Rododendron

Rododendron (lat. Rhododendron) pripada zimzelenim i listopadnim vrstama drveća i grmova iz porodice vrijesova. U narodu je poznat i kao azaleja, pjenišnik i sleč, a sam naziv Rhododendron dolazi od grčkih riječi rodon i dendron, što u prijevodu znači stablo ili drvo ruža. Azalejama se nazivaju vrste manjeg rasta kojima zimi otpada lišće, dok je ostalim vrstama lišće zimzeleno, gusto i kožasto.

Postoji između 850 i 1.300 različitih vrsta rododendrona te brojni hibridi. Prirodno stanište su im stjenovita područja sjeverne hemisfere, a najviše vrsta ove biljke krasi Novu Gvineju i Jugozapadnu Kinu. Kako ne voli visoke temperature, ne uspijeva u Africi i Južnoj Americi. Kod nas je autohtona vrsta dlakavi pjenišnik (Rhododendron hirsutum), karakterističan po crvenim cvjetovima i zimzelenim listovima. Dlakavi pjenišnik samoniklo raste na područjima od Gorskog kotara do Velebita.

Cvjetovi rododendrona su atraktivni, bujni, gusto skupljeni u cvatove i uglavnom živih boja, od nijansi žute, narančaste, crvene, grimizne i ružičaste do bijele boje. Osim po veličini i boji cvjetova, razlikuju se i po mirisu, pa su tako neke vrste mirisne, dok druge nisu.

Vrste rododendrona

Vrste i sorte rododendrona razlikuju se prema izgledu listova i cvjetova, a najopćenitija podjela je na:

• rano cvatuće
• kasno cvatuće
• velike grmove s velikim cvjetovima
• male grmove
• mirišljave
• vrste koje mijenjaju boju u jesen
• vrste koje podnose sunce
• vrste koje podnose kalcij u tlu

Sadnja rododendrona

Preporučuje se sadnja početkom travnja do sredine svibnja ili između rujna i studenog (važno je da biljka nije u cvatu). Rododendron se sadi u vlažno, humusno, prozračno i kiselo tlo (pH po mogućnosti između 5-6). Rupa u koju se vrši sadnja rododendrona trebala bi biti dva puta dublja od veličine korijena (oko 40 cm) i što šira (oko 60 cm), s obzirom na to da korijen rododendrona raste u širinu. Prije sadnje rododendrona rupu treba ispuniti supstratom - mješavinom humusa kore drveta i treseta, kojoj se može dodati i piljevina, a sadnice se drže u vodi.

Kod sadnje je potrebno izbjegavati mjesta na koja dopire izravno sunce, najbolje bi bilo da je sjenovito. Ako se ipak posadi na mjesto s puno sunca, preporučuje se zakloniti ga nekom većom biljkom kako bi ga zasjenila ili biljkom koja dobro podnosi sunčevu svjetlost. Važno je izbjegavati biljke s čvrstim i plitkim korijenom, poput oraha, breze, vrbe, lipe ili kestena, dok rododendroni dobro koegzistiraju s jabukama, kruškama, jelom, borom, arišem i topolama.

Razmnožavanje

Rododendron se može razmnožavati reznicama ljeti, ali na taj način biljka često sporo i teško pušta korijenje, kao i kad se koristi sjemenje. Sjeme je najbolje posaditi zimi kako bi biljka imala dovoljno vremena da ojača. Najvažnije je da dopire dovoljno svjetlosti te da se zemlja održava vlažnom i hranjivom. Sije se u posudu za uzgoj koja ne smije biti manja od deset centimetara. Na dno se stavlja supstrat, a preko supstrata sjeme i treset.

Prvi puta se zalije odozgo, a nakon toga se voda stavlja u podložak kako bi biljka uzimala vode koliko joj je potrebno. Temperatura u prostoriji treba biti između 15 i 22 stupnja. Potrebno joj je mjesec do dva kako bi proklijala, a na otvoreno se presađuje nakon dvije godine kad dovoljno ojača.

Najbolje ih je ipak razmnožavati povaljenicama. Povaljenice se polegnu na tlo, očisti se lišće, pričvrste se u tlo i pokriju se slojem zemlje. Potrebno je nekoliko mjeseci da se ukorijene, a nakon što se ukorijene, spremne su za odvajanje od matične biljke.

Uzgoj rododendrona

Uzgoj rododendrona moguć je na otvorenom i u zatvorenom prostoru. Voli puno svjetlosti, no ne podnosi izravno sunce. Ako se drži u kući, preporučuje se da bude pokraj prozora koji je okrenut prema istoku. Odgovaraju mu niže temperature - kad je hladnije sobni rododendron duže cvate. Optimalna temperatura za vrijeme cvatnje je između 10 i 16 stupnjeva. Temperature više od 24 stupnja potrebno je izbjegavati.

Kućne biljke preporučuje se zalijevati jednom tjedno (ljeti svaka tri dana), tako da se teglu s kompostom i rododendronom uroni u meku vodu, umjesto da se zalijeva odozgo. Osim toga, važno je pripaziti da se kompost ne isuši. Zemlja se čitavo vrijeme treba održavati vlažnom, ali ne smije se previše natapati kako korijen ne bi istrunuo. Ako joj nedostaje vlage i zemlja se isuši, listovi i cvjetovi će joj otpasti, što se događa i kod previsokih temperatura zraka.

