Čuvarkuća (lat. Sempervivum tectorum) je sukulentna dekorativna biljka koja pripada porodici tusititovki (Crassulaceae). Vrste čuvarkuće su sukulentne trajnice poznate po tome što su vrlo otporne, prilagodljive i lako se uzgajaju. Samoniklo raste po kamenjaru i podlogama bogatim vapnom, a rasprostranjena je u centralnoj i južnoj Europi te Americi, dok se kao ukrasna biljka uzgaja diljem svijeta. Podrijetlom je iz Meksika.
Čuvarkuća je sastavljena od čupavih listova koji formiraju rozetu. Može narasti 20 - 60 cm u visinu. Rozeta je sastavljena od prizemnih listova koji su debeli, sukulentni i pri vrhu suženi i šiljasti. Listovi mogu biti zelene ili crvene smeđe boje. Stabljika se razvija iz rozete te na vrhu nosi male ružičasto bijele cvjetove. Cvjeta za vrijeme ljetnih mjeseci, u srpnju i kolovozu, nakon čega matična biljka odumire, a stvaraju se brojne mlade biljke s novim rozetama. Korijen je relativno plitak, do 15 cm.
Čuvarkuća se naziva još i čuvarka, pazikuća, ozluživ, u zlu dobra, uhara, uvara, gromovnjača, gromova trava, kamena ruža i Jupiterova brada. Latinski naziv Sempervivum dolazi od riječi "sempre" (uvijek, vječno) i "vivus" (živi) što upućuje da njezinu dugotrajnost i otpornost. Često raste na krovovima kuća gdje odlično podnosi visoke i niske temperature i sušu. Može rasti na otvorenom ili u zatvorenom prostoru, lako se uzgaja, u ljekovite i dekorativne svrhe.
Srodnici
Vrste čuvarkuća
Čuvarkuća podrazumijeva 40 vrsta, a unutar tih vrsta je razvijeno više od 3.000 kultivara različitog izgleda. Samonikle vrste su najljekovitije, dok se dekorativni kultivari javljaju u različitim bojama, oblicima i veličinama. Najpoznatije vrste čuvarkuće su sibirska, planinska i paučinasta čuvarkuća.
Sibirska čuvarkuća
Kao što samo ime upućuje, Sibirska čuvarkuća (lat. Orostahis spinosa) samoniklo raste na kamenitom području planina u Rusiji, ali i Kini, Sjevernoj i Južnoj Koreji i Japanu. Lišće je složeno u zbijene, sferne do polukuglaste rozete do 10 cm širine. Listovi su debeli i mesnati, s bodljama na vrhovima, a na jakom suncu imaju boju od zeleno-sive do crvene boje. Cvjetovi su kratke peteljke i gusto raspoređeni u klasolike cvatove visine do 30 cm. Cvjetovi su zvjezdastog su izgleda, krem boje i cvjetaju u ljeto i jesen. Vrlo je otporna na niske temperature i može podnijeti i do -40°C te može prezimiti ispod snijega.
Planinska čuvarkuća
Planinska čuvarkuća (lat. Sempervivum tectorum) je vrsta koja u našim područjima raste samoniklo te se najviše uzgaja. Ova vrsta je poznata u narodnoj medicini zbog kao vrlo ljekovita biljka, a može se i konzumirati. Najbolje uspijeva na kamenitim i vapnenastim tlima koji ne zadržavaju vodu. Preferira osunčana mjesta, a dobro podnosi i hladnoću. Razvijen je velik broj kultivara ove vrste.
