Smokva je poznata kao jedna od najstarijih kultiviranih voćnih vrsta porijeklom iz Azije. Znanstveni naziv je Ficus carica L., a pripada porodici dudova (Moraceae).
To je listopadno stablo koje se uzgaja zbog sočnih plodova, a životni vijek se kreće od 50 do 70 godina. Naraste do 10 m visine i ima široku krošnju s dugim ali slabo razgranatim granama.
Smokva je suptropska voćna vrsta te je osjetljiva na hladnoću, ali podnosi različite tipove tla. Kao takva, najbolje uspijeva u područjima mediteranske klime, no može se uzgajati i u kontinentalnim dijelovima pod uvjetom da se odabere pogodna mikrolokacija, odnosno teren s povoljnim klimatskim i pedološkim karakteristikama.
Cvjetovi smokve su jednospolni, neobične strukture i skupljeni su unutar mesnog zadebljanja a oprašuje ih smokvina osa (Blastophaga psenes). Vrijeme cvatnje je od svibnja do kolovoza.
Ovisno o sorti, smokva daje plodove jednom ili dva puta godišnje. Kruškolikog su oblika, veličine od 3 do 8 cm, a kada dozru, izvana su žuto-smeđe ili tamnoljubičaste boje, a iznutra su crvenkasti.
Ima vrlo dobro razvijen korijenov sustav koji omogućava visoku toleranciju na sušu, omogućuje uspješan razvoj i na nekultiviranim površinama te se prilagođava strukturi tla pa u potrazi za vodom može prodirati i kroz pukotine stijena.
Sorte smokava
Sorte jestivih smokava razlikuju se po vremenu zriobe: jednorotke i dvorotke i boji kožice ploda: crnice i bjelice. Jednorotke daju ljetno-jesenske plodove, a dvorotke daju prve plodove krajem lipnja, koji se nazivaju petrovače ili cvjetnice, a drugi urod je krajem kolovoza i to su ljetno-jesenski plodovi.
Najčešće uzgajane sorte su: bjelica ili bilica, petrovača bijela, zamorčica i šaraguja.
Bjelica ili bilica
Ima bujno stablo i obilan urod, a cvate dva puta. Prvo cvate u proljeće i to su degenerirani ženski cvjetovi koji omesnate i izrastu normalne veličine ali nisu jestivi, za razliku od ljetnog cvata koji razvije jestiv plod koji dozrijeva početkom kolovoza. Plodovi su prikladni za transport, svježu konzumaciju ali i sušeni, a masa je od 40 do 70 g. Svijetlo bijelo meso ispod kože i blijedo medene boje u unutrašnjosti, razlog su imenovanja ove sorte. Slatkog je okusa i vrlo sočno.
Petrovača bijela
Vrlo je rodna i bujnog stabla te razvija dva cvata. Masa ploda prvog cvata je od 60 do 100 g, a drugog 50 g. Koža ploda je svijetlozelene boje a meso je blijedo ružičaste, sočno je i slatko. Oplođuje se kaprifikacijom, odnosno prijenosom peludi muških cvjetova divlje smokve u ženske cvjetove pitome smokve, a vrši ju osica Blastophaga psenes koja živi u simbiozi s cvatom divlje smokve. Sortiranje plodova je potrebno provesti odmah nakon berbe jer su jako osjetljivi na transport zbog svoje sočnosti, zbog čega se preporučuje uzgoj na proizvodnim površinama u blizini većih turističkih središta.
Zamorčica
Najraširenija sorta koju karakterizira otpornost na hladnoću i sušu, te visoki prinos plodova koji se mogu koristiti u svježem i sušenom obliku. Zreli plodovi imaju kožu žućkasto zelene boje te sočno i slatko meso. Sušeni plodovi ove sorte su posebno cijenjeni zbog tanke kože i mekanog mesa. Preporučuje se uzgoj na dubljim tlima.
