Cimet ili cimetovac (lat. Cinnamomum verum) je biljka iz porodice lovora (lat. Lauraceae), kojoj još pripadaju drvo ruže, licea, ravensara i istoimeno stablo lovor. Potječe sa Šri Lanke i južnih dijelova Indije. Cimet je zapravo naziv koji se uglavnom koristi za začin ove biljke.
Riječ je o zimzelenom stablu koje može narasti od 10 - 15 m, pri čemu se kultivirani oblici uzgajaju grmoliko te rastu do 3 m. Stablo ima svijetlosmeđu koru koja je glavni izvor začina. Vanjska kora stabla guli se i baca, a unutarnja je kora aromatična i upravo se ona koristi za dobivanje začina štapića koji obično budu oko 2,5 cm.
Listovi stabla također su aromatični i mogu narasti do 18 cm duljine. Izgledom su ovalni i kožasti. Na početku mladi listovi budu crvene boje i pomalo klonuli, a starenjem poprimaju zelenu boju s trma istaknute bijele usporedne žile. Naličje lista je svjetlije boje, a listovi sstabla uglavnom se koriste za destilaciju eteričnog ulja cimeta.
Cvjetovi su dvospolni, vrlo sitni, žute boje i nalaze se na dužim metlicama te imaju neugodan miris. Stablo daje plodove u obliku tamnoljubičastih do crnih bobica koje su teško primjetne jer im je promjer manji od 1 cm.
Cimet uspijeva u tropskim područjima, a za uzgoj su važna sunčana i topla staništa te pjeskovita tla. Osim što raste na Šri Lanki i u južnoj Indiji, uzgaja se i u Kini, Vijetnamu i Indoneziji.
Srodnici
Vrste cimeta
Prema okusu, mirisu i kemijskim spojevima, razlikuju se dvije vrste cimeta: cejlonski cimet, koji se naziva još i "pravim" cimetom, te kasija cimet koji je dostupniji na tržištu. Međutim, obje vrste mogu se kombinirati kao začini u mnogim jelima.
Cejlonski cimet
Cejlonski cimet (lat. Cinnamomum verum) daje tamnosmeđe štapiće s vrlo mekom teksturom, koji se mogu samljeti u prah. Vrlo je kvalitetan i skuplji u odnosu na kasija cimet. Ima blago slatkast okus zbog čega je pogodan za deserte. Otprilike 50-60% esencijalnog ulja čini cinomaldehid, što je znatno manje u odnosu na kasija cimet, a što objašnjava njegovu blažu aromu i blaži okus.
Kasija cimet
Kasija cimet (lat. Cinnamomum cassia) potječe iz jugozapadne Kine, a danas se pozne je poznato nekoliko njegovih podvrsta. Najpoznatiji su indonezijski, kineski i saigonski cimet, a sva tri imaju različite razine okusa. Indonezijski je najslađi i najmekši, kineski ima snažan i gorak okus, a saigonski iznimno mirisnu i intenzivnu aromu.
Štapići kasija cimeta imaju tendenciju da poprime tamnu smeđu do crvenu boju te su grublje teksture u odnosu na cejlonski cimet. Smatra se da je slabije kvalitete u usporedbi s cejlonskim cimetom i zato je jeftiniji na tržištu. Dugo se koristi u kuhanju i tradicionalnoj kineskoj medicini. Otprilike 95% njegova esencijalna ulja čini cinomaldehid, koji mu daje vrlo jak i intenzivan okus.
Sadnja cimeta
Stablo cimeta može se dobiti iz sjemena, reznica ili sadnica. Najuobičajeniji način sadnje podrazumijeva sadnju zdravih reznica, koje se nakon nekog vremena mogu presađivati kao sadnice. Osim načina sadnje cimeta, potrebno je poznavati odgovarajuće vrijeme sadnje te zahtjeve biljke u odnosu na tlo, temperaturu i stanište.
