ne moraju nužno saditi na istom mjestu kao i pukinja, ali bi trebale biti u blizini kako bi korijenje i organske tvari iz biljaka mogle utjecati na tlo i pripremiti ga za daljnju sadnju pukinje.
Uzgojni oblik
Pukinja se može uzgajati u različitim uzgojnim oblicima, ovisno o željenom estetskom učinku i funkciji u krajoliku. Jedan od najpopularnijih uzgojnih oblika pukinje je kuglasti oblik gdje biljka raste u obliku kugle i obično se koristi kao zanimljiv detalj u vrtu, parku ili kao biljka u posudi. Drugi popularni uzgojni oblik pukinje je stupasti oblik, u kojem biljka raste kao uski stup, što joj daje uspravni, elegantni izgled. Ovaj uzgojni oblik često se koristi u urbanim krajolicima, uključujući parkove i trgove.
Popularan oblik je također i uzgojni oblik u kojem grane pukinje rastu horizontalno i stvaraju nisku, široku biljku koja je popularna kao grmlje u vrtovima i parkovima. Pukinju je također moguće uzgajati kao bonsai biljku, koja ima malu veličinu i zanimljivu formu.
Također popularan je i viseći uzgojni oblik u kojem grane pukinje rastu prema dolje, stvarajući zanimljivu biljku za viseće košare ili zidne posude. Svi uzgojni oblici postižu se redovitim orezivanjem i oblikovanjem biljaka, ovisno o genetskim predispozicijama pojedine biljke.
Faza mirovanja
Faza mirovanja pukinje nastupa kao i kod većine drugih biljaka tijekom zimskog perioda kada se njen rast zaustavlja radi niskih temperatura i nedostatka sunca. Tijekom ovog perioda biljka smanjuje potrebe za vodom i hranjivim tvarima, a određena vlažnost osigurava joj se malčem koji se stavlja na tlo u blizini biljke. S obzirom na to da je zimzelena vrsta, tijekom ovog perioda ne odbacuje svoje iglice, a u proljeće aktivno nastavlja s rastom.
Jako je prilagodljiva biljka koja raste i u područjima za koje je karakterističan snijeg tijekom zime, pa se nerijetko može vidjeti prekrivena snijegom, a isto tako jednako dobro podnosi i više temperature, posebice uz obalni pojas.
Sadnja pukinje
Sjeme se sadi u jesen, dok se sadnica sadi u proljeće kada prođe opasnost od mraza i kada su temperature stabilne kako bi biljka ne bi prilikom sadnje preživjela veći stres. Sadi se uglavnom na sunčano mjesto, a može podnijeti i sjenovita mjesta. Tlo mora biti dobro drenirano kako bi se omogućio kvalitetan rast i razvoj korijenskog sustava.
Prilično ju je lako njegovati jer kada se uspostavi korijenski sustav ona se nastavlja sama razvijati i može tolerirati jako dugo sušno razdoblje. Moguća je i sadnja biljke u posudu posebice ako će se uzgajati kao grmolika biljka s tim da se tada ne savjetuje sadnja u kombinaciji s drugim biljkama.
Sadnja sjemena
Pukinja se može saditi iz sjemena u periodu između listopada i studenog. Moguća je sadnja izravno u tlo nakon što se zemlja prethodno pripremi ili u posudu koja za vrijeme nižih temperatura mora biti u zatvorenom prostoru. Zemlja mora biti rastresita i bogata hranjivim tvarima, a prije sjetve potrebno je ukloniti bilo kakvu nečistoću.
Sjeme se sije direktno na površini i prekriva laganim slojem zemlje te stavlja se na mjesto gdje će temperatura biti 4 - 5°C. Ovo je ujedno i proces hladne stratifikacije koji pomaže sjemenu da proklija, a period za početak rasta je obično 1 - 3 mjeseca dok može potrajati i do 6 mjeseci. U prvim godinama biljka može jako sporo rasti, a punu zrelost postiže s 3 godine.
Sadnja sadnice
Idealno vrijeme za sadnju sadnice je u proljeće kada su temperature između 10 - 25°C. Sadi se na osunčanom mjestu ili djelomičnoj sjeni dok sadnju u potpunoj hladovini ne preferira jer utječe na njen rast koji je ionako sporiji nego kod drugih biljaka. Sadnja u potpunoj hladovini može dovesti do izostanka cvjetanja i stvaranja plodova.
