Imela

Imela (lat. Viscum) je poluparazitska biljka iz porodica ljepkovki (Loranthaceae), misodendruma (Misodendraceae) i santalovki (Santalaceae). Zimzelena je, grmolika biljka koja raste na drveću diljem Europe, Azije i sjeverne Afrike. Spada u epifitske kritosjemenjače te može narasti do promjera 1 m i doživjeti starost od više desetljeća.

Najčešće raste na listopadnim stablima koja imaju meku koru poput jabuke, kruške, breze, vrbe i to u samom vrhu krošnje stabla, no pojedine vrste razvijaju se i na crnogoričnim stablima. Njezin kemijski sastav ovisi upravo o vrsti drveta na kojem raste. Smatra se da je najcjenjenija imela koja raste na stablima kruške i hrasta.

Kada kažemo za imelu da je poluparazit to znači da iako koristi domaćinsko stablo za crpljenje hranjivih tvari ona ujedno i sama uz pomoć fotosinteze stvara hranu. Stabljika imele je žutozelena ili sasvim zelena, okruglasta, a listovi su kožasti i tvrdi, duguljastog oblika. Grmovi su promjera do 100 cm, razgranati i bujni. Cvjetovi su jednospolni i dvodomni, u pazušcima listova nalazi se 3 - 5 cvjetova žućkaste boje.

Imela cvate od veljače do travnja, a plodovi su bijele, okrugle bobice. Vrste koje rastu u tropskim krajevima razmnožavaju se tako da ih oprašuju insekti ili vjetar, a ptice koje se hrane voćem preko svog izmeta izbacuju i sjeme imele koja se tako razmnožava. Pojedine patuljaste vrste koje parazitiraju na crnogoričnom drveću koriste hidrostatski pritisak uz pomoću kojih izbacuju ljepljive sjemenke brzinom od gotovo 80 km/h i nakon što proklijaju prodiru u koru stabla domaćina.

Imele sporo rastu i dugovječne su te u pravilu dijele sudbinu stabla na kojem su se razvile. Iako se radi o biljkama koje nerijetko mogu izazvati štetu na stablima, one imaju i svoju korisnu funkciju jer služe kao mjesta na kojima se gnijezde ptice, a njihove bobice su omiljena hrana nekih vrsta, posebno drozdova.

Vrste imela

U Hrvatskoj postoje 3 vrste imele i to bijela imela, žuta imela i imelica. Postoje i podvrste bijele imele, a to su bjelogorična bijela imela, jelina imela i borova imela.

Bijela imela

Viscum album je razgranata biljka koja raste u krošnjama stabala, promjera oko 1 m. Brojni su narodni nazivi koji prate ovu biljku: biska, vražji vez, druidska trava, melina. Lišće je bez peteljki, kožasto, glatko i dužine 2 - 8 cm, širine 1 - 1,5 cm. Cvjetovi su sitni, jednospolni, žućkastozelene boje, a biljka cvate tek u trećoj godini života. Ova biljka cvati prije ili tijekom listanja, a plod je bijela, okruglasta boba koja u sebi sadrži 1 - 3 sjemenke obavijene ljepljivom masom. Da bi sjemenka proklijala neophodna je svjetlost, a tijekom klijanja razvija se sisaljka koja luči enzime i tako prodire u biljku domaćina. Po broju internodija tj. članaka biljke možemo procijeniti njenu starost, te na ukupan broj internodija dodamo još 2 - 4 godine zbog početne faze klijanja i rasta.