Vrijeme sadnje
Cimet je moguće saditi od proljeća do jeseni. Izbjegavaju se hladni mjeseci jer je riječ o biljci koja voli tople uvjete. Ako se posadi za vrijeme toplijih mjeseci, obično će početi klijati za otprilike 2 - 3 tjedna.
Sadnja sjemena
Za sadnju sjemena potrebno je očistiti ga od pulpe i osušiti. Za sadnju ne treba koristiti previše staro sjeme jer će u tom slučaju klijavost biti slaba ili nikakva. Nakon što se sjeme posadi na dubinu od 1 cm na poželjno mjesto, počinje klijati za otprilike 2 - 3 tjedna.
Sadnja reznice
Osim sadnje sjemena, moguća je i sadnja reznice, a postupak sadnje je jednostavan. Potrebno je odabrati zdravu reznicu dužine otprilike 30 cm i s nje ukloniti listove te ostaviti samo par listova na vrhu. Potom se reznica sadi u vlažnu zemlju na željeno mjesto - na otvoreno ili u teglu. Sadi se na dubinu koja će joj osigurati stabilnost za rast.
Sadnja sadnice
Sadnice se sade i proizvode isključivo od prethodno dorađenog i odabranog sjemena, koje počinje klijati za 2 - 3 tjedna nakon sadnje. Nakon otprilike 5 mjeseci, sadnice se presađuju na otvoreni prostor i to na razmak od 90 - 120 cm i na dubinu od 30 cm. Na hektar se sadi otprilike od 5.000 do 8.000 biljaka, a na jedno mjesto sadi se zajedno od 3 - 5 biljaka.
Uzgoj u tegli
Cimet se uspješno može uzgajati u tegli, pri čemu se orezivanjem treba održavati na visini od 1 - 2 m. Za uzgoj u tegli, biljci treba osigurati zemlju s pijeskom i perlitom (anorganskim vulkanskim pijeskom). Budući da perlit sadrži puno zraka, njegovim dodavanjem u zemlju omogućuje se bolji odnos zraka i vode pri sadnji biljke. Svojom lakom gustoćom osigurava bolju apsorpciju vode. Iako biljka cimeta zahtijeva punu izloženost suncu, tijekom vrlo toplih i sušnih razdoblja treba joj osigurati popodnevnu sjenu.
Tegla bi trebala biti promjera od 30 - 60 cm i otprilike 50 cm dubine, a može se saditi sjeme, reznica ili sadnica biljke.
Ako planirate sadnju iz sjemena, posijte nekoliko sjemena pa kasnije presaditi biljke kao sadnice. Za sadnju u tegli potrebno je omogućiti posude s drenažnim sustavom, a ako ih nema, napravite rupe. Biljka se za vrijeme ljetnih mjeseci može držati na otvorenom, a za vrijeme zimskih mjeseci treba ju držati na prozoru okrenutom prema jugu.
Uzgoj u stakleniku
Kako na našim prostorima zimske temperature ne odgovaraju biljci cimeta, uzgoj je moguće ostvariti u stakleniku koji može oponašati tropsku klimu kakvu biljka zahtijeva. Temperatura u stakleniku konstantno treba biti iznad 20°C, a optimalna temperatura 27 - 30°C.
Za smanjivanje temperature u stakleniku mogu se otvoriti ventilacijski otvori ili uključiti ventilatori, a za povećanje temperature u stakleniku mogu se dodati toplinske žarulje ili grijač. U stakleniku je potrebno održavati razinu vlage od 85%, a u tome može pomoći ovlaživač.
Tlo
Za cimet su karakteristična šljunčana, svijetla i bijela pjeskovita tla. Glinena tla se ne preporučuju jer usporavaju rast i razvoj unutarnje kore stabla. Uz to, za uzgoj cimeta dobra su kisela do neutralna tla, kojima je pH vrijednost od 6,2 - 7,2.
