Šljiva (lat. Prunus domestica) je stablo iz porodice ruža (Rosaceae), kojoj pripadaju i jabuke, višnje, kruške, marelice, maline i breskve. U narodu se naziva još bistricom, požegačom i mađarkom. Općenito se razlikuju europske šljive koje potječu s Kavkaza i iz Male Azije te kinesko-japanske šljive koje potječu iz Kine.
Riječ je o listopadnom stablu razgranate krošnje. Zahvaljujući svojem uspravnom rastu, može narasti do 10 m. Stablo prekriva sivo-smeđa glatka kora koja je prekrivena bjelkastim lanticelama. Kako stablo stari, tako i kora uzdužno puca. Izboji su uglavnom zeleni, a oni koji se nalaze na sunčanoj strani poprimaju crvenu boju te su goli ili maljavi.
Stožasti su pupovi ušiljeni i prekriveni tamnosmeđim ljuskama koji imaju dlake na rubu. Jednostavni i naizmjenični listovi nalaze se na peteljkama koji su duge do 2 cm, a listovi rastu od 5 do 10 cm u dužinu te od 2 do 5 cm u širinu. Izgledom su ovalni i imaju ušiljeni vrh, a na rubu su sitno nazubljeni.
Cvjetovi stabla izgledom su pravilni i promjera otprilike 2,5 cm. Također, cvjetovi su dvospolni te se nalaze samostalno na peteljkama ili u skupu po 2 ili 3 cvjeta zajedno. Ocvijeće je dvostruko i sastoji se od čaške s 5 okruglih lapova i vjenčića koji čine 5 bijelih latica. Prašnika je više te su prašničke niti bijele, a prašnice žute boje. Tučak je jedan i ima obraslu plodnicu.
Stablo cvate otprilike 4 ili 5 dana u travnju za vrijeme listanja. Daje ovalne plodove koštunice koji mogu biti dugi od 2 do 7,5 cm. Boja im se razlikuje ovisno o sorti, a mogu biti plave, žute ili crvene boje. Plodovi iznutra imaju zeleno-žuto meso koje je vrlo sočno i koje se lako odvaja od tvrde i plosnate koštice. Vrijeme dozrijevanja, također, razlikuje se o sorti.
Šljiva se sadi na dubokim i propusnim tlima koja su bogata humusom. U odnosu na zapadnoeuropske zemlje, odlično uspijeva u Hrvatskoj zbog vrlo dobrih ekoloških uvjeta i kvalitete plodova. Uz Hrvatsku se izdvajaju i Srbija, Rumunjska i Mađarska.
Srodnici
Vrste šljiva
Uspješnost uzgoja uvelike ovisi o izboru sorte. Danas je poznato više od 2500 sorti šljive koje se, prema namjeni plodova, dijele na stolne sorte, sorte za više namjena te sorte kombiniranih svojstava i rakijske sorte. Općenito se mogu razlikovati europske i kinesko-japanske sorte. U Hrvatskoj se najviše uzgaja domaća sorta bistrica, no uz nju mogu vrlo uspješno rasti i određene kinesko-japanske sorte, posebice na području Dalmacije i Istre. U nastavku se izdvajaju perspektivne sorte šljive.
Bistrica
Bistrica je naša domaća europska sorta, ali ipak nepoznatog podrijetla. Iznimno je cijenjena i ubraja se među najbolje sorte šljiva na cijelom svijetu. Zahvaljujući kvaliteti ploda, pogodna je za sve oblike prerade, što podrazumijeva kompote, pekmeze, rakije i sl. Kao jedini nedostatci izdvajaju se kasna rodnost i velika osjetljivost na virus šarke šljive. Obično dozrijeva od 5. do 10. rujna, ali vrijeme dozrijevanja ovisi o području uzgajanja.
Tamnoplavi su plodovi sitniji i ovalnog oblika, a teže otprilike 18 g. Žuto meso ploda vrhunske je kvalitete zbog izvrsnog omjera šećera i kiselina. Uz to, meso se lako odvaja od koštice. Sorta je samooplodna, što znači da ne treba oprašivača, nego je ona sama dobar oprašivač drugim sortama.
Sorta izgledom ima razgranatu krošnju koja je piramidalnog oblika. Zahvaljujući kasnoj cvatnji, većinom izbjegne kasne mrazove u proljetnim mjesecima. Što se tiče osjetljivosti na niske temperature, može se ustvrditi da je srednje osjetljiva pa u hladnijim ili vrlo toplim područjima daje plodove slabije kvalitete.
Stanley
Stanley je nova sorta uzgojena u Sjedinjenim Američkim Državama. Budući da je otporna na šarku šljive, vjerovalo se da će potpuno zamijeniti bistricu, no to se nije dogodilo. Riječ je o stolnoj sorti koja je nešto slabije kvalitete od bistrice, ali neovisno o tome svrstava se u vodeće i kvalitetne sorte. Daje krupne tamnoplave plodove koji teže od 35 do 41 g. Žuto-zeleno meso u unutrašnjosti je ploda čvrsto i sočno, a koštica je krupna i djelomično se odvaja od mesa.
Nakon što se posadi, sorta u prvim godinama bujno raste i brzo daje prve plodove. Cvate srednje kasno, pri čemu cvatnja traje nešto duže. Sorta je, poput bistrice, samooplodna, međutim preporuka je da ima oprašivača. Plodovi dozrijevaju od 25. kolovoza do 1. rujna, dakle nešto prije dozrijevanja bistrice. Sorta je osjetljiva na mrazove u proljeće, ali podnosi niske temperature. Sve u svemu, sorta je kvalitetna, a tehnološki nedostatci odnose se na krupnu košticu, osjetljivost na moniliju te čestu pojavu plodova blizanaca.
Ruth Gerstetter
Ruth Gerstetter starija je njemačka sorta i jedna od najranijih sorti plavih šljiva. Riječ je o stolnoj sorti pa je njezin uzgoj čest u turističkim područjima Istre i Dalmacije. Također je vodeća sorta koja dozrijeva početkom srpnja i koja daje krupne plodove prosječne težine od 30 g. Plodovi su plavo-crveno-ljubičaste boje, a meso je žuto-zeleno.
