Valerijana ili ljekoviti odoljen (lat. Valeriana officinalis) je samonikla višegodišnja biljka iz porodice kozokrvnica ili bazgovki (Caprifoliaceae) koju dijeli s bazgom, matovilcem i haskapom, a nekada je pripadala vlastitoj porodici koja se zove odoljenovke (Valerianaceae).
Ime roda Valeriana potječe od latinske riječi valere što znači "biti zdrav", a vrsta officinalis je uobičajen naziv vrste za ljekovitu biljku u rodu. Drugi nazivi za ovu biljku su odoljen, odoljenka, macina trava, odolen, majčina trava i dr. Raste u cijeloj Europi, osim u Portugalu i na području sjeverne Azije. Srodna biljka valerijani je matovilac.
Stabljika valerijane je uspravna, u gornjem dijelu razgranata te može narasti do 2 m visine. Glavni listovi se nalaze u podnožju biljke, a listovi u gornjem dijelu biljke su znatno manji. Mirisni, bijeli ili svijetlo-žuti cvjetovi se stvaraju na vrhovima stabljika u lipnju i srpnju. Plod je oraščić dug oko 2 - 4 mm.
Biljka voli sjenovita i vlažna mjesta šuma, močvara, može se naći uz kanale i potoke. Osim u prirodnom staništu biljka se često uzgaja i kao ljekovita biljka. Dobra je i kao medonosna biljka, nema peluda, a pčelama daje nektar.
Srodnici
Vrste valerijana
Na svijetu postoji više od 200 poznatih vrsta valerijane, a daleko najpoznatija je Valeriana officinalis ili Ljekoviti odoljen. Ostale vrste se uzgajaju kao ukrasno bilje, a najatraktivnije su Valeriana montana ili Planinski odoljen, Valeriana tripteris ili Trodijelni odoljen i Valeriana tuberosa ili Gomoljasti odoljen. Nadalje, postoje vrste valerijane kao što su glavica, planina, lipoliferoza i trokrilka koje nemaju visoke ukrasne kvalitete. Zajedničke karakteristike svih vrsta valerijane su te da sve pripadaju obitelji Valerian, sve su manje-više ljekovite, korijenje ima prepoznatljivu aromu, imaju učinak uspavljivanja i opuštanja, sadrže eterična ulja i sadrže alkaloide.
Ljekoviti odoljen
Ljekoviti odoljen (lat. Valeriana officinalis) cvate tijekom ljetnih mjeseci bijelim ili ružičastim cvjetovima. Može narasti do 2 m visine, a ljekovito korijenje može narasti do 20 cm dužine. Sjeme sazrijeva od lipnja do rujna te biljka podnosi dosta hladnu klimu. Rasprostranjena je u Europi, a može se naći i u Sibiru, Rusiji, Kini i Japanu.
Planinski odoljen
Planinski odoljen (lat. Valeriana montana) rasprostranjena je u brdskim područjima u srednjoj i južnoj Europi. Raste na staništima u polu sjeni, između stijena i kamenja. Stabljika je uspravna, zelena ili ljubičasto-smeđa, visoka od 20 - 60 cm visine. Listovi na stabljici su jednostavni, nisu razdijeljeni, a rub im je neravan. Cvjetovi su dvospolni, mali, gusto skupljeni u cvatove, a plod je ovalan o gladak. Cvjeta od svibnja do kolovoza.
Trodijelni odoljen
Trodijelni odoljen (lat. Valeriana tripteris) je rasprostranjen u šumama srednje i južne Europe. Prirodno stanište su joj pukotine stijena, sunčana područja ili područja u polusjeni. Voli umjereno vlažna tla. Stabljika je uspravna, glatka, može narasti od 20 do 60 cm visine. Listovi su ovalni, malo nazubljeni, prekriveni dlačicama. Listovi koji se nalaze pri dnu biljke su srcoliki, a srednji i gornji listovi su razdijeljeni u tri dijela odakle nosi i ime. Na vrhu stabljike se nalaze grozdovi bijelih ili svijetlo-ružičastih cvjetova. Plod je gladak i ovalnih orah. Cvijeta od kraja ožujka do lipnja.
Gomoljasti odoljen
Gomoljasti odoljen (lat. Valeriana tuberosa) je razmjerno rijetka biljka brdskih sredozemnih travnjaka. Može biti različitih visina, ovisno o tlu na kojem raste. Lako se razlikuje od ostalih vrsta valerijane jer ima perasto razdijeljene listove.
