Resasti igličar

Resasti igličar (lat. Hericium Erinaceus) je jestiva i ljekovita gljiva iz porodice igličara. Kod nas je poznatija pod nazivom lavlja griva, jer izgledom podsjeća upravo na nju. Iako je neobičnog izgleda, riječ je o jako ukusnoj gljivi koja može biti sastojak različitih ukusnih jela. Osim što je dobrog okusa, u posljednjih dvadeset godina otkriveno je da posjeduje brojna ljekovita svojstva. U Europi je resasti igličar rijetka gljiva, ali prirodno je rasprostranjen u Japanu, Kini i Sjevernoj Americi.

Može se pronaći na različitim vrstama listopadnog drveća, ali prvenstveno raste na hrastovima i bukvama. Razvija se na živim stablima i ponekad na panjevima, a isto tako može rasti i na odumrlom drveću. S obzirom na to da je resasti igličar u Europi jako rijedak u odnosu na gore spomenuta područja, prakticira se uzgoj u strogo kontroliranim laboratorijskim uvjetima, gdje se mogu osigurati uvjeti koji su identični uvjetima koji vladaju u prirodnom okruženju ove gljive. U Hrvatskoj ova gljiva prirodno raste na području Gorskog kotara te kod Podstrane.

Resasti igličar ima kratak mesnati stručak iz kojeg se razvijaju bodlje koje su priljubljene jedna uz drugu i vise prema dolje, a duže su od jednog centimetra. Cijela gljiva može biti široka 25 cm ili više. Bodlje resastog igličara su debele i dosta elastične. Dok je gljiva mlada one su bijele boje, a starenjem gljive poprimaju svijetlo žutu boju. Resasti igličar ima debelo, ali krhko meso bijele boje. Miris mesa je blag i ugodan, a okus je slatkast. Spore ove gljive ostavljaju trag blijedo žute boje.

Resasti igličar je zbog svog kompaktnog izgleda i relativno dugih šiljaka lako prepoznatljiv, tako da ne postoji veća opasnost od zamjene s nekim drugim vrstama gljiva. Jako je cijenjen zbog svojih ljekovitih svojstava, ali i zbog toga što se u kulinarstvu može pripremati na razne načine. Gljiva se može pronaći krajem ljeta i gotovo tijekom cijele jeseni.

Uzgoj i održavanje resastog igličara

Resasti igličar se može uzgajati na tradicionalan način, odnosno na oblicama, ali i na supstratu od piljevine. Isto kao i shiitake gljiva, zečarka ili bukovača. Za uzgoj na oblicama uglavnom se koristi drveće bukve, brijesta i hrasta. Na oblicama dugima od pola do jednog metra rade se rupe u koje se zatim dodaje micelij gljiva. Oblice se nakon faze inkubacije drže na vlažnom i sjenovitom mjestu.

Za uzgoj na supstratu upotrebljava se piljevina i strugotina bukve, sterilizirane na temperaturi od 120 stupnjeva. Supstrat se nakon hlađenja zasijava micelijem i ostavlja u prostoriji u kojoj temperaturu treba održavati između 22 i 24 stupnja. Uz povoljne uvjete, proces inkubacije završava otprilike nakon 16 do 20 dana.

Nakon toga slijedi proraštanje micelija, za što je potrebno osigurati temperaturu od 20 do 25 stupnjeva i vlažnost zraka od 95%. Svjetlost u ovoj fazi nije potrebna, ali je važno osigurati visoku koncentraciju ugljikovog dioksida. Nakon proraštanja slijedi plodonošenje. Temperaturu u toj fazi razvoja treba spustiti na 10 do 15 stupnjeva, a relativnu vlažnost i dalje održavati na 95%. Plodna tijela gljiva bi se u ovim uvjetima trebala pojaviti nakon sedam dana, a za to je vrijeme potrebno i povremeno provjetravati prostoriju u kojoj se uzgajaju gljive.

Gljive mogu rasti i razvijati se i pri temperaturi od 18 do 20 stupnjeva i vlazi od 85 do 95%. Budući da prevelika količina svjetlosti može zaustaviti plodonošenje, potrebno je kontrolirati svjetlo.

Plodonošenje resastog igličara se može i ubrzati, ako je to potrebno. Ubrzava se tako da se gljive na sedam dana podvrgnu šoku, odnosno da se drže na temperaturi nižoj od preporučene.

Berba i skladištenje resastog igličara

Berba resastog igličara može se obavljati u tri vala, svakih 14 do 20 dana. Od supstrata zapremnine 2,5 l moguće je dobiti oko 400 grama gljiva tijekom tri vala berbe.