Meso se djelomično odvaja od koštice koja je dosta sitna. Također, vrlo je sočno i aromatično te srednje čvrsto. Ova sorta rano rodi, a izgledom je slabije bujna. Njezini plodovi dobro podnose transport i sorta općenito dobro podnosi šarku šljive. Ipak, sorta je osjetljiva na mrazove.
Čačanska ljepotica
Čačanska ljepotica sorta je podrijetlom iz Srbije. Izgledom je riječ o srednje bujnom stablu s piramidalnom krošnjom. Cvate srednje rano, primjerice istodobno sa sortom Ruth Gerstetter. Samooplodna je sorta, a daje rod već u drugoj ili trećoj godini nakon sadnje. Također, rađa redovito i dosta obilno. Podnosi šarku šljive, a relativno je osjetljiva na plamenjaču i hrđu šljive.
Daje sitan do srednje krupan plod koji obično teži od 30 do 40 g. Šav je na plodu jasno izražen i dijeli plod na dva dijela. Plod prekriva tanka kožica koja je tamnoplave boje. Meso u unutrašnjosti je zeleno-žute boje te čvrsto i slatko-kiselog okusa. Središnja je koštica srednje krupna i odlično se odvaja od mesa. Sorta dozrijeva srednje rano, što znači krajem srpnja ili početkom kolovoza.
Čačanska najbolja
Čačanska najbolja također je podrijetlom iz Srbije, a izgledom je vrlo bujna s relativno rijetkom piramidalnom krošnjom. Ova sorta cvate srednje rano i samooplodna je. Odlikuje ju visok potencijal rodnosti te rađa redovito i obilno. Otporna je na moniliju i šarku šljive, a srednje je osjetljiva na plamenjaču i hrđu šljive.
Jajoliki plod vrlo je krupan, pri čemu obično teži 44 g. Prekriva ga srednje debela kožica koja je tamnoplave do crne boje. Peteljka je srednje duljine i čvrsta, stoga se odlično drži za plod. Meso je u unutrašnjosti žute boje te slatko-kiselog okusa i srednje arome, a krupna koštica odvaja se od mesa. Sorta obično dozrijeva u kolovozu i njezini plodovi mogu se lako transportirati.
Čačanska rodna
Čačanska rodna još je jedna sorta podrijetlom iz Srbije. Riječ je o srednje bujnoj sorti sa srednje gustom piramidalnom krošnjom. Budući da je veoma rodna, obvezno se provodi rezidba. Cvate srednje rano, odnosno istovremeno s čačanskom ljepoticom. Također, sorta je samooplodna.
Daje sitan do srednje krupan plod koji teži otprilike 26 g. Plod prekriva tanka plava kožica. Žuto je meso čvrsto i vrlo sočno. Sitna se koštica lako odvaja od mesa. Sorta dozrijeva krajem kolovoza i početkom rujna, a plodovi uspješno podnose transport. Otporna je na proljetne mrazove, a osjetljiva je na plamenjaču i hrđe šljive te srednje osjetljiva na šarku šljive.
Čačanski šećer
Čačanski šećer kasna je sorta isto stvorena u Srbiji. Kržljavog je do srednje bujnog rasta te ima rastresitu piramidalnu krošnju s jakim skeletnim granama. Cvate u isto vrijeme kao i bistrica, koja je ujedno dobar oprašivač za ovu sortu. Sorta je stranooplodna, a rađa redovito i obilno. Što se tiče osjetljivosti na bolesti i štetnike, sorta je srednje osjetljiva na plamenjaču i hrđe, a vrlo malo na šarku šljive. Na moniliju je osjetljiva.
Karakterizira ju dobro slaganje s podlogom sjemenjaka džanarike. Daje jajasti plod koji je srednje krupan, a prosječno teži 41 g. Plod je purpurno-plave boje, a meso je žuto i slatko. U unutrašnjosti je mala koštica koja se odvaja od mesa. Sorta dozrijeva krajem kolovoza te početkom rujna.
Valjevka
Valjevka je posljednja kasna sorta stvorena u Srbiji. Riječ je o sorti sa srednje bujnim stablom koje ima gustu piramidalnu krošnju. Samooplodna je, a rodi već u drugoj ili trećoj godini nakon što se posadi. Pri tome rađa obilno i redovito. Ova sorta zahtijeva oštru i redovitu rezidbu kako bi se osigurala najveća kvaliteta ploda. Iako je tolerantna na šarku šljive, osjetljiva je na plamenjaču i moniliju.
Daje sitan do srednje krupan plod koji teži od 22 do 40 g. Plod je ovalan i sužava se prema peteljci. Plava je kora ploda srednje debela i čvrsta, a žuto je meso sočno i slatko-kiselo. U unutrašnjosti se nalazi srednje krupna koštica koja se potpuno odvaja od mesa. Sorta dozrijeva krajem kolovoza te početkom rujna.
California Blue
California Blue ili kalifornijska plava američka je sorta koja se proširila i u Hrvatskoj. Svrstava se u prateće sorte u nasadima šljive na našem području. Stablo je slabo do srednje bujno, a razvija rastresitu krošnju. Sorta redovito rodi, a cvate srednje kasno. Također, samooplodna je i dobar oprašivač ostalim sortama.
Dozrijeva sredinom srpnja, a daje iznimno krupne i sferične plodove koji su plavo-ljubičaste boje. Plodovi prosječno teže 46 g. Žuto-zeleno meso lako se odvaja od koštice. Okusom je sočno i odlične kvalitete. Sorta je osjetljiva na niske temperature, ali i na sušu, stoga ju treba uzgajati na područjima s višim temperaturama gdje su ujedno tla toplija.
President
President je prateća sorta podrijetlom iz Engleske, a na našim se područjima rijetko uzgaja. Riječ je o srednje bujnoj sorti koja dozrijeva u prvoj polovini rujna. Također, sorta je stranooplodna, a dobar je oprašivač za nju bistrica. Ona je sama dobar oprašivač ostalim sortama. Ne preporučuje se uzgajati ju u toplijim krajevima, a može se uzgajati u brdsko-planinskim područjima.