Uzgoj valerijane
Valerijana se najčešće uzgaja radi svog ljekovitog razgranatog korijena koji raste do 20 cm dubine. Uzgoj je specifičan za travnjake, pašnjake i livade koji se nalaze uz potoke.
Tlo
Valerijana nije zahtjevna biljka i rast će na većini tipova i tekstura tla sve dok je tlo dobro drenirano, ali preferira pjeskovita tla. Sklona je samoniklo rasti na travnjacima i livadama. Ako se uzgaja na glinenom tlu bit će potrebno dodati kompost, jer glineno tlo nema potrebnu drenažu.
Klima
Prirodno stanište valerijane je duž cijele Velike Britanije i Irske, kao i u većini kopnene Europe i dijelovima Azije. U sjevernu Ameriku i mnoge druge umjerene dijelove svijeta je donesena i uspješno se uzgaja.
Valerijana raste u raznim uvjetima, od punog sunca do djelomične sjene i na svakom dobro dreniranom tlu. Vrlo je otporna na hladnoću. Zimi će dio biljke koji je iznad zemlje uvenuti, ali će korijen ostati zdrav i početi ponovno rasti u proljeće.
Vrijeme sadnje
Sjetvu sjemena valerijane najbolje je obaviti u rano proljeće, ali tada površinu za sadnju treba pripremiti u jesen. Iskusni vrtlari siju valerijanu ljeti odmah nakon sakupljanja sjemena jer sjeme valerijane brzo gubi klijavost.
Ako valerijanu presađujemo pomoću korijena isto je najbolje obavljati u jesen, u listopadu. Nakon razdvajanja korijena i sadnje, mjesto gdje je presađena, biljka se zalijeva, a stopa preživljavanja korijena valerijane je visoka.
Slaganje kultura
Valerijana je biljka za koju se smatra da povoljno djeluje na sve biljke u svojoj blizini. Pomaže biljkama oko sebe tako da poboljšava kvalitetu tla i štiti biljke od bolesti. Dobro se slaže s biljkama niskog rasta kao što su timijan i origano. Također voli dijeliti prostor sa ehinacejom, mačjom travom, nevenom i koprom. Kada se uzgaja treba imati na umu da se sadi uz manje biljke, tako da uvijek ima dovoljnu količinu sunca.
Valerijana je jedna od biljaka koje drugim biljkama, posebica začinima, pojačava okuse, pa se tako preporučuje sadnja uz boražinu, češnjak, korijander, brijest, naprstak, ljupčac, dud, paprenu metvicu, ružmarin, koprivu, žutiku i stolisnik.
Faza mirovanja
Valerijana je otporna na hladna razdoblja i mrazeve. Biljka valerijane koja je uzgojena na otvorenom ne zahtijeva dodatnu zaštitu u vrijeme zime, odnosno mirovanja. U jesen biljka gubi listove i cvijet, a rizomi ostaju u zemlji do iduće godine kada počinje ponovni rast nadzemnog dijela biljke.
Biljke koje se uzgajaju u lončanicama su manje otporne na zimu te se mogu lako smrznuti. Biljka ne može preživjeti smrzavanje jer joj u tom slučaju nisu osigurane hranjive tvari. Ako se valerijana uzgaja u lončanici za vrijeme mirovanja treba osigurati da bude u prostoru bez mraza.
Sadnja valerijane
Sadnja i uzgoj valerijane je jednostavan i nije zahtjevna za održavanje. Prilikom planiranja sadnje valerijane važno je odabrati lokaciju, a idealna lokacija je suho, osunčano i područje odvojeno od drugih biljaka jer se lako širi. Idealno tlo za sadnju je suho, dobro drenirano tlo s ph vrijednosti 5,5 - 7.
Sadnja sjemena
Kako bi uzgoj sjemena uspio potrebno je koristiti svježe sjeme ako je to moguće, jer sjeme valerijane može klijati samo u ograničenoj mjeri. Ako se sjemenke čuvaju duže od godinu dana, vjerojatnost klijanja je mala.
Sjetva se preporučuje na samom početku proljeća, a tlo za sjetvu je potrebno pripremiti u jesen. Priprema tla podrazumijeva obogaćivanje tla kompletom mineralnog gnojiva ili humusa. Sjeme se sije u plitkim utorima i prekriva se tankim slojem prosijanog treseta ili pijeska u kombinaciji s humusom. Idealna udaljenost između redova je 8 - 10 cm. Potrebno je održavati ravnomjernu i umjerenu vlagu tla. Prvi izdanci valerijane će se pojaviti za oko mjesec dana od dana sijanja.
