Velika gnojištarka ili čupava gnojištarka (lat. Coprinus comatus) je jestiva gljiva iz porodice pečurki. Raste na različitim mjestima: uz livade, rubove šuma i šumske puteve, ali i u vrtovima, voćnjacima, vinogradima, kompostištima i humusnim tlima. Na livadama najčešće raste u niskoj travi, na vlažnim tlima koja su bogata humusom, a u šumama na rubovima koji obiluju prirodnim kompostom od raspadajućih grančica i lišća.
Lako je prepoznatljiva pa se rijetko događa da je netko zamijeni s nekom drugom gljivom. Velika gnojištarka na početku razvoja ima izdužen klobuk, koji kasnije poprimi oblik zvona. Klobuk može biti visok od 5 do 15 cm, a širok od 3 do 7 cm. Može biti bijele ili sivo smeđe do žućkaste boje. Prekriven je ljuskama sive boje koje se na krajevima uvrnu i raspuknu. Gljiva tijekom starenja potamni na rubovima i krene ispuštati crnu tekućinu.
Ispod klobuka smješteno je tanko i mekano meso koje je u početnom stadiju razvoja gljive bijelo, a kako gljiva stari, ono poprima prvo sivu, a zatim crnu boju. Gusti i stisnuti listići su bijele boje, dok su im rubovi ružičasti. Prije nego cijela gljiva potamni, listići poprime ljubičastu boju. Bijela i glatka stapka na kojoj se nalazi klobuk je valjkastog oblika, vitka i iznutra šuplja. Pri dnu je zadebljana i nosi labavi prsten koji nakon nekog vremena otpadne. Može biti visoka od 10 do 37 cm, a široka 1 do 3 cm. Spore ove gljive su glatke i eliptičnog oblika.
Iako velika gnojištarka ima specifičan izgled, postoje vrste koje su joj ipak malo slične, a jedna od njih je Coprinus atramentaria ili jajasta gnojištarka. Od velike gnojištarke se razlikuje po tome što nema izražene ljuske, ali je jestiva dok je mlada. Uz ovu vrstu gljive ne bi se trebao konzumirati alkohol jer tekućine iz nje, u kombinaciji s alkoholom, tijekom probave stvaraju kemijsku reakciju koja može uzrokovati povraćanje.
Još jedna vrsta koja je slična velikoj gnojištarki je i Coprinus picaceus ili šarena gnojištarka. Ova vrsta ima neugodan miris i nije dobra za konzumaciju. Prepoznatljiva je po smeđem ili tamnosivom klobuku koji po sebi ima bijele ljuske.
Uzgoj i održavanje gnojištarke
Za uzgoj velike gnojištarke pogodne su vapnenaste i dobro pognojene travnate površine. Može se koristiti i kupovni kompost formuliran posebno za uzgoj gljiva, ali i kompostirana slama te stočni ili konjski gnoj. Veliku gnojištarku je moguće uzgojiti i tako da se miceliji gljive pomiješaju sa zrnima raži.
Optimalna temperatura za prorastanje micelija velike gnojištarke je od 25 do 27 Celzijevih stupnjeva uz vlažnost zraka od 90 do 100 %. Ova faza traje od 8 do 12 dana, a nakon toga slijedi formiranje primordija ili pupa gljive i u toj fazi temperaturu treba sniziti na 17 do 19 stupnjeva. Istu temperaturu treba održavati i onda kada dođe do faze u kojoj se formiraju plodišta gljiva, a koja traje od 7 do 10 dana. Gljive su nakon toga spremne za berbu, a berba se obavlja u dva vala, s razmakom od 7 do 10 dana.
Proces proizvodnje micelija za uzgoj velike gnojištarke je dosta složen i obavlja se u posebno pripremljenim prostorijama ili specijaliziranim laboratorijima. Zahtijeva veliki predznanje i nekoliko posebnih uređaja. Zbog toga je možda najbolja opcija nabaviti kvalitetan micelij od specijaliziranih domaćih ili stranih proizvođača micelija.
Micelij treba biti zapakiran u plastičnoj ili staklenoj ambalaži s filterima. Osim toga, treba imati zdrav miris i dobro izgledati, bez ikakvih nakupina ili tamnih nijansi. Kako se ne bi počeli razvijati prije vremena, do upotrebe ih treba čuvati u uvjetima u kojima će njihova aktivnost biti smanjena, a to je temperatura od 1 - 4 Celzijeva stupnja.
