Parocija

Parocija ili perzijska parocija (lat. Parrotia persica) je listopadno stablo iz porodice Hamamelidaceae. Može biti visoko do 15 m, a grane se gotovo pri dnu grmoliko šire iz kratkog debla. Mlada stabla imaju glatku koru, ali ona se starenjem ljušti te otkriva sivu i bijelu boju. Pupoljci su prekriveni gustim dlačicama i tamnosmeđe su boje.

Listovi parocije su naizmjenično poredani i rastu na peteljkama dugim 2 do 5 mm. Imaju jajolik oblik, izražene žile te valovite rubove i tupe vrhove. Lice im je tamnozelene boje dok je naličje nešto svjetlije, ali s obje strane su prekriveni dlačicama. U jesen mijenjaju boju u narančastu, žutu ili crvenu.

Parocija cvjeta malim, tamnocrvenim cvjetovima koji izgledaju vrlo zanimljivo. Cvjetovi su dvospolni i nemaju krunične listove, a rastu skupljeni u sitnim glavičastim cvatovima. Počinju se formirati već u veljači, prije nego dođe do listanja. Plod parocije je dlakava kapsula široko jajastog oblika, unutar koje se nalaze po dvije izdužene i tamne sjemenke.

Vrste parocija

Za uzgoj se koriste sljedeći kultivari parocije:

• Parrotia persica 'Horizontalis' - ima horizontalno položene, široke i poluviseće grane;
• Parrotia persica 'Pendula' - kultivar s kompaktnom krošnjom i obješenim granama;
• Parrotia persica 'Select' - od ostalih se kultivara razlikuje jedino po tome što su joj rubovi lišća obrubljeni ljubičastom bojom;
• Parrotia persica 'Vanessa' uspravan kultivar s krošnjom cilindričnog oblika.

Osim perzijske parocije i njenih kultivara, postoji i kineska parocija (lat. Parrotia subaequalis) koja je porijeklom iz istočne Kine. Ondje postoji pet odvojenih populacija kineske parocije, po dvije u provincijama Zheijang i Jiangsu te jedna u provinciji Anhui. Smatra se kritično ugroženom vrstom jer unutar pet poznatih populacija postoji manje od sto reproduktivnih jedinki.

Uvjeti sadnje: sunčano ili polusjenovito mjesto
Tlo: vlažno, ali dobro drenirano jer ne podnosi zadržavanje vode
Vrijeme cvatnje: ožujak i travanj
Krošnja: ovalnog oblika
Visina stabla: do 15 m
Korijen: površinski

Sadnja parocije

Parocija se može razmnožavati sjemenom i reznicama, ali budući da i inače sporo raste, razmnožavanje reznicama je bolja opcija. Za uzgoj su pogodna mjesta u polusjeni ili ona do kojih stalno dopire izravna sunčeva svjetlost. Nema posebne zahtjeve kada je u pitanju vrsta tla, ali najbolje joj odgovaraju srednje vlažna, dobro drenirana i blago kisela tla. Ne podnosi zadržavanje vode.

Dobro ukorijenjene sadnice parocije mogu se saditi u jesen ili na proljeće. Sade se u rupe koje su tri puta šire od korjenove bale. Sa sadnicama treba oprezno rukovati kako ne bi došlo do oštećenja, a nakon što ste ih posadili i vratili ostatak zemlje u rupu, zalijte ih s dvije kante vode i malčirajte okolno tlo kako bi se što bolje zadržala vlaga u tlu. Također bi bilo dobro postaviti nekakav potporanj kako bi stabla uspravno rasla. Potporanj možete ukloniti nakon dvije godine jer će se stabla otprilike za to vrijeme dobro ukorijeniti.

Sadnice prvih nekoliko tjedana treba redovito zalijevati, točnije jednom tjedno ili čim se gornji sloj zemlje osuši. Nakon što stabla ojačaju više ih nije potrebno zalijevati, eventualno ako prođe cijeli mjesec bez padalina.

Uzgoj parocije

Perzijska parocija je odličan izbor za parkove i druge javne površine te srednje i velike vrtove. Jednostavna je za uzgoj jer ne zahtijeva nikakve posebne mjere kada je održavanje u pitanju, a nema ni značajnijih problema s bolestima i štetnicima. Otporna je na sušu, visoke temperature, vjetar i gradska onečišćenja, a podnosi i glinasta tla. Nije ju potrebno orezivati, osim ako želite postići i održati neku posebnu formu pa se u tom slučaju uklanjaju samo one grane koje se ne uklapaju u zamišljeni oblik.

Bolesti i štetnici

Parocija nema nikakvih značajnijih bolesti ni štetnika, ali je domaćin patogena Phytophtora ramorum koji uzrokuje iznenadno propadanje stabala hrasta. Stoga bi prije odabira mjesta i same sadnje trebalo voditi računa o tome da se u blizini ne nalazi hrast jer bi u suprotnom mogao odumrijeti.

Upotreba parocije

Parocija ima jako tvrdo i gusto drvo koje se upotrebljava u stolarstvu. Osim toga i upotrebe u hortikulturi nema nikakvu drugu značajniju primjenu.

Zanimljivosti

Prirodna staništa parocije su područja na jugu Azerbejdžana te na sjeveru Irana gdje se na planinskom lancu Alborz smatra endemičnom vrstom. U Europu je stigla nekada u 19. stoljeću i od tada se uzgaja kao dekorativno stablo.

Parocija je po prvi put opisana 1830. godine, a opisao ju je francuski botaničar Augustin Pyrame de Candolle koji je ovo stablo klasificirao kao Hamamelis persica ili perzijski hamamelis. Njemački botaničar Carl Anton von Meyer je nedugo nakon toga izdvojio parociju u zaseban rod i dodijelio joj naziv Parrotia persica, u čast njemačkom prirodoslovcu Friedrichu Parrotu koji se prvi popeo na planinu Ararat, najviši vrh u Turskoj. Engleski naziv za ovo stablo je Persian ironwood i potječe od riječi Dəmirağac koja se u Azerbejdžanu upotrebljava kao naziv za parociju, a u prijevodu znači željezno drvo.

Bjelogorično drveće

Parocija je jedna od brojnih vrsta bjelogoričnog drveća. Ono što je svim vrstama zajedničko je to što im lišće koje se pojavljuje u proljetnim mjesecima tijekom jeseni mijenja boju iz zelenih nijansi u tople crvene, žute, narančaste ili smeđe tonove. S obzirom na to da lišće prije zime otpada sa stabala, ovu vrstu drveća još nazivamo i listopadnim drvećem.

Bjelogorično ili listopadno drveće razlikuje se po visini koju može doseći, kori drveta, obliku krošnje, obliku listova, tipu korijena, izgledu plodova i cvjetova itd. Većina ovog drveća u proljeće cvjeta mirisnim cvjetovima koji privlače kukce i na taj se način oprašuju. Iz oprašenih cvjetova razvijaju se plodovi koji su kod nekih vrsta bjelogoričnog drveća jestivi, a kod nekih nisu.

Kao što je već spomenuto, parocija je dekorativno stablo porijeklom s područja Azerbejdžana i Irana, a vrste bjelogoričnog drveća koje su najzastupljenije na našim prostorima su hrast lužnjak i kitnjak, brijest, topola, divlji kesten, grab, jasen, lipa, bazga, bagrem, divlja trešnja, jablan, platana, lijeska, pitomi kesten, javor, joha, breza, vrba te stabla raznih voćaka.

Foto: AnRo0002/Wikipedia