Ubrane gljive se mogu narezati na rezance pa odmah pripremati za konzumaciju ili osušiti i samljeti pa pohraniti u staklenke koje se mogu dobro zatvoriti. Osušene i samljevene gljive se mogu sačuvati na duže vrijeme.

Resasti igličar u kuhinji

Resasti igličar se ubraja u najcjenjenije jestive šumske gljive, a okusom je sličan škampima. Ova gljiva je jako ukusna dok je mlada. Ne može se konzumirati u sirovom obliku, nego ju je potrebno termički obraditi. Iako je jako ukusna kao samostalno jelo, može se pripremati u kombinaciji s drugim jestivim gljivama.

Pripremati se može tako da se dinsta, poha ili dodaje rižotu te gulašu od gljiva. Mišljenja o tome treba li ovu gljivu oprati prije upotrebe su različita. Jedni smatraju da voda utječe na njena svojstva i okus, dok drugi tvrde da je obavezno treba prati prije upotrebe.

Resasti igličar se odlično slaže s raznim povrćem, a Japanci i Kinezi su poznati po svojim specijalitetima u kojima je ova gljiva jedan od glavnih sastojaka.

Ljekovita svojstva resastog igličara

Resastog igličara često nazivaju hranom za neurone jer sadrži aktivne sastojke koji pomažu obnavljanju živčanog sustava i poboljšavanju moždanih funkcija. Uzimajući u obzir to i činjenicu da je 21. stoljeće proglašeno stoljećem uma, poznati japanski stručnjak za gljive, profesor Kawagishi, nazvao je resastog igličara gljivom 21. stoljeća.

Američki i kineski znanstvenici su tijekom istraživanja iz ove gljive uspjeli izdvojiti dva aktivna sastojka koja potiču proizvodnju faktora neuronskog rasta (eng. nerve growth factor). Faktor neuronskog rasta ima važnu ulogu u opstanku i diferencijaciji nekoliko populacija živčanih stanica koje se nalaze u središnjem i perifernom živčanom sustavu.

Resasti igličar, za razliku od drugih vrsta ljekovitih gljiva, ima manju molekularnu masu pa ga tijelo zbog toga lakše apsorbira. Osim što obnavlja živčane stanice, ova gljiva pomaže i u obnovi živčanih ovojnica, povećava mijelinizaciju i poboljšava provodljivost signala, što je jako značajno u liječenju multiple-skleroze.

Najvažniji sastojci pronađeni u resastom igličaru su beta-D-glukan, hetero beta glukan, diterpenoidi, glikoksilan, mano glikoksilan te erinacini Q i R. Sadrži i rijetke enzime poput tirozinaze, katalaze, GSH reduktaze i peroksidaze.

Ova gljiva je korisna u borbi protiv anoreksije, bulimije i pretilosti, ali i za obnovu sluznice, kod ulkusa u crijevima, dvanaesniku i želucu te kod gastritisa. U Kini je koriste u liječenju raka jednjaka i želuca.

Pozitivno djeluje na imunološki sustav, pomaže u regulaciji kolesterola i šećera, sprječava upale i povećava prag tolerancije na bol. Negdje se upotrebljava i za liječenje živčanih oboljenja, kod demencije, Alzheimera, neuronske degeneracije, depresije, autizma, šizofrenije, Rettovog sindroma, multiple skleroze i distrofije mišića.

U Japanu su 2010. godine provedene kliničke studije čiji su rezultati pokazali da su se žene u menopauzi, koje su konzumirale ovu gljivu, osjećale manje depresivno i tjeskobno, a sposobnost koncentracije im je bila poboljšana. Drugo japansko istraživanje koje je provedeno nad 30 muškaraca kojima su dijagnosticirani blagi kognitivni poremećaji i oštećenja pokazalo je da konzumacijom ove gljive može doći do znatnog poboljšanja. Poboljšanja su trajala dokle god su ispitanici uzimali gljivu.

Osobe oboljele od dijabetesa također mogu imati koristi od resastog igličara, budući da ova gljiva snižava razinu glukoze, sprječava polidipsiju i obuzdava snažnu žeđ koja je karakteristična za šećerne bolesti.

Zahvaljujući polisaharidima, resasti igličar ima blagotvorno djelovanje i na probavni sustav, a nedavno provedena istraživanja pokazala su da ima povoljno djelovanje i na kožu. Naime, polisaharidi iz ove gljive potiču nastanak antioksidativnih enzima, pa ona tako postaje saveznik u borbi protiv starenja.

Foto: Rob Hille/Wikimedia Commons