Paučinasta čuvarkuća
Paučinasta čuvarkuća (lat. Sempervivum arachnoideum) je vrsta cvjetnice iz obitelji Crassulaceae, porijeklom iz europskih planina - Alpa, Apenina i Karpata. To je sukulentna trajnica koja je dobila ime zbog dlačica na rozeti biljke koje izgledom podsjećaju na paukovu mrežu. Može narasti do 8 cm u visinu i 30 cm u širinu. Odlično raste na sunčanim, propusnim i kamenitim terenima. Cvjeta u srpnju, a cvjetovi su vrlo dekorativni, ružičaste boje. Postoji velik broj razvijenih hibrida ove vrste, a najpoznatiji je crvena paučinasta čuvarkuća (lat. Sempervivum arachnoideum var. rubrum) čiji su listovi crvene boje. Uzgaja se u dekorativne svrhe.
Uzgoj čuvarkuće
Čuvarkuća je biljka idealna za uzgoj u malim prostorima, gdje ne stanu veće biljke. Osim toga, smatra se jednom od najlakših biljaka za uzgoj - jednom kada je posađena zahtjeva vrlo minimalno pažnje i uspjeva gotovo svima, amaterskim i profesionalnim vrtlarima. Može se uzgajati u posudama različitih veličina te u tlu ili kamenjaru, a odlično uspijeva uzgoj u kući i u vrtu.
Tlo
Najvažnija karakteristika tla kod uzgoja čuvarkuće je dobra drenaža. Dobro podnosi razne tipove tla, a najbolje je saditi u pjeskovita ili ilovasta tla. Podnosi kisela, neutralna i alkalna tla. Čuvarkuća također dobro raste u kamenjarima, na suhozidima i na krovovima, gdje je sloj plodnog tla vrlo mali.
Klima
Kao i druge sukulentne vrste, čuvarkuća raste na suhim područjima. Postoje vrste i kultivari koji podnose i planinsku klimu, a rasprostranjena je od Maroka do Irana, preko planina Iberije, Alpa, Karpata, Balkanskih planina, Turske, armenskih planina, u sjeveroistočnom dijelu pustinje Sahare i Kavkaza.
Čuvarkuća voli toplinu i izravno sunce, a zbog sposobnosti skladištenja vode u debelom lišću odlično uspijevaju na osunčanim stijenama i kamenjarima u planinskom, subalpskom i alpskom pojasu. Može podnijeti temperature preko 40°C, a neki kultivari iz planinske klime podnose i do -40°C.
Vrijeme sadnje
Nove mlade rozete se razvijaju krajem proljeća i početkom ljeta. Prema tome, ako se vrši sadnja mladih rozeta, najbolje vrijeme za odvajanje i sadnju mladih rozeta je tijekom 40 - 45 dana nakon početka rasta. Ako se čuvarkuća uzgaja iz sjemena, najbolje vrijeme za sjetvu je u rano proljeće ili kasnu jesen.
Slaganje kultura
S obzirom na to da čuvarkuća raste na krovovima kuća i kamenjarima, gdje malo drugih vrsta uspijeva, može se reći da ne zahtijeva pretkulture. Čuvarkuća može rasti samostalno na siromašnim tlima. Plitak korijen je također ne čini korisnom pretkulturom za druge vrste. Ipak, može se uzgajati zajedno sa vrstama koje rastu na sličnim terenima i zahtijevaju slične uzgojne uvjete, kao na primjer sa majčinom dušicom, ružmarinom, buhačem, origanom, drugim sukulentnim srodnim vrstama (prkos, pustinjska ruža) i kaktusima.
Čuvarkuća je vrsta sukulenta koja ima privlačne rozete sočnih listova i popularna je biljka za sadnju u kamenjarima, suhim vrtovima i kao pokrivač tla. Može se lijepo kombinirati s drugim biljkama kako bi se stvorio vizualno atraktivan i raznolik vrt. Kamenike su biljke koje rastu u raznim bojama, uključujući bijelu, žutu, ružičastu i crvenu. Kamenike i čuvarkuće zajedno stvaraju šarenu i zanimljivu kombinaciju.
