Zumbul

Zumbul (lat. Hyacinthus) je tipična lukovičasta biljka koju dobro poznaju svi ljubitelji cvijeća. Riječ je o manjem rodu jednosupnica s tri priznate vrste lukovičastih trajnica iz porodice šparogovki (Asparagaceae). Raste po Aziji, Europi i Sjevernoj Americi, a u Hrvatskoj je prisutna vrsta Hyacinthus orientalis - mirisna trajnica s brojnim kultivarima.

Latinski naziv Hyacinthus nastao je prema istoimenom cvijetu koji je prema Homeru nikao iz krvi ubijenog Hijacinta.

Zumbul je višegodišnja zeljasta biljka s podzemnom stabljikom u obliku lukovice. Lukovica zumbula je krupna i stvara nekoliko mesnatih, jezičastih listova te jednostavne stabljike koje rastu do 50 cm visine. Listovi se u potpunosti razviju tek nakon cvatnje. Cvjetovi su mirisni i mogu biti raznih boja, ovisno o sorti. Skupljeni su u grozdaste cvatove građene od savinutih latica.

Vrste zumbula

Postoje dvije osnovne vrste zumbula: holandski zumbul (Hyacinthus orientalis) koji ima gusto zbijene cvjetove, a može biti u bijeloj, rozoj, krem, crvenoj i ljubičastoj boji, te rimski zumbul (Hyacinthus orientalis albulus) s rjeđe raspoređenim cvjetovima na stapkama, ima intenzivniji miris i može se pronaći u ružičastoj, bijeloj i plavoljubičastoj boji.

Sadnja zumbula

Sadnja zumbula se najčešće obavlja tijekom jeseni. Kod sadnje u gredicama moguće je kombinirati nekoliko različitih kultivara kako bi se dobilo nekoliko različitih boja. U tom je slučaju važno pripaziti na jačinu rasta, kako ne bi došlo do neujednačenog rasta.

S obzirom na to da na vrtnim gredicama cvjetaju u ožujku i travnju, mogu se uspješno kombinirati s vrstama cvijeća koje također cvjetaju u to vrijeme poput potočnice ili tratinčice.

Zahtijeva sunčano ili polusjenovito mjesto, a sadnja zumbula obavlja se u hranjivim, dobro dreniranim tlima. U teža tla se dodaje pijesak.

Lukovice se stavljaju na dubinu od oko 10 cm i treba paziti da prilikom sadnje budu čvrsto utisnute u zemlju kako ispod njih ne bi ostalo zraka koji može uzrokovati truljenje. Sade se na razmak od 15 do 20 cm.

Ako zakasnite sa sadnjom i tlo već bude smrznuto, zumbul možete posaditi u posude pa ga kasnije prebaciti u vrt. Lukovica se postavlja u sredinu posude i sa svih strana se izolira zemljom. Može se posaditi i više lukovica u jednu posudu, ali treba paziti da se ne dodiruju.

Posuda se ostavlja na umjereno hladnom mjestu, a lukovice se zalijevaju tek kada se zemlja osuši. U ovom razdoblju lukovice razvijaju korijen, a biljku na proljeće možete iznijeti van. Nakon što izraste, sadnja zumbula se obavlja na sunčanom mjestu u vrtu, u rastresitoj i dobro dreniranoj zemlju koju ćete po potrebi prihraniti organskim gnojivom.

Uzgoj zumbula

Lukovice zumbula se nakon cvatnje mogu ostaviti u zemlji i one će se same razmnožiti, ali će u tom slučaju cvatnja sljedeće godine biti slabija. Ako se lukovice izvade iz tla treba ih skladištiti na temperaturi od 6 do 10 stupnjeva Celzijusa.

Kada je u pitanju uzgoj zumbula u teglama, treba znati da će lukovica koja je posađena u teglu i cvjetala je u zatvorenom prostoru rijetko cvasti i sljedeće godine, osim ako je na jesen ne presadite u vrt. Ako se odlučite na uzgoj zumbula u tegli, da bi on što duže cvjetao ne smije se nalaziti u previše toploj prostoriji, a kompost u koji je zasađen treba umjereno zalijevati i paziti da se ne osuši.

Cvjetna stapka se nakon cvatnje reže, a listovi se ostavljaju dok ne požute.

