Kukuruz kokičar (lat. Zea mays everta Surt.) jedna je vrsta kukuruza tvrdunca (lat. Zea mays ssp. indurata) i jedna od najzastupljenijih svjetskih kultura uz pšenicu i rižu. Uzgajali su ga još Indijanci u Južnoj, Srednjoj i Sjevernoj Americi, a od tamo se proširio diljem svijeta. Najpopularnija je vrsta kukuruza uz kukuruz šećerac.
Kukuruz kokičar ima endosperm koji je u potpunosti caklav, a baršunast je samo dio oko klice. Metlica kukuruza kokičara veća je nego metlica kukuruza zubana, a vrhovi su grana metlice viseći i zbog toga metlica podsjeća na "žalosnu vrbu". Zbog povećane veličine i broja bočnih grana, metlica kukuruza kokičara proizvodi mnogo više polena u odnosu na obični kukuruz.
Također, kukuruz kokičar niži je od običnog kukuruza, no postoje hibridi koji dosežu istu visinu ili su, pak, viši od njega. Kukuruz kokičar sklon je višeklipnosti, a neki njegovi hibridi proizvode i više od jednog cjelovito razvijenog klipa. Klip je znatno manji nego klip običnog kukuruza i može poprimiti različite oblike i veličine. Stabljika je kukuruza kokičara tanka i nije toliko čvrsta. Uz to, ima slabije razvijen korijenov sustav, stoga je kokičar podložniji polijeganju. Mnogi hibridi skloni su oblikovanju zaperaka.
Što se tiče oblika i veličine listova, oni su obično uži i uspravnog položaja. Najvažnija je razlika između kukuruza kokičara i običnog kukuruza u veličini i obliku zrna. Moguće je razlikovati dva tipa zrna. Zrno može biti biserasto, tj. okruglo i sjajno ili rižasto, tj. izduženo. Uz to, zrna mogu biti različite boje - bijele, crvene, žute, plave, crne i sl. Krupnoća zrna ovisi o broju zrna u 10 g, stoga se razlikuju krupna, srednja i sitna zrna.
U odnosu na standardni kukuruz, kukuruz kokičar uzgaja se na manjim površinama. Danas je i dalje najveći proizvođač SAD, a slijede Indija i Kina. Sadi se i uzgaja na sunčanim mjestima.
Srodnici
Vrste kukuruza kokičara
Kukuruz kokičar jedna je vrsta običnoga kukuruza, a sam ima vrlo mnogo razvijenih sorti, tj. hibrida. U nastavku slijedi nekoliko poznatih hibrida koji su dosta rašireni u Sjedinjenim Američkim Državama, koje su na prvome mjestu po uzgoju kukuruza kokičara.
Carousel
Riječ je o sorti koja je kvadratno uska i ima raznobojna zrna. Mnogi ovu sortu nazivaju ukrasnom, no njezina su zrna itekako jestiva. Slatkog su okusa i za potpunu zrelost kukuruza potrebno je od 100 do 110 dana. Treba se uzgajati na punom suncu.
Glass Gem
Riječ je o još jednoj sorti koja ima raznobojna zrna svih duginih boja. Klipovi i stabljika mogu se sušiti u ukrasne svrhe, a zrna su pogodna za dodavanje ili mljevenje u kukuruzno brašno. Ovoj sorti treba otprilike 80 dana da dostigne zrelost te uspijeva u toplim i sunčanim uvjetima.
Heirloom popcorn
Riječ je o sorti koja ima svjetložuta zrna. Dozrijeva za otprilike 100 dana i potrebno joj je potpuno izlaganje suncu. Dosta je izdržljiva sorta pa može uspjeti i tijekom hladnijih mjeseci.
Robust yellow hulles hibrid
Riječ je o sorti koja ima tanak trup i ova je sorta poznata po ukusnim, "eksplodirajućim" zrnima koja su odlična za pravljenje kokica. Iznimno je produktivna sorta kada se uzgaja na visokom suncu, a za dozrijevanje joj je potrebno otprilike 110 dana.
