Kalina

Kalina (lat. Ligustrum vulgare) u narodu poznatija kao zimolozina, biserovo drvo, pupator ili zimolez, jest trajni zimzeleni grm koji potječe iz porodica maslinovki (Oleaceae). Neke vrste kaline mogu prezimiti s lišćem, a tek u proljeće izgube svoje ovalne i snažne listove. Većina vrsta kaline porijeklom su iz Japana.

Obična kalina u ljeto potjera cvatove punih, bijelih cvjetova koji su vrlo intenzivnog mirisa, a ujesen joj lišće otpada. Sve vrste kalina pogodne su za sadnju živica, bilo slobodnorastućih ili oblikovanih. Kao biljka brzog rasta, može dati puno brži krajnji rezultat željenog izgleda grma, iako je takav oblik potrebno puno češće uređivati nego primjerice šimšir.

Može narasti do 3 m u visinu, a pritom stvara više šibolikih, a manje razgranatih izdanaka. Korijen ove biljke je dobro razvijen, a kora je gola i sivosmeđe boje, dok su mlađe grane prekrivene svijetlim lenticelama i dlačicama. Pupovi su smeđe boje, vrlo sitni i nasuprotni, imaju 4 do 6 crnosmeđih ljusaka koje su u sjeni zelenkaste boje. Pupovi na vrhu su ušiljeno jajastog oblika te su veći od onih koji se nalaze sa strane.

Listovi su ponekad skupljeni po tri u pršljenu, iako mogu biti i nasuprotni. Manjeg su, ovalnog i cjelovitog oblika te ušiljeni, a mogu biti dugački od 5 do 7 cm. Širina im je od 1 do 2 cm, glatki su i kožasti, na licu su tamnozelene boje, a na naličju su svjetliji. Listovi se zadržavaju na granama preko zime.

Cvjetovi ove biljke su jednodomni. Vrlo su intenzivnog i slatkastog mirisa, te podsjećaju na med, a sakupljeni su na vrhovima izboja u duže grozdaste cvatove koji su obavijeni manjim, pricvatnim listovima, dužine oko 6 cm. Cvjetovi su građeni od čaške koja ima četiri kratka zupca. Vjenčić oblikom podsjeća na ljevak čija je dužina do 5 mm, a sastav mu čine četiri bijele latice. Cvijet ima dva prašnika koja gotovo nezamjetno vire iz cijevi vjenčića. Plodnica je nadrasla a njuška ima dva režnja.

Plodovi su kuglastog oblika, crne i sjajne bobe veličine od pola do jednog centimetra a u sebi sadrže 2 do 4 sjemenke, koje kada dozre, preko zime još ostaju na granama.

Vremenski uvjeti sadnje: idealno sunčana i polusjenovita mjesta, uspijeva i u sjeni
Vrijeme cvatnje: lipanj i srpanj
Visina biljke: do 3 metra
Način razmnožavanja: sjemenom i reznicama

Vrste kaline

• L. ovalifolium – zimzelena biljka za živice, u krajevima s oštrijom zimom je osjetljiva na mraz, može narasti do 5 metara u visinu i do 2 metra u širinu.
• L.vulgare – obična kalina koja nije zimzelena, vrlo je robusna i raste do 5 metara u visinu i 3 metra u širinu, ima bijele mirisne cvjetove i crne bobice.
• Atrovirens – ima tamne, crno zelene listove, također je vrlo robusna, raste od 4 do 5 metra, a izuzetno je pogodna za živice.
• Lodense – niska sorta kaline, pogodna za male živice, ima crveno smeđe listove ujesen, koji dugo ostaju na biljci, raste do 1,5 metar u visinu te 1 metar u širinu.

Sadnja kaline i razmnožavanje

Rasprostranjena je na području Europe, sjeverne Afrike i zapadne Azije, a može rasti u skupinama ili pojedinačno, najčešće uz rubove borovih ili listopadnih šuma. Rastu kaline pogoduju sunčana mjesta te suha ili svježa, kamenita, glinasta ili vapnenačka tla, odnosno tereni od nizina do mjesta 1000 m nadmorske visine. Vrlo često se uzgaja za formiranje živih ograda ili kao ukrasna biljka, a njeni plodovi omiljena su hrana ptičica dok se gusjenice moljca Sphinx ligustri hrane njenim listovima.

Kad je u pitanju sadnja kaline, treba znati da je ona grm koji podnosi vrlo alkalno tlo i onečišćeni zrak. Raste na sunčanim ili polusjenovitim mjestima, iako ponekad uspijeva i u sjeni. S obzirom na to da je gustog rasta i ima dobru izbojnu snagu iz panja i korijena.

Uzgoj kaline nije kompliciran, a njeno razmnožavanje se odvija u proljeće pomoću reznica te sjemenom. Kada se kalina sadi potrebno je napraviti razmak od 30 cm, u odnosu na druge biljke. Približno raste do 3 m u visinu, a vrlo dobro podnosi obnavljanje stoga ju je potrebno dva ili tri puta šišati u razdoblju rasta.