Daje vrlo krupne eliptične plodove koji mogu težiti čak 70 g. Plodovi su smeđe do ljubičaste boje, a meso je unutar njih zeleno-žute boje i vrlo sočno. Koštica je dosta velika, ali se lako odvaja od mesa. Sorta je dosta otporna na niske temperature i kasne proljetne mrazove. Također, izdvaja se kao sorta koja je tipična za uporabu u svježem stanju jer ima nizak sadržaj topljive suhe tvari.
Italian prune
Italian prune, na našim prostorima poznatija kao talijanka, nema utvrđeno podrijetlo. Izgledom ima bujno stablo koje kasno cvate. Daje krupne tamnoplave do plavo-ljubičaste plodove koji teže od 35 do 50 g. Meso je unutar ploda žuto-zelene boje, ali kada plod postigne punu zrelost meso poprima žutu boju te postaje vrlo sočno i aromatično. Tako zreli plodovi čvrsto se drže na stablu, ali se lagano beru. Koštica se lako odvaja od mesa. Sorta je otporna na niske temperature, hrđu i plamenjaču, međutim osjetljiva je na moniliju.
Grof Althan
Grof Althan starija je češka sorta koja daje plodove u drugoj polovini kolovoza. Riječ je o stranooplodnoj sorti koja daje zeleni krupni plod. Meso je pomalo prozirno, ali poprima žutu boju te dosta čvrsto i sočno. Koštica se lako odvaja od mesa.
Veliki zeleni ringlo
Veliki zeleni ringlo vrlo je raširena i djelomično samooplodna sorta. Dozrijeva u kolovozu i daje krupne žuto-zelene plodove. Meso je slatkog okusa i lako se odvaja od koštice. Izgledom se ističe zbog dobre bujnosti i redovite i obilne rodnosti. Cvate srednje kasno.
Kinesko-japanske sorte
Kinesko-japanske sorte uzgajaju se najviše u Kaliforniji. U odnosu na Europu, najzastupljenije su u Italiji. Ove sorte općenito rano cvatu te rano dozrijevaju. Osjetljive su na šupljikavost listova te niske temperature.
Uzgoj šljiva
Uzgoj šljive podrazumijeva određene korake koji se odnose na zalijevanje i gnojidbu. Uz to, potrebno je poznavati odgovarajuće podloge za sadnju šljive te mogućnosti njezina razmnožavanja.
Tlo
Šljiva najbolje raste na dubokim i propusnim tlima koja su ujedno lagana te bogata humusom, fosforom i kalijem. Pri tome je najpovoljnija pH vrijednost tla od 6,0 do 7,5. Treba napomenuti da tla s više od 10% ne odgovaraju uzgoju šljive. Šljiva može rasti i na težim tlima, ali je tada potrebno poboljšati sastav tla. To se može napraviti određenim agromelioracijskim mjerama te osiguravanjem stajskoga gnoja radi kasnije sigurne i redovite rodnosti.
Klima
Kada je riječ o apsolutnim minimalnim temperaturama, šljiva se ističe kao kultura koja tijekom dubokog zimskog mirovanja može podnijeti temperature i ispod -30°C. Ipak, u fazi kada se otvaraju cvjetni pupovi, cvjetovi se mogu smrznuti i ozepsti na temperaturi od -1 do -5°C. Osjetljivost na niske temperature pojačava se u fazi pune cvatnje i kada su plodovi još mladi jer temperature već od -0,5 do -2,2°C mogu predstavljati ozbiljne probleme. Na kvalitetu ploda utječe srednja temperatura tijekom ljeta, tj. tijekom lipnja, srpnja i kolovoza, a temperature od 18 do 20 °C tijekom tih mjeseci idealne su za uspješnu proizvodnju. Općenito, šljivi odgovaraju povišeni i prozračni položaji zbog protoka zraka.
Vrijeme sadnje
Šljiva se sadi u proljeće ili u jesen. Obično je riječ o početku ožujka ili početku studenoga.
Slaganje kultura
Šljiva se može uzgajati na generativnim i vegetativnim podlogama. Na našim prostorima najboljom podlogom pokazala se džanarika (lat. Prunus myrobalana) kao jako bujna generativna podloga na iznimno plodnim, dubokim i dreniranim tlima. Podudara se s većinom sorti šljiva. Na takvim je podlogama uz šljivu potrebno saditi kruške, jabuke ili orah, što je zapravo povezano s njihovom otpornošću na virus šarke šljive.
Sadnja šljiva
Šljiva se može uzgojiti sadnjom sadnice ili sadnjom koštice, a prvi je način dosta jednostavniji. Za sadnju je potrebno poznavati odgovarajuće vrijeme sadnje, kao i karakteristike tla te najpovoljniju temperaturu i stanište za sadnju i uzgoj.
Sadnja sadnice
Prije sadnje površinu je potrebno očistiti i poravnati. Također, prije sadnje mogu se obaviti pedološke analize te, ako je potrebno, uz preporuku stručnjaka rasipati NPK gnojivo. Sadnja podrazumijeva rigolanje, odnosno obradu tla na dubinu koja je veća od 50 cm, a ponekad i više od 1 m. Tada se slojevi tla premještaju i rahle. Rigolanje se obično obavlja u srpnju i kolovozu kada je tlo suho, a za šljivu je potrebno vršiti rigolanje na dubini od 50 do 70 cm. Ako je tlo vrlo suho, dubina rigolanja treba se povećati i do 100 cm. Ako je riječ o zemljištu s nagibom većim od 8˚, tada se tlo treba terasirati.
Nakon što je tlo dobro pripremljeno za sadnju, potrebno je pripremiti sadnice u smislu prikraćivanja korijena pa treba ukloniti ozlijeđeno korijenje. Sadnice se trebaju saditi u pravcu sjever-jug kako bi stabla bila izložena suncu. Razmak u redu i između redova ovisi o bujnosti sorti i podloga, kao i o uzgojnom obliku te sustavu uzgoja. No, općenito se pridržava razmaka 6-7 m × 5-6 m. U iskopane jame ili brazde sade se zdrave i donekle jednako razvijene sadnice, a postavljaju se na 5 cm od kolca.