Sadnja sadnice
Uzgoj i sadnja valerijane je moguća metodom sadnje sadnica. Sjeme se sije u zemlju na otvorenom u rano proljeće ili tijekom zime u lončanice u zatvorenom prostoru. Ako želimo ubrzati proces klijanja u zatvorenom prostoru možemo sjeme prekriti i ostaviti na osunčano mjesto. U početku se usjevi zalijevaju pažljivo, cjediljkom kako bi se spriječilo ispiranje sjemenki iz tla.
Nakon što sadnice izrastu potrebno ih je prorijediti na razmak 30 - 40 mm, a nakon što postanu otporne mogu se prebaciti u vrt (otprilike 20 dana nakon nicanja). Idealan razmak između sadnica je od 40 - 50 cm.
Uzgoj u vrtu
Uzgoj valerijane je specifičan za travnjake, pašnjake i livade, općenito za mjesta uz potoke. Ako se odlučimo na uzgoj valerijane u vrtu treba izabrati sunčano i blago zasjenjen položaj. Sjeme valerijane se sije u proljeće nakon mrazeva u plodno tlo, a tlo na kojem planiramo sijati valerijanu je potrebno pripremiti u jesen. Tlo se priprema obogaćivanjem humusom.
Također ju možemo presaditi u vrt iz već unaprijed uzgojenih sadnica u zatvorenom prostoru. Biljku ne treba obilno zalijevati, a u prvoj godini ju je potrebno redovito gnojiti i plijeviti. U drugoj godini uzgoja se uklanja cvijeće nakon sezone cvjetanja kako bi spriječili nekontrolirano širenje biljke.
Uzgoj u plasteniku
S obzirom na to da se valerijana razmnožava, između ostalog, i samosjetvom te da vjetar raznosi sjemenke po vrtu, idealno mjesto za uzgoj je staklenik. Valerijana se u stakleniku može uzgajati tijekom cijele godine. Potrebno joj je omogućiti dovoljnu količinu vlage i obogatiti tlo humusom.
Uzgoj u posudama
Uzgoj valerijane u posudama se preporučuje za uzgoj sadnica koje će se kasnije prenijeti u zemlju. Prilikom uzgoja u posudama treba uzeti u obzir da će biljka imati veće potrebe za vodom te da bi posuda za uzgoj valerijane trebala biti dovoljno velika za formiranje rizoma. Ako je mali prostor potrebno je više zalijevanja, a s druge strane korijen valerijane ostaje mali i ne može se dovoljno iskoristiti.
Održavanje nasada
Ako se valerijana uzgaja u nasadima potrebno je voditi brigu o razmaku između biljaka. Naime, idealan razmak je od 30 - 50 cm, a ako se biljke sade previše gusto onda će razvoj biti usporen i bit će sklone pojavi štetnika i bolesti. S obzirom na to da valerijana ima sposobnost da se sama zasijava potrebno je redovito prorjeđivati nasade.
Održavanje i njega
Sama valerijana ne zahtijeva posebnu brigu što se tiče održavanja. Biljka je otporna na hladnoći tako da zimi nisu potrebne mjere zaštite kako bi je zaštitili od mraza. Nadzemni dijelovi biljke odumiru u jesen, a korijen je skriven u zemlji i dobro podnosi hladna razdoblja.
Međutim, neke od opasnosti koje prijete valerijani su štetnici i bolesti. Podložna je napadima lisnih uši koje je dovoljno samo isprati. Ako je biljka previše gusto zasađena može se pojaviti pepelnica te treba paziti na razmak između biljaka.
Zalijevanje
Valerijana može rasti u različitim uvjetima, od osunčanih područja do područja u polusjeni i na bilo kojem dobro dreniranom tlu. Voli vlažna tla, potrebno ju je često zalijevati i prekriti malčom kako bi zadržali vlagu u periodu između zalijevanja. Kako bi uzgojili zdravu biljku potrebno je razviti rutinu zalijevanja.
Biljku nije potrebno zalijevati svaki dan nego ju je potrebno svako nekoliko dana zalijevati većom količinom vode. Ovakav način zalijevanja će omogućiti da se tlo natopi sve do korijena i zadrži potrebnu vlagu. Ako dođe do kišnih razdoblja može se preskočiti zalijevanje.
