Jablanovača

Jablanovača ili topolovka (lat. Agrocybe aegerita) je jestiva gljiva iz porodice strnišnica. Postoji još nekoliko znanstvenih naziva za ovu gljivu, a to su: Pholiota cylindracea, Pholiota leochroma, Agaricus cylindraceus i Togaria cylindracea. Nazive jablanovača i topolovka dobila je zbog toga što raste u blizini jablana i topola.

Klobuk gljive jablanovače je mesnat i može biti širok od 5 do 20 cm. U početku je žuto smeđe boje, visoko je ispupčen i ima svijetao rub. Kasnije poprimi smeđu boju te postane ispucan i spljošten, odnosno plitko udubljen. Ispod njega se nalazi slabi vjenčić. Listići su poprilično tanki, ali su široki i gusto smješteni ispod klobuka. U početku su bijele, eventualno žutosive boje, a kasnije poprime smeđu boju i srastu sa stručkom. Stručak jablanovače je tanak i bijel. Obično je nakrivljen, a što se tiče veličine, može biti visok od 4 do 15 cm i debeo od 1 do 2 cm. Meso klobuka je debelo, mekano i sočno, dok je kod stručka vlaknasto i musavo, ali jako ukusno. Jablanovača ima miris koji podsjeća na užeglo brašno, dok je okusom slična lješnjaku. Ima eliptične i glatke spore koje ostavljaju smeđi otisak.

Ova gljiva raste od svibnja do listopada, najčešće na vlažnim površinama poput podnožja drveća ili na odumrlim listopadnim stablima te trulim panjevima (uglavnom jablana, ali i topola i vrba, dok u manjoj mjeri raste na ostacima lipe, jasena, bazge, jabuke i divljeg kestena). Sve dok drvo na kojem raste ne bude sasvim uništeno, jablanovača će se razmnožavati i stvarati plodove. Zabilježeno je da se plodna tijela pojavljuju na istim mjestima nakon branja čak tri do četiri puta godišnje.

Vrste jablanovače

Iako je jablanovaču lako razlikovati od drugih vrsta gljiva, valja napomenuti da ipak postoji vrsta koja joj je slična. Riječ je o razornoj čehavki (Pholiota populnea ili Pholiota destruens). Razorna čehavka raste na mrtvim topolama, kao i jablanovača, ali ona se pojavljuje u manjim grupama nego što je to slučaj kod jablanovače. Također, čehavka ima ljuskice i stručak bjelkaste boje, ali nema prsten i to je ono po čemu se razlikuje od jablanovače. Nije otrovna gljiva, ali se ne može upotrebljavati za jelo.

Uzgoj i održavanje jablanovače

Jablanovača se uzgaja na jednak način kao i bukovača. Za uzgoj jablanovače najvažnije je pronaći prostor s dovoljnom količinom svjetlosti, dobrim protokom zraka i visokim postotkom vlage. Najbolji supstrat za uzgoj jablanovače je slama (moguće je birati između pšenične, ječmene i ražene slame), kukuruzovina te piljevina vrbe ili topole. Piljevinu od bukovih drva treba izbjegavati jer se nije pokazala dobrom.

Slamu prvo treba staviti u vreće za krumpir i sat vremena grijati u kotlu punom vode. Bitno je da se slama cijelo vrijeme nalazi pod vodom. Nakon sat vremena se vadi iz vreće, cijedi i stavlja na hlađenje.

Kada se slama ohladi, miješa se micelijem gljiva i stavlja u plastične vreće. Sve je potrebno dobro nabiti kako bi se micelij kasnije mogao probijati kroz slamu. Idealna temperatura za fazu inkubacije iznosi oko 24 stupnja, a vreće mogu biti smještene na otvorenom ili u zatvorenom prostoru.