Kod razmnožavanja reznicama u proljeće, prije nego što se uzimaju reznice, kontejnere je potrebno ispuniti prikladnim kompostom koji se učvršćuje do ruba posude. Reznice se uzimaju s vrhova novih izboja, a rez se radi oštrim škarama ili nožem na mjestu neposredno iznad pupa ili mjesta gdje su spojeni listovi.

Kako bi se spriječio gubitak vlage prilikom presađivanja reznica, treba ih se potopiti i staviti u vodonepropusnu plastičnu vrećicu i zatvoriti je. Čak i maleni gubitak vode može ometati stvaranje novog korijenja. Priprema reznica podrazumijeva da ih se odreže na 6 cm, neposredno iznad spoja listova. Uklone se donji listovi te se osnova svake reznice može staviti u hormonski prah za ukorjenjivanje kako bi se ubrzala pojava korijenja. Pri tom treba paziti da među reznicama bude dovoljno mjesta za listove, kako se ne bi preklapali. Tako će zrak slobodno kružiti oko reznica.

Nakon toga se reznice utisnu u pripremljene posude s kompostom, označe se i zalijevaju razrijeđenom otopinom fungicida. Još jedan način na koji se može ubrzati ukorjenjivanje jest da se kontejnere postavi u množionike s magljenjem, ili sličnim pomagalima, gdje je temperatura od 21 do 24 Celzijusa, a po mogućnosti s podnim grijanjem. Jednom na tjedan potrebno ih je zalijevati fungicidom radi zaštite od bolesti i truleži. Kada se reznice ukorijene, možete ih postupno očvrsnuti prije nego li ih posadite u zasebne posude

Uzgoj kaline i održavanje

Ako su neki listovi otpali s reznica, treba ih odmah ukloniti jer oni trunu i na reznice šire bolesti. Kada su uvjeti mraza, hladno klijalište je potrebno izolirati jutom ili nekim sličnim pokrovom. Ako se reznice drže u zatvorenom prostoru s baznim grijanjem, one bi se trebale na početku proljeća ukorijeniti. Reznice koje se drže u hladnom klijalištu obično se ostavljaju do sljedeće jeseni, ili najbolje do sljedeće zime pa se tek onda u proljeće posade u lonce.

U ljeto je reznice potrebno često prskati vodom kako bi se spriječilo isušivanje. Ako reznice držite na jakom suncu, postoji opasnost od spržotina i potrebno ih je zasjeniti tako da se staklenik premaže bojom za zasjenjivanje ili se postave sjenila.

Nakon što su se reznice ukorijenile, treba ih se oprezno izvaditi malim vilama i presaditi u zasebne lonce i očvrsnuti prije ponovnog ulončavanja ili sadnje na otvoreno mjesto. Reznice koje su ukorijenjene u hladnom klijalištu mogu se očvrsnuti dok su još unutra tako da se podiže pokrov, ponajprije kraće pa sve dulje. Kada su se dobro ukorijenile, spremne su za presađivanje u lonce ili na otvorenom.

Ako želite odgoditi presađivanje, u međuvremenu je ukorijenjene reznice potrebno prihranjivati tekućim gnojivom..

Neke vrste kaline moguće je uzgojiti i kao stablaste drvenaste penjačice, kroz otprilike 5 godina, a najbitnije je da se postigne snažna i uspravna glavna stabljika. Kalina koja je podrijetlom iz Japana jest zimzeleni grm koji može podnijeti oštro orezivanje.

Bolesti i štetnici

Kao i kod većine ostalog ukrasnog drveća, kod kaline se može pojaviti gljivična bolest pepelnica. Zaraza pepelnicom može se javiti na stabljici, licu listova, kao i na lisnim i cvjetnim pupovima. Na tim dijelovima biljke stvara blijedu pepeljasto sivu ili bijelu prevlaku koju je moguće lako ukloniti dodirom.

S vremenom dolazi do pojave pjega, a tkivo na tim mjestima odumire. Ako su zaraženi mladi listovi, oni se prestanu razvijati i postanu deformirani. Pepelnica se suzbija prskanjem nekim od fungicida.

Upotreba kaline

Svi dijelovi ove biljke su otrovni. Plod i listovi jako iritiraju kožu što mogu primijetiti oni koji orezuju kalinu kao živicu. Crne bobice otrovne su za ljude, iako su omiljena hrana među pticama. Plodovi kaline mogu uzrokovati proljev, kolike i povraćanje, a u težim slučajevima kod djece je moguća i smrt.

Drvo kaline je tvrdo, a od njega se mogu izrađivati manji predmeti.

Cvjetovi ove biljke puni su nektara i cvjetnog praha za pčele i druge kukce, što znači da je biljka medonosna, iako je njen med gorkastog okusa.

Foto: Wikimedia Commons