Šaraguja
Najbolja sorta od crnica jednorotki koja se preporučuje za tržišni uzgoj. Uspijeva i na manje plodnim tlima a stabla su vrlo rodna i srednje bujna. Plodovi dozrijevaju od polovice kolovoza do polovice listopada, a potrebno je obratiti pozornost na berbu tijekom jesenskih mjeseci jer su plodovi skloni pucanju nakon kiše. Koža je crveno ljubičaste boje, a meso je bijelo žute s crvenim središtem, te je vrlo sočno i slatko kiselkastog okusa. Dobri su za svježu konzumaciju, dok su u sušenom obliku slabije kvalitete od zamorčice, zbog debele kože.
Sadnja smokve
Kao i za svaku biljnu vrstu, prije sadnje je potrebno utvrditi zahtjeve biljne vrste prema temperaturi i tipu tla, odabrati pogodan teren te pripremiti tlo za sadnju. Najpovoljnije površine za sadnju su ravnice ili obronci okrenuti ka jugu i jugoistoku.
Vrijeme sadnje
Vrijeme sadnje ovisi o vrsti sadnog materijala, odnosno ožiljene sadnice se mogu saditi za vrijeme mirovanja vegetacije (od studenog do ožujka), dok je reznice najbolje posaditi neposredno nakon rezanja s matičnog stabla, tj. u veljači.
Sadnja smokve iz sadnica
Prije sadnje se skrati korijenje te se sadnica nakratko namoči u posudi sa smjesom ilovače i goveđeg stajnjaka. Na postavljenu sadnicu se postavlja sloj tla koji pokrije korijen i zbije tako da nema zračnih prostora, na dubini na kojoj je bila u rasadniku. Zatim se stavlja gnojivo te ostatak tla nakon čega se zalijeva.
Sadnja smokve u zaštićenom prostoru
Staklenički uzgoj smokve je moguć uz osiguravanje optimalnih uvjeta, odnosno potreba za svjetlošću i vodom te adekvatnog razmaka između i unutar redova, a moguće su i dvije berbe godišnje. Unatoč tome, ovaj način uzgoja nije preporučljiv jer smokva svojom bujnošću zasjenjuje prostor.
Sadnja smokve u tegle
Moguća je sadnja smokve lončanice koja se može držati u stakleniku tijekom godine ili se unositi u zatvoreni prostor kad stablu otpadne lišće i zaprijeti mraz. Prostor okrenut prema jugu ili jugozapadu je najpogodniji za ovaj tip uzgoja.
Temperatura
Za utvrđivanje optimalne prosječne godišnje temperature zraka potrebno je praćenje temperaturnih ekstrema, a ona mora biti iznad 12°C. Visoke temperature su poželjne tijekom zriobe jer, uz dovoljnu količinu vode, povoljno utječu na razvoj i kvalitetu plodova, pa tako smokva najbolje plodove daje pri temperaturi od 37 do 38°C. Otpornost na niske temperature ovisi o zrelosti drveta, tlu i vlazi. Starija stabla podnose temperature i do -17°C, dok mlada ozebu već na -8°C, a stabla su podložnija smrzavanju nakon sušnog ljeta i na slabijim tlima.
Tlo
Najkvalitetnija tla za uzgoj smokve su rastresita, lakša i karbonatna tla, no lako se prilagođava svim tipovima tla zbog tolerantnosti na sušu, nedostatak željeza i kalcija te zaslanjenost. Dobro joj odgovaraju vapnenačka i aluvijalna tla te crvenice. Optimalni pH je od 6 do 7,8, a zahtjeva dobru opskrbljenost fosforom i kalijem.
Priprema tla za sadnju
Prije same sadnje potrebno je izravnati teren, po potrebi iskrčiti drveće, ukloniti kamenje i što temeljitije odstraniti biljne ostatke iz tla zbog kvalitetnijeg razvoja korijena. Zbog zbijenosti tla je potrebno obaviti rigolanje na cijeloj površini, odnosno duboko rahljenje, najkasnije na ljeto koje prethodi proljetnoj sadnji. Lakša tla se obrađuju na 60-ak cm, dok je teška potrebno razrahliti na 80 i više centimetara dubine.