Na korijen sadnice postavlja se sloj rahle zemlje u debljini od 5 do 8 cm koji se potom nagazi. Sljedeći sloj podrazumijeva postavljanje od 20 do 30 kg zrelog stajskog gnojiva po sadnici. Nakon toga sve se prekrije zemljom i na kraju zalije vodom. Uz to, mjesto cijepljenja treba biti najmanje 10 cm iznad razine zemlje.
Sadnja koštica
Šljivu je moguće uzgojiti i iz koštica, ali ovaj način zahtijeva mnogo više truda i brige za usjev nego sadnja sadnice. U proljeće treba pokupiti sjeme, tj. koštice zrelih jesenskih plodova koje su pale na tlo i preživjele zimu na površini tla. Takve su koštice prošle prirodnu stratifikaciju i kao takve spremne su za brze uvjete rasta. Ako ovaj način pronalaska koštica nije uspješan, jednostavno se može očistiti cijelo meso s nekoliko plodova šljive kako bi se koštice preuzele za sadnju. Tada se koštice prvo suše na suncu i zatim tope u vodi do dva sata.
Često se preporuča i tzv. hladno klijanje koje će potaknuti bolju klijavost koštice. To podrazumijeva pripremu određenoga spremnika, u obliku korita ili jednostavno vreće, koji se napuni vlažnim kompostom. Koštice se potom polože u pripremljeni spremnik i lagano se posipaju zemljom. Zatim se spremnik stavlja u zamrzivač i osigurava se temperatura od 2 do 4 °C. Spremnik tako treba čuvati od 5 do 6 mjeseci, a podlogu je potrebno vlažiti jednom mjesečno. Na taj će način brzo doći do klijavosti i mlada biljka bit će spremna za daljnji uzgoj.
Tlo treba pripremiti za sadnju u posudi do 3 l, pri čemu treba oponašati buduće stvarne uvjete za rast na otvorenom prostoru. Idealno bi bilo kada bi se tlo uzelo iz vrta i lagano poboljšalo humusom. Zemlja se u posudi treba stalno vlažiti. Mlade proklijale biljke ojačat će ako se posuda bude svakodnevno izlagala svježem zraku u toplije doba dana. Sadnice se mogu presaditi u otvoreno tlo nakon što provedu ljeto u zatvorenoj posudi. Obično se presađivanje obavlja početkom studenog.
Održavanje nasada
Nakon sadnje treba paziti da se ne pojavi korov u blizini sadnica. Korovi mogu naštetiti mladoj voćki jer joj uzimaju vlagu i hranjive tvari. Međuredove treba zatraviti 2 ili 3 godine nakon podizanja nasada. Treba oblikovati tratinu koju potom treba nekoliko puta malčirati, tj. kositi tijekom faze vegetacije. Time će se poboljšati svojstva tla, a tratina će omogućiti bolje upijanje padalina na padinama.
Također, tratinom se smanjuju nagle razlike u temperaturi tla jer je ljeti tlo ispod tratine hladnije, a zimi toplije. Uočavaju se prednosti i tijekom berbe jer se otpali plodovi manje oštećuju i prljaju. Ipak, u razdobljima suše tratina oduzima vlagu koja je potrebna korijenu. Da bi se takve situacije ublažile, tratinu je potrebno redovito kositi, što znači od 6 do 8 puta tijekom vegetacije.
Održavanje i njega
Uspješnost uzgoja šljive ovisi o prvim godinama rasta i razvoja, tj. o pripremljenosti tla prije sadnje i meliorativnoj gnojidbi. Kasnije je potrebno pravilno održavati, orezivati i oblikovati nasad.
Zalijevanje
Ovisno o dobi stabla, postoje određene razlike u zalijevanju, tj. navodnjavanju. Nakon sadnje potrebno je zaliti sadnicu jer se tlo treba što bolje rasporediti oko korijena, a zalijevanje treba nastaviti provoditi prvih nekoliko tjedana nakon sadnje. U prvoj godini šljiva treba velike količine vode. Tlo je tada još uvijek slabo zbijeno, a korijenski sustav nije toliko jak i razvijen. S obzirom na količinu padalina na našim područjima, navodnjavanje je neizbježno. U prvoj se godini navodnjavati može s pomoću prskalica te s umjerenim pritiskom vode.
U drugoj je godini biljka već ojačana i ne zahtijeva toliku količinu vode kao u prvoj godini. Ljeti se može dogoditi da dugo nije padala kiša i tada će znakovi poput napuknute zemlje ukazivati na potrebu zalijevanja. Treba pripaziti da ne nastupi potpuni nedostatak vlage u tlu, a posebice da se listovi ne počnu sušiti i otpadati. Za vrijeme takvih kritičnih ljetnih mjeseci preporučuje se zalijevati biljku od 2 do 4 puta, i to rano ujutro kako voda ne bi isparila na suncu i voćka pretrpjela temperaturni šok.
Kada stablo bude starije, do 15 godina, navodnjavanje se provodi u vrijeme zrenja i ljetnih plodova. Za vrijeme proljeća nije potrebna dodatna vlaga jer se tlo nakon zime samo vlaži odmrznutim snijegom. Važno je neprestano kontrolirati vlažnost zemlje jer o tome uvelike ovisi razvoj voćke i uspješnost uzgoja. Općenito, šljivi godišnje treba najmanje 600 mm oborina, dok je prosječna količina u našim krajevima otprilike 800 mm oborina. Također, može se koristiti sustav navodnjavanja kap po kap jer će na taj način biljka kontinuirano dobivati dovoljnu količinu vode.
Gnojidba
Gnojidba šljive podrazumijeva određene razlike s obzirom na rast i razvoj voćke. U prvoj godini, prilikom sadnje voćke, potrebno je u pripremljene brazde dodati od 40 do 60 t/ha zreloga stajskog gnojiva. U trenutku kada se pojave korovi, potrebno je ručno okopati tlo oko voćki koje se ne može obraditi strojevima.
Neposredno prije okopavanja potrebno je oko sadnica rasipati KAN 27% u količini od 10 dag. Druga gnojidba obavlja se početkom lipnja, i to na isti način. Zatim, krajem kolovoza rasipa se u međuredove otprilike 500 kg/ha mineralnoga gnojiva KAN 27%.