Snow puff
Riječ je o sorti koja daje velike prinose ukusnog, slatkog i bijelog kukuruza. Za uzgoj joj je potrebno mnogo sunca. Raste dosta visoko i dosta se širi.
Uzgoj kukuruza kokičara
Kukuruz kokičar nije previše zahtjevan za uzgoj. Dobro će uspijevati ako se poštuju i primjenjuju pravila o slaganju kultura, zalijevanju, gnojidbi i razmnožavanju.
Tlo
Kukuruz kokičar zahtijeva duboka, rastresita i plodna tla. Također, takva tla trebaju biti dobroga toplinskog, vodnog i zračnog režima. Ističu se tla koja sadrže veće rezerve vode, a koja su istodobno prozračna. Kukuruz kokičar neće uspijevati na teškim i zbijenim tlima jer se tada korijen razvija po površini i uzrokuje kasnije polijeganje biljke.
Klima
Temperatura je iznimno važna za razvoj biljke osobito u fazi nicanja. U fazi nicanja temperatura tla treba biti od 10 - 12°C, a za intenzivniji rast potrebna je temperatura veća od 13°C. Temperatura općenito utječe na brzinu rasta, ali i na razdoblje od sjetve do rasta mladih biljaka.
Kukuruzu kokičaru ne odgovaraju temperature ispod 10°C i u tim uvjetima prestaje rasti. To je obično slučaj za vrijeme hladnih i kišnih proljeća. Također, prosječne dnevne temperature ispod 5°C uzrokovat će promjenu boje kukuruza i smanjenje sadržaja suhe tvari. Proljetni mrazevi vrlo su opasni za kukuruz i neupitno uzrokuju propast biljke. Kako bi se kukuruzu pomoglo da bar nekako podnese niske temperature, može mu se osigurati bolja ishranjenost kalijem i fosforom.
S druge strane, kukuruz je vrlo otporan na visoke temperature, ali i u tom slučaju postoje određene granice. Primjerice, temperature više od 35°C obično uzrokuju oštećenje peluda, što posljedično smanjuje oplodnju, dakle i prinos. Korijen će se najbolje razvijati pri temperaturi tla od 24°C, a nadzemni dio biljke pri temperaturi od 20 - 28°C.
U odnosu na stanište, kukuruz zahtijeva svijetla mjesta s velikom količinom energije. Razlog je tomu velika fotosintetska površina lista. U skladu s tim, kukuruzu ne odgovaraju zasjenjena mjesta jer će u takvim uvjetima davati jako malo prinosa.
Vrijeme sadnje
Najpovoljnije je vrijeme sadnje kukuruza kokičara na našim područjima od druge polovine travnja do početka svibnja. Budući da je sjeme sitnije i sporije niče, potrebno je sadnju obaviti u navedenom razdoblju. Ranija sadnja može negativno utjecati na uzgoj jer u slučaju nižih temperatura i veće vlažnosti tla može doći do predugog klijanja i lošeg nicanja.
Ako i nikne ranije, za mladu biljku problem mogu biti proljetni mrazovi. S druge strane, kasnija se sadnja također ne preporučuje jer se tada smanjuje broj dana vegetacije. Uz to, kasnije zasađen kukuruz kokičar teže će ili uopće neće postići zrelost. Imat će velik postotak vode u zrnu, a i berba će biti otežana.
Slaganje kultura
Kukuruz je općenito tolerantan na uzgoj u monokulturi, ali se takav način uzgoja ipak ne preporučuje, naročito za uzgoj kukuruza kokičara. Razlog je tomu što je kukuruz kokičar osjetljiviji i podložniji napadu štetnika, a za njihovo je suzbijanje glavni čimbenik dobar plodored.