Klima
Idealna temperatura za rast cimeta kreće se od 27 - 30°C. Ne odgovaraju mu temperature niže od 20°C na otvorenim prostorima. Biljci cimeta obično je potrebno mnogo sunca, ali za vrijeme vrućih i suhih razdoblja biljku treba zaštititi osiguravajući joj hladovinu.
Uzgoj cimeta
Za pravilan uzgoj cimeta, uz već spomenute uvjete sadnje, treba poznavati slaganje kultura, zalijevanje, gnojidbu i razmnožavanje. Budući da je cimet biljka koja raste u tropskim područjima, uvjeti uzgoja moraju se prilagoditi upravo toj činjenici kako bi cimet uopće uspio na našim područjima.
Slaganje kultura
Cimet u svojem prirodnom tropskom okružju raste samoniklo s ostalim tropskim biljkama. Na našim područjima uglavnom se sadi samostalno, no dobri susjedi su mu biljke iz porodice žabnjakovki (Ranunculaceae) kao što su kukurijek, dragoljub, jedić, klematis ili pavitina, gorocvijet i crnjika.
Mrtva kopriva također voli hladovinu i pružit će stablu ili grmu cimeta atraktivan pokrivač koji će čuvati vlagu tla. Samo imajte na umu da se mrtva kopriva brzo širi, pa je potrebno često prorijeđivanje.
Ako imate azeleje i rododendron koji napadaju štetnici, uz njih stavite posađen cimet u tegli koji će svojim intenzivnim mirisom zaštiti vaše cvijeće od napada štetnika.
Zalijevanje
Biljka cimeta prirodno raste u kišnim šumama, stoga je u domaćem uzgoju biljci potrebno osigurati obilnije zalijevanje, posebice ako je riječ o sušnim razdobljima bez kiše. Ipak, kako se ne bi pretjerivalo sa zalijevanjem, preporuka je provjeravati vlažnost zemlje i zalijevati tek kada je 5 cm površinskog sloja tla suho (obično jednom tjedno)
Nakon što stablo napuni tri godine, zalijevanje se može smanjiti i zalijevati stablo samo tijekom vrlo vrućih ljetnih dana ili u slučaju suše. Za cimet su idealne prosječne padaline od 1950 - 2100 mm godišnje.
Gnojidba
Cimet treba gnojiti odgovarajućim gnojivom između kasne zime i početka jeseni. Gnojivo se nanosi u radijusu od 50 cm oko stabla. Pri tome je dobro vrtlarskom vilicom proći kroz gnojivo kako bi se ono umiješalo u tlo. Taj se postupak gnojenja obavlja jednom ili dvaput tjedno. Može se koristiti organsko gnojivo od truloga gnoja i biljaka. Nakon što stablo sazrije za 2 ili 3 godine, treba upotrijebiti dvostruko više gnojiva.
Razmnožavanje
Za razmnožavanje cimeta važna je pojava zoohorija, tj. širenje spora, sjemenki i plodova biljaka s pomoću životinja. Točnije, cimet se razmnožava sjemenom, pri čemu ptice svojim kljunom rastvaraju plodove i na taj način uzrokuju prirodno razmnožavanje sjemena. Ako je riječ o organiziranom uzgoju i proizvodnji cimeta, tada se uzgaja iz sjemena ili reznica.
Održavanje i njega
Polumjer od 25 - 30 cm oko stabla uvijek treba biti čist. To uključuje mulčenje, uklanjanje trave, korova i sl. Korov treba uklanjati od 3 - 4 puta godišnje tijekom prve dvije godine. Nakon toga uobičajeno se korov uklanja samo jednom ili dvaput godišnje.