Potrebno je iskopati jame dimenzija 50x50 cm na 35 do 40 cm dubine. Ako nije obrađena cijela površina, jame trebaju biti veće, širine barem 1,5 m, a dubina od 60 do 80 cm. Potrebno je veličinu jame prilagoditi korijenu sadnice tako da se on ne savija i ne ošteti prilikom sadnje. Udaljenost sadnica između i unutar redova ovisi o uzgojnom obliku, sorti, željenoj gustoći nasada, plodnosti tla i sl. Uobičajen razmak između redova je od 5 do 14 m, a unutar redova od 4 do 12 m.
Uzgoj smokve
Kvalitetno tlo, dovoljna količina vode i hraniva ključni su za uzgoj smokve. Potrebna je kvalitetna i temeljita obrada tla, a na temelju analize tla utvrđuju se potrebne količine gnojiva koje su potrebne prilikom uzgoja. Smokva tolerira nedostatak vode, no za kvalitetni prinos potrebna je opskrba vodom putem navodnjavanja, posebice na lošijim tlima.
Zalijevanje
U uvjetima nedostatka vode moguće je pucanje plodova i razvoj gljivičnih bolesti. U novije vrijeme se primjenjuje navodnjavanje kap po kap, a ovisno o broju kišnih razdoblja i tipu tla, količina vode za navodnjavanje po sezoni se kreće od 250 l/m2 do 700 l/m2.
Gnojidba
Za gnojidbu tla prije sadnje potrebna je analiza tla kako bi se utvrdila količina potrebnog fosfora i kalija za meliorativnu gnojidbu koja je prvenstveno potrebna na siromašnim i srednje opskrbljenim tlima. U tlo se unosi 600 kg/ha fosfora i 700 kg/ha kalija. Koriste se NPK gnojiva s minimalnim udjelom dušika (NPK 5:20:30). Teža i kamenita tla je potrebno obogatiti organskim tvarima, ponajprije dušikom. Nakon ljetnog rahljenja preporučljivo je pobacati i zaorati stajski gnoj u količini od 40 do 50 t/ha.
Smokva može uspijevati i na lošijim tlima zbog vrlo razvijenog korijena koji crpi vodu i hranjive tvari iz dubljih slojeva tla, no za kvalitetniji prinos potrebna je primjena gnojiva. Na lošijim tlima se unosi 2300 kg/ha NPK 5:20:30, a tijekom jeseni se unosi organsko gnojivo.
Razmnožavanje smokve
Smokva se može razmnožavati na tri načina - reznicama, cijepljenjem i sjemenkama.
Razmnožavanje reznicama
S matičnih stabala se od polovice siječnja do početka veljače uzimaju se odrvenjele reznice dužine 20-ak cm. Čuvaju se u trapovima na temperaturi od 5°C u vlažnom pijesku do proljeća kada se ožiljavaju i premještaju u kontejnere s plodnim tlom ili supstratom u kojem ostaju godinu dana da bi se što bolje razvile. Tako se dobivaju ožiljene jednogodišnje sadnice koje su spremne za sadnju na stalnu proizvodnu površinu.
Postoje i reznice koje su odmah spremne za sadnju, a dobivaju se tako da se odreže odrvenjena grana 15 do 20 cm ispred mjesta početka grananja. Potrebno je ostaviti najrazvijeniju grančicu dok se ostale odrežu. Takva reznica se odmah postavlja u pripremljenu jamu tako da iz tla proviruje samo ostavljena grančica. Prilikom sadnje je potrebno zemlju obogatiti stajskim gnojem ili tresetom.
Razmnožavanje sjemenkama
Stabla koja su uzgojena iz sjemenki vrlo kasno daju urod, tek za 8 do 10 godina. Obično su neujednačeni u rastu, razvijenosti korijenovog sustava, kakvoći plodova i rodnosti.
