Baršunasta panjevčica (lat. Flammulina velutipes) je jestiva gljiva iz porodice Physalacriaceae. Naziv je dobila zbog svog baršunastog izgleda i zbog toga što najčešće raste na panjevima. Budući da raste tijekom zime, kod nas se još naziva i zimskom panjevčicom.
Klobuk baršunaste panjevčice može biti svijetlonarančaste do crvenosmeđe boje, s tim da je na rubovima svjetliji. U početku je polukružnog oblika i ima podvijene rubove, a kasnije se otvara i može biti širok od 3 do 6 cm. Po površini je gladak, a tijekom vlažnog vremena postaje sluzav i jako ljepljiv. Listići su rijetki, a na početku su blijedožute boje, dok kasnije postanu crvenkasti.
Baršunasta panjevčica ima tvrd i žilav stručak koji je isprva pun, ali vrlo brzo postane šupalj. Na donjem dijelu je tamnosmeđe boje i najčešće je uvijen, dok je u gornjem dijelu žutocrvene boje. Može biti visok od 3 do 7 cm, a širok 3 - 10 mm. Meso ove gljive je tanko, mekano i žute boje. Nema izražen okus ni miris. Spore su glatke, duguljastog oblika i ostavljaju bijeli trag.
Gljiva pojedinačno ili u velikim skupinama raste kao parazit ili saprofit po drveću u listopadnim šumama, najčešće na panjevima i deblima bukve. Može rasti i na zdravim stablima, ali najčešće je možemo pronaći na onima koja su oboljela.
Vrste baršunaste panjevčice
Na našim područjima razlikujemo dvije vrste baršunaste panjevčice, a riječ je o šumskoj i onoj koja se koristi za uzgoj. Izgledom se drastično razlikuju.
Flammulina velutipes
Obična baršunasta panjevčica koju možemo pronaći kod nas u šumama, u različitim bojama i oblicima. Od druge vrste se razlikuje po boji, obliku i veličini. Ova vrsta je narančaste boje, ima mesnat klobuk i u prirodi se može brati tijekom kasne jeseni i zime. Moguć je i uzgoj na oblicama.
Enokitake gljiva
Jako je popularna pa se dosta često uzgaja za prodaju. Jako je cijenjena gljiva, osobito u Japanu. Ima specifičan izgled, bijele je boje, stručak joj je dug i tanak, a klobuci nešto manji nego kod prethodno spomenute vrste. U istočno-azijskoj kuhinji se najčešće koristi za pripremu juhe, ali može se upotrebljavati i za salate i druga jela. Teksturom su hrskave i najčešće imaju neugodan miris koji podsjeća na kemikalije, ali on se kuhanjem gubi. Okus ove gljive je dosta blag i pomalo podsjeća na voće. Engleski nazivi za ovaj uzgojni oblik su lilly mushroom, futu mushroom i golden needle.
Uzgoj baršunaste panjevčice
Poput bukovače, resastog igličara, Judinog uha i nekih drugih vrsta gljiva, baršunasta panjevčica se također može uzgajati na oblicama, a takav način uzgoja započeo je još prije otprilike 800 godina u Kini. Za nacjepljivanje micelijem ove gljive posebno su pogodne vrbe i bjelogorično drveće poput jasena, a micelij se oblicama spomenutog drveća dodaje u zimskom razdoblju.
Međutim, dosta češći je uzgoj u plastičnim bocama. Plastične boce u kojima ćemo uzgajati baršunastu panjevčicu treba oprati i sterilizirati. Boce prvo treba oprati antibakterijskim sapunom i temeljito isprati vodom.
Kao podloga za uzgoj može se koristiti piljevina ili poseban supstrat za uzgoj gljiva koji se može nabaviti u bolje opremljenim vrtnim centrima. Micelij se prvo treba dobro izmiješati sa supstratom kako bi se potaknulo proraštanje. Smjesa se nakon toga stavlja u boce koje treba držati u prostoriji s temperaturom između 22 i 25 stupnjeva i relativnom vlažnošću zraka višom od 90%. Odgovarajuća temperatura i vlažnost zraka su jako važni za proraštanje micelija, dok količina svjetlosti i nije toliko bitna.
Dva tjedna nakon zasijavanja, micelij bi trebao prorasti supstrat i raširiti se unutar boce. Nakon toga boce treba držati u toplom i vlažnom okruženju, sve dok micelij u potpunosti ne proraste supstrat. Ovaj proces može trajati od 14 do 30 dana.
Boce s micelijem nakon proraštanja treba prebaciti u hladniju prostoriju, gdje temperatura iznosi između 10 i 18 stupnjeva. Vlažnost zraka u ovoj fazi također treba biti nešto niža, u skladu s temperaturom. Količina sunčevog svjetla ni u ovoj fazi nije pretjerano važna. Nagle promjene u temperaturi i vlažnosti zraka uzrokovat će formiranje plodnih tijela gljiva.
Berba baršunaste panjevčice
Gljive su spremne za berbu otprilike 60 dana nakon zasijavanja micelija.
Baršunasta panjevčica u kuhinji
Iako je kod nas manje poznata, baršunasta panjevčica je u kineskoj, korejskoj i japanskoj kuhinji tradicionalna namirnica. Budući da su stručci ove gljive previše žilavi, za pripremu jela se koriste samo klobuci. Kraćom termičkom obradom oslobađaju se korisni nutrijenti, a budući da je riječ o vrlo delikatnim gljivama, ako se pripremaju s povrćem treba ih dodati tek pred kraj pripreme.