Sve dok miceliji ne prorastu supstrat, vreće treba držati na toplom mjestu. Nakon proraštanja micelija, na vrećama se sa svih strana buše rupe široke dva do tri centimetra. Vreće nakon toga treba držati u prostoriju u kojoj je moguće zadovoljiti uvjete koji su potrebni za uspješan uzgoj, a to je dovoljna količina svjetlosti, vlage i svježeg zraka. Optimalna vlažnost bila bi negdje između 75 i 95%. Ako se vreće sa supstratom i gljivama drže u zatvorenom prostoru, potrebno je redovito obavljati prozračivanje. Nakon što gljive krenu rasti iz rupa na vrećama, na svakih deset kvadrata prostorije trebala bi se nalaziti po jedna žarulja od 100 W.

Berba i skladištenje jablanovače

Jablanovače se mogu brati u nekoliko valova, otprilike svakih mjesec dana. Od zasijavanja micelija do pojave prvih gljiva treba proći od 25 do 35 dana. Berba se može obavljati sve dok se supstrat potpuno ne iscrpi. Naravno, tijekom prvog vala se postiže najveći prinos, a svaki sljedeći je sve siromašniji.

U prirodi se jablanovača može pojaviti nekoliko puta na istom mjestu, pa se berba može obavljati tri do četiri puta godišnje. Micelij se pojavljuje sve dok drvo na kojem gljiva raste ne postane potpuno iscrpljeno.

Svježe i neobrađene jablanovače možemo čuvati u hladnjaku otprilike tjedan dana, a na duže ih možemo sačuvati i tako da ih zamrznemo ili spremimo u ulju.

Jablanovača u kuhinji

Jablanovača se ubraja među najkvalitetnije gljive, a može se pripremati na nekoliko različitih načina. Posebno je popularna u francuskoj kuhinji, osobito na jugu te zemlje. Smatra se posebno pogodnom za pripremu mediteranskih jela, a za konzumaciju se upotrebljava klobuk gljive.

Dobro se slaže sa svinjskim mesom, kobasicama, tjesteninom, rižom i palentom. Posebno se preporučuje pirjati je, pržiti ili peći na žaru, a nećete pogriješiti ni ako je dodate juhama, umacima ili marinadi.

Ljekovita svojstva jablanovače

Jablanovača je jako bogata aminokiselinama (sadrži ih čak osam) pa se tako u 100 grama ove gljive nalazi 81,33 mg aminokiselina. Od svih aminokiselina koje sadrži posebno se ističe metionin. Aminokiselina metionin je jako važna za normalnu funkciju organizma, a najvećim dijelom pomaže u regulaciji krvnog tlaka i pravilnoj izmjeni tvari u ljudskom organizmu. Pomaže i u liječenju povišenog krvnog tlaka ili  hipertenzije.

Mnogi jablanovaču nazivaju "ljekovitom gljivom Kine" i smatraju da redovitom konzumacijom možemo spriječiti glavobolju, vrtoglavicu, groznicu i mučnine.

Sadrži lektin, spoj koji pomaže u snižavanju razine glukoze u krvi, a djeluje i kao imunomodulator kod raka. Također je dobar izvor peptida agrocibina, koji pomaže pri liječenju velikog broja bolesti uzrokovanih parazitskim gljivama i bakterijama.

U tradicionalnoj kineskoj medicini ovu gljivu koriste kao diuretik.

Povijest jablanovače

Jablanovača ili topolovka se upotrebljavala još u drevnim vremenima, a njen okus su posebno cijenili stari Rimljani. O njenom uzgoju je pisao još Plinije stariji u svom djelu Naturalis Historia. Engleski naziv za jablanovaču je poplar mushroom, a njemački nazivi su Südlicher Schüppling i Südliche Ackerling.

Široko je rasprostranjena na području suptropskog pojasa, a uspješno raste i u planinskim predjelima te na ravnicama. U Hrvatskoj je često možemo pronaći u Dalmaciji, Istri i na Kvarneru, dok u kontinentalnim dijelovima zemlje rijetko raste.

Iako se jablanovača konzumira i u Americi, Australiji, Kini, Koreji i Japanu, najpopularnija je na jugu Europe.

Foto: Jose Luis Cernadas Iglesias/Wikimedia Commons