S obzirom na to da je grmolika biljka savjetuje se veća međusobna udaljenost od 2 m, a ako se želi dobiti gustoća onda se sadi na udaljenostima poput 60 - 90 cm. Neposredno prije sadnje potrebno je iskopati odgovarajuću rupu na čije se dno stavlja materijal poput pijeska koji će pomoći u dreniranju nepotrebne količine vode, posebice ako se sadi u glineno tlo.
Kalemljenje
Pukinja se može kalemiti na druge četinarske i listopadne vrste, primjerice crni bor, jelu, smreku, borovicu i brezu. Pri odabiru podloge za kalemljenje pukinje, važno je odabrati biljku koja ima slične zahtjeve za rast kao i pukinja, poput pH vrijednosti tla, klimatskih uvjeta i sl. Također, preporučuje se odabrati podlogu koja ima dobar rast i zdrav korijenski sustav, kako bi se osigurala uspješna integracija podloge i cijepljenog dijela.
Postoji nekoliko metoda kalemljenja pukinje, uključujući metodu usjecanja u deblo i umetanje reznice iste veličine u usjek, zatim kalemljenje na kori gdje se podloga odreže i umetne reznica ispod kore i metodu cjepkanja koja uključuje razdvajanje podloge u dva dijela i umetanje reznice između njih.
Uzgoj u vrtu
Prilikom sadnje u vrtu, pukinju je moguće kombinirati s drugim biljkama koje podnose iste ili slične uvjete tla, vode, količine sunčeve svjetlosti i tolerancije na vjetar. Često se sadi kao samostalna grmolika biljka. Ne zahtijeva pretjerano zalijevanje niti prihranjivanje što se posebice odnosi na period kada razvije korijenski sustav da može preživjeti dulje sušne periode. Dok se korijenski sustav ne uspostavi, potrebno je redovnije zalijevanje, jednom tjedno.
Uzgoj u stakleniku
Iako je biljku moguće privremeno posaditi u zatvorenom prostoru, rast u takvoj sredini se ne preporučuje pa samim tim i praksa sadnje u stakleniku nije uobičajena. Iako je vrijeme klijanja 7 - 14 dana rast je sporiji pa se početak može očekivati i do 6 mjeseci. Pukinja se sadi u prethodno pripremljenu posudu na dubinu od oko 1 cm i prekriva se tankim slojem zemlje. Za rast je idealno da zemlja bude vlažna, ali ne i mokra, a dnevna temperatura za rast u kontroliranim uvjetima bi trebala biti 20 - 25°C, dok bi noćna trebala biti 15 - 20°C.
Uzgoj u posudama
Sadnja pukinje u posudi je moguća posebice ako se radi o sadnji na terasama ili balkonima. Za sadnju je potrebno izabrati odgovarajući posudu čiji materijal nije toliko važan sve dok ima drenažne rupe na dnu kako bi višak vode mogao nesmetano oteći. Savjetuje se sadnja u zemlju koja je kombinacija tresetne mahovine, perlita i pijeska. Ako je tlo kiselo, dodaje se vapno kako bi se stabilizirala pH vrijednost. Neposredno prije sadnje, biljka se očisti kako bi se uklonili eventualno uveli ili oštećeni dijelovi.
Prilikom sadnje važno je paziti da je biljka posađena ravno i da se zemlja dobro nabije kako bi se spriječilo stvaranje zračnih džepova, a nakon sadnje slijedi zalijevanje kako bi se pomoglo u ukorjenjivanju. Prihranjivanje pukinje posađene u posudu je uglavnom granuliranim gnojivom sa sporim otpuštanjem i to u rano proljeće tako što se gnojivo dodaje na vrh zemlje.
Održavanje nasada
Kao i kod većine biljaka tako je i kod ove potrebno tlo održavati čistim što se posebice odnosi na uklanjanje korova. Zimi se tlo oko biljke malčira organskim materijalom poput lišća, slame ili borove kore kako bi se održala redovna vlažnost, a zdravlje biljke se također održava uklanjanjem suhih grana. Ako neka biljka uvene ili propadne uslijed bolesti potrebno ju je ukloniti iz plodoreda, posebice ako se radi o gušćoj sadnji jer tada bolest vrlo lako može prijeći na drugu zdravu sadnicu što uvelike pospješuje loša cirkulacija zraka između sadnica. Bolest se također može proširiti i na druge sadnice putem korijenskog sustava.