Podvrste bijele imele su:

• Bjelogorična bijela imela (lat. Viscum album ssp. album - rasprostranjena je u sjevernom i središnjem dijelu Hrvatske te se pronalazi u neodržavanim voćnjacima, parkovima, šumskim kulturama.
• Jelina imela (lat. Viscum album ssp. abietis) u Hrvatskoj se pojavljuje isključivo na stablima obične jele. Smatra se štetnikom koji najprije fiziološki oslabi stablo domaćina koje tada postaje slabo otporno na bolesti i štetnike.
• Borova imela (lat. Viscum album L. ssp. austriacum) nije zabilježena u Hrvatskoj, ali je ima u susjednoj Bosni i Hercegovini gdje se smatra štetnikom koji uzrokuje sušenje crnog bora

Žuta imela

Žuta imela ili lijepak dio je roda Loranthus Jacq. koji je rasprostranjen u tropskim područjima, a vrsta koja se pojavljuje u Europi je Loranthus europaeus. To je grmolika biljka veličine 50 cm smeđih, okruglih izbojaka. Najčešće se nastanjuje na hrastovima i na pitomom kestenu. Lišće je dužine oko 6 cm, tamnozeleno, na kratkim peteljkama, a cvjetovi jednospolni, sitni, svjetlozelene boje. Ova vrsta imele cvjeta tijekom svibnja i lipnja, a plodovi su okrugli, veličine oko 1 cm. Zahvaljujući ljepljivom sadržaju unutar ploda, koji se lijepi za kljun ptica, upravo su ptice glavna karika širenja sjemena ove vrste imele.

Imelica

Imelica (lat. Arceuthobium oxycedri) dolazi iz porodice imelovki (Viscaceae). Ova vrsta najčešće parazitira na borovicama, čempresima, tujama. Njeni izbojci su dugački 5 - 20 cm i pršljenasto razgranati, listovi su sitni, cvjetovi jednospolni. Cvate u rujnu i listopadu, a plodovi su 3 mm dugačke bobice koje dozrijevaju tek sljedeće godine tijekom jeseni. Imelica se razmnožava tako da njeni plodovi uslijed pritiska vode između ploda i stapke bivaju odbačeni i do 10 m od matične biljke.

Uzgoj imele

Većina vrsta sjemena imele treba svjetlost za klijanje, ali također može niknuti u vlažnim područjima. Preporučuje se korištenje mješavine za sobne biljke s velikim količinama treseta. Imelu će trebati premjestiti na biljku domaćina kako bi na njoj rasla, ali ukorjenjivanje može biti sporadično. U idealnom slučaju, klijanje može trajati nekoliko mjeseci, ovisno o svjetlu, vlazi i temperaturnim uvjetima.

Slaganje kultura

S obzirom na to da se radi o biljci koja je poluparazit mora se ostvariti dobro slaganje u prvom redu s biljkom domaćinom na koji se imela sadi. Ovisno o vrsti imele, radit će se ili o bjelogoričnom stablu - kruška, jabuka, breza, oskoruša, vrba ili o crnogoričnim stablima poput borovice ili tuje.

Zalijevanje

Imela se ne zalijeva samostalno, nego svu potrebnu tekućinu, minerale i ostale hranjive sastojke neophodne za rast i razvoj dobija preko biljke domaćina. Stoga, da bi imela imala dovoljnu količinu vlage potrebno se pobrinuti da se stablo na kojem imela raste redovito zalijeva, pri čemu treba naglasiti da će stablo na kojem se imela razvila imati povećane potrebe za zalijevanjem jer će morati proizvesti veće količine hranjivih tvari.

Gnojidba

S obzirom na to da je imela poluparazitska biljka koja potrebne hranjive sastojke dobiva iz biljke domaćina, pravilna prihrana i gnojidba stabla na kojem se imela nalazi jamstvo je za njezin pravilan rast i razvoj. Često se dogodi da biljka na kojoj se imela razvila s vremenom oslabi, pa je u tom slučaju potrebno izvršiti dodatnu gnojidbu odgovarajućim gnojivima koja se određuju prema vrsti biljke i tla u kojem je posađena. Gnojidbu biljke domaćina najbolje je obaviti u proljeće.

Razmnožavanje

Imela se razmnožava pomoću sjemena. Za razliku od ostalih biljaka zbog svoje poluparazitske naravi za razmnožavanje imele je neophodno živo stablo biljke domaćina.

Presađivanje

Nije uobičajeno presađivati imelu sa stabla na stablo između ostaloga zato što taj postupak iziskuje zarezivanje stabla biljke domaćina da bi se iz njega transplatirala imela, ali je ujedno potrebno  izvršiti i zarezivanje novog stabla na koje se imela presađuje. Stoga se ovakav postupak jako rijetko koristi u praksi jer je moguća šteta veća od koristi koja se tako postiže.