Lukovice zumbula mogu se uzgajati i kao vodene biljke, tj. cvijet koji raste iz vode. Postoje novije hibridne lukovice koje se razvijaju upravu za tu svrhu, a cvijet zumbula je najlakše dobiti u posebnim vazama koje imaju suženo grlo i u kojima lukovica vodu dodiruje samo svojim dnom. Na dnu se razvijaju brojne žilice preko kojih se biljka hrani.

Za uzgoj zumbula na ovakav način birajte tešku i čvrstu lukovicu koja može lako stajati u vazi, bez da se mora pričvrstiti nečim. Ako ne možete pronaći odgovarajuću vazu za uzgoj zumbula u vodi, možete se poslužiti i običnom čašom u koju lukovica može stati tako da između stakla i nje ne ostaje puno prostora. Ako je u kojem slučaju lukovicu ipak potrebno učvrstiti, to možete učiniti uz pomoć nekoliko oblutaka.

U vazu ili čašu se dolije tek toliko vode da jedva dodiruje lukovicu, inače bi moglo doći do njezinog truljenja. Vodi se dodaje puna žlica drvenog ugljena, što bi trebalo održati njezinu svježinu. Ako voda pozeleni ili se zamuti, potrebnu ju je zamijeniti svježom vodom u koju se dodaje još drvenog ugljena i par kapi kućnog izbjeljivača.

Staklenku s lukovicom je potrebno smjestiti u prohladan i taman prostor, na temperaturu od 4 do 5ºC. Ako nemate takvu prostoriju, staklenku možete smjestiti i u hladnjak. Ondje se drži otprilike tri tjedna, dok se korijenje dovoljno razvije, a nakon toga se može smjestiti na osunčano i toplo mjesto (ne na izravno sunce). Vrlo brzo bi se trebali pojaviti zeleni pupoljci, a za otprilike šest tjedana i prvi cvjetovi.

Bolesti i štetnici

Od štetnika, kod zumbula se javljaju lisne žlijezde, paukove grinje te matične i žučne nematode. Listovi biljke nakon napada nekog od ovih štetnika postaju žuti i blijede, pupoljci opadaju, a lukovice počinju trunuti.

Najčešća bolest koja se javlja kod zumbula je crna trulež, a nju uzrokuje Sclerotinia bulborum. Bolest dovodi do zastoja u rastu, a listovi biljke postaju nekrotični i među njima se stvaraju bijele loptaste tvorevine koje kasnije potamne.

Kod zumbula može doći i do pojave sive plijesni (Botrytis hyacinthi) koja dovodi do toga da listovi krenu žutjeti, a kasnije postanu nekrotični.

Zanimljivosti

Zumbul potječe iz Male Azije, a u Europi je poznat od 16. stoljeća. Veći značaj u Europi postiže u 18. stoljeću kada je u Nizozemskoj stvoreno preko 2000 kultivara i hibrida.

Naziva se i cvijetom kiše, jer cvjeta s prvim proljetnim kišama, a stari Grci su ga nazivali cvijetom žalosti. Uz zumbul se veže sljedeća priča. Starogrčki bog Apolon je imao veze i s muškarcima, a jedan od njih je bio zgodni spartanski princ Hijacint. Hijacint i Apolon su često zajedno išli u lov ili su vježbali bacanje diska, ali bog zapadnog vjetra Zefir bio je ljubomoran na to prijateljstvo/vezu.

Dok su Hijacint i Apolon jednom prilikom vježbali bacanje diska, u trenutku kad je Apolon snažno bacio disk, Zefir je naglo puhnuo pa je disk skrenuo s puta i udario Hijacinta u glavu. Spartanskog princa nisu uspjeli spasiti ni Apolonova božanska moć ni njegovo liječničko umijeće. Apolon je od Hijacintove krvi stvorio cvijet zumbul (Hyacinthus), a Apolonove suze su postale latice cvijeta.

Perzijanci su zumbulima ukrašavali stolove za vrijeme dočeka njihove nove godine, a o zumbulu su pisali i Teokrit, Plinije Stariji i Vergilije. U svojim zapisima su spominjali božanstveni miris i crvenu boju ovog cvijeta, što navodi na pomisao da je on nekada bio crvene boje.

Zumbul su spominjali brojni književnici u svojim djelima, a najčešće se koristio kao metafora za ljepotu.

Eterično ulje zumbula koristi se u parfemskoj industriji.

Cvijet zumbula simbolizira strastvenu ljubav.

Foto: Capri23auto/Pixabay