U drugoj godini, odnosno prije početka vegetacije, obavlja se gnojidba dušikom. Dodaje se otprilike 15 dag KAN 27% po voćki. Međuredni prostor treba zaorati kada je voćka u punoj cvatnji. Dušik se ponovno dodaje početkom svibnja na isti način i u istoj količini kao prilikom prve gnojidbe.
U trećoj se godini gnojidba obavlja mjesec dana prije cvatnje s pomoću traktorskog rasipača. Omjer je otprilike 200 kg/ha KAN-a 27%. Na isti je način i s istom količinom potrebno obaviti i drugu gnojidbu poslije cvatnje. Poslije berbe plodova u jesenskim mjesecima treba dodati mineralno gnojivo NPK 5:20:30 s 800 kg/ha. Naposljetku, u četvrtoj godini obavlja se gnojidba prije i poslije cvatnje s 150 kg/ha KAN-a 27%.
Razmnožavanje
Šljiva se može razmnožavati sjemenom, tj. košticom, korijenskim izdancima ili cijepljenjem. Razmnožavanje košticama podrazumijeva plod koji je potpuno zreo. Koštice se oslobađaju od pulpe, operu se i suše u prirodnim uvjetima, a zatim se čuvaju u zatvorenoj plastičnoj vrećici do proljetne ili jesenske sadnje u hladnjaku. Nakon toga, koštice se sade u pripremljeno tlo na dubinu od 2 do 3 cm.
Razmnožavanje korijenskim izdancima moguće je ako voćka ima dobro razvijen korijenski sustav pa se mladi izdanak može odvojiti bez oštećenja korijena matičnjaka. Potrebno je izabrati dobar mladi izdanak koji se potom smješta u dobro navlaženo tlo i na sjenovito mjesto.
Razmnožavanjem cijepljenjem vjerno se prenose obilježja roditelja na potomstvo, a od jedne voćke može se dobiti mnogo istovrsnih potomaka. Ovaj način sastoji se od podloge koja daje korijen te mali dio debla i od plemke koja izgrađuje preostalo deblo i krošnju. Plemka može biti dio izbojka ili samo jedan pup, a ona predstavlja grančicu koja se ucjepljuje, odnosno usađuje na drugu biljku kao podlogu. Cijepljene voćke obično ranije rode od onih koje su uzgojene iz sjemena.
Rezidba
Sadnice šljive ne prikraćuju se za vrijeme jeseni, nego je potrebno pričekati rano proljeće prije početka vegetacije. Pri tome sadnica treba biti 30 cm viša nego što se očekuje da bude visoko deblo. Ako je riječ o šljivi piramidalne krošnje, tada se sadnica skraćuje na 110 cm, što znači da će deblo narasti od 75 do 80 cm.
Rodna stabla orezuju se u fazi mirovanja i u fazi vegetacije. Tijekom zime rezidba je usmjerena na održavanje uzgojnog oblika i usmjeravanje uravnoteženog odnosa vegetativnog i generativnog rasta. Uzgojni oblik uglavnom je oblik piramide. Ako se ne oblikuje uzgojni oblik, krošnja će vjerojatno biti pregusta, što otežava primjenu zaštite od bolesti i štetnika, a plodovi će tada biti sitni i lošije kvalitete. Piramidalni oblik podrazumijeva provodnicu na kojoj su spiralno razvedene skeletne grane na razmaku od 20 do 40 cm.
S druge strane, cilj je ljetne rezidbe ukloniti nepotrebne mladice. Time će svjetlost bolje prodirati u unutrašnjost krošnje i prskanje će biti učinkovitije. Uz to, hranjive se tvari neće trošiti na rast nepotrebnih mladica, nego će se preusmjeriti na rast krošnje, plodova i rodnih pupova.
Bolesti
Šljiva je kultura koju mogu napasti brojne bolesti i mnogi štetnici. Njihovo štetno djelovanje ovisi o sortama šljive i njihovim karakteristikama, kao i o mjerama održavanja i njege. Potrebno je poznavati simptome i pravilne mjere zaštite kako bi uzgoj šljive na kraju bio uspješan.
Šljiva može oboljeti od nekoliko različitih bolesti. Najznačajnije i najraširenije su šarka šljive, plamenjača, hrđa šljive, monilija i rogač šljive. Različite sorte različito reagiraju na ove bolesti.
Šarka šljive
Šarka šljive ističe se kao najopasnija virusna bolest šljive, a napada i marelicu, breskvu, nektarinu i crni trn te nešto manje višnju, trešnju i badem. Bolest je otkrivena 1915. godine u Bugarskoj, a do danas se proširila diljem svijeta. Netaknuta su još ostala područja Australije, Novog Zelanda te Južne Afrike. Bolest izaziva Plum Pox virus za koji se smatra da je jedan od najštetnijih virusa koji uzrokuju različite bolesti biljaka. Što se tiče simptoma bolesti, oni ovise o osjetljivosti sorte, tipu virusa, klimatskim uvjetima, starosti voćke te njezi nasada.
Bolest se može pojaviti na granama, plodovima, sjemenkama, cvjetovima ili listovima. U početkom stadiju bolesti zaražena stabla, na početku vegetacije, još ne iskazuju simptome bolesti, nego se oni javljaju tijekom lipnja. Najprije je to šarenilo površine listova, a na listovima nekih sorti mogu se javiti svjetlije pjege kao specifičan simptom ove bolesti. Pjege su obično u obliku otvorenog ili zatvorenog kruga. Uz pjege, na nekim listovima može se uočiti mozaična obojenost ili listovi mogu potpuno požutjeti.
Na plodovima je zaražene šljive moguće uočiti svjetloljubičaste pjege nepravilna oblika koje su na tamnijim plodovima još nešto svjetlije. Kako plod sazrijeva, tako se pjege udubljuju i uzrokuju nepravilna udubljenja na plodu. Na taj se način bolest širi do koštice. Meso postaje žilavo i poprima crveno-smeđu boju. Takvi plodovi nisu ukusni te poprimaju gorak okus zbog smanjenja šećera.