Kao najbolje pretkulture za kukuruz kokičar izdvajaju se strne žitarice, poput pšenice i ječma, jednogodišnje leguminoze, poput soje, boba, graška i grahorice, te višegodišnje leguminoze, poput djeteline i lucerne. Osim njih, dobre su pretkulture i krumpir, suncokret, šećerna repa i uljana repica. Sam kukuruz kao pretkultura drugim kulturama može biti i dobar i loš. Loš je u slučaju kasne berbe, posebice za vrijeme kišnih jeseni.
Sjetva kukuruza kokičara
Kukuruz kokičar potrebno je saditi u točno određenom razdoblju. Osim toga, potrebno je poznavati način sadnje sjemena te odgovarajuće temperature za sadnju i uzgoj.
Sadnja sjemena
Sadnja sjemena treba biti ujednačena i brza. Dubina sadnje povezana je s tipom i stanjem tla, ali i s vremenom sjetve i krupnoćom sjemena. Ako je riječ o vlažnijim i hladnijim tlima, tada se kukuruz kokičar sije na dubinu od 3 - 4 cm. Ipak, ako je riječ o sušim, lakšim i toplijim tlima, sije se dublje, otprilike od 4 - 6 cm u dubinu. Ako je prije sadnje utvrđena prisutnost određenih štetnika, istovremeno se sa sadnjom trebaju unijeti i odgovarajući insekticidi.
Najpovoljniji sklop za uzgoj kukuruza kokičara kreće se od 60.000 - 65.000 biljaka po hektaru. Pri tome razmak u redu treba biti od 23 - 25 cm, za što je otprilike potrebno 10 kg sjemena po hektaru. Ako su uvjeti sušni, tada sklop treba povećati. S druge strane, ako se primjenjuje navodnjavanje, tada razmak u redu treba smanjiti na otprilike 21 cm.
Održavanje nasada
Za održavanje je nasada važna međuredna kultivacija kojom se sprječava pojava pokorice ili se, pak, umanjuje njezino negativno djelovanje. Uz to, međurednom kultivacijom prorjeđuje se površinski sloj tla, uništavaju se korovi i smanjuje se gubitak vode iz tla. Međuredna kultivacija obavlja se mehaničko, međurednim kultivatorom, i to obično dva puta tijekom vegetacije i istodobno s gnojidbom.
Prva međuredna kultivacija obavlja se kada kukuruz razvije 5 ili 6 listova, a druga se obavlja kada kukuruz razvije od 7 - 9 listova. Na taj se način obrađuje tlo između redova, ali treba paziti da se sa svake strane reda ostavi od 10 - 15 cm neobrađena tla kako se ne bi oštetio korijenov sustav. Kultivacija se izvodi na dubini od 6 - 12 cm.
Održavanje i njega
Održavanje i njega kukuruza kokičara podrazumijevaju određene agrotehničke mjere od početka sadnje pa do berbe kukuruza. Mjerama održavanja i njege nastoji se osigurati što bolje uvjete za rast i razvoj tijekom vegetacije.
Zalijevanje
Tijekom vegetacije kukuruz kokičar treba od 460 - 610 mm vode. Ukoliko se dogodi nedostatak vode u vrijeme vegetacije, utoliko će biljka dati znatno manji prinos. Ipak, nedostatak vode najštetniji je u fazi polinacije i svilanja.
Prinos kukuruza smanjit će se ako tijekom početka intenzivnog porasta, obično početkom svibnja, nema oborina. Kukuruz kokičar znatno je manje otporan na sušu u odnosu na obični kukuruz jer ima slabije razvijen korijenov sustav. U skladu s tim, potrebno je osigurati sve moguće uvjete za što bolji razvoj korijena, a to podrazumijeva duboku obradu tla i optimalnu gnojidbu.
Kako kukuruz ima posebno građene listove, oni mogu skupljati količine vode koji potom niz stabljiku vodu dovode do korijena. Pri nedostatku vode, listovi će se uvijati i smanjit će se prijenos vode do korijena. Ako se kukuruz uzgaja u sušnijim područjima, navodnjavanje je nezaobilazna opcija. Sjeme kukuruza kokičara obično počinje klijati kada uspije upiti otprilike 45% vode.