Sedumi su još jedna vrsta sukulenata koja se dobro slaže s čuvarkućom. Imaju sočne listove i raznobojne cvjetove. Rastu u različitim visinama i oblicima, stvarajući interesantne teksture u kombinaciji s čuvarkućom. Perunike ili irisi su prekrasne višegodišnje biljke s izražajnim cvjetovima koji rastu u mnogo različitih boja i mogu stvoriti živopisnu paletu u kombinaciji s čuvarkućom. Također, lukovi su biljke s kuglastim cvatovima koji izgledaju izvanredno u kombinaciji s čuvarkućom. Neki od popularnih lukova uključuju ukrasni luk s velikim cvjetnim glavicama i vlasac s ljubičastim cvjetovima.
Iako je čuvarkuća izdržljiva biljka, postoji nekoliko vrsta biljaka koje se ne preporučuje saditi izravno uz čuvarkuću, a uključuje biljke koje mogu zasjeniti ili prekomjerno konkurirati čuvarkući za hranjive tvari, biljke koje imaju različite zahtjeve za vodom i tlima te one koje mogu privlačiti štetnike ili bolesti koje bi mogli utjecati na zdravlje čuvarkuće. Primjerice, biljke poput visokih trava koje rastu visoko i šire se mogu zasjeniti čuvarkuću, smanjiti njenu dostupnost sunčeve svjetlosti i oduzeti joj prostor za rast. Čuvarkuća je sukulent koji preferira suho tlo i dobro dreniranu sredinu. Biljke koje zahtijevaju češće zalijevanje ili vlažno tlo, poput ljiljana ili paprati mogu biti nepovoljni susjedi jer mogu uzrokovati prekomjernu vlagu oko čuvarkuće. Također, biljke koje brzo rastu i šire se mogu konkurirati čuvarkući za prostor i resurse. Primjeri brzorastućih biljaka uključuju neke vrste bambusa ili divlje trave.
Faza mirovanja
Čuvarkuća je sukulentna vrsta, što znači da ne odbacuje lišće tijekom zimskih mjeseci. Ipak, tijekom zime usporava svoj rast i ne razvija nove listove, rozete i cvjetnu stabljiku. Faza mirovanja stoga nastupa sa dolaskom hladnijih dana.
Sadnja čuvarkuće
Sadnja čuvarkuće je jednostavan proces koji zahtijeva malo znanja i posebne pažnje. Čuvarkući je potrebno malo vanjskog prostora, a može rasti i u posudama različitih veličina i oblika. Zahvaljujući njenoj prilagodljivosti i otpornosti, sadnja čuvarkuće je gotovo uvijek uspješna.
Sadnja sjemena
Sadnja i razmnožavanje čuvarkuće putem sjemena je rjeđa praksa. Sjeme čuvarkuće je vrlo sitno i potrebno je više pažnje za njegovo sakupljanje. U proljeće ili jesen, sjeme se jednostavno položi u posude sa vlažnim supstratom. Sjetva se obavlja u posude, na dubinu od oko 3 cm, nakon čega se lagano utisnu u zemlju. Nakon sjetve, potrebno je neko vrijeme tlo održavati vlažnim te ne dopustiti da se brzo osuši.
Razmak između sjetvenih redova je 3 - 4 cm. Sjeme treba svjetlo da bi proklijalo i temperature od najmanje 21°C, zbog čega se posude mogu držati u zatvorenom, ako vrijeme nije povoljno.
Rasađivanje mladih biljčica se obavlja kada su velike minimalno 1 cm. Ovisno o vrsti, mlade biljčice se sade na razmak 3 - 15 cm. Sadnjom iz sjemena se ne razvijju biljke koje su identične roditeljskoj biljci i na ovaj način se dobivaju nove sorte i hibridi.
Sadnja sadnice
Kao što je već spomenuto, vegetativno razmnožavanje putem mladih rozeta ili listova je najčešći način sadnje. Takvim dijeljenjem se stvara velik broj novih biljaka koje se lako posade kao zasebne biljke. Mlade rozete se stvaraju svake godine, u proljeće i početkom ljeta, kada se sade na nova mjesta.