Održavanje i njega
Redovnim zalijevanjem i prihranjivanjem održava se zdravlje biljke koje je neophodno kako bi biljka što duže trajale, posebice ako se radi o višegodišnjoj vrsti poput ove. Održavanje nasada može se postići i kroz redovitu prihranu i orezivanje biljke kako bi se uklonile oštećene i bolesne grane i povećala cirkulacija zraka. Osim grana, uklanjaju se i plodovi omogućivši formiranje većih plodova. Pretjerana njega biljke nije potrebna jer se radi o jako prilagodljivoj vrsti koja podnosi duge sušne periode i može rasti u različitim predjelima poput obalnih dina i kamenitih područja do područja sa šikarama.
Zalijevanje
Zalijevanje pukinje nije proces koji je potrebno obavljati svakodnevno. Podnosi duge sušne periode, a zalijevanje u tom periodu je jednom tjedno dok se tijekom faze mirovanja zalijevanje u potpunosti isključuje. Neposredno nakon sadnje biljka zahtijeva intenzivniju njegu dok se ne uspostavi korijenski sustav. Zalijevanje tijekom sušnog perioda je uglavnom rano ujutro ili kasno navečer kada je temperatura malo niža kako biljka ne bi preživjela dodatan stres.
Najbolje ju je zalijevati kada je gornji sloj zemlje suh ili provjeravanje količine vlage neposredno prije zalijevanja i to na nekoliko centimetara dubine. Ako je tlo na toj dubini vlažno, zalijevanje se odgađa.
Gnojidba
Najbolje vrijeme za gnojidbu je kasna zima za vrijeme mirovanja kada je moguće gnojivo kombinirati s malčem kako bi se zadržala određena vlažnost i hranjive tvari, ili u proljeće. Važno je napomenuti da se biljka ne treba prihranjivati 1 - 2 mjeseca prije prvog jesenjeg mraza, a najbolje je koristiti gnojivo sa sporim otpuštanjem u odnosu 16 - 4 - 8 što vrijedi i za sadnicu posađenu u posudu.
Prilikom prihranjivanja jako je važan način na koji se prihranjuje biljka, a to je ravnomjerno raspoređivanje gnojiva po bazi korijena nakon čega slijedi zalijevanje. Također je moguće koristiti gnojivo s visokim udjelom dušika i kalija poput 0 - 10 - 10.
Razmnožavanje
Osim već spomenutim sjemenom biljka se može razmnožavati reznicama ili slojevima. Najčešći način razmnožavanja je reznicama koje se uzimaju u proljeće ili jesen. Svaka reznica se mora odrezati na veličinu 10 - 15 cm prilikom čega joj se uklanjaju donji listovi, a zatim se stavljaju u hormon za ukorjenjivanje ili zemlju gdje se nakon nekoliko tjedana formira korijen nakon čega je spremna za presađivanje.
Razmnožavanje slojevima također je jedna od metoda koja se koristi, a odvija se tako što grane koje nisu rezane počnu dodirivati tlo i tako se krenu ukorjenjivati. Te grane potrebno je prekriti zemljom gdje se nakon nekoliko tjedana formira korijen čiji se novi izdanci mogu bez problema odvojiti od matične biljke i presaditi na stalno mjesto. Uspješnost razmnožavanja bilo koje metode ovisi o uvjetima u kojima je sađena kao i o njezi prilikom tog procesa.
Presađivanje
Iako se radi o dugovječnoj biljci, presađivanje jednom nakon sadnje je nešto što ne preferira osobito zbog korijenskog sustava koji zna biti jako dugačak. Ipak ako se odlučimo za presađivanje to je najbolje učiniti u jesen ili proljeće bez obzira na to radi li se o sadnici posađenoj na otvorenom ili u posudi. Prije presađivanja potrebno je pripremiti tlo gdje će se biljka presaditi, a sadnicu je potrebno obilno zaliti kako bi presađivanje bilo što lakše.