Gnojidba
Valerijana nije zahtjevna kada je u pitanju opskrba hranjivim tvarima, naprotiv, prevelika količina hranjivih tvari može izazvati probleme kod rasta biljke. Ako se u supstrat doda kompost, tijekom sadnje biljke, u prvoj godini, nije potrebno dodavati gnojivo. U sljedećoj godini se vrši ponovljena gnojidba. Svježi stajski gnoj nije prikladan kao gnojivo za valerijanu jer bi klice mogle oštetiti biljku.
Kod uzgoja u posudama potrebno je biljku opskrbljivati biljnim gnojivom svakih 4 - 8 tjedana jer imaju ograničenu opskrbu hranjivim tvarima. Ako starije biljke, koje su dugo vremena na istom mjestu, pokažu znakove smanjenog rasta to može ukazati na nedostatak hranjivih tvari i potrebno je obogatiti tlo gnojivom.
Razmnožavanje
Valerijana se razmnožava sjemenom, reznicama ili podjelom korijena. Valerijanu je najbolje sijati u proljeće sijanjem izravno na mjesto gdje će biljka rasti. Također se može sijati u spremnike pod pokrovom u rano proljeće te se presaditi na otvoreno u kasno proljeće ili rano ljeto. Može se sama zasijavati, odnosno mogu se pronaći nove biljke samonikle iz postojeće biljke.
Razmnožavanje reznicama je najbolje u proljeće ili rano ljeto, a podjela korijena u proljeće ili jesen. Dijeljenje biljke se preporučuje svakih nekoliko godina jer se tako sprječava odumiranje središnjeg dijela biljke i sprječava se prenatrpanost korijenskog sustava.
Presađivanje
Valerijana se može presađivati reznicama ili dijeljenjem korijena u proljeće ili jesen, a reznice se sakupljaju krajem ljeta. Dijeljenje korijena treba obaviti dovoljno rano u sezoni kako bi se biljke dobro ukorijenile prije zime. Prenapučenost biljke može stvoriti problem smanjivanjem vitalnosti biljke, a problem se može riješiti presađivanjem. Presađene biljke bi trebale biti raspoređene na razmak od oko 40 cm, a cijelu sadnju treba iskopati i podijeliti svake 3 godine.
Pomlađivanje
Valerijana je biljka koja ne zahtijeva mnogo njege. Uvenule listove je potrebno odrezati kako bi biljka izgledala ljepše, a rezanje listova neće utjecati na razvoj biljke. Rezidba se obavlja u jesen nakon što lišće uvene kako bi potakli novi rast i pomogli prezimljavanje biljke. Do proljeća se biljka više ne dira. Kako bi spriječili samozasijavanje, nakon cvatnje ljeti potrebno je odrezati izblijedjele cvjetne stabljike.
Prorjeđivanje
Valerijana se sama zasijava tako da je potrebno redovno prorjeđivanje nasada. Kada niknu mlade biljke iste je potrebno ukloniti i tako spriječiti pojavu štetnika i bolesti na biljci.
Rezidba
Rezidba valerijane nije potrebna. U proljeće se mogu rezati previše guste biljke. Valerijana je dosta tolerantna prema rezanju te se osušeni dijelovi biljke, stari cvjetovi i savijene grane mogu rezati i ukloniti u bilo kojem trenutku.
Zaštita od vjetra
Valerijana se može uzgajati na različitim vrstama tla i na različitim lokacijama, uključujući i one koje su izložene vjetrovima. Međutim, preporučuje se zaštititi biljku od jakih vjetrova, posebno u vrijeme kada su biljke mlade i nisu još dovoljno ukorijenjene. Jak vjetar može oštetiti listove biljke i smanjiti njezinu sposobnost da apsorbira vodu i hranjive tvari iz tla.
Osim toga, ako se biljka prelomi, može doći do trajne štete ili čak venuća biljke, stoga se preporučuje uzgoj na mjestu koje je zaštićeno od jakih vjetrova. Ako ne postoji prirodna zaštita, biljku se može zaštititi postavljanjem zaštitne ograde ili zaslona koji će smanjiti utjecaj vjetra.