Prilikom sadnje potrebno je škarama pri dnu odrezati mladu rozetu i položiti je u posudu ili prvo u vodu na nekoliko dana. Biljke je najbolje saditi u pjeskoviti supstrat koji nakon sadnje treba zaliti. Sadnjom na ovaj način, odnosno dijeljenjem, dobiju se biljke koje su po izgledu i genima identične matičnoj biljci iz koje su se razvile.
Uzgoj u vrtu
Kod uzgoja čuvarkuće u vrtu važno je odabrati povoljan položaj za rast biljke. Poželjno je osunčano mjesto na propusnom tlu. Čuvarkuća u vrtu može rasti i u zidovima ili na krovu vrtne alatnice ili spremišta. S obzirom na to da je vrlo otporna na niske i visoke temperature, jake udare vjetra i na sušu, za čuvarkuću je jedino bitno da položaj u vrtu nije previše vlažan. U vrtu se može uzgajati i uz rubove gredica te u većim posudama koje se mogu u dekorativne svrhe smjestiti uz vrtne puteve.
Uzgoj u stakleniku
Bilo da je riječ o plasteniku, stakleniku ili kući, čuvarkuća dobro podnosi uzgoj u zatvorenom. Zaštićeni uvjeti mogu ubrzati rast biljke te se može brže širiti i razmnožavati. Čuvarkuća se često uzgaja u plastenicima u hortikulturnim centrima, a uzgajana u kući će jednako dobro uspijevati. Kako bi biljka imala više sunčeve svjetlosti, poželjno je držati uz prozor.
Uzgoj u posudama
Kod uzgoja u posudama vrijede ista pravila za odabir položaja, koji treba biti svijetao, osunčan i ne vlažan. Važan je i pravilan odabir supstrata za uzgoju posudama, koji ne smije zadržavati vodu. Potrebno je posude napunit propusnim supstratom, a može se dodati i drenažni materijal (šljunak, komadići cigle) kako bi zemlja bila još više porozna i rahla.
Čuvarkuću koja se uzgaja u posudama je tijekom ljeta potrebno zalijevati u manjim dozama. Na gornji sloj supstrata mogu se staviti kamenčići ili pijesak, što sprječava rast eventualnih korova, zadržava vlagu i dodatno biljku čini dekorativnom.
Održavanje i njega
Čuvarkuća je jednostavna biljka za održavanje i ne zahtijeva puno njege. Neki kultivari se brže šire, zbog čega zahtijevaju češću njegu. U pravilu su sve vrste čuvarkuće prilagodljive i otporne te mogu uspješno rasti i u uvjetima siromašnog tla i ekstremnih vremenskih uvjeta.
Zalijevanje
Čuvarkuća ima vrlo male zahtjeve za vodom. Glavni razlog tome je njena morfološka prilagodba mesnatih i sukulentnih listova u kojima se skladišti voda koju biljka iskorištava po potrebi. U ljetnim mjesecima je potrebno zalijevati malo, jednom u 3 - 4 tjedna. Tijekom proljeća, jeseni i zime zalijevanje često uopće nije potrebno.
Kod zalijevanja je potrebno paziti da se čuvarkuća ne zalijeva previše, zbog toga što višak vode može dovesti do odumiranja biljke. Ne podnosi višak vode u području korijena te je nužno da tlo u kojem se uzgaja bude dobro propusno ili da posuda ima odvodne rupice na dnu. Prekomjerno zalijevanje uzrokuje žućenje listova i truljenje biljke.
Gnojidba
Čuvarkuća voli siromašna tla, iz čega se može zaključiti da gnojidba i prihrana nisu potrebne. Prilikom sadnje u posude, može se dodati malo komposta ili organske tvari, ali ne treba pretjerati, zato što kompost ima sposobnost zadržavanja vlage. Tijekom rasta čuvarkući nije potrebna ni prihrana - ima skromne zahtjeve za nutrijentima.
