Šimšir je vrsta živice, a sama riječ šimšir turskog je (şimşir), odnosno perzijskog podrijetla (šimšad). Šimšir pripada rodu Buxus, a njegov je naziv grčkog podrijetla (grč. Pyxos – kutija; šimšir se nekada koristio kao sirovina za izradu kutija za lijekove).
U engleskom se koriste nazivi: common boy, Europeanbox i boxwood (sva tri sadrže riječ box – engl. kutija), u njemačkom Gewöhnlicher Buchsbaum, Buchsbaum i Buchs, u francuskom buis commun i buis toujours vert, u španjolskom boj común, u portugalskom buxo i buxinho, u slovenskom navadni pušpan. U narodu je poznat pod nazivima bus, pitoma mrča, mrka, sin, zelenika, puškan i pušpan.
Postoji puno kultivara šimšira, a neki od njih su:
- Angustifolia - većinom se sadi u dva reda, ima listove duge od 2 do 3,5 mm
- Argentea marginata - ima listove sa srebrnastobijelim rubovima
- Aureo marginata - ima listove sa zlatnožutim rubovima
- Suffruticosa - patuljastog je rasta (naraste do 1 m)
Šimšir obično naraste do 4 metra visine, a cvate u ožujku i travnju. Raste uspravno i tvori jako razgranate i guste izdanke. Ima jako dobro razvijen i širok korijenov sustav. Grane šimšira su četverokutne, a kora im je žućkastosive ili svijetlosmeđe boje i prilično je tanka. Kad je šimšir mlad lagano je dlakava, a kod starijih biljaka je plitko, pločasto ispucana.
Šimšir ima dvije vrste pupova: lisne i cvjetne. Lisni pupovi su zelene boje, oblika jajeta (uskog), a najčešće se nalaze u pazušcu listova ili su zbijeni pri vrhu izboja (dakle, prilegli su uz granu). Cvjetni su pupovi zelene boje (ljuska im je zelene boje), kuglastog su oblika, ljuska im je zaobljena ili ušiljena te obično ima smeđi rub ili pjege. Listovi su tamnozelene boje, oblika jajeta, dugi od 1 do 3 cm, nasuprotno smješteni, sjajni, kožasti, goli, cjelovitog ruba, imaju bjelkastu središnju žilu, a nalaze se na kratkim peteljkama.
Cvjetovi su bjelkastožute ili zelenkastožute boje, prilično sitni, a skupljeni su u cvatove u pazušcima listova. Jednospolni su i jednodomni. U svakom cvatu se nalazi jedan ženski cvijet, a više muških (na vrhu). Muški cvjetovi imaju žutozeleni perigon koji se sastoji od 4 lista, 4 prašnika te jednu plodnicu. Ženski cvjetovi imaju od 5 do 6 listova perigona i jednu plodnicu od 3 plodna lista (vrat plodnice je debeo i ima 3 žutozelene njuške). Plod šimšira je tvrd tobolac, ima promjer otprilike 1 cm, ima 3 pretinca, a u svakom pretincu 3 eliptične, gole, sjajne crne sjemenke.
Šimšir je najrašireniji u zapadnoj i južnoj Europi, zapadnoj Aziji i sjeverozapadnoj Africi. U priobalnim krajevima najčešće raste samoniklo. Kao dekorativna biljka (topijar) najčešće se uzgaja u vrtovima, parkovima, perivojima i na grobljima.
Uvjeti sadnje: djelomično sjenovita mjesta, dobro drenirano, neutralno ili blago kiselo tlo
Vrijeme cvatnje: ožujak i travanj
Dimenzije: do 4 m visine
Značajke: ukrasna i ljekovita biljka
Sadnja šimšira i razmnožavanje
Preferira topla i suha mjesta, a poželjno je da bude u djelomičnoj sjeni (ako je tlo vlažno, može uspjeti i na sunčanom mjestu). Što se tla tiče, može uspjeti na kamenitom, humusnom ili vapnenačkom tlu, ali tlo mora biti dobro drenirano. Kad je kiselost tla u pitanju, šimšir preferira neutralno ili lužnato tlo.
Šimšir se može razmnožavati na dva načina: sjemenom i reznicama. Doduše, razmnožavanje sjemenom je prilično sporo. Zbog toga je razmnožavanje poludrvenastim reznicama bolji izbor. To je najbolje raditi krajem ljeta. Reznice trebaju biti visoke od 5 do 10 cm te im se trebaju ukloniti donji listovi. Uzimaju se u srpnju ili kolovozