Žutika

Žutika (lat. Berberis) je rod trnovitog listopadnog grma. Istoimenoj porodici žutika (Berberidaceae), pripada vrsta najpoznatija u našim krajevima - obična žutika (lat. Berberis vulgaris). Naziva se još i šimširka, žutikovina, gloginja, kiseli trn, turska loza i žuti šipak. Latinsko ime roda Berberis potječe od arapskog naziva za plod ove vrste. Ime žutika upućuje na žutu boju kore nakon što se zareže. Rasprostranjena je na području srednje i južne Europe, sjeverne Afrike i zapadne Azije te se udomaćila i na području Sjeverne i Južne Amerike.

Žutika je listopadni grm koji može doseći visinu do 3 m. Maksimalnu visinu dosegne nakon 5 - 10 godina. Listovi su čvrsti, naizmjenični, elipsasti i na rubu nazubljeni. Listovi mogu biti zelene, ali i crvene boje. Prekriveni su kožastim slojem, zbog čega podsjećaju na listove šimšira. Stabljike su prekrivene trnjem, koji mogu biti trokraki ili peterokraki. Korijen je dobro razvijen. Pupoljci žutike su vrlo sitni (oko 1 mm). Cvjetovi su mirisni, žuto-narančasti i dvospolni. Formiraju viseće cvatne grozdove duge 3 - 6 cm, sastavljene od 10 - 30 cvjetova. Cvjetovi su građeni od 6 listića vjenčića i 6 lapova čaške, a imaju 6 prašnika te nadraslu plodnicu. Plod žutike je mala izdužena crvena bobica, duga do 1 cm. Plodovi dozrijevaju krajem kolovoza ili u rujnu te su karakterističnog kiselkastog okusa. U plodu se nalaze 2 - 3 sjemenke.

Žutika se može uzgajati u svrhu skupljanja plodova koji su bogati vitaminom C i mnogim drugim ljekovitim i korisnim tvarima. Osim toga, često se uzgaja kao ukrasna biljka koja svojim žutim dekorativnim cvjetovima uljepšava vrtove, okućnice i ulice. U Hrvatskoj najčešće raste u brdskim i nizinskim predjelima, a u mediteranskim krajevima se može pronaći druga vrsta iz iste porodice Berberidaceae, vrlo slična običnoj žutiki. Prilagodljiva je vrsta te može rasti u vrtovima, ali dobro uspijeva i na degradiranim staništima.

Vrste žutika

Vrsta iz porodice žutikovki koju vrijedi istaknuti je obična žutika. Ona je najrasprostranjenija i najpoznatija vrsta žutike, a potrebno je spomenuti i drugu srodnu vrstu koja raste u Hrvatskoj -  hrvatska žutika (Berberis aetnensis ili Berberis croatica). Dvije najpoznatije dekorativne roditeljske vrste od kojih se dobiju mnogi drugi kultivari su Darwinova žutika i Japanska žutika.

Obična žutika

Obična žutika (lat. Berberis vulgaris) rasprostranjena je diljem Europe, Azije, Amerike i sjeverne Afrike te može rasti na područjima nadmorske visine do 1.200 m. Može rasti pojedinačno ili u sloju grmlja, na osunčanim i sjenovitim ili polustjenovitim staništima.  Sadrži mnoge ljekovite spojeve kao što su: vitamin C, jabučna, karotenoida, pektina i oksalna kiselina te alkaloide berberin, palmitin i jatozin. Raste u šikarama, uz puteve te na pašnjacima, posebno na vapnenastom tlu. U Hrvatskoj samoniklo raste više na kontinentalnom području. Najznačajniji varijete obične žutike je Berberis vulgaris var. atropurpurea, koja se najčešće uzgaja kao dekorativna biljka zbog svojih tamnoljubičastih listova.

Hrvatska žutika 

Hrvatska žutika (lat. Berberis croatica) naziva se još i etnanska i planinska žutika, a drugo latinsko ime glasi Berberis aetnensis. Prvi put se spominje 1886. godine, a u Hrvatskoj raste na područjima Učke, Risnjaka, Velebita, Gorskog kotara, Dinare, Troglava, Kamešnice i Biokova te na planinama Bosne i Hercegovine i Crne Gore. Voli vapnenasta kamenita tla i veće nadmorske visine i svijetle i tople terene. Nižeg je rasta od obične žutike, ali ima jače trnje, manje listove i siromašnije cvjetove. Kao i obična žutika, višegodišnja je listopadna vrsta grmolikog oblika. Može se razmnožavati putem sjemena i mladica, iz korijena.

Darwinova žutika

Ova vrsta (lat. Berberis darwinii) je porijeklom iz Čilea i Argentine, a udomaćena je i na drugim kontinentima. Grm je uspravan, zimzelen i ima male, bodljikave listove. Grane su guste i rastu do razine tla. Listovi su mali i ovalni, 12 - 25 mm dugi, s bodljikavim rubom. Listovi rastu u skupinama od 2 - 5. Cvjetovi mogu biti žuti i narančasti, dugi 4 - 5 mm te formiraju guste grozdaste cvatove duge 2 - 7 cm. Plod je mala ljubičasto-crna bobica promjera 4 - 7 mm, koja sazrijeva ljeti i koja je vrlo kiselog okusa.

Darwinovu žutiku je 1835. godine u Južnoj Americi otkrio Charles Darwin. Bobice ove vrste su stoljećima konzumirali stari domorodački narodi u Patagoniji. Danas je vrlo rasprostranjen na Britanskom otočju, a kraljevsko hortikulturno društvo ovoj je vrsti dodijelilo Nagradu za zasluge u vrtu.

Japanska žutika

Japanska žutika (lat. Berberis thunbergii) je porijeklom iz Japana i istočne Azije, iako je široko naturalizirana u Kini i Sjevernoj Americi gdje je u nekim krajevima postala problematična i invazivna vrsta  koja dovodi do smanjenja raznolikosti vrsta, povećanja staništa krpelja i promjene tla (može podići pH vrijednost tla i utjecati na razinu dušika u tlu). U pojedinim područjima SAD-a, uzgoj japanske žutike je zabranjen. Može narasti do 1 m u visinu i 2,5 m u širinu. Listopadni grm je mali, sa zelenim lišćem koje u jesen postaje crveno. Plodovi su blistavo - crveni u jesen, a cvjetovi su na proljeće blijedo žute boje. Lišće je sjajno crveno na jesen. Široko se uzgaja kao ukrasna biljka, kako u Japanu tako i drugdje na područjima umjerene sjeverne hemisfere. Ova vrsta služi kao podloga za stvaranje brojnih kultivara, žutog, tamnocrvenog, ljubičastog ili prošaranog lišća te uspravnog rasta (za živicu) patuljaste veličine.

Uzgoj žutike

Najčešći razlog uzgoja žutike u vrtovima je u svrhu formiranja žive živice. Osim u vrtu, može se saditi uz rubove ceste, na travnjacima ili u okućnici. Dodatan razlog za sadnju žutike uz rubove vrta je taj što je ova biljka medonosna te služi kao hrana za ptice. Drugi razlog uzgoja je uzgoj za ljekovite svrhe, pri čemu se mogu koristiti mladi listovi, korijen, cvijet i plodovi.

Slaganje kultura

Žutika je biljka kojoj prije uzgoja nisu potrebne druge kulture. Odnosno, plodored za ovu vrstu nije definiran te ona odlično uspijeva i samostalno. Osim toga, nije pogodna za plodored i slaganje kultura zbog toga što na istom mjestu raste minimalno 10 godina. Potrebno je obratiti pozornost da se žutika ne nalazi u blizini ratarskih poljoprivrednih kultura, odnosno ječma, raži, pšenice i zobi, zbog toga što je ustanovljeno da je prijenosnik bolesti žitne hrđe.

Zalijevanje

Prilikom sadnje, odnosno dok je biljka još mlada i u razvoju, potrebno je obilnije zalijevanje žutike. Generalno, žutika dobro podnosi sušu, ali i vlagu u tlu, ukoliko je tlo dobro drenirano. Ipak, ovisno o vrsti i varijetetu, potrebno je češće zalijevanje za vrijeme ljetnih mjeseci - svakih 2 - 3 dana. Dobro razvijen korijen omogućuje biljci upijanje vode iz dubljih slojeva tla, posebno u kontinentalnom području. Vrste koje su prilagođene mediteranskoj ili subtropskoj klimi mogu izdržati bez vode duže od vrsta koje potječu iz umjerenog klimatskog pojasa. Potrebno je zalijevati obilno, ali rjeđe kako ne bi došlo do zadržavanja viška vode u tlu, što posljedično uzrokuje truljenje korijena i anaerobne uvjete u tlu.

Gnojidba

Kao i prije svake gnojidbe, potrebno je definirati tip tla i opskrbljenost tla sa hranjivima i organskom tvari. Ako je tlo bogato humusom, nije potrebna dodatna gnojidba, već samo dodavanje humusa prilikom sadnje, kako bi se biljka brže i bolje počela razvijati. Žutika može imati veće zahtjeve prema fosforu, koji joj je potreban za bolji razvoj cvjetnih grozdova i korijena. Ukoliko se žutika uzgaja u posudi, može se obavljati prihrana tekućim gnojivom u propisanim dozama, na proljeće za vrijeme listanja novih mladih listova.

Razmnožavanje

Samonikle biljke žutike se u prirodi razmnožavaju uglavnom putem sjemena. Sjeme često raznose ptice ili druge životinje. Kultivirana žutika se može razmnožavati putem sjemena, uz pomoć reznica ili pomoću izbojaka korijena.

Presađivanje

Ukoliko se žutika uzgaja iz sjemena, presađivanje se vrši nakon što biljka razvije desetak listova. Idealno je presadnju obaviti jednom, nakon što biljka dovoljno ojača za vanjske uvjete. Ako je planiran uzgoj u posudi ili tegli, potrebno je prije presađivanja odabrati posudu većih dimenzija. Presađivati se može na jesen, prije faze mirovanja, ili u rano proljeće, ovisno kolikih dimenzija je mlada biljka (ako je nedovoljno razvijena na proljeće, bolje je pričekati jesen). Presađuju se u tlo u koje je prethodno dodan humus ili organsko gnojivo. Nakon presadnje, biljku je potrebno obilno zaliti, a zatim postupno smanjivati intenzitet zalijevanja.

Pomlađivanje

Žutika je zimzelena vrsta i pomlađivanje se može vršiti za vrijeme faze mirovanja, odnosno nakon što lišće opadne te u periodu listanja i cvatnje. Pomlađivanje podrazumijeva uklanjanje suhih i starijih grana i izboja, koji se često nalaze u unutrašnjosti grma. Također, za vrijeme cvatnje se žutika može pomladiti tako što se odstranjuju ocvali cvjetni grozdovi, kako bi do izražaja došli oni koji će tek procvjetati te kako bi se potaklo cvjetanje novih cvjetova.

Tlo

Tip tla kojeg žutika preferira prvenstveno ovisi o vrsti. Tako hrvatska žutika, koja raste na dinarskom planinskom području voli vapnenasta, kamenita do polukamenita i propusna tla sa plitkim humusnim slojem. Žutika je vrsta koja može uspješno rasti na laganim (pjeskovitim), srednjim (ilovastim) i teškim (glinenim) tlima, bogatim ili nutritivno siromašnim tlima te tlima pH vrijednosti od blago kisele, neutralne i blago lužnate. Ipak, kod uzgoja je bitno osigurati dobru drenažu tla te ne dopustiti da tlo bude zbijeno. Nakupljanje vode u zoni korijena može prouzrokovati probleme ovoj biljci. Stoga je prije sadnje potrebno tlo obraditi, prekopati ili preorati, na dubinu od otprilike 30 cm, a zatim dodati organski gnoj, humus ili kompost, kako bi se postigli povoljni kemijski i fizikalni uvjeti što sličniji uvjetima u prirodnom staništu.

Klima

Žutika odlično uspijeva na području mediteranske i kontinentalne klime. Obična žutika češće se može vidjeti kako samoniklo raste sjevernije, gdje je klima umjerena, što znači da ta vrsta podnosi niže zimske temperature bolje od hrvatske žutike, koja raste uglavnom na dinarskom planinskom lancu, gdje prevladava i mediteranska klima. Obična žutika može podnijeti vrlo niske temperature, čak do oko - 15°C, kao i mraz. Prije odabira vrste i kultivara žutike za uzgoj, potrebno je definirati zahtjeve vrste i klimatske karakteristike uzgojnog područja. Također, može uspijevati na punom suncu ili u polusjeni. Obe vrste prisutne u Hrvatskoj, a posebno Berberis croatica, vrlo dobro podnose jače udare vjetra.

Sadnja žutike

Sadnja žutike nije komplicirana radnja te ne se ne razlikuje od sadnje drugih vrtnih kultura. Prije sadnje je potrebno promišljeno odabrati mjesto, pritom imajući na umu da žutika može doživjeti 10, ali i više godina. Idealno mjesto sadnje je uz rub vrta, gdje će žutika djelovati atraktivno za oprašivače koji su potrebni u vrtu te za ptice koje će se hraniti plodovima žutike umjesto plodovima drugih vrtnih kultura.

Vrijeme sadnje

Najbolje vrijeme za sadnju žutike je u proljeće. Može se saditi za vrijeme listanja ili malo kasnije, nakon što biljka prolista. Također, sadnja je moguća i na jesen, nakon što lišće opadne ili u kasno ljeto. Jesenska sadnja vrijedi za područja tople i umjerene klime, odnosno za područja u kojima su temperature na jesen još relativno tople.

Sadnja iz sjemena

Sjetvu je najbolje obaviti u rano proljeće. Sjeme se može prikupiti od matične samonikle biljke, a može se i nabaviti određeni kultivar u hortikulturnim trgovinama. Ako se sjeme skuplja iz prirode, potrebno je prvo temeljito očistiti i odvojiti sjeme od pulpe bobica. Sjeme se prije sjetve može i namakati u vodi na 24 h. Zatim je potrebno napuniti posude ili kontejnere za klijanje sa standardnim supstratom za sjetvu. Sjeme je potrebno položiti u supstrat na dovoljnu udaljenost (na 10 cm otprilike). Ako se sjeme sije u manju posudu, potrebno je staviti manje sjemena, a ako je veći onda se može sijati i više sjemena.

Sjeme se sije na dubinu od oko 1,5 - 2 cm, nakon čega se pokrije supstratom, lagano utisne i zalije. Ako je toplo vrijeme, mlade sadnice se mogu staviti na direktno sunce, uz češće zalijevanje. Ako je još hladno, potrebno je kontejnere držati u klijalištima, u plasteniku ili u kući, na osunčanom i zaštićenom mjestu. Sjemenu je potrebno  oko 2 - 3 tjedna da proklije.

Sadnja sadnice

Žutika se može posaditi i pomoću reznica, koje se uzimaju od matične biljke u kasno ljeto ili ranu jesen, nakon što cvjetovi ocvatu. Pri tome je bitno da reznice budu zdrave. Grana se reže na duljinu od najmanje 30 cm. Nakon toga, potrebno je ukloniti izdanke, lišće i trnje na bazi reznice. Može se zatim premazati hormonom rasta ili nekim drugim sredstvom za brže zakorjenjivanje. Reznice se potom sade u vlažni i dobro pripremljeni supstrat.

Prvih nekoliko dana vrlo je važno da se tlo ne osuši, zbog čega je potrebno češće zalijevanje. Posuda sa reznicama se može i pokriti plastičnom folijom, kako bi se vlaga bolje zadržala. Posude sa reznicama je najbolje staviti na polusjenovito mjesto. Nakon mjesec dana, reznice će se zakorijeniti i razviti dobro korijenje. Nakon još 2 tjedna, reznice žutike su spremne za sadnju u tlo.

Uzgoj u vrtu

Žutika se može saditi u vrtu koji se nalazi na nagibu. Jakim korijenom sprječava eroziju i stabilizira tlo. Za žutiku također ne smeta ako je vrt izložen vjetru. Štoviše, može poslužiti kao dobar vjetrobran drugim vrtnim biljkama. U vrtu se uglavnom sadi uz rubove, kao neorezan rubni grm ili kao orezana živica.

Uzgoj u plasteniku

Žutika se u plasteniku uzgaja samo u fazi klijanja i rasta do pojave prvih desetak listova. Nakon toga se presađuje na otvoreno. Uzgoj u plasteniku nije nužan s obzirom da žutika odlično podnosi niske i visoke temperature, a osim toga, može narasti na visinu do 3 m te doseći starost od 10 ili više godina. Može se uzgajati u posudama na zatvorenom, odnosno u kući. Tada je potrebno odabrati toplo, prozračno i dovoljno osunčano mjesto.

Uzgoj u posudama

U posudama se često uzgaja dekorativna žutika. Posuda treba biti velika, kako bi biljka imala dovoljno mjesta za razvoj vretenastog korijena. Pri sadnji ili presadnji žutike u posude, potrebno je obogatiti supstrat organskim gnojivom ili humusom. Tijekom rasta, može se dodati tekuće gnojivo u posudu, jednom godišnje, najčešće na proljeće. Pri uzgoju u posudama, žutiku je dobro povremeno i folijarno zalijevati, odnosno prskati, kako bi dobila svježiji izgled.

Održavanje i njega

Mjere održavanja žutike podrazumijevaju orezivanje, zaštitu od bolesti i štetnika, malčiranje, dodavanje humusa, uklanjanje suhih cvjetova i grana te zaštitu od nepovoljnih vremenskih uvjeta.

Faza mirovanja

Žutika je listopadna biljka, što znači da faza mirovanja nastupa na jesen, kada listovi počnu mijenjati boju, a zatim i opadati. U toj fazi listovi žutike poprimaju lijepu crveno-smeđu boju te postaju još atraktivnijeg izgleda. Ponekad lišće opadne dok su crveni plodovi još na granama.

Održavanje nasada

Održavanje grmova žutike prvenstveno podrazumijeva rezidbu. Osim toga, potrebno je redovno praćenje pojave bolesti i štetnika, koje mogu prijeći i na druge vrtne i poljoprivredne kulture. Zalijevanje, prihrana i malčiranje mjere su održavanja koje se provode kod uzgoja žutike u posudi, ali po potrebi, može i kod biljaka koje rastu na otvorenom.

Prorjeđivanje

Prorjeđivati se mogu stabljike koje rastu pregusto i one koje su prerasle željeni oblik grma. Osim toga, ako je omjer rodnih i nerodnih stabljika nije zadovoljavajuć, nerodne stabljike (bez cvatnih pupova) se mogu prorijediti kako bi se energija preusmjerila u stabljike na kojima će se formirati cvjetovi i plodovi.

Rezidba

Rezidba se vrši prorjeđivanjem unutrašnjih grana i izboja, s ciljem uklanjanja starih, oštećenih ili mrtvih grana te povećanja prozračnosti, odnosno sprječavanja stvaranja uvjeta za razvoj bolesti. Rezidba se može vršiti u tri različita perioda godine: u rano proljeće (orezuju se samo suhe, bolesne i stare stabljike), sredinom i krajem proljeća (potiče se snažan i novi rast cvjetnih pupova) i u kasno ljetno, nakon cvatnje (orezuju se mladice i starije stabljike). Stabljike se orezuju na pola dužine, a žutika može podnijeti i drastičniju rezidbu do razine tla, nakon čega se uspješno oporavi.

Ako se žutika uzgaja kao živica, potrebno je orezivanjem formirati željeni oblik grma. Tada se može orezivati i dva puta godišnje.

Berba

Svi biljni dijelovi žutike se mogu brati i koristiti. Cvjetovi se beru tijekom cvatnje (u svibnju i lipnju), pazeći pritom da se ne uberu svi, odnosno da se dio ostavi kako bi se mogli razviti i plodovi. Kora se može skupljati tijekom cijele godine, a najbolje je ljeti ili u jesen. Korijen se vadi u kasnu jesen. Plodovi, odnosno bobice se beru kada dozriju i postanu tamno crvene boje, krajem ljeta i u rujnu. Plodovi na granama često ostaju tijekom cijele zime, ali potrebno ih je brati u rujnu, prije nego što još više potamne, jer kasnija berba smanjuje kvalitetu plodova. Berba žutike nije jednostavna zbog trnovitih grana. Stoga je potrebno koristiti čvrste rukavice. Plodovi se beru u prozračnu košaru.

Skladištenje

Plodovi žutike se ne mogu dugo skladištiti u svježem stanju. Mogu se sušiti na sobnoj temperaturi, na zraku, pri čemu ih je potrebno povremeno okretati. Svježe ubrane plodove je preporučljivo što prije upotrijebiti ili skladištiti u hladnjaku. Ako se ubrani listovi žele skladištiti, nakon sušenja se čuvaju u papirnatim ili platnenim vrećicama, na suhom i tamnom mjestu. Isto vrijedi i za sušenje i skladištenje kore i cvjetova.

Bolesti

Samonikle biljke žutike su rijetko kada zaražene bolestima koje mogu prouzročiti značajnije štete. Kod kultiviranih biljaka česta su gljivična oboljenja, koja se posebno javljaju u nepovoljnim vremenskim uvjetima i pri nedostatku adekvatne njege. Oboljenja zahvaćaju stabljike i lišće, što dovodi do slabog cvjetanja, sušenja i venuća. Najčešće gljivične bolesti žutike su: pepelnica i hrđa, a može se pojaviti i bakterioza i sušenje korijena i listova.

Pepelnica

Pepelnicu uzrokuju patogene gljivice. Simptomi se javljaju uglavnom ljeti, posebno ako je ljeto i proljeće popraćeno čestim kišama i visokim temperaturama. Na listovima se javlja bijela do siva prevlaka u obliku kruga. Prevlaka se širi i s vremenom prekriva cijelu površinu lista i izbojaka. Prvi simptomi mogu se primijetiti i na proljeće. Ako se ova bolest ne tretira na vrijeme, listovi na cijeloj biljci mogu postati manji i prekriveni mrljama te se stabljike mogu savinuti.

Neke od preventivnih mjera su dobro dreniranje tla, pravilna gnojidba, orezivanje i prozračivanje unutrašnjosti grma. Ako se bolest otkrije u ranom stadiju, biljka se može spasiti uklanjanjem bolesnih biljnih organa i sakupljanjem otpalih zaraženih listova. Pepelnica se uspješno suzbija i fungicidima ili pripravkom od sode bikarbone i sapuna.

Hrđa

Ovu bolest mogu uzrokovati razne patogene gljivice. Simptomi se javljaju u obliku zaobljenih, crveno - narančastih mrlja na površini lišća. Na stražnjoj strani lista često se mogu primjetiti žute ili narančaste zadebljale tvorevine koje predstavljaju spore gljiva. Hrđa može uzrokovati potpuno sušenje i opadanje lišća žutike. Neke od učinkovitih preventivnih metoda suzbijanja su: uklanjanje i paljenje zaraženih listova, koje se vrši ako je zaraza u ranom stadiju. Ako je biljka žutike već dosta zaražena hrđom, mogu se primijeniti fungicidi i bordoška tekućina. Prskanje se vrši u razmacima od dva tjedna, po suhom i sunčanom danu