Mnogo češća situacija je presađivanje sadnica imele na stablo, pa se tada pravi rez u kori domaćina u koji se polažu sadnice a potom se oblažu vlažnom mahovinom.

Pomlađivanje

Uklanjanjem usahlih grana i listova postiže se pomlađivanje imele. Važnu ulogu u tom procesu igra i rezidba.

Tlo

Specifičnost imele je u tome što se ona razvija na živom drvetu biljke domaćina te njezin uzgoj u zemlji nije moguć. Mnogi uzgajivači pokušavali su uzgajati je na kori drveta, na zemljanoj podlozi, u posudama, ali svi ti pokušaji završavali su neuspješno. Ako se, pak, sjemenke imele stavljaju u zemlju radi klijanja, tada se koristi zemlja za balkonsko cvijeće bogata tresetom i humusom.

Klima

Najbolji klimatski uvjeti za razvoj bijele imele koja je najčešća u Hrvatskoj, su oni u kojima prevladava kontinentalna klima, s hladnim zimama i toplim ljetima. Imelica može uspijevati čak na visinama od 3.500 m i podnositi vrlo hladne zime s niskim temperaturama i mrazom te s obzirom na broj lokaliteta na kojima se ova vrsta javlja možemo reći da se radi o najrasprostranjenijoj vrsti. No postoje i brojne vrste kojima odgovara tropska i suptropska klima, a potječu iz porodice Loranthaceae.

Sadnja imele

Prilikom sadnje imele od najvećeg značaja je pravilan odabir stabla na kojem ćemo je razmnožiti. Stablo mora biti zdravo i odraslo, staro barem 20 godina, a najbolji odabir su stabla jabuke, kruške, limuna, vrbe. Iako je imela poluparazit, ako je riječ o zdravom i otpornom stablu domaćinu ono neće trpjeti štetne posljedice rasta i razvoja imele. Ono što je izuzetno bitno jeste da stablo na kojem se imela sadi bude dobro izloženo sunčevoj svjetlosti koja je neophodna za razvoj imele.

Vrijeme sadnje

Najbolje vrijeme za sadnju imele su veljača i ožujak. Imela je biljka koja dosta sporo raste te će u prve tri do četiri godine stvoriti tek nekoliko novih listića, pa je stoga potrebno biti dosta strpljiv. Svoj puni potencijal u rastu dosegnut će tek nakon 10 - 15 godina od sadnje.

Odabir podloge za sadnju

S obzirom na to da se imela razmnožava isključivo pomoću sjemena, nije moguće njeno cijepljenje. Pa ipak, cijeli proces sadnje imele možemo smatrati svojevrsnim kalemljenjem na stablo domaćina, obzirom da se radi o biljci čiji je način razmnožavanja i rasta specifičan u odnosu na druge vrste.

Sadnja sjemena

Najbolje vrijeme za skupljanje bobica imele je veljača kada su bobice sasvim zrele, a to se najbolje može provjeriti po njihovoj boji. Najzrelije su one bijele boje, a ako su bobice nešto starije dobro ih je prije sadnje neko vrijeme držati u vodi.

Nakon odabira stabla na koje ćemo posaditi imelu, potrebno je napraviti dva reza na kori, jedan okomit, a drugi vodoravan te podići tako zarezanu koru. Bobice imele potrebno je otvoriti i izvaditi iz njih sjemenke koje su obložene rastezljivom, sluzavom tvari koja se zove vistin, a sadrži u sebi celulozne niti i mukopolisaharide.

Prije sadnje sjeme je potrebno malo obrisati i na njemu ostaviti tek malo ove rastezljive tvari kako bi se što bolje primilo za stablo.

Za sadnju imele najbolje je odabrati grane promjera dvadesetak centimetara. Sjeme treba zalijepiti unutar razrezanog dijela grane i do ožujka ili travnja tako posađeno sjeme trebalo bi proklijati. Ovako posađenu imelu ne treba zalijevati ni prihranjivati jer će svu potrebnu vodu i hranjive sastojke ona dobiti upravo iz stabla na kojem je posađena.