Razmnožavanje
Postoji više načina za razmnožavanje čuvarkuće. U prirodi se razmnožava nespolno, bočnim rozetama ili spolno, putem sitnog sjemena. Nove mlade rozete su povezane sa matičnom biljkom putem vriježa.
Ako se želi razmnožiti samonikla biljka, dovoljno je samo ubrati jedan listić i položiti ga u posudu ili na mjesto u vrtu u kojem želimo novu biljku. Mlade rozete se također mogu jednostavno otrgnuti i presaditi te uglavnom imaju već razvijen korijen. Ako korijen nije razvijen, rozete i listovi se mogu staviti u vodu na 3 - 4 dana, nakon čega će se pojaviti mali korijenčići.
Presađivanje
Kod presađivanja u posude, potrebno je prvo odabrati najbolji supstrat. Idealan je supstrat za sukulente, koji je propustan zbog toga što sadrži kvarcni pijesak. Čuvarkuća se može presaditi i u vrtnu zemlju, ako nije preglinenasta.
Posude se napune supstratom, a zatim se naprave sadne rupe, koje bi trebale biti velike kao i korijen čuvarkuće. Biljka se položi u rupe, zatrpa sa zemljom i lagano utisne. Po površini zemlje može se posuti još kvarcnog ili običnog pijeska u debljini od 10 mm. Nakon presadnje, biljke se malo zaliju i stave na sunčano mjesto.
Pomlađivanje
Pomlađivanje čuvarkuće nije potrebno obavljati zato što sama biljka ima dobru sposobnost regeneracije. Ako se nakon hladne zime listovi suše i odumiru, može se pomladiti tako što će se takvi listovi ukloniti. Također, ako je čuvarkuća razvila velik broj mladih rozeta, pomladit će se njihovim uklanjanjem i presađivanjem na drugo mjesto.
Prorjeđivanje
Zbog tipične sukulentne morfologije, čuvarkuću ne treba prorjeđivat, osim u slučaju kada se rozeta previše proširila te ako više nema mjesta za razvoj novih mladih rozeta. Tada se prorjeđuju donji, suhi listovi koji više ne zadržavaju vodu. Ako nema mjesta za razvoj novih rozeta, mogu se prorijediti i vriježe na kojima se rozete razvijaju. Kod biljaka koje na istom mjestu rastu više godina, prorijediti se mogu i tek narasle mlade rozete, koje se mogu presaditi na drugo mjesto.
Rezidba
Rezidba čuvarkuće nije nužna, ali može se obaviti kako bi biljka dobila prostor za razvoj novih listova i rozeta. Orezuju se požutjeli i stari listovi, koji se uglavnom nalaze na donjoj strani rozete. Mogu se orezati i suhi listovi. Nakon što cvijet procvjeta, može se orezati i cvjetna stabljika, ali nije nužno, zato što će s vremenom sama otpasti i poslužiti novim rozetama kao izvor hranjiva.
Zaštita od vjetra
Čuvarkuća je biljka koja može podnijeti različite vremenske uvjete, uključujući i vjetrove. Općenito, čuvarkuća ima niski rast i formira gust pokrivač tla, što može pružiti određenu prirodnu zaštitu od vjetra drugim biljkama.
Zaštita preko zime
Čuvarkuća je biljka koja je prirodno prilagođena hladnijim uvjetima i može podnijeti niske temperature i mrazeve. U većini slučajeva, čuvarkuća ne zahtijeva posebnu zaštitu tijekom zime.
Bolesti
Čuvarkuća je vrlo otporna biljka te se rijetko događa napad bolesti. Zbog svoje otpornosti kojoj su pridonijeli i mesnati, vodeni sukulenti listovi, čuvarkuća u većini slučajeva uspješno raste bez obolijevanja. Ipak, zabilježeni su slučajevi oboljenja čuvarkuće od bolesti truleža korijena i pjegavosti lišća.