Bolesti i štetnici
Bolest koja može napasti ovu gljivu je suha trulež i ona dovodi do deformacije gljive. Klobuci ostanu sitni, a stapke postanu zadebljane. Ako dođe do pojave ove bolesti, sve zaražene gljive treba ukloniti, a mjesto na kojem su rasle tretirati fungicidom za tu namjenu.
Pri uzgoju velike gnojištarke valja pripaziti i na potencijalne štetnike. Štetnici koji se mogu pojaviti su puževi golaći, različiti insekti, štakori i miševi. Veliki problem predstavljaju i mušice određenih vrsta, čije larve uništavaju gljive tako što buše tunele kroz stapku i klobuk. Za suzbijanje ovih štetnika potrebno je provoditi preventivne mjere. U to se ubrajaju različite tehnike kojima se može spriječiti ulazak insekata u prostorije za uzgoj ili, eventualno, da se u ranijoj fazi razvoja gljiva primijeni insekticid kratke karence.
Berba gnojištarke
Primjerci velike gnojištarke mogu se skupljati od proljeća do kasne jeseni. Važno je naglasiti da zbog nakupljanja teških metala ne bi trebalo ubirati plodove koji rastu uz prometnice s gustim prometom, a ne preporučuje se ni skupljanje uz bilo koje zemljište na kojem se upotrebljavaju pesticidi.
Gnojištarka u kuhinji
Velika gnojištarka pripada skupini jestivih gljiva pa je gljivoljupci mogu koristiti za pripremu različitih jela. Mekane je strukture i jako je ukusna. Važno je samo iskoristiti je dok je još mlada, svježa i bijele boje. Ako je poprimila tamnu boju, to je znak da je počela sa samorazgradnjom, odnosno da je stara i samim time više nije dobra za konzumaciju.
Ovu gljivu treba pripremiti što skorije nakon branja jer ne može dugo stajati i ostati svježa. Ako klobuke velike gnojištarke ne pripremimo za konzumaciju u roku od četiri do šest sati nakon berbe, gljiva će se raspasti i pretvoriti u crnu tekućinu.
Mnogi gnojištarku koriste za pripremu gulaša, krem juha, umaka ili crnog rižota, jer tijekom kuhanja ispušta veću količinu tamne tekućine. Dobro se slaže s velikom sunčanicom.
Ova gljiva nije pogodna za sušenje, ali može se pirjati, pohati, pržiti ili kuhati na pari. Ukusna je i ako se spremi s kajganom. Može se i kratko prokuhati pa nakon toga zamrznuti ili staviti u staklenku, preliti hladnom vodom pa sačuvati u hladnjaku nekoliko dana.
Ljekovita svojstva gnojištarke
Pokazalo se da velika gnojištarka, bez obzira na to je li rasla u prirodi ili je uzgojena, sadrži određene aktivne tvari koje imaju antitumorski, antidijabetički, hipoglikemijski i imunomodulatorski učinak. Plodišta ove gljive zapravo sadrže askorbinsku kiselinu ili vitamin C, masne kiseline, polisaharide i tokoferole te minerale kalcij, kalij, željezo, cink i magnezij.
Povijest gnojištarke
Veliku gnojištarku je prvi opisao danski prirodoslovac Otto Friedrich Muller, koji ju je prvotno svrstao u rod Agaricus. Južnoafrički mikolog Persoon je ovu gljivu 1797. godine premjestio u rod Coprinus i nadjenuo joj znanstveni naziv koji i danas nosi.
Gnojištarka je nematofagna vrsta pa može uništiti nematode određenih vrsta. Saprofitna je gljiva i razgrađuje panjeve, kompost ili neku drugu organsku tvar. Specifična je po tome što joj se klobuk mora potpuno raspasti kako bi mogla osloboditi spore i razmnožavati se. Nakon toga se pretvori u crnu tekućinu, a ta ista tekućina se nekoć koristila umjesto tinte.
Mnoge vrste velike gnojištarke rastu na životinjskom izmetu pa od tuda i potječe naziv roda Coprinus (gr. kopros - stajski gnoj). Jedna od vrsta gnojištarke je i nečista gnojištarka (Coprinus cinereus Gray), a ona se smatra potencijalno otrovnom gljivom. Od velike se gnojištarke razlikuje jedino po tome što je nešto manja i ima upadljiviji korijen. Korijen nečiste gnojištarke je deblji i duži, najčešće gusto obrastao dlakama i zrncima pijeska.
Foto: 127071/Pixabay
Odgovori