Biljka se pažljivo izvadi s korijenom pritom pazeći da se on ne ošteti, a nakon sadnje je također potrebno dodatno tretiranje vodom kako bi se uspostavio korijenski sustav. Ako se presađuje u novu posudu ona mora biti 1 - 3 cm viša i šira od prethodne gdje se stara zemlja zamijeni novom i svježom mješavinom za posude.
Rezidba
Najbolji period za rezidbu pukinje je u kasnu zimu ili rano proljeće odnosno neposredno prije početka novog rasta. Rezidba se obično odvija da bi se poboljšalo zdravlje biljke kao i da bi se stablo oblikovalo. Rezidba se vrši kako bi se stablo uzgojilo kao bonsai ili kako bi se zadržao željeni oblik. Uklanjaju se grane koje kvare izgled dok se dijelovi bez iglice ne režu što se obično radi o stražnjem dijelu biljke. Savjetuje se raditi manje rezove jer se radi o spororastućoj vrsti gdje će uslijed prevelikog obrezivanja biti potrebno dosta vremena da se pukinja ponovno oblikuje.
Pomlađivanje
Kao i kod rezidbe, pomlađivanje je također najbolje napraviti neposredno prije faze aktivnog rasta, a uklanjaju se stare i bolesne grane kako bi se omogućila odgovarajuća cirkulacija zraka unutar krošnje i potaknulo novo grananje. Iako se često mogu koristiti škare za uklanjanje manjih grana praksa je korištenje ručne pile za orezivanje.
Prorjeđivanje
Prorjeđivanje je metoda koja je jako slična pomlađivanju gdje se naglasak stavlja na uklanjanje oštećenih grana prilikom čega se poboljšava izgled i gustoća biljke. Bolesne grane koje su spremne za uklanjanje su obično smeđe, suhe i često su jako krhke. Uklanjaju se odgovarajućim priborom ovisno o debljini i pristupačnosti. Prorjeđivanje se ne treba obavljati tijekom ljeta za vrijeme visokih temperatura i kada biljka intenzivno raste.
Zaštita od vjetra
Ako se radi o mladici koja raste na otvorenom i izložena je jakim vjetrovima, preporučuje se zaštititi ju od vjetra jer može oštetiti stabljike, lišće i cvjetove biljke, što može utjecati na njen rast i cvatnju. Postoje nekoliko načina kako se može zaštititi, a jedan od načina je sadnja uz neki prirodni zaštitni zid, poput ograde ili živice, koji će smanjiti utjecaj jakog vjetra. Također, može se koristiti mreža protiv vjetra ili neki drugi materijal za zaštitu biljke od jakog vjetra.
Važno je osigurati da biljka ima dovoljno prostora za rast i da je zasađena na mjestu koje pruža dovoljno sunčeve svjetlosti i hranjivih tvari. Redovito zalijevanje također može pomoći u zaštiti biljke od utjecaja vjetra, jer zdrava i dobro hidrirana biljka ima jači korijenov sustav i otpornija je.
Zaštita preko zime
S obzirom na to da se radi o višegodišnjoj biljci priprema za sljedeću sezonu je neophodna, a način i vrsta pripreme ovisi o području na kojem raste. Generalno se priprema odnosi na jesenju prihranu kako bi se osigurala dostatna količina hranjivih tvari potrebna tijekom faze mirovanja kao i orezivanje kako bi se potaknuo rast novih izdanaka.
Zaštita od mraza jedna je od važnih stvari kojom se štiti korijenski sustav od smrzavanja prilikom čega se nerijetko koristi tkanina za pokrivanje. Čišćenjem prije nove sezone rasta uklanjaju se otpad i suvišne grane što pomaže u sprječavanju pojave i širenja bolesti kao i u poboljšanju cjelokupnog izgleda vrta.
Bolesti
Biljka je sklona raznim bolestima koje dovode do promjene boje iglica obično u smeđu gdje poprimaju tzv. spaljeni izgled, a često dolazi i do propadanja korijenskog sustava i truleži korijena kojeg uzrokuje prevelika količina vode koja se zadržala. Obično je jako osjetljiva na bolesti poput smeđe točkaste truleži i gomoljaste truleži korijena.