Odličan su dodatak sendvičima, salatama, gulašima, omletima i rižotima. Posebice su ukusne u kombinaciji s mesom, na primjer s govedinom, ali i s ribom i morskim plodovima. Japanci ih uglavnom pripremaju s rezancima i povrćem, pržene u woku, a pogodne su i za pripremu juha i umaka.
Neki smatraju da klobuke baršunaste panjevčice prije pripreme treba prokuhati i baciti vodu u kojoj su se kuhali.
Ljekovita svojstva baršunaste panjevčice
Baršunasta panjevčica je posebno cijenjena u kineskoj narodnoj medicini, gdje se koristi za liječenje karcinoma jetre i želuca. Sadrži bjelančevinu pod nazivom flamulin te beta-D-glukan i lecitin, a njeno antivirusno, antibakterijsko i antitumorsko djelovanje je potvrdila i moderna znanost.
Konzumacijom ove gljive tijekom dužeg vremenskog razdoblja mogu se liječiti peptički čir, bolesti jetre i zlatni stafilokok, a smatra se kako pomaže i kod Alzheimerove bolesti. Zbog flamulina, baršunasta panjevčica je dobar saveznik u borbi protiv astme, alergijskog rinitisa i razvoja ekcema. Za postizanje bilo kakve koristi od konzumacije ove gljive potrebno je pojesti oko 2 kg tjedno. Kao što je spomenuto, baršunasta panjevčica se može pripremati na različite načine, kao dio hladnih i toplih jela, a pri tom nema straha da će se djelatne tvari pod utjecajem topline razgraditi.
Baršunasta panjevčica je u svježem obliku kvalitetan izvor složenih ugljikohidrata, bjelančevina i vitamina B skupine. U 100 grama ove gljive nalazi se oko 37 kalorija, a u manjoj mjeri sadrži važne minerale poput kalija, fosfora, bakra, cinka, selenija i željeza.
Povijest baršunaste panjevčice
Znanstveni naziv ove gljive potječe od dvije riječi: flammeus - mali plamen, zbog boje kojim se ističe u zimskim mjesecima kada je većina biljaka zamrla, te od složenice velutipes, nastale od riječi velutinus - što u prijevodu znači prekrivena dlačicama i pes - noga. Nazivi na engleskom jeziku su velvet shank, velvet stem, velvet foot i velvet mushroom.
Uzgoj baršunaste panjevčice započeo je prije nekoliko stotina godina u Kini. S vremenom se proširila i u neke druge dijelove svijeta pa se uspješno uzgaja već dugi niz godina. Iako se ponekad može činiti da panjevčica raste iz tla, ona u prirodi raste isključivo na drveću, pa ako je primijetite na tlu znači da je drvo ukopano ispod površine. Najčešće raste na bukvama i vrbama. Može se pojaviti i na brijestu, ali to je rijedak slučaj. Osim toga, poneka je možemo pronaći i na stablima oraha, divljeg kestena, lipe, javora, topole, jasena, hrasta, pa čak i bazge.
Baršunasta panjevčica je rasprostranjena u Europi, Aziji, Sjevernoj Americi i sjevernoj Africi. U istočnoj Aziji se najčešće uzgaja oblik poznat pod nazivima enokitake ili enoki. Uzgaja se na tamnim mjestima i upravo zbog nedostatka svjetla razvije male klobuke i jako izdužene stručke.
S obzirom na to da je zimska gljiva, dobro podnosi mraz i niske temperature (može izdržati do -25 stupnjeva). Zimi se može naći i ispod snijega, a zahvaljujući toploj narančastoj boji lako je uočljiva. Ako gljive krenu rasti prije snijega i prežive sve do njegovog topljenja, poprimaju tamniju boju, a stručci prestanu biti baršunasti i postanu crni i tvrdi.
Iskusni skupljači gljiva tvrde da je baršunastu panjevčicu nemoguće zamijeniti s bilo kojom drugom otrovnom gljivom jer ona jedina raste u zimskim mjesecima, a izdvaja se i svojim specifičnim izgledom. S druge strane, oni manje iskusni mogli bi zamijeniti ovu gljivu s otrovnom rebrastom patuljicom (Galerina marginata), koja još nosi naziv mala smrt.
Iako je za rebrastu patuljicu karakteristično da raste tijekom ljeta i jeseni, ponekad se može pojaviti i u zimskim mjesecima. Ima vidljivo rebrast rub klobuka, a na stručku se mogu uočiti ostaci vjenčića. Paučasto bijeli stručak je prošaran i gladak na dodir. Miris rebraste patuljice je sličan mirisu brašna.
Skupljači gljiva koji nisu sigurni u to koju su gljivu ubrali, razlikovati ih mogu po boji otrusine. Klobuk gljive se na nekoliko sati ostavi na bijelom papiru, a ako je boja otrusine bijela, radi se o baršunastoj panjevčici. U slučaju da na papiru ostane otrusina smećkaste boje, možete biti sigurni da je riječ o rebrastoj patuljici.
Foto: Hans/Pixabay
Odgovori