Rezidba i oblikovanje
Biljka cimeta u komercijalnom uzgoju redovito se orezuje i održava kao grm. Nakon dvije godine rasta i razvoja, može se početi s orezivanjem. Pri tome se održava srednja visina od 2 - 3 m s 4 - 5 tankih izbojaka. Budući da potpuna izloženost suncu omogućava potpun rast biljke, dobro je podjednako orezivati sporedne grane kako bi svjetlost do svih grana dopirala jednako.
Berba cimeta
Biljka cimeta spremna je za berbu dvije godine nakon sadnje. Tada se primjećuje da je kora stabla smeđa i da je lišće čvrsto. Uobičajeno je da se sa stabla uzima suha kora, a u tu svrhu uobičajeno se koristi nazubljena pila. Reže se po dužini pod kutom od 30 stupnjeva. Rezanje kore lakše je za vrijeme kišnih sezona jer se tada kora lakše guli. Za ponovnu berbu, tj. rezanje kore potrebno je pričekati dvije godine.
Sušenje
Kora koja se uklanja sa stabljike biljke nakon berbe drži se na otvorenom, toplom i prozračnom mjestu. Pri tom treba biti uredno narezana na štapiće dužine od 7,5 - 10 cm. Potrebno ju je sušiti sve dok se ne počne uvijati i sve dok se ne primijeti žuto-narančasti sloj koji je potrebno oguliti. Za dobro sušenje potrebno je otprilike tjedan dana. Nakon sušenja, kora je spremna za uporabu kao začin.
Skladištenje
Mljeveni cimet i štapići cimeta trebaju se čuvati u dobro zatvorenoj staklenoj posudi na hladnom, tamnom i suhom mjestu. U takvim uvjetima skladištenja mljeveni cimet može potrajati i više od godinu dana, a štapići cimeta mogu ostati svježi i do 3 ili 4 godine. Ipak, najbolju ćete procjenu izvršiti njuhom - ako cimet odaje svoj specifičan miris i karakterističnu aromu, dobar je za upotrebu. Pri tome treba napomenuti da štapići cimeta zadržavaju okus dulje od mljevenog cimeta.
Bolesti
U odnosu na bolesti cimeta, moguće je uočiti, između ostaloga, antraknozu i sivu plijesan. Riječ je o gljivičnim bolestima od kojih se biljka može vrlo lako zaštititi ako se poznaju simptomi bolesti te pravilne mjere zaštite.
Antraknoza
Antraknoza ili smeđa pjegavost javlja se na svim nadzemnim dijelovima biljke, a na cimetu se uočava na lišću. Javljaju se tamnosmeđe pjege s pomalo crvenkastim rubom koje se s vremenom spajaju i postaju sve veće. Takve biljke venu i propadaju. U Hrvatskoj ne postoje registrirani fungicidi za ovu svrhu, no u svijetu se uglavnom koriste oni iz skupine triazola, strobilurina i benzimidazola. U slučaju je zaraze svakako potrebno ukloniti zaražene grane.
Siva plijesan
Siva plijesan česta je gljivična bolest koja napada mnoge biljke i može uzrokovati štetu tijekom cijele godine. Uz cimet, napada i timijan, bosiljak, jagode, tikvice, rajčice, luk, ruže i druge grmove te cvijeće na vinovoj lozi. Uglavnom se pojavljuje u rano proljeće kao uzrok epilepsije biljaka, a mlade biljke propadaju ubrzo nakon nastanka ove bolesti. Kasnije, u ljeto i jesen, može se pojaviti na gotovo svim dijelovima biljke. Pogoduje joj kišno i općenito vlažno vrijeme.
Simptomi sive plijesni razlikuju se ovisno o biljci i uvjetima uzgoja, ali općenito se na lišću biljke oblikuju mrlje natopljene vodom. U početku su bijele boje, a kasnije poprimaju sivu pa smeđu boju. Također, s vremenom se sve više šire i na kraju prekrivaju cijelu površinu lista. Osim lišća, mogu se zaraziti i ostali nadzemni dijelovi biljke.