Smeđa točkasta trulež
Smeđa točkasta trulež je gljivično oboljenje koje uzrokuje gljivica Phomopsis juniperovora, a bolest se očituje zarazom iglica biljke i vrhova gdje dovodi do sušenja i promjene boje u smeđu. Zaraza ovom bolesti širi se od vrhova prema dolje utječući na kvalitetu drva što dovodi do lomljenja. Čimbenici koji utječu na širenje bolesti su vlažnost, neodgovarajuća cirkulacija zraka i stres biljke uslijed dugotrajne izloženosti ekstremnim uvjetima poput suše i hladnoće.
Za kontroliranje pojave i rješavanje ove bolesti najbolje je koristiti fungicide koji sadrže aktivne tvari poput azoksistrobina, kaptana, fosetil aluminija i tebukonazola, a izbor najboljeg fungicida ovisi o težini infekcije i okolišnim uvjetima.
Gomoljasta trulež korijena
Gomoljasta trulež korijena je bolest koju uzrokuje gljivica Phytophthora cinnamomi, a najčešći simptom je sporo propadanje biljke. Bolest se širi korijenjem gdje uzrokuje njegovo propadanje kao i propadanje korijena ostalih sadnica ako se u skorijem vremenu ne spriječi njeno širenje. Iglice postaju tanke i rijetke što dovodi do njihovog opadanja. Središte korijena se mijenja iz bijele u crvenkastu ili smeđu, a visoka vlažnost i temperatura dodatno utječu na širenje bolesti.
Primjena fungicida neće izliječiti biljku nego će djelovati preventivno kako bi se spriječilo širenje zaraze, a najbolje je koristiti fungicide koji sadrže mefenoksam.
Štetnici
Iako djeluje kao jako otporna vrsta laka je meta za brojne štetnike uključujući običnog košastog crva, smrekovu grinju i paučinastu grinju.
Obični košasti crv
Obični košasti crv (lat. Thyridopteryx ephemeraeformis) je moljac poznat i pod nazivom bagrum. Štetnik je koji napada drveće i grmlje uključujući vrste poput hrasta i brijesta. Larve se hrane iglicama što uzrokuje značajnu štetnu i dovodi do usporenog rasta i eventualnog odumiranja biljke.
Preveliko oboljenje uslijed napada ovog štetnika može se priječiti ručnim uklanjanjem jedinki kao i korištenjem insekticida na bazi bifentrina i deltametrina. Primjenjuju se direktnim prskanjem, ali se također mogu primijeniti insekticidi u obliku granula poput imidacloprida, thiacloprida i acephatea.
Smrekova grinja
Smrekova grinja (lat. Oligonychus ununguis) je štetnik koji je najrašireniji u šumama, a jedan je od najčešćih štetnika na području Ontarija. Hrani se sokom iz listova što uzrokuje opadanje iglica, odumiranje pojedinih grana ili cijele biljke. Štetnik se najviše širi tijekom hladnijeg perioda, a vrhunac širenja postiže tijekom proljeća i jeseni.
Može se suzbiti korištenjem akaricida na bazi abamektina, spiromesifena i bifenazata. Pesticidi na prirodnoj bazi koji se koriste za rješavanje ovog štetnika su insekticidni sapun i hortikulturno ulje.
Paukova grinja
Paukova grinja (lat. Carulaspis juniperi) naziva se još i smrekov kamenjar, a odnosi se na štetnika koji uzrokuje štetu hraneći se sokom biljke što dovodi do slabljenja i propadanja biljke. Grane koje su napadnute usporavaju svoj rast dok na koncu poprimaju smećkastu ili žutu boju, a grane brzo odumiru.
Za suzbijanje pojave koriste se insekticidi s aktivnom tvari poput acetamiprida, imidakloprida ili hlorpirifosa ali i prirodne mješavine poput hortikulturnog ulja 2 - 3% u odgovarajućem omjeru s vodom.
Upotreba pukinje
Pukinja je biljka koja ima široku primjenu u medicini, kozmetičkoj industriji zbog velike količine vitamina C i antioksidansa kojima plodovi obiluju. Drvo se obično ne koristi u komercijalne svrhe i nema svoju ulogu u građevinskoj i drvnoj industriji. Plodovi pukinje koriste se u kulinarstvu i u medicini, ali prilikom konzumiranja plodova potrebno je biti oprezan jer prevelika količina može biti štetna, a u nekim slučajevima dovesti i do trovanja.