Sadnja sadnice

Sjeme imele moguće je sijati u posude ispunjene supstratom za balkonsko cvijeće s većom količinom treseta. Ono se zatim zaštiti folijom ili poklopcem na kojem su probušene rupice, te se stavi na svijetao položaj i temperaturu od najmanje 16°C. Nakon što sjeme proklije, sadnice se presađuju na biljku domaćina kada na njima naraste nekoliko listića. Korijenje ovako dobivenih sadnica se polaže na zarezani dio stabla, okolo se učvrsti vlažnom mahovinom da se što brže zakorijeni, te se zaštiti folijom.

Uzgoj u vrtu

Imela se može uzgajati u vrtu gdje služi kao lijep ukras. Prilikom sadnje u vrtu odabire se odgovarajuće stablo na kojem se uzgaja imela, obavezno na sunčanoj strani i tada je potrebno stablo domaćina češće zalijevati i prihranjivati nego ostale biljke koje nisu domaćinske. Razlog tome je što je stablu na kojem se razvila imela potrebno više hranjivih tvari da bi prehranilo sebe i poluparazitskog susjeda.

Uzgoj u stakleniku

Ne postoji zapreka da se imela uzgaja u staklenicima, iako se to ne primjenjuje u praksi. Kao i prilikom uzgoja na vanjskim prostorima, osnovne pretpostavke koje moraju biti ispunjene je odgovarajući odabir biljke domaćina, adekvatno zalijevanje i gnojidba biljke na kojoj imela raste, te omogućavanje dovoljne količine svjetlosti.

Uzgoj u posudama

Uzgoj u posudama je moguć samo u slučaju ako se radi o odgovarajućoj biljci domaćinu koja je uzgojena u posudi. U tom slučaju ona u cijelosti dijeli sudbinu domaćina, pa kada dođe do toga da je stablo na kojem se razvila potrebno presaditi na otvoreno to znači da se i imela mora prilagoditi novim uvjetima.

Održavanje i njega

Imela je vrlo jednostavna biljka za održavanje. No, s obzirom na svoju poluparazitsku narav, njezino održavanje u cijelosti ovisi o tome kako održavamo i njegujemo biljku na kojoj se razvila. Stoga, da bi imela bila što duže lijepa potrebno je poštivati specifičnosti biljke domaćina kako glede gnojidbe tako i glede zalijevanja. Imelu je potrebno i orezivati jer tako oblikujemo ovu zanimljivu biljku i olakšavamo proces fotosinteze.

Faza mirovanja

Imela je zimzelena biljka, a razdoblje njenog mirovanja obuhvaća sezonu u kojoj ne cvjeta, a to su jesenji i zimski mjeseci. Upravo to je razdoblje u kojem listopadno drveće, koje je najčešći domaćin imele, odbacuje svoje lišće i ulazi u fazu mirovanja do sljedećeg početka novog vegetativnog ciklusa.

Održavanje nasada

S obzirom na to da se imela razvija najčešće na granama stabala, potrebno je redovito provjeravati zdravlje grane na kojoj raste ali i cjelokupnog stabla. Ako se uoče kakvi štetnici ili bolesti na biljci domaćinu potrebno ih je pravovremeno ukloniti i izliječiti. Imele koje su se previše razgranale i postale opterećenje za biljku domaćina potrebno je podrezivati i prorjeđivati.

Prorjeđivanje

Prorjeđivanje je potrebno kako radi dobrobiti imele tako i radi zaštite biljke domaćina od pretjeranog širenja i opterećenja koje imela može uzrokovati. Uklanjaju se središnje grane u najgušćem dijelu i to poglavito mladi izbojci te se tako omogućava prodor svjetlosti u unutrašnjost biljke i olakšava obavljanje fotosinteze. Što je fotosinteza učestalija, imela proizvodi više vlastitih hranjivih tvari i time olakšava i biljci domaćinu da podnese ovu zajednicu.