Za zaštitu biljaka od ove bolesti iznimno je važna higijena. To znači da u blizini nasada ne smije biti odumrlih dijelova biljke na kojima ima znakova bolesti. Uz to, nasadu treba osigurati prozračnost i obilan dotok svjetlosti do svakog lista i ploda. Biljke se preventivno mogu prskati određenim ekološkim pripravcima koji djeluju tako da povećavaju i podebljavaju stanične stijenke biljke i tako sprječavaju razvoj ove bolesti u tkivu biljke. Kada se primijeti jača infekcija, treba temeljito ukloniti oštećene dijelove biljke te koristiti snažniji fungicid.
Štetnici
Osim bolesti cimeta, moguće je izdvojiti određene štetnike koji mogu ugroziti njegov uzgoj. Izdvajaju se leptir cimeta, grinje cimeta i lisne uši. Poznavanjem štetnoga djelovanja ovih štetočina te odgovarajućih mjera zaštite, biljku cimeta moguće je uspješno zaštititi.
Leptir cimeta
Leptir cimeta oštećuje cijelu biljku cimeta. Riječ je o velikom leptiru s crno-smeđim krilima i bijelim oznakama. Mlade su ličinke tamnozelene ili crne, a baršunaste gusjenice sazrijevaju do blijedo žute boje s tamnim prugama. Kao mjera zaštite ističe se mehaničko uklanjanje ovih štetočina s biljke cimeta, a za suzbijanje napada mogu se koristiti odgovarajuća folijarna insekticidna sredstva.
Grinje cimeta
Riječ je o sitnim kukcima koji su gotovo neprimjetni na donjoj strani lišća i na stabljici biljke. Imaju mnogo generacija i u razdoblju od mjesec dana mogu se toliko razmnožiti da dovedu do potpunog sušenja i opadanja lišća biljke. Simptomi se prepoznaju prema sitnim mrljama na lišću biljke koje se spajaju ako je riječ o jačem napadu.
U zaštitu se kreće kada se uoče prve točkice na lišću i uz njih grinje na njihovu naličju. Na tržištu postoje kemijski pripravci protiv njih koji se primjenjuju prskanjem u ranim jutarnjim ili večernjim satima. Ipak, potrebno je pratiti prisutnost grinja redovitim provjeravanjem donjih listova.
Lisne uši
Lisne uši sitni su kukci koji mogu biti veličine do 4 mm. Razlikuju se veličinom, oblikom i bojom, ali je svima usni ustroj prilagođen bodenju i sisanju. Takvim usnim ustrojem lisne uši bodu listove i izboje biljke jer se tako hrane biljnim sokovima. Na biljci se najprije i najčešće uočavaju ljepljive izlučevine koje su zapravo medna rosa koju ispuštaju lisne uši, a ona je idealna podloga za daljnji razvoj raznih gljivica.
Uz to, može doći do kovrčanja listova, sušenja na mjestu sisanja, deformacije ploda te uvenuća i propadanja cijele biljke. Lisne uši mogu se suzbiti mehanički, odnosno pojedinačnim skidanjem s biljke, a ako su samo neki listovi ili izboji napadnuti, tada ih je dobro samo odrezati. U početnom se stadiju biljka može prskati sapunicom, tj. kombinacijom vode i otopine kalijeva sapuna.
Upotreba cimeta
Cimet se koristi u različite svrhe. Iznimno je raširen u prehrambenoj industriji, ali i u kozmetičkoj i farmaceutskoj industriji. Ipak, najpoznatiji je kao začin u mnogim jelima.
Pripravci
Kulinarstvo
Cimet je zapravo začin koji se dobiva iz osušene kore biljke cimeta ili cimetovca. U skladu s tim, u domaćinstvima se koristi pri pripremi različitih jela, aromatiziranih napitaka i kompota, ali i u pripremi mnogih slastica. Na našim se područjima cimet uglavnom koristi u pripremi slastica, a u kuhinjama sjevernoafričkih zemalja i Bliskog istoka upotrebljava se u pripremi mnogih slanih jela.