Sve u svemu, plodu je narušena težina, oblik i ukus, dakle cjelokupna kvaliteta. Na kraju, zaraženi plodovi otpadaju sa stabla otprilike 30 dana prije berbe, međutim nisu pogodni ni za daljnju preradu. Što se tiče mjera zaštite, za suzbijanje šarke šljive ne postoje kemijski preparati, stoga se zaražena voćka ne može uspješno izliječiti. Zbog toga je važno voćnjake držati pod kontrolom s pomoću određenih preventivnih mjera.
To se prije svega odnosi na sadnju sadnog materijala koji nije zaražen, tj. koji ne sadrži virus šarke. Uz to, potrebno je osiguravanje prostorne izolacije od najmanje 1000 m udaljenosti od mogućeg izvora zaraze za nasade te od 2000 m udaljenosti za rasadnike. Odgovarajuća lokacija koja ima povoljne agroekološke uvjete za uzgoj također je bitna preventivna stavka. Na odabranoj je lokaciji za uzgoj uvijek potrebno uništiti sva prethodno zaražena stabla, a za uzgoj se preporučuje sadnja i uzgoj otpornih i tolerantnih sorti.
Plamenjača
Plamenjača je gljivična bolest koja se javlja na šljivi. U odnosu na njezinu rodnost, utječe na izmjenjivanje jedne iznimno rodne godine te jedne vrlo slabe ili potpuno nerodne godine. Bolest se javlja na gotovo svim sortama šljive, a prepoznaje se prema prijevremenom opadanju listova s voćke, što posljedično utječe na nemogućnost dozrijevanja plodova. Na taj način i plodovi gube na vrijednosti i kvaliteti.
Konkretno, na listovima zaražene voćke mogu se uočiti žute, okrugle pjege koje su nepravilno rasute po njima. Pjege kasnije mijenjanju boju u crveno-žutu te se povećavaju. Pjega bude ispupčena, a list unutar pjege pomalo udubljen. Kod jakih zaraza može se javiti i čak 10 pjega po jednom listu pa vrlo lako može doći do njihova međusobnog spajanja, a to konačno znači opadanje listova s voćke i moguće sušenje cijele voćke.
U odnosu na mjere zaštite, vrlo je važno skupljanje i duboko zaoravanje ili spaljivanje lišća koje je otpalo. Treba saditi manje osjetljive sorte, a izbjegavati one koje pokazuju veliku osjetljivost, poput sorte bistrica. Moguća je uporaba kemijskih preparata nakon što završi cvatnja jer je tada zaraza najrazvijenija. Potrebna su dva prskanja, pri čemu se prvo prskanje obavlja nakon cvatnje, a drugo otprilike 3 ili 4 tjedna nakon prvog prskanja. Moguće je upotrijebiti organske fungicide, a treba izbjegavati bakrene fungicide jer su neke sorte šljive osjetljive na njih.
Hrđa šljive
Hrđa šljive, poput plamenjače, uzrokuje prijevremeno opadanje listova s voćke. Osim šljive, napada i breskvu i marelicu. Međutim, štete na šljivi uvelike su veće nego na ostalim voćkama i sve sorte šljive mogu oboljeti od ove bolesti. Bolest napada listove, a prvi simptomi javljaju se krajem lipnja te u srpnju.
U tom vremenu uočavaju se na listovima veće pjege i tamnocrveni jastučići koji tijekom ljeta postaju crni. Hrđa se širi tijekom ljeta sve do kolovoza kada se uočava opadanje listova, lošije dozrijevanje plodova, izostanak cvatnje iduće sezone i vrlo iscrpljena voćka. Ako nakon takvog ljetnog napada nastupi jača zima, stabla će se šljive zasigurno osušiti i propast će cijela voćka.
U odnosu na mjere zaštite, moguće je primjenjivati kemijske preparate. Dovoljna su dva prskanja, i to otprilike 5 ili 6 tjedana nakon cvatnje te 15 ili 20 dana nakon prvog prskanja. Pri tome je potrebno koristiti prije svega organske fungicide.
Monilija
Monilija je bolest koja se javlja na voćkama koje imaju koštice unutar plodova, poput šljive, trešnje, višnje, kajsije i breskve. Bolest je posljedica pojave gljivice Monilia laxa. Štetno djeluje na oblikovanje plodova na kojima se najprije može uočiti smeđa pjega koja se brzo širi. Također, meso plodova poprima smeđu boju i usporedno s tim trune. Općenito se kaže da plodovi postaju kao mumije.
Bolest se naglo širi posebice nakon dugih toplih razdoblja kada se javljaju jake i duge kiše. Tada plodovi naglo bujaju i stvaraju se sitne pukotine koje su zapravo ulazna mjesta za infekciju. Ipak, simptomi se najprije uočavaju na cvjetovima jer zarazom cvjetovi masovno propadaju i grančice se suše. Simptomi su najbolje vidljivi u razdoblju cvatnje i odmah nakon cvatnje jer zaraženi cvjetovi poprimaju smeđu boju i naglo se suše.
U odnosu na mjere zaštite, potrebno je provoditi agrotehničke mjere i kemijske mjere. Treba odabrati povoljno mjesto za uzgoj, a to znači prozračni položaj. Ne treba pretjerivati s dušičnim gnojivima jer biljke mogu postati osjetljivije na bolesti. Također, treba birati otporne sorte i pravilno obavljati rezidbu. Rezidbom uvijek treba ukloniti sve zaražene, tj. osušene grane te ukloniti propale plodove. Uklonjene grane i plodove treba spaliti.
Kemijske mjere podrazumijevaju jesensku upotrebu fungicida na bazi bakra, a potom i zimsko prskanje u fazi bubrenja pupova i početkom cvatnje sredstvima na bazi bakra i mineralnih ulja. Kasnije se provodi i proljetno prskanje sredstvima registriranim za suzbijanje hrđe šljive.
Rogač šljive
Rogač šljive uglavnom je bezopasna bolest koja se javlja samo ponekad, najčešće za vrijeme kišnih proljeća kada prevladavaju niže temperature. Bolest se uočava na zaraženim plodovima koji rastu znatno brže nego zdravi plodovi. Takvi plodovi budu izduženi, pomalo zadebljani te iskrivljeni, stoga podsjećaju na rogač i tako je bolest dobila ime.