Rezidba

Imela dobro podnosi rezidbu. Uklanjaju se osušene grane kao i one koje su napadnute određenim nametnicima. Osim toga, ako želimo oblikovati grm imele i postići njegovu simetričnost tada je potrebno izvršiti orezivanje, najbolje tijekom zime kada biljka ne cvate.

Berba

Veliki je popis korisnih svojstava imele jer se ova biljka koristi za liječenje mnogih bolesti i poremećaja. U tu svrhu beru se listovi i mladi izdanci. Branje se obavlja na onim biljkama koje rastu dalje od prometnica, jer imela ima svojstvo da u sebe apsorbira i brojne štetne i otpadne tvari iz okoline.

Najbolje je berbu obavljati tijekom kasne jeseni i zime te izbjegavati branje u proljeće s obzirom na to da su tada izdanci još uvijek premladi i imaju u sebi nisku koncentraciju korisnih tvari. Branje se obavlja pomoću dugačke kuke i odgovarajućih škara. Ako se prikupljaju plodovi u svrhu sadnje imele, to je najbolje obaviti tijekom veljače jer su tada najzreliji.

Skladištenje

Nakon berbe mladi izdanci i listovi moraju se dobro osušiti. Stoga ih je potrebno staviti na prozračno mjesto, s dobrom cirkulacijom zraka,  najbolje na kartonsku ili papirnatu podlogu. Ako se od imele pravi sok, tada se listovi ne suše nego se odmah prerađuju i melju. Bobice imele je najbolje što prije iskoristiti, a do tada ih je dobro držati potopljene u vodi.

Priprema za sljedeću sezonu

Priprema za novi vegetacijski ciklus obuhvaća rezidbu imele, i to u slučaju ako se biljka previše razgranala, ali i potrebne radnje pripreme glede stabla domaćina. To uključuje malčiranje područja oko korijena stabla, uklanjanje korova te osušenih grana, ali i onih dijelova stabla koji su zahvaćeni kakvom bolešću ili štetnikom.

Bolesti

Imela je dosta otporna biljka. ali s obzirom na svoje svojstvo poluparazita može oslabiti imunitet stabla i dovesti do toga da postane slabo otporno na određene bolesti koje, u tom slučaju, ugrožavaju i imelu. Najčešće su pepelnica i truljenje korijena.

Pepelnica

Pepelnica je gljivično oboljenje koje se prepoznaje po bjelkastim naslagama na listovima. Listovi s vremenom požute i uginu, a ako se ne primjenjuju mjere liječenja odgovarajućim fungicidima, bolest može dovesti do odumiranja cijele biljke.

Truljenje korijena

Prevelika količina vlage koja se apsorbira u stablu domaćinu i dovodi do njegova oboljenja i truljenja, jednako će utjecati i na imelu. Do toga dolazi kad je bolest uznapredovala do te mjere da grana na kojoj je imela pronašla svoje stanište trune i propada. Ovu je bolest izuzetno teško liječiti stoga je bitna prevencija, koja se sastoji u dobrom dreniranju tla oko stabla i umjerenom zalijevanju.

Štetnici

Najčešći štetnici koji napadaju imelu jesu žižak, biljna uš te mramorni moljac. Svi ovi štetnici mogu se proširiti i na biljku domaćina te time izazvati veliku štetu.

Žižak

Žižak iz roda Ixapion variegatum čest je štetnik kojeg susrećemo na imeli. Njegove ličinke hrane se imelom, a odrasli kukci jajašca polažu u stabljike biljke, ispod glavnih pupova. Zaraženi dijelovi biljke s vremenom mijenjaju boju i odumiru. Ovaj štetnik je najbrojniji u ljeto i jesen, a može i prezimiti na biljci.

Biljna uš

Radi se o insektu koji se hrani biljnim sokovima. a najveću štetu biljci nanose njegove ličinke. Uspješno se suzbija insekticidima na bazi diazinona, kvinalfosa ili metilazinfosa. Prilikom napada biljne uši dolazi do pojave ljepljivih tragova po listovima i stabljikama, tzv. medna rosa. Ovaj štetnik dovodi do toga da biljka postaje slaba i podložna mnogim drugim oboljenjima i štetnicima.