Bakterioza

Bakterioza je uzrokovana patogenim bakterijama koje mogu prouzrokovati stvaranje smeđih mrlja na lišću i tamnih oteklina na stabljici i kori. Ako se bolest ne liječi, lišće se brzo suši i otpada. U slučaju lakšeg oboljenja, zaražene stabljike se trebaju što prije odrezati i spaliti. Ako je zaraza veća, potrebno je grm tretirati bakrenim oklikloridom. Najbolja preventivna mjera je kupovina zdravih sadnica.

Štetnici

Štetnici žutike također se javljaju ovisno o vremenskim uvjetima. Ako je godina pogodna za razvoj pojedinih vrsta štetnika, napad na žutiku može biti intenzivan, s obzirom na to da je biljka vrlo privlačna svojim biljnim sokom, cvjetovima i mesnatim plodovima. Najčešći štetnici žutike su lisne uši i gusjenice moljca.

Lisne uši

Lisne uši uzrokuju sušenje i uvijanje listova te deformaciju mladih izboja. Lisne uši uglavnom odlažu jaja i borave na donjoj strani lista, u blizini lisne peteljke. U kratkom vremenskom roku stvaraju brojno potomstvo, što dodatno utječe na brzinu propadanja biljke. Hrane se biljnim sokom kojeg sišu, a što može prouzrokovati odumiranje žutike. U rano proljeće se već mogu uočiti na pupoljcima grama, a najaktivniji su u kasno proljeće i ljeti. Mogu se suzbijati prirodnim insekticidnim pripravcima iz vrta: pripravak od pelina, buhača i češnjaka. Ukoliko je napad lisnih uši jači, žutika se može tretirati pripravcima na bazi sumpora i drugim insekticidima.

Gusjenice moljca

Ova gusjenica (lat. Pareulype berberata) zabilježena je u Africi, Aziji i Europi. Jaja polaže na lišće žutike u svibnju, lipnju i kolovozu, a ličinke se pojavljuju od početka lipnja do sredine srpnja i od kraja kolovoza do rujna. Obično se kukulje do sredine rujna, a jesen i zimu provode u čahuri neposredno ispod površine tla. Ova vrsta gusjenice je zaštićena u Velikoj Britaniji te je protuzakonito sakupljati ili uznemiravati ovu vrstu u bilo kojoj od njezinih faza.

Larve se hrane divljom žutikom (lat. Berberis vulgaris), a ponekad i drugim vrstama žutike. Uglavnom žive na otvorenim i sunčanim rubovima šuma, na livadama ili u živicama. Iako se moljci uglavnom pojavljuju u šumama, na nadmorskoj visini 1.000 - 1.500 m, mogu se pronaći i u nižim naseljenim područjima. U slučaju intenzivnog napada, mogu se suzbiti insekticidima za gusjenice.

Upotreba žutike

Skoro svi biljni organi žutike se upotrebljavaju - list, cvijet, kora, korijen i plodovi. Plodovi su neotrovni i sigurni za konzumaciju, naravno, kada se ne konzumiraju u pretjeranim količinama. Svježi list i cvijet se trebaju osušiti ili drukčije obraditi prije konzumacije. Najpoznatija upotreba žutika je u ljekovite svrhe, ali osim toga nalazi primjenu kao začin ili kozmetički pripravak.

Pripravci

• čaj od žutike

Kulinarstvo

Okus svježih bobica je kiselkast sa blagom trpkosti. Kiselost se smanjuje što su bobice zrelije. Okus bobica također ovisi o vrsti i sorti žutike te može varirati od slatkog, slanog ili kiselog okusa. Aroma plodova je vrlo bogata i intenzivna, zbog čega se sušene bobice koriste kao začin u kulinarstvu. Suhe i nasjeckane bobice mogu se dodati mesnim jelima te se staviti u kobasice, kako bi obogatile okus. Dok su bobice male i kisele, koriste su u proizvodnji likera i vina. Osim toga, od plodova se može raditi sirup, žele, dok, kompot, džem i čaj od žutike, koji ima vrlo blagotvorno djelovanje na ljudski organizam.