Trulež korijena
Ovu bolest uzrokuju gljivice iz roda Phytophthora. Kao što samo ime bolesti govori, simptomi bolesti su trulež korijena i stabljike te žućenje listova. Gljivice prvo napadaju korijen, gdje uzrokuju propadanje, truljenje i smeđenje. Nakon toga, listovi mijenjaju boju iz zelene u tamno zelenu i smeđu.
Također, listovi se s vremenom počinju sušiti te ostaju bez sjaja. Ova bolest se može pojaviti na čuvarkući u svim razvojinim stadijima. Zaražene biljke je najbolje ukloniti od drugih biljaka čuvarkuće, a ako je zaražen samo manji dio biljke, zaraženi dijelovi se mogu ukloniti. Biljka se može tretirati i fungicidima, ali dovoljno je odstraniti zaraženu biljku i posaditi nove rozete koje će brzo narasti.
Pjegavost lišća
Pjegavost je kao i trulež uzrokovana patogenim gljivicama Colletotrichum i Septoria. Simptomi se mogu pojaviti na mladom i starom lišću. Prvo što se zamjećuje kod zaraze je pojava malih tamno zelenih ili smeđih točkica ili pjega. Pjege se s vremenom šire i postaju većeg promjera, smeđe boje sa koncentričnim krugovima u sredini. Ako su uvjeti povoljni, pjegavost lišća može uzrokovati sušenje listova i na kraju odumiranje biljke. Kao i kod pjegavosti lišća, preporuča se odstraniti zaražene rozete, u ranom stadiju razvoja bolesti potrebno je ukloniti zaražene listove.
Štetnici
Samonikle biljke čuvarkuće uglavnom ne napadaju štetnici te se smatra da je čuvarkuća jedna od otpornijih biljnih vrsta. Napadi štetnika se uglavnom javljaju u uzgoju u zatvorenom, odnosno u plasteniku. Štetnici čuvarkuća koje rastu na otvorenom uglavnom se suzbijaju prirodnim putem - putem prirodnih neprijatelja. Pojavi štetnika pogoduje i vlažno i toplo vrijeme. Najčešći štetnici koji napadaju čuvarkuću su lisne uši i štitaste uši.
Lisne uši
Lisne uši se mogu uočiti na rozeti čuvarkuće u bilokojem dobu godine, a posebno u proljeće i ljeto. Vidljive su sitne bijele uši koje su raspoređene po cijeloj rozeti. Hrane se sišući biljni sok, što može uzrokovati odumiranje biljnog tkiva, a u slučaju jakog napada i sušenje cijele biljke. Lisne uši ponekad mogu ukloniti sa biljke upotrebom jakog mlaza vode iz crijeva. Ako takva metoda nije efikasna, primjenjuje se mješavina vode i alkohola u omjeru 50:50. Tretman se može ponoviti nekoliko puta, ako jedan nije dovoljan.
Štitaste uši
Kao i lisne uši, štitaste uši se na čuvarkući hrane biljnim sokom. Glavna razlika kod identifikacije je u boji i veličini - štitaste uši su intenzivnije bijele boje i može se uočiti bijela mekana jajolika prevlaka na listu. Često se nalaze u sredini čuvarkuće, gdje su dobro zaklonjene od vanjskih uvjeta. Ako napad nije intenzivan, štitaste uši se često mogu ostraniti ručno, korištenjem štapića za uši namočenog u alkohol. Pri jačem napadu, čuvarkuća se može tretirati otopinom vode i alkohola, nekoliko dana uzastopno.
Upotreba čuvarkuće
Čuvarkuća se najviše koristi u ljekovite svrhe, kao lijek za razna oboljenja. S obzirom na to da je jestiva, može se koristiti i u kulinarstvu, gdje se dodaje u jela i salate.