Mramorni moljac

Mramorni moljac (lat. Celypha woodiana) najbrojniji je tijekom srpnja i kolovoza, a jajašca polaže u rujnu i listopadu. Njegove larve hrane se biljnim sokovima i s vremenom dovode do propadanja i uginuća biljke. Ako je imela posađena u voćnjaku, ovaj štetnik može izazvati veliku štetu i na svim okolnim stablima.

Upotreba imele

Imela sadrži ogroman broj korisnih tvari, između ostaloga i lecitin, histamin, viskotoksine, flavonide, lignin, eterična ulja. Sastav imele u prvom redu ovisi o tome na kojem stablu domaćinu se ova biljka razvila. Bobice imele su otrovne za ljude ako se konzumiraju u većim količinama. Njeni listovi i izdanci se koriste u ljekovite svrhe, a zatim i kao dekorativna biljka naročito tijekom božićnih i novogodišnjih blagdana. Osim toga od imele se izrađuju i određena pića i likeri tako da svoju primjenu pronalazi i u gastronomiji.

Medicina

Smatra se da imela povoljno djeluje kod regulacije krvnog tlaka i to kako niskog tako i visokog, jača srce, a poznato je i njeno stimulirajuće djelovanje na rad cjelokupnog probavnog trakta. Kod žena se pokazala vrlo blagotvornom jer regulira hormonalne poremećaje, a vrlo povoljan učinak ima i na uobičajene tegobe menopauze. Pomaže i kod ekcema.

Od imele se može pripremati čaj i tinktura a od svježih bobica mast.

Čaj od imele se priprema kao hladna iscrpina tako da se puna čajna žličica osušenih i mljevenih listova stavi u 2,5 dcl hladne vode i ostavi da stoji tako preko noći. Ujutro se malo zagrije, procijedi i konzumira.

Mast od svježih bobica koristi se samo za vanjsku uporabu, a priprema se tako da se bijele bobice zgnječe i pomiješaju s pčelinjim voskom. Tinktura od imele se priprema tako da se 200 g usitnjenih listova imele prelije litrom rakije i nakon tri tjedna procijedi. Konzumira se po jedna čajna žličica dnevno pomiješana s malo vode 2 ili 3 puta na dan.

Kulinarstvo

Imela se može koristiti za pripremu biske, tradicionalne rakije koja je poznata u Istri. Za to se koriste tri šake suhog lišća imele, 2,5 l lozovače, 25 dag meda i 2,5 dl destilirane vode. Svi ovi sastojci se dobro promiješaju i boca se drži 40 dana na suncu uz svakodnevno mućkanje. Nakon toga se procijedi i konzumira.

Dekoracija

U kršćanskoj tradiciji imela se koristi za dekoraciju domova tijekom božićnih i novogodišnjih blagdana. Vjeruje se da donosi blagostanje u domu u kojem se nalazi, te da ljubljenje pod njenom grančicom donosi sreću.

Zanimljivosti

Imelu su štovali brojni stari narodi, a osobito keltski svećenici i druidi. Smatrali su je svetom biljkom te nosili oko vrata, vjerujući da liječi cijeli niz bolesti i tjera zle duhove. Njezina ezoterična uporaba bila je prisutna i kod Germana, dok su stari Rimljani više cijenili praktične strane ove biljke te su prvi počeli koristiti ljepljivu tvar iz njenih bobica za hvatanje ptica. Ljekovita svojstva imele bila su poznata još u 5. st. pr. Kr.

Američka država Oklahoma je 1893. godine izabrala imelu za svoj nacionalni simbol.

Iako su bijele bobice imele otrovne za ljude, one su hrana brojnim sisavcima poput jelena, dikobraza, vjeverica, losova te brojnih vrsta ptica.

Smatra se da je običaj ljubljenja pod grančicom imele prvi puta zaživio u Europi tijekom 16. stoljeća.

Foto:  Goran Horvat / Pixabay