Gnojidba
Ako se kukuruz kokičar sadi i uzgaja na tlu iza kultura koje za sobom ostavljaju veće žetvene ostatke, tada tijekom njihove inkorporacije treba unijeti odgovarajuću količinu dušika u tlo. To će spriječiti pojavu tzv. dušične depresije. Točna količina dušičnoga gnojiva ovisi o količini i vrsti žetvenih ostataka. Okvirno se dodaje od 100 - 150 kg uree, čime se u tlo unosi od 50 - 100 kg dušika.
Gnojivo je potrebno osigurati cijelom usjevu i ne smije se dodati plitko u tlo jer tada korijenov sustav neće dobiti odgovarajuću količinu prihrane koja mu je potrebna za razvoj. Također, gnojivo se biljci treba dodavati u više navrata kako bi biljka imala osiguranu prihranu tijekom svake razvojne faze.
Gnojidba se može organizirati tako da se tijekom jesenske obrade doda 2/3 fosfornih i kalijevih gnojiva te otprilike 1/3 dušičnih gnojiva, a potom da se ostatak doda u predsjetvenoj pripremi tla. Zbog sklonosti kukuruza kokičara polijeganju, uzgajivači već imaju okvirne i ustaljene doze gnojiva. One uključuju od 30 - 40 t stajnjaka, od 130 - 150 kg dušika, od 100 - 120 kg fosfora te od 80 - 90 kg kalija. Gnojidba se obično izvodi istovremeno s međurednom kultivacijom.
Razmnožavanje
Kukuruz kokičar razmnožava se s pomoću sjemena. U skladu s tim, potrebno je pridržavati se svih prethodno navedenih pravila i uvjeta za pravilnu sadnju odnosno sjetvu sjemena.
Bolesti
Kukuruz kokičar tijekom vegetacije izložen je brojnim bolestima i štetnicima. Ponekad oni mogu uzrokovati velike ekonomske štete, stoga je potrebno poznavati simptome i pravilne mjere za njihovo suzbijanje.
Kao najčešće i najštetnije bolesti izdvajaju se siva pjegavost lista, mjehurasta snijet kukuruza i trulež korijena, stabljike i klipa.
Siva pjegavost lišća
Pjegavost lišća gljivična je bolest koja se obično javlja krajem ljeta. Simptomi se najprije javljaju na donjem lišću kao velike i izdužene pjege. U početku su pjege sivo-maslinaste, a kasnije poprimaju pepeljastu boju. Pri tome su rubovi pjega tamniji. Takve pjege mogu se spajati i posljedično uzrokovati sušenje lišća.
Ako je riječ o jačem napadu, tada se prinos kukuruza može znatno smanjiti. Kao jedina mjera borbe protiv pjegavosti lišća ističe se sjetva otpornih hibrida. U odnosu na kukuruz kokičar, to je ipak ograničavajući čimbenik, stoga je kod njega najučinkovitija mjera dobar i pravilan plodored. Uz to, registrirane tvari za suzbijanje ove bolest u propikonazol, piraklostrobin, epoksikonazol i azoksistrobin.
Mjehurasta snijet kukuruza
Mjehurasta snijet kukuruza jedna je od najčešćih bolest kukuruza. Vrlo ju je lako prepoznati jer se na kukuruzu javljaju velike nepravilne izrasline ili tumori koje su u početku svjetlije sivo-zelene boje, a kasnije poprimaju tamnosivu boju. Javljaju se na mjestima gdje se nalazi mlado embrionalno tkivo. Bolest se obično javlja ljeti jer bolesti pogoduju temperature oko 30°C. Kao jedina mjera zaštite u uzgoju kukuruza kokičara ističe se pravilan plodored. Inače, kaptan je registrirana tvar za suzbijanje ove bolesti.