U zaraženim plodovima koštica se obično ne razvije, a ako se razvije bude zakržljala. Meso unutar plodova bude spužvasto, a plodovi na kraju pocrne i osuše se te kao takvi opadaju sa stabla. Kao mjera zaštite ističe se uklanjanje zaraženih plodova prije nego što se na njima pojavi bijeli mašak. Uz to, voćku je potrebno prskati fungicidima pred samo pupanje.
Štetnici
Osim bolesti, šljivu mogu napasti i određeni štetnici. Najčešći su lisne uši, od kojih se izdvaja šljivina uš uvijalica, te šljivina osica, šljivin savijač i žilogriz.
Lisne uši
Lisne uši svojim ubodima prilikom ishrane ubacuju u tkivo fermente koji potom izazivaju razne deformacije. Mogu uzrokovati kovrčavost listova, uvijenost rubova, zadebljalost listova, deformacije plodova te propadanje i venuće cijele voćke. U odnosu na šljivu, izdvaja se šljivina uš uvijalica koja je vrlo štetna i raširena, a uglavnom uzrokuje kovrčavost listova. Iznimno je opasna jer može prenositi mnogo virusa, poput virusa šarke šljive. Za suzbijanje lisnih uši primjenjuju se različiti pesticidi, primjerice, Radon 40, Sistemin 40, Ekatin 25, Malation E-50, Imidan i dr.
Šljivina osica
Postoje crna i žuta šljivina osica, ali i jabučna i kruškina osica. Šljivina osica provodi zimu u tlu, odakle odrasli oblici ovoga štetnika izlijeću u proljeće, dakle prije cvatnje. Svoja jajašca odlažu u listiće čaške cvijeta, a nakon otprilike tjedan dana iz jaja izlaze gusjenice koje potom buše plodove i izgrizaju sjemenke, što posljedično uzrokuje opadanje plodova. Za suzbijanje ovih štetnika potrebno je na vrijeme utvrditi njihovu pojavu, posebice prije polaganja jajašca. Također, šljivu je potrebno svake godine tretirati odgovarajućim preparatima, a u vrijeme pupanja i cvatnje pažljivo pregledavati listiće čaške.
Šljivin savijač
Šljivin savijač jedan je od najznačajnijih štetnika šljive na našim prostorima, a napada plodove šljive. Riječ je o dosta sitnim leptirima, odnosno najprije gusjenicama. Gusjenice se ubušuju u plodove šljive gdje se hrane njezinim mesom, a ponekad i sjemenkama. Izvana je moguće primijetiti da plodovi poprimaju plavu boju, izlučuju smolu i opadaju dok su još nezreli.
Kada nastupi vrijeme zriobe, u plodovima se nalaze gusjenice i mnoštvo izmeta, što se naziva crvljivost ploda. Kao mjera zaštite protiv ovog štetnika izdvaja se skupljanje otpalih plodova koji su zaraženi te njihovo potpuno uništavanje. Također, u vrijeme vegetacije moguće je primijeniti zaštitu insekticidima.
Žilogriz
Žilogriz napada korijenje voćke. Štetu radi tako da se odrasli oblici penju na grane i mlade izboje na kojima grizu peteljke listova i izboje. Ličinke ulaze uglavnom u korijenje, a mogu prijeći i u stablo. Kada štetnik počne odlagati jajašca, a to je obično u lipnju, potrebno je tretirati tlo određenim zemljišnim insekticidom. Tridesetak centimetara tla za tretiranje dovoljno je ako je riječ o sadnicama, a 1 m ako je riječ o mladim voćkama.
Upotreba šljive
Šljiva se upotrebljava u različite svrhe, a njezini sastojci čine ju izvrsnom namirnicom za svakodnevnu ili čestu konzumaciju. Prepoznata su njezina pozitivna djelovanja u području medicine i ljudskoga zdravlja, a također je neizostavna namirnica u području kulinarstva.
Berba
Budući da se plodovi šljive mogu upotrebljavati i svježi i prerađeni, u skladu s tim razlikuje se vrijeme i način berbe. Sve rane sorte šljive koriste se kao stolno voće, a jesenske se sorte uglavnom koriste za daljnju preradu. Ako se žele brati plodovi za daljnju uporabu u svježem stanju, potrebno ih je brati malo prije potpune zrelosti. Tada se plodovi beru ručno s peteljkom.
S druge strane, berba plodova koji su namijenjeni daljnjoj preradi obavlja se mehanizirano kada plodovi postignu potpunu zrelost. Šljive je općenito dobro brati u nekoliko navrata zato što plodovi nikada neće sazrjeti istovremeno. Također, berbu je dobro obavljati po suhom i tihom vremenu.
Sušenje
Za sušenje je potrebno odabrati zrele i zdrave plodove koji su odgovarajuće veličine i koji nemaju mehanička oštećenja. Općenito sušenje podrazumijeva dvije faze, odnosno samo sušenje i završnu obradu. Najprije je ubrane plodove potrebno oprati u hladnoj vodi, a potom se obavlja kontrola čistih plodova koji trebaju ići na daljnju obradu. Nakon toga odabrani plodovi trebaju se rasporediti u tri klase prema krupnoći.
Prva i druga klasa namijenjene su sušenju, a treća klasa obuhvaća sitnije plodove koji se namjenjuju daljnjoj preradi. Nakon što su plodovi raspoređeni, stavljaju se na lese i potom na vagonete koje se ubacuju u sušnicu. Sušenje traje od 20 do 24 sata, pri čemu je početna temperatura otprilike 76°C, a krajnja od 50 do 60°C. Osušeni plod šljive treba imati vlagu od 22 do 26%. Nakon sušenja, plodovi se unose u skladište gdje se šljive trebaju potpuno ohladiti.