Razmnožavanje cijepljenjem
Najčešći načini razmnožavanja kod smokava su cijepljenje na rascjep i okuliranje na budni i spavajući pup. Prije cijepljenja potrebno je pripremiti podloge koje se 15 dana prije cijepljenja očiste od bočnih ogranaka.
Održavanje i njega
Nakon sadnje se obavlja rez kojim se formira željeni uzgojni oblik, a smokovik je potrebno tri do četiri puta godišnje kositi i nastirati te se gnoji sa 150 do 300 kg fosfornog i 200 do 400 kg kalijevog gnojiva.
Rezidba i oblikovanje
Nakon prvog uroda, svake sljedeće godine je potrebno vršiti rezidbu kako bi se održala dobra kondicija stabla, a najčešće se izvodi kombinacija ljetne i zimske rezidbe.
Postoji više vrsta rezidbe kod smokve:
- Prorjeđivanje - uklanjanje izbojaka do osnove
- Prikraćivanje - skraćivanje dužine izbojaka
- Savijanje - dovođenje izbojaka u odgovarajući kut razgranjenja u odnosu na osnovnu granu
Rezidba se za rane sorte obavlja poslije berbe u uvjetima navodnjavanja, a kod kasnih sorata u svibnju. U intenzivnom uzgoju smokve najčešće se uzgajaju prirodno oblikovane krošnje, a preporučuje se oblik popravljene vaze s tri osnovne grane.
Berba smokve
Smokva počinje rađati treće godine nakon sadnje, a značajan urod se bilježi od 5. do 7. godine. Berba se odvija od lipnja do listopada u nekoliko navrata zbog neravnomjernog dozrijevanja plodova, a beru se s peteljkom te nakon toga nemaju sposobnost dozrijevanja. Zreli plodovi se prepoznaju po veličini, boji kožice te po čvrstoći i okusu mesa. Zrelost smokve može se procijeniti i po težini, odnosno obješenosti ploda na grani. Kožica se treba lako odvajati od mesa te nema više mliječnog soka. Važno je smokve brati postupno kako dozrijevaju jer plod može biti prezreli u nekoliko dana. Najbolje je brati u ranim jutarnjim satima te su potrebne rukavice zbog zaštite od smokvinog mlijeka koje iritira kožu.
Sušenje
Plodovi koji se beru za sušenje moraju biti u potpunosti zreli jer je tada najveći sadržaj šećera, a mogu se sušiti na suncu ili u sušionicama. Da se spriječi pojava plijesni, gljivica, bakterija ili muha, plodovi se sumpore prije sušenja ili uranjaju u morsku vodu.
Skladištenje
Nakon berbe plodovi se stavljaju u plitke posude s označenim mjestima za svaki plod kako ne bi došlo do dodirivanja i kvarenja. Čuvaju se u hladnjačama na temperaturi od 0 do 4°C na relativnoj vlažnosti zraka od 85%, a vrijeme čuvanja je od 15 do 21 dan, ovisno o sorti.
Bolesti
Najčešće bolesti koje se javljaju kod smokve su siva plijesan, crna pjegavost plodova, mozaik smokve i trulež korijena
Siva plijesan
Siva plijesan (Botrytis cinerea) - napada prvenstveno plod a zatim i mlade izboje, a izaziva trulež plodova i sušenje izboja. Na plodu se javljaju velike sivosmeđe vodenaste pjege koje se brzo šire, a micelij ulazi u unutrašnjost nakon čega trune i otpada.
Bolest se javlja u uvjetima prevelike vlažnosti stoga se preporučuje preventivna mjera rezidbe krošnje.
Crna pjegavost
Crna pjegavost plodova (Alternaria fici Farm) - javlja se na površini plodova na kojem se pojavljuju svijetle pjege koje s vremenom potamne, a plod je prekriven micelijem gljive koji prodire u unutrašnjost te plod truli. S ploda bolest prelazi na izboje koji se suše.
Preporučuje se preventivna mjera u obliku rezidbe jer se bolest javlja u uvjetima prevelike vlažnosti.