Zaštita preko zime
Valerijana uzgajana na otvorenom prostoru ne treba nikakvu brigu što se tiče pripreme za prezimljavanje i sljedeću sezonu. Nadzemni dio biljke će se osušiti, a korijen će ostati u tlu. S obzirom na to da korijen nije osjetljiv na hladnoću i mraz ne treba mu nikakva posebna zaštita. Nadzemni dio biljke će ponovno početi rasti u proljeće.
Bolesti
Biljka valerijana je prilično otporna na većinu bolesti, iako je moguće truljenje korijena ako tlo biljke nije dobro drenirano, hrđa i pepelnica. Ako se poštuju upute za njegu, valerijana će biti zdrava biljka. Najčešće pogreške u njezi se odnose na odabir mjesta za uzgoj (previše vlažno ili previše suho tlo), previše gnojiva i nedovoljno drenirano tlo. Biljke u lončanicama nisu dovoljno zaštićene zimi.
Trulež korijena
Trulež korijena uzrokuju razne gljivice koje napadaju mnoge različite biljne vrste pa i valerijanu. Prvi znak truljenja korijena je oslabjela biljka, žuti listovi i usporen rast. Gljivice koje uzrokuju truljenje korijena se nalaze u svim tlima. Potrebno je biljci osigurati dobro drenirano tlo kako bi se izbjeglo truljenje korijena.
Hrđa
Hrđa je gljivična bolest, a prvi znakovi su joj žute i bjelkaste mrlje na gornjim stranama listova. Prepoznatljive jarko crvene mrlje se pojavljuju u kasnijoj fazi na donjoj strani lista. Listovi obično žute, biljka sporo raste i zakržlja, a u težim slučajevima na kraju uvene.
Kako bi zaustavili širenje hrđe potrebno je ukloniti zaražene listove i ostatke usjeva kako bi smanjili lokalne izvore infekcije. Idealan način za sprječavanje hrđe je navodnjavanje metodom kap po kap kako bi lišće ostalo suho i osigurala se dobra cirkulacija zraka. Ako se biljka zalijeva na klasičan način preporučuje se zalijevanje ujutro ili rano navečer kako bi se listovi osušili prije nego padne noć.
Pepelnica
Zaraza pepelnicom je relativno rijetka kod valerijane. Pepelnici pogoduje kada su biljke blizu jedna drugoj i ometaju se u rastu ili kada vlada prevelika opskrba hranjivim tvarima. Pepelnica se na valerijani javlja obično u kasno ljeto, ako su dani topli i suhi, a noći vlažne i prohladne. Prepoznaje se po bijelo-sivim i brašnastim naslagama na listovima.
Najlakši način borbe protiv pepelnice je prevencija. S obzirom na to da se pepelnica javlja samo na suhim listovima potrebno je za vrijeme vrelih i suhih ljetnih dana poprskati biljku. U borbi protiv pepelnice se može koristiti mješavina vode i mlijeka kojom se temeljito poprskaju biljke. Otopina treba biti na biljci oko sat vremena. Kako mliječna tekućina ne bi prodrla u tlo potrebno je korijen biljke prekriti folijom. Tretman treba ponoviti nekoliko puta tjedno, odnosno dok plijesan ne nestane. Sve zaražene dijelove biljke treba odrezati. Valerijana tolerira rezidbu i ponovno će početi rasti.
Štetnici
Valerijana je snažna biljka koja nije lako podložna štetnicima. Povremeno se na valerijani može uočiti napad lisnih uši.
Lisne uši su najčešći biljni štetnici, a ako se zaraza otkrije na vrijeme i bori se na odgovarajući način biljke obično ne pretrpe štetu. Zeleni, smeđi ili crni štetnici su vidljivi na biljkama golim okom. Lisne uši se mogu uočiti na listovima i izdancima. Osim samih štetnika može se primijetiti i ljepljiva ovojnica koja se širi po napadnutim dijelovima biljke. To su izlučevine biljnih štetnika.
Lisne uši se mogu dobro suzbiti bez upotrebe kemikalija. Ako broj štetnika nije velik dovoljno ih je skinuti s biljke jednog po jednog. Ako se biljka uzgaja na otvorenom bubamara će odraditi posao i ukloniti lisne uši.
Lisne uši se mogu tretirati sapunastom vodom tako da se otopina vode i mekog sapuna raspršivačem nanese na biljku što sprječava disanje štetnika i uzrokuje njihovo uginuće. Također se može boriti i pripravkom od listova koprive. Tijekom tretiranja koprivom, biljka se ne smije izlagati izravnoj sunčevoj svjetlosti jer bi to dovelo do stvaranja smeđih pjega na listovima i cvjetovima valerijane.