Osim u pripremi slastica, cimet se može dodati mnogim mesnim jelima od janjetine, piletine ili mljevenoga mesa i na taj im način osigurati notu egzotike. Primjerice, janjetina se može pirjati uz dodatak cimetova štapića, a piletina se može pirjati uz dodatak cimeta i suhih grožđica (od grožđa). Cimet je odličan i u jelima od povrća i voća. Osim toga, cimet se često asocijativno veže uz zimske mjesece kada se dodaje raznim čajevima, punčevima ili kuhanom vinu.
Medicina
Vrlo je raširena upotreba cimeta i njegova eterična ulja u ljekovite svrhe. Upotrebljava se kao prirodni lijek za mnoge tegobe te ima antibakterijska, antiparazitska i antifuginalna svojstva. U skladu s tim, nerijetko se koristi kao prirodni lijek za prehladu i probavne tegobe. Izvrstan je izvor proteina, minerala i ugljikohidrata.
Snažno antioksidativno djelovanje rezultat je triju osnovnih stavki eteričnog ulja cimeta koje se dobiva iz kore drveta. Riječ je o cimetaldehidu, cimet-alkoholu i eugenolu. Budući da se eterična ulja mogu dobiti, osim iz kore, i iz lišća i korijena, kemijski se sastav razlikuje, stoga se razlikuju i učinci na ljudsko zdravlje.
Povijest
Cimet je poznat kao jedan od najstarijih začina, a njegova je upotreba zabilježena u Bibliji. Godine 2800. pr. Kr. u kineskoj je botanici zabilježen pojam „kwa“, što je zapravo današnji naziv za cimet u Kini. Nadalje, u Egiptu se spominje 2000. god. pr. Kr., a koristio se za tzv. čaranje, balzamiranje i aromatiziranje različitih pića.
Od tamo je dovezen u istočnu Afriku, a arapski trgovci prenijeli su ga do Aleksandrije. Zahvaljujući brodskom prometu, cimet dolazi u Veneciju i u to je vrijeme bio skuplji od zlata. Prema legendi, smatra se da je rimski car Neron na sprovodu svoje supruge dao, njoj u čast, spaliti godišnju zalihu cimetu. Nakon portugalskih pomorskih otkrića u 15. st. i početkom 16. st. otvorio se "put začina" koji je bio trgovački pomorski put od Europe do Indije pa dalje do daljnjih otoka.
Taj je put uvelike pridonio širenju cimeta diljem svijeta, a u to su vrijeme Portugalci bili glavni trgovci cimetom. Ipak, u 17. i 18. st. njihovu vodeću ulogu preuzimaju Nizozemci. Godine 1796. Britanci preuzimaju kontrolu nad Cejlonom, odnosno Šri Lankom, a od tada se proizvodnja širi na sve krajeve svijeta.
Zanimljivosti
Ekonomski vijek cimeta otprilike je od 35 do 45 godina, s tim da na Šri Lanki postoje plantaže koje su stare od 60 do 75 godina. Osim toga, godišnja proizvodnja cimeta iznosi čak od 27.500 do 35.000 tona. Već spomenuta Šri Lanka, domovina cimeta, proizvodi otprilike 90% cimeta koji se koristi diljem svijeta.
Godine 2016. svijetom je vladao trend "Cinnamon Challenge" koji je uključivao konzumiranje, ili bar pokušaj konzumiranja, žlice cimeta. Mnogi su na svoje društvene mreže postavljali rezultate svojih pokušaja, koji su nerijetko završavali u suzama i mučnini. S druge strane, u Švedskoj se 4. listopada obilježava kao Dan štapića cimeta.
Foto: Uriel Soberanes / Unsplash
Odgovori