Trulež korijena, stabljike i klipa
Trulež se može pojaviti na korijenu, stabljici i klipu kukuruza kokičara. U odnosu na ekonomiju, može se reći da je ovo najštetnija bolest i na nju je kukuruz kokičar dosta osjetljiv. Kada je riječ o jačim napadima, dolazi do smanjenja kvalitete zrna i smanjenja prinosa, a velike štete mogu nastati prilikom skladištenja kukuruza. Kao registrirane tvari koje su dozvoljene za suzbijanje ove bolesti ističu se kaptan, fludioksonil, azoksistrobin i metalaksil.
Štetnici
Osim bolesti, kukuruz kokičar napadaju i mnogi štetnici. Većina štetnika pripada kukcima i najčešće se javljaju tijekom vegetacije. Kao najčešći štetnici izdvajaju se žičnjaci, kukuruzna zlatica i kukuruzni moljac.
Žičnjaci
Najčešći su žičnjaci ličinke roda Agriotes. Javljaju se u prvoj fazi razvoja biljke kada se ubušuju u proklijalo sjeme ili prizemni dio mlade biljke. Mogu uzrokovati velike štete i posljedično dovesti do uginuća biljke. Kao mjera zaštite protiv žičnjaka ističe se primjena odgovarajućih agrotehničkih mjera. To podrazumijeva pravilnu obradu tla kojom se uzrokuje propadanje jaja i mlađih ličinki te kemijsku zaštitu koja se nanosi izravno na sjeme ili u tlo.
Kukuruzna zlatica
Kukuruzna zlatica otkrivena je 1995. godine u Hrvatskoj i od tada se smatra jednim od ekonomski najštetnijih štetnika kukuruza. Odrasli kukci ovog štetnika javljaju se u lipnju i tada se hrane listom, polenom i svilom kukuruza. S druge strane, ličinke se javljaju krajem svibnja ili početkom lipnja. One se hrane na korijenu kukuruza tako što ga izgrizaju.
Kao simptom napada javlja se polijeganje biljke, a stabljika poprima izgled guščjeg vrata zato što joj je korijen izgrizen. Kukuruzna zlatica može uzrokovati od 10 - 30% manji prinos. Kao mjera zaštite ističe se plodored (od 3 - 4 godine).
Kukuruzni moljac
Kukuruzni moljac prezimljuje kao ličinka u stabljici kukuruza kokičara te na ostatcima u polju. Prvi leptiri izlijeću u lipnju i početkom srpnja. Najprije ličinke odlažu jaja na list i nakon toga uvlače se u stabljiku ili u začetke klipova. Najveću štetu ipak čine gusjenice, i to u stabljici kukuruza. Razvoju ovog štetnika pogoduje veća vlažnost zraka i veća količina oborina. Gusjenice čine veliku štetu na nadzemnim dijelovima biljke. Uglavnom buše uzdužne hodnike unutar stabljike, a to slabi i lomi biljku. Kao najbolja mjera zaštite izdvaja se uništavanje ostataka kukuruzovine.
Upotreba kukuruza kokičara
Uporaba je kukuruza općenito vrlo široka. Koristi se u ishrani domaćih životinja, u prehrani ljudi i u prehrambenoj industriji.
Berba kukuruza kokičara
Berba kukuruza kokičara obavlja se kada je njegovo zrno potpuno zrelo. To znači da sadržaj vlage treba biti otprilike 18% kako bi se izbjegla mehanička oštećenja zrna tijekom berbe. Ako je riječ o berbi kombajnima u klipu, tada sadržaj vlage može iznositi 25% ili više.
Sušenje zrna
Zrno kukuruza kokičara treba se sušiti kako bi se spriječila oštećenja perikarpa i kako bi se spriječilo nastajanje pukotina u endospermu. Sušenje treba biti relativno brzo kako se ne bi razvila plijesan. Zrna treba sušiti na temperaturi do 35°C. Tijekom sušenja, debljina sloja ne bi trebala biti veća od 30 cm. Sušenje obično traje od 2 do 4 sata. Nakon sušenja, a prije skladištenja, zrna je potrebno ohladiti kako se ne bi pojavila kondenzacija prilikom smještanja toplih zrna u hladnija skladišta.