Upotreba valerijane
Masovna upotreba ove biljke je za smanjenje napetosti i tjeskobe. Djelovanje valerijane je od davnina prepoznato u narodnoj i modernoj medicini. Od antičkog doba se korijen i cvjetovi ove biljke koriste kao sredstvo za opuštanje i održavanje ravnoteže živčanog sustava. U modernoj medicini često se koristi ekstrakti korijena valerijane.
Berba
Valerijana se najčešće uzgaja u ljekovite svrhe, a koristi se cvijet i korijen biljke. Cvjetovi valerijane se mogu brati u bilo kojem trenutku cvatnje, a korijenje se koristi samo od starijih biljki. Korijen se kopa u jesen i suši se na zraku prije same upotrebe. Prije sušenja korijena isti je potrebno očistiti od zemlje i oprati pod tekućom vodom.
Na zraku se korijen suši 2 dana nakon čega se polaže na žičanu mrežicu u kojoj se će sušiti 14 dana. Za sušenje korijena se također može koristiti pećnica. Suši se na 35 - 40°C. Osušeni korijen ima smeđu boju i specifičan miris, a od 1 kg svježeg korijena dobije se 0,2 kg suhog korijena.
Skladištenje
Kako osušeni korijen valerijane ne bi izgubio ljekovita svojstva potrebno ga je skladištiti na pravilan način. Čuva se u dobro zatvorenim spremnicima do 3 godine.
Medicina
U narodnoj medicini valerijana se najčešće koristi u obliku čaja koji djeluje smirujuće na središnji živčani sustav i pomaže kod nesanice. Koristi se i kod napada migrene, kroničnog umora ili kao pomoć kod odvikavanja od pušenja. Osim snižavanja krvnog tlaka valerijana nema drugih ozbiljnih nuspojava. Prilikom konzumacije čaja ne treba pretjerivati, a važno je da se ne koristi u kombinaciji s drugim sedativima ili hipnoticima.
Ljekovito djelovanje valerijane je prepoznato u modernoj medicini i koristi se u obliku suhih ekstrakata (kapsule, tablete), u obliku čaja ili kapi (tinkture). Preparati koji u svom sadržaju imaju korijen valerijane registrirani su kao tradicionalni biljni lijekovi i mogu se nabaviti bez recepta. Indikacije ovih lijekova su psihička napetost, nemir, razdražljivost, smetnje koncentracije i nesanica.
Iako lijekovi koji sadrže korijen valerijane spadaju u grupu biljnih lijekova ne treba pretjerati s dozom jer ozbiljnija nuspojava valerijane je sniženje krvnog tlaka. Osim sniženja krvnog tlaka nema drugih ozbiljnijih nuspojava. Također se ne preporučuje kombiniranje s drugim lijekovima za smirenje.
Europska organizacija za lijekove (EMA) odobrila je korištenje valerijane kao tradicionalnog lijeka za ublažavanje blage živčane napetosti i za spavanje.
Zanimljivosti
Valerijana se koristila kao biljka u narodnoj medicini još od vremena Stare Grčke i Rima. Hipokrat je opisao svojstva valerijane, a Galen ju je koristio kao lijek za nesanicu.
Generall Historie of Planets, prvi put objavljen 1597. g. navodi da su njegovi suvremenici smatrali da je valerijana izvrsna za one koji su opterećeni i za one koji imaju problema s grčevima, a i za one koji imaju modrice od padova. Osušeni korijen je bio popularan kao lijek među siromašnim dijelovima Engleske i južne Škotske.
Valerijana se još i naziva mačji korijen, mačja trava ili planinska trava jer ima snažno djelovanje na mačke. Valerijana na ljude djeluje kao blagi sedativ, ali važne komponente biljke na mačke djeluju snažno stimulirajuće.
Miris valerijane je sličan feromonima koji su prisutni u urinu odraslih mački. Izloženost mačke valerijani narušava emotivnu i hormonsku ravnotežu mačke. Nakon što mačka konzumira valerijanu kod nje se javlja euforija, hiperaktivnost i abnormalno ponašanje. Neke mačke pokazuju agresivnost, a druge povećanu naklonost. Takvo stanje mačke traje 5 - 15 min, nakon čega mačka pada u san iz kojeg se često ne probudi.
Foto: DEZALB / Pixabay
Odgovori