Ako se rododendron uzgaja u vrtu, oko biljke se posloži kora bora ili lišće u rasponu od desetak centimetara kako bi se zaštitila od isušivanja i smrzavanja. Zbog plitkog korijenja ne preporučuje se okopavanje kako se ne bi oštetilo. Najbolje bi bilo zalijevati je kišnicom, ljeti svakih pet dana, jer se tako ne mijenja kiselost zemlje. Za vrijeme sušnih razdoblja (kasno proljeće i ljeto), osim obilnijeg zalijevanja, rododendron voli i prskanje lišća vodom. Zimi ih je potrebno prekriti i zaštiti od smrzavanja.

Obrezivanje rododendrona uglavnom nije potrebno. Obrezuju se razrasle i stare biljke, po mogućnosti odmah nakon cvatnje - krajem svibnja ili u lipnju. U punoj cvatnji je dvadesetak dana. Obrezuje se tako da se oblikuje grm te se režu bolesne i suhe grane kako biljku ne bi iscrpljivale. Ocvali cvjetovi pažljivo se odstranjuju odmah nakon cvatnje kako se ne bi oštetili mladi izboji i kako bi biljka lakše proizvela sjeme. Mladi izboji režu se na dužinu od dva centimetra, a ostavljaju se stariji na kojima se stvaraju pupoljci koji će tek procvjetati. Nakon što ocvate, rododendron veoma brzo počinje stvarati nove pupove.

Za uspješan uzgoj rododendrona preporučuje se prihranjivanje za vrijeme vegetacije, od ožujka do kolovoza. Prihranjuje se specijaliziranim gnojivima za biljke koje rastu na tlu s niskom pH vrijednošću. Može se ognojiti i kravljim gnojivom. Gnojivo ne smije dodirivati ni biljku ni korijen. Ne podnose koncentrirana mineralna gnojiva (oštećuju korijen).

Bolesti i štetnici

Rododendron je otporna biljka no ipak je mogu napasti vrtne štetočine poput vinove pipe, crvenog pauka i šiški, koje je moguće suzbiti insekticidima.

Upotreba rododendrona

Uzgaja se kao ukrasna biljka, a česta je u krajobraznoj arhitekturi. Do izražaja naviše dolazi kada se sadi u većim grupama. Pojedine vrste rododendrona su otrovne jer se u listovima, stabljici i cvjetovima nalazi grayanotoxin. Toksin je pronađen u sljedećim vrstama: Rhododendron ponticum, Rhododendron flavum i Rhododendron simsii.

Konzumacija bilo kojeg dijela otrovne biljke može dovesti do iritacije želuca, vrtoglavice, mučnine, bolova u trbuhu, grčenja mišića, ubrzanog rada srca, osipa na koži, zamagljenog vida, glavobolje. Otrovna je i za ljude i za životinje koje brste stabljike i listove. Smrt je zabilježena u rijetkim slučajevima.

S druge strane, neke vrste rododendrona koriste se u narodnoj medicini u liječenju bolesti poput prehlade, reumatizma, epilepsije, kolitisa i srčanih tegoba. Među njima su Rhododendron adamsii i Rhododendron dahuricum. Medicinski je dokazano da se u pojedinim vrstama nalaze flavonoidi, fenoli i saponini koji djeluju protuupalno i pridonose normalnom radu jetre.

Zanimljivosti

Rododendron se u botanici prvi puta spominje u 18. stoljeću. Pojedine biljke mogu doživjeti i stotinu godina, a neke vrste mogu doseći visinu od 30 metara.

Zbog atraktivnog izgleda cvjetova, Rhododendron macrophyllum državni je simbol Washingtona, a Rhododendron arboreum nacionalni je cvijet Nepala. U Nepalu od cvjetova biljke rade sokove, koriste ih za dekoraciju, a crvena boja cvjetova simbol je hrabrosti i pobjede. Rhododendron maximum je državni simbol Zapadne Virginije.

Med od nektara iz cvjetova rododendrona naziva se "ludi med" (ponekad i "čudesni med") zbog toksičnih i psihoaktivnih svojstava. Crvenkaste je boje, tamniji i gorkog okusa, uzrokuje osjećaj peckanja u grlu, a unos više od žlice meda u organizam vodi do trovanja jer sadrži grayanotoxin. Najveći proizvođači nalaze se u regijama Turske, gdje med od rododendrona nazivaju deli bal. Lokalno stanovništvo ga konzumira, a najviše slučajeva trovanja ovim medom zabilježeno je kod turista.

"Ludi med" stari su Grci i Rimljani, a kasnije i Rusi, koristili u svrhu ratovanja kako bi onesposobili svoje neprijatelje i lakše ih porazili. Pri puta se spominje još 401. godine prije Krista, u zapisima generala Xenophona, koji je napisao da su se otrovani vojnici ponašali poput opijenih luđaka.

Autor: T.B., Foto: RitaE/Pixabay