Kozmetika

Visok sadržaj antioksidansa žutiku čini vrijednom biljkom u kozmetici. Dokazan je pozitivan utjecaj ekstrakta plodova žutike na akne. Žutika ima i antidijabetičko djelovanje. U kozmetičke i dermatološke svrhe najviše se koristi spoj berberin, izoliran iz kore i korijena žutike. Osim hidratizirajućih svojstava, djeluje poput antioksidansa te je sastojak mnogih krema i pripravaka protiv bora i za izbjeljivanje kože. Djeluje protuupalno te se koriste kreme i pripravci kod ozljeda, infekcija, kožnog crvenila, boli, oteklina ili fizioloških poremećajima funkcija kože. Također, berberin iz žutike sprječava hiperpigmentaciju kože te ima blagotvornan učinaka na ljudsku kožu.

Medicina

Zbog svojih ljekovitih svojstava, žutika se koristi u narodnoj medicini još od srednjeg vijeka. Koristi se kora, list i plod. U kori se nalazi spoj berberin, koji djeluje na glatke mišiće, a dodaje se u neke kapi za oči za liječenje konjuktivitisa, blefaritisa i preosjetljivost očiju na dim, prašinu i hladnoću. Žutika ima bogat kemijski i vitaminski sastav, koji uključuje vitamine B1 i B2, A, C i E, karoten, kao i elemente u tragovima poput kalija, natrija, kalcija, fosfora i željeza. Korijen žutike je bogat karotenoidima i alkaloidima. U narodnoj medicini žutika se koristila za reguliranje menstruacije, liječenje bolesti jetre, žutice, bubrežnog kamenca, za jače izlučivanje mokraće te kao purgativ.

Osim toga, žutika pospješuje izlučivanje žuči, snižava krvni tlak, pospješuje pravilan rad bubrega, pomaže u liječenju hemoroida, kronične vodene boleste te se proporučuje kod problema sa stolicom i mokraćom. Sok napravljen od bobica učvršćuju desni i klimave zube te zaustavlja krvarenje iz desni. Zbog utjecaja na maternicu, žutika se ne smije koristiti u trudnoći.

Gospodarstvo

Danas se žutika najviše koristi u hortikulturi - kao vrsta prikladana za uređenje velikih vrtova i uz rubove travnjaka, odnosno kao vrsta za formiranje živice. U prošlosti se koristila za dobivanje žute boje koja se izolirala iz kore biljke, a miješanjem soka iz plodova žutike sa alaunom dobivala se crvena boja.

Zanimljivosti

Smatra se da žutika potječe sa područja južne Europe, sjeverne Afrike i zapadne Azije. Žutiku su koristili još stari ljudi iz stare antike, drevni arapski liječnici, Indijci, egipatski i kineski liječnici. U povijesti se žutika uglavnom koristila kao lijek i hrana, posebno bobice kao žele i sok. Svježe bobice su se u staroj antici dosta konzumirale u svježem stanju, kao bobičasto voće. Kineski liječnici vjerovali su da je žutika biljka koja, ako se redovito konzumira, vodi do dugovječnog života.

Osim kao lijek, u povijesti se žutika koristila kao ukrasna biljka i živica koja svojim trnjem štiti imanje od raznih životinja. Godine 1678. žutika je donesena u Sjedinjene Američke Države gdje se također koristi u ljekovite svrhe te kao živica.

U Italiji se vjeruje da je žutika bila jedna od biljaka koju su koristili za Kristovu krunu od trnja.

Džem od bobica žutike poznat je bio za francuski grad Rouen.

Danas se žutika u Engleskoj rijetko uzgaja zbog toga što je prijenosnik biljne bolesti hrđe koja napada poljoprivredne kulture.

Foto: Nowaja / Pixabay