Skladištenje
Obično se skladište osušena zrna, ali može se skladištiti i kokičar u klipu ako postoji prostor s potrebnim skladišnim uvjetima. Uvjeti u skladištu trebaju zadovoljavati potrebne uvjete poput ispravnoga higijenskog stanja, nesmetanog protoka zraka ili svakodnevnog provjetravanja, redovitog praćenja pojave truleži i sl.
Pripravci
Kulinarstvo
Kukuruz kokičar prvenstveno se koristi za pravljenje kokica koje se svakodnevno koriste kao svojevrstan međuobrok ili grickalica. Daju osjećaj sitosti i jedine su grickalice koje sadrže 100% neobrađeno, a cjelovito zrno.
Već jedna porcija kokica može zadovoljiti čak 70% čovjekove dnevne potrebe za cjelovitim žitaricama. Kokice se većinom jednu slane, ali mnogi vole eksperimentirati s okusom kokica pa danas postoje i slatke kokice, kokice s maslacem i sl.
Medicina
Najveći dio kukuruza kokičara čine ugljikohidrati, čak 78%. Oni su ujedno najkvalitetniji izvor energije za ljudski organizam. Uz ugljikohidrate, tu su i proteini, vlakna i masti te vitamini B skupine. Uglavnom se kukuruz kokičar koristi kao hrana u obliku kokica. Kokice su dobre jer su ujedno antioksidansi. Jedna porcija kokica sadrži otprilike 300 mg antioksidanta, što je mnogo više od nekih voća i povrća.
Također, u hrskavoj opni kokica nalazi se i velika doza vlakana. Upravo zbog vlakana, kokice su izvrstan diuretik i pomažu u slučaju probavnih tegoba. Također, kukuruz pozitivno utječe na zdravlje srca jer je poznato da djeluje na snižavanje kolesterola u krvi, a sve zbog kombinacije vlakana i vitamina B skupine.
Zanimljivosti
Kukuruz potječe iz Amerike, a s pomoću arheoloških nalaza moguće je utvrditi i točno ishodišno mjesto. Zrna kukuruza pronađena su na otprilike 70 m dubine u blizini grada Mexico City, a klipovi kukuruza različite starosti pronađeni su u državi New Mexico 1949. godine. Na temelju analize, smatra se da je starost klipova koji su pronađeni 1949. godine od 2500 godina do 500 g. pr. Kr.
Civilizacije koje su izumrle, a koje su živjele na američkom kontinentu, cijenile su kukuruz jer su živjele na području gdje se uzgajao. U prilog tomu ide činjenica da ime kukuruza na jeziku Maja znači 'zrno života', a to je potvrda da je kukuruz bio vrlo značajan za njihov opstanak.
Konkretno, kukuruz kokičar uzgajali su Indijanci u Sjevernoj, Srednjoj i Južnoj Americi. Od tamo se proširio diljem svijeta. Oko 1980. godine kukuruz kokičar postao je komercijalnom kulturom, a njegova popularnost i potrošnja naglo rastu od 1940. godine. Te su se godine pojavili prvi njegovi hibridi.
U odnosu na zasijane površine, kukuruz je treća svjetska kultura, a ispred njega samo su pšenica i ječam. Prednjače Sjedinjene Američke Države s 28 milijuna ha, a njih slijede Kina, Brazil i Meksiko. Kukuruz je uobičajena kultura na hrvatskim oranicama. Na našim područjima sije se otprilike 500.000 ha. U skladu s tim, prosječni je iznos otprilike 4,5 t ha.
Zahvaljujući svojim vrijednim sastojcima, kukuruz je sastavni dio za više od 1000 proizvoda na tržištu. Upotrebljavaju ga prehrambena, farmaceutska, kozmetička, kemijska i tekstila industrija.
Foto: mediachris / Pixabay
Odgovori