Berba
Listovi čuvarkuće se u pravilu mogu brati tijekom cijele godine, a idealno vrijeme je od ožujka do listopada. Listove koji se beru u ljekovite svrhe je uvijek bolje brati dok su mladi i svježi. Berba se obavlja ručn, nježnim otkidanjem listića sa rozete. Ako se od ubranih listova izrađuju ljekoviti pripravci, beru se debeli i mesnati listovi u kojima ima više ljekovitog biljnog soka.
Skladištenje
Iako se najčešće koristi svježi biljni sok iz listova čuvarkuće, listovi se mogu skladištiti i sušiti. Listovi se skladište u staklenkama, koje se povremeno otvaraju kako ne bi došlo do kvarenja, a sušenje se obavlja prvo na suncu dok ne požute, a zatim u hladu dok se ne smežuraju do kraja. Listovi se najčešće skladišti ako se od biljnog soka izrađuju ljekoviti pripravci, poput masti za rane i otekline. Tada se mljeveni listovi ili gotova mast skladište u hladnjaku.
Kulinarstvo
Najčešći recepti u koje se dodaje čuvarkuća su variva i salate. Okus listova čuvarkuće je blago kiselkast te pri upotrebi ne treba pretjerati. Zbog visokog sadržaja vode, listovi se također mogu dodati u voćne ili povrtne sokove, kojima daje dodatnu svježinu i aromu. Sok od čuvarkuće se može napraviti u kombinaciji sa medom, a koristi se za probavne probleme, bol u trbuhu i detoksikaciju organizma.
Kozmetika
U kozmetici se čuvarkuća koristi kao sastavni dio mnogih preparata i proizvoda za hidrataciju kože, ublažavanje opeklina i uboda te za ožiljke. Koža nakon mazanja sa biljnim sokom čuvarkuće izgleda blistavo i svježe.
Medicina
Od davnina se čuvarkuća koristi u ljekovite svrhe. Listovi sadrže tanine, biljnu sluz, masno ulje, smolu, kalcijev malat, mravlju i jabučnu kiselinu. Može se koristiti svježi biljni sok direktno iscijeđen iz lista na kožu, a mogu se raditi i masti, kreme i tinkture. Svježe ubrani listovi i biljni sok čuvarkuće se koriste za obloge, kao sredstvo protiv osipa, zloćudnih kožnih bolesti, raspucane kože, hemeroida i glista.
Ljekoviti pripravci mogu se napraviti i od cijele biljke, kada se koristi protiv gnojne upale zubnog mesa i kod upale grla. Mast od čuvarkuće i svinjske masti se upotrebljava za liječenje i ublažavanje raznih rana, uboda insekata, opekotina i ogrebotina. U narodnoj medicini, sok od čuvarkuće se koristio kao lijek protiv crijevnih parazita, probadanja u području slezene i čireva. Danas je poznato da se zagrijanim sokom od čuvarkuće može izliječiti blaga upala uha, a biljka se koristi i u homeopatiji.
Zanimljivosti
Čuvarkuća potječe sa područja Meksika, a neke podvrste su iz Južne Amerike.
U 9. stoljeću se čuvarkuća spominje u zapisima Karla Velikog, odnosno u odredbama o seljačkim gospodarstvima ("Capitulare de villis"), u kojim se spominje kao jedna od biljaka čiji se uzgoj naređuje, zbog čega je na krovovima svake stare kuće rasla čuvarkuća. Smatra se da se čuvarkuća upravo zahvaljujući toj naredbi proširila diljem Europe.
Stara vjerovanja su da čuvarkuća štiti kuću od gromova, potresa, požara i lopova.
Čuvarkuća se povezuje sa Thorom, nordijskim bogom groma i rimskim bogom Jupiterom, otkuda potječe ime "Jupiterova brada".
Čuvarkuća se upotrebljavala u Prvom Svjetskom ratu, kao oblog i ljekoviti preparat za saniranje rana i ozljeda vojnika.
Foto: Hans / Pixabay
Odgovori