Mozaik smokve
Mozaik smokve (Ficus virus) - napada grane, listove i plodove. Napadnute grane su tanje i kraće a oboljelo lišće se prepoznaje po svijetložutim pjegama. Listovi se postepeno deformiraju i suše te se zbog toga smanjuje otpornost stabla na bolesti i štetnike. Ova bolest je opasna jer napada sve dijelove stabla a suzbijanje se provodi samo preventivno, sadnjom zdravih biljaka.
Trulež korijena
Trulež korijena (Rosellinia nectatrix i Armilaria mellea) - ove gljivice izazivaju trulež korijena u novijim nasadima a prenose se ostacima korijena prethodnih kultura. Bolest se ne može liječiti jer potpuno uništi stablo pa je zbog toga vrlo bitno temeljito očistiti teren od biljnih ostataka prije sadnje.
Štetnici
Od štetnika se najčešće pojavljuju smokvina buha, smokvin moljac, smokvin medić i mali smokvin potkornjak.
Smokvina buha
Smokvina buha (Homotoma ficus) - kukac veličine 3-4 mm koji napada list i siše sok čime slabi cijelo stablo, a javlja se u svibnju i lipnju. Zadržava se u skupinama na naličju lista te izlučuje mednu rosu koja povećava vjerojatnost za razvoj čađavice.
Suzbija se zimskim prskanjem uljima, a u vegetaciji se primjenjuju insekticidi na osnovi dimetoata, diazinona i malationa u najnižoj koncentraciji.
Smokvin moljac
Smokvin moljac (Simaethis nemorana) - štete pravi ličinka koja izjeda lisno tkivo. Slabi bujnost izboja čime se stvara podloga za napad potkornjaka. Rijetko se pojavljuje u značajnijem broju pa se suzbijanje u pravilu ne primjenjuje, ali po potrebi se tretira s istim sredstvima kao i za suzbijanje smokvine buhe.
Smokvin medić
Smokvin medić (Ceroplastes rusci) - štitasta uš koja je najznačajniji štetnik smokve. Živi pod štitom te se brzo razmnožava. Iscrpljuje stablo sisanjem sokova, a tijelima pokriva plodove, lišće i izboje. Obilno izlučuje mednu rosu koja je pogodan uvjet za razvoj čađavica.
Suzbijanje se vrši zimskim prskanjem s bijelim ili plavim uljem koje djeluje i protiv bolesti.
Mali smokvin potkornjak
Mali smokvin potkornjak (Hypoborus ficus) - napada grane i grančice zaostale u razvoju a štete pravi bušeći tunele ispod kore koja se odvaja od drveta.
Potrebne su preventivne agrotehničke mjere u vidu odstranjivanja napadnutih grana iz nasada koje se zatim spaljuju.
Upotreba smokve
Plod smokve može se konzumirati u svježem i sušenom obliku ili se prerađuje u marmelade i slične proizvode. Također ima i protuupalna i antioksidativna svojstva.
Pripravci
Smokva u medicini
Smokve su izvor minerala i različitih vitamina (B, C, A, kalcij, fosfor, bakar, magnezij i dr.).
Sadrže takin koji smanjuje razinu kolesterola u krvi, a osim toga štite organizam od prijevremenog starenja i raznih srčanih bolesti. Uspješno rješavaju problem kurjih očiju i bradavica.
Od listova smokve rade se čajevi koji pomažu kod prevencije dijabetesa i kardiovaskularnih problema te smanjuju razinu triglicerida.
Smokva u kulinarstvu
Smokve se prerađuju u marmelade i džemove, koriste se u izradi kolača i slastica, a može se koristiti i kao dodatak u pripremi slanih jela.
Zanimljvosti
U svim kulturama stablo i plod smokve su simbol obilja i plodnosti.
Smatra se da su smokve prve plantažno uzgojene biljke.
Vodeća zemlja u proizvodnji smokava je Turska.
Foto: Annette Schleich / Pixabay
Odgovori