Berba
Plodovi uglavnom sazrijevaju u jesen dok je berba različita jer ovisi o području na kojem je posađena. Prilikom berbe plodovi su zeleni dok kasnije tijekom perioda sazrijevanja postaju ljubičasti ili plavi. Beru se ručno ili se skupljaju s poda ispod stabla što je najbolje raditi tijekom suhih dana kada je ujedno i najviše plodova. Nakon berbe plodovi se čiste od iglica i drugih nečistoća, a konzumiraju se svježi, osušeni ili zamrznuti.
Sušenje
Plodovi se mogu sušiti različitim metodama što ovisi o načinu korištenja. Mogu se sušiti na zraku i na suhom mjestu s dobrom ventilacijom gdje će biti raspoređeni na rešetku ili papir, a tijekom sušenja potrebno ih je okretati više puta dnevno kako bi sušenje bilo ravnomjerno. Proces može trajati nekoliko tjedana, ovisno o veličini ploda. Moguće je sušenje i u pećnici na temperaturi od oko 50 - 60°C gdje sam proces traje 4 - 6 sati uslijed kojeg je potrebno okretanje svakih 30 minuta.
Skladištenje
Način sušenja se razlikuje budući da se mogu koristiti svježi ili osušeni. Svježe ubrani plodovi mogu se čuvati u hladnjaku do nekoliko dana na temperaturi 2 - 5°C. Čuvaju se u hermetički zatvorenoj staklenoj posudi ili plastičnoj vrećici. Osušeni plodovi se mogu čuvati na suhom i tamnom mjestu do 6 mjeseci pri sobnoj temperaturi, a u hladnjaku i do godinu dana. Plodovi propadaju ako su izloženi prevelikoj količini vlage ili toplini. Prije konzumacije savjetuje se provjeriti plodove posebice one koji su bili skladišteni duže vrijeme.
Kulinarstvo
Plodovi pukinje su glavni dodatak ginu, a koriste se i za aromatiziranje umaka kao i za fermentaciju hrane poput kiselog kupusa. Također se mogu koristiti i kao čaj i kao dodatak mesnim jelima. Veliki je izvor vitamina C, flavonoida i antioksidansa, a suhi plodovi koriste se prilikom pripreme jela poput pečene divljači ili piletine.
Kozmetika
Ulje dobiveno iz plodova pukinje koristi se za obnovu i rast kose, poboljšava zdravlje vlasišta i pomaže u borbi protiv peruti čisteći tjeme od bakterija koji su glavni uzročnici nastanka ovog problema. Zahvaljujući protuupalnim i antioksidativnim svojstvima ulje iz plodova pukinje korisno je za upaljenu kožu liječeći akne, dermatitis ali i probleme s ekcemima. Kako bi se poboljšalo pomlađivanje kože ulje se koristi u kombinaciji s kokosovim uljem.
Medicina
Liječenje plodovima pukinje ima dugu tradiciju koja seže sve do starog Egipta gdje su se koristili u liječenju trakavice, a danas se često koristi za liječenje urinarnih infekcija, respiratornih bolesti, artritisa i reume. Eterično ulje ploda pukinje koristi se za liječenje raznih bolova i bolova u mišićima.
Zanimljivosti
Plodovi pukinje nađeni su u grobnici egipatskog kralja Tuta, a Rimljani su upravo bobice koristili u medicinske svrhe dok su ih grčki ratnici konzumirali sirove kako bi povećali izdržljivost.
Naziv Juniperus macorcarpa dolazi od latinske riječi junio (mlado) i macrocarpa dolazi od latinskih riječi macro (veliki) i carpa (plod) i odnosi se na veličinu ploda. U Španjolskoj naziv pukinja potječe od naziva "pino de la manzanas", što znači "jela s jabukama".
Prvi zapisi o biljci potječu iz 19. stoljeća kada ju je prvi opisao i klasificirao botaničar Thomas Nuttall, a otkrio ju je njemački botaničar Philipp Franz von Siebold tijekom putovanja u Japan.
Odgovori