Šljive se mogu jednostavno sušiti i u kućnom okružju, a postoji nekoliko mogućih načina. Obično se plodovi suše na suncu ili u pećnici, i to prepolovljeni na pola. Sušenje na suncu, tj. zraku podrazumijeva postavljanje šljiva na sito ili obični kuhinjski lim te prekrivanje kuhinjskom krpom. Na taj se način plodovi suše na sjenovitom ili lagano osunčanom mjestu, a istodobno su zaštićeni od prljavštine. Trebaju se sušiti od 3 do 5 dana, a nekoliko puta tijekom dana potrebno ih je okretati. Treba napomenuti da je plodove tijekom noći i jutra potrebno spremiti u zatvoreni prostor kako ne bi poprimili vlagu iz zraka.
S druge strane, šljive je moguće sušiti i u pećnici te ovaj postupak traje kraće. Pećnica se treba zagrijati na temperaturu od 40 do 60°C, a plodovi se trebaju sušiti od 15 do 20 sati. Pred kraj sušenja pojačava se temperatura na 100°C. Tijekom pečenja u pećnici potrebno je povremeno otvarati vrata pećnice kako bi se oslobodila vlaga.
Skladištenje
Plodovi šljive namijenjeni svježoj potrošnji mogu se pakirati u sanduke, letvarice i košarice. Općenito je za skladištenje potrebno koristiti čiste i prozračne prostorije s temperaturom zraka ispod 15°C te relativnom vlažnosti zraka manjom od 70%. U hladnjači se mogu čuvati i do 4 mjeseca pri uvjetima koji podrazumijevaju temperaturu od -1 do 1°C i relativnu vlažnost zraka od 85%.
Pripravci
- chutney od šljiva
- džem od šljiva
- kompot od šljiva
- marmelada od šljiva
- pekmez od šljiva
- rakija od šljiva
- salata od šljiva
- smrznute šljive
- sok od šljiva
- suhe šljive
Kulinarstvo
Šljive je moguće konzumirati samostalno ili u različitim kombinacijama slanih i slatkih jela. Također, mogu se konzumirati svježe ili suhe te kuhane, pečene ili grilane. Za konzumaciju u svježem obliku, šljive trebaju biti mekane na dodir. S druge strane, ako se šljive ne planiraju konzumirati odmah nakon kupovine, potrebno je birati one koje nisu potpuno zrele. Treba izbjegavati oštećene šljive i one koje su previše mekane ili imaju naboranu kožu.
Šljive su nezaobilazni sastojak u različitim tradicionalnim jelima, primjerice u receptima za pravljenje knedli, buhtli, pita, pašticada i sl. Šljive se mogu prerađivati u različite pekmeze, džemove, kompote ili sokove, a moguće je od šljiva napraviti i poznatu rakiju tzv. šljivovicu. Šljive se vrlo dobro slažu s jelima od svinjetine, teletine i janjetine, a mogu poslužiti i kao izvrsna predjela ili deserti.
Medicina
Šljive su bogate vrijednim nutritivnim sastojcima i zbog toga pozitivno utječu na zdravlje. Obiluju brojnim vitaminima te folnom kiselinom i niacinom. Izdvaja se vitamin C koji ima jako antioksidativno djelovanje i koji ima važnu ulogu u apsorpciji željeza i prevenciji anemije. Uz to, vitamin C glavni je zaštitnik imunološkog sustava i štiti od virusa, bakterija i alergija.
U šljivi se nalazi i mnogo minerala, poput kalija, magnezija, željeza, bakra i bora. Također, sadrži velike količine spojeva koji imaju protuupalna svojstva i koji preventivno pomažu protiv mnogih bolesti. Šljiva je izvrsna protiv umora i grčeva jer sadrži limunsku kiselinu koja ujedno poboljšava rad probavnog sustava i jetre. Probavnom sustavu dragocjena su i vlakna koja se nalaze u šljivi.
Kalij i vitamin C u kombinaciji pozitivno utječu na očuvanje zdravlja srca. Budući da ima nizak postotak šećera, šljiva je odlična namirnica za dijabetičare. Uz to, riječ je niskokaloričnoj namirnici koja je idealni saveznik u procesu gubitka kilograma, a vlakna u šljivi pridonose regulaciji tjelesne težine. Ističe se da šljiva, zahvaljujući svojim sastojcima, pozitivno utječe i na ljepotu i zdravlje kože i kose.
Zanimljivosti
Smatra se da se šljiva diljem svijeta proširila iz Azije. Iako je općeprihvaćeno stajalište da šljive potječu iz Kine, prisutno je i mišljenje da europska šljiva potječe s Kavkaza. Danas se šljive uzgajaju na svim kontinentima, osim na Antarktici.
Također, smatra se da su Rimljani šljivu dovozili iz Sirije, a da je u zapadnu Europu stigla zajedno s križarima. U nekim se starijim sačuvanim spisima nalaze dokazi da je šljiva bila sastavni dio Semiramidinih visećih vrtova u Babilonu. Također, ostaci šljive, zajedno sa smokvama i s maslinama, pronađeni su na nekim arheološkim nalazištima iz neolitika.
Šljiva je u kineskoj kulturi simbol zime, pri čemu njezinih pet latica ukazuju na temeljne životne vrijednosti: mir, radost, sreću, dugovječnost i blagostanje. S jedne strane, njezini plodovi mogu biti veliki poput bejzbol lopte ili, s druge strane, sitni poput trešnje.
Priča iz 1905. godine svjedoči o zanimljivoj suradnji čovjeka i majmuna prilikom berbe šljiva. Naime, te se godine u Kaliforniji dogodio nedostatak radne snage i jedan je kalifornijski poljoprivrednik zato organizirao 500 majmuna za ispomoć u berbi šljiva. Majmuni su bili organizirani u grupe po 50, a svaka je grupa imala čovjeka kao vođu. Umjesto da pomognu u berbi, majmuni su zapravo prepoznali sočnost šljiva i sve jeli!
Najveći su svjetski proizvođači šljiva Sjedinjene Američke Države, Kina, Rusija, Rumunjska, Srbija, Njemačka, Turska i Mađarska. Od ukupne svjetske proizvodnje, Europa čini 51% proizvodnje, pri čemu je najveći europski proizvođač Rumunjska. U Hrvatskoj je, pak, šljiva najzastupljenija voća prema broju stabala. Primjerice, 2003. godine zabilježeno je 4.023.906 stabala šljive.
Foto: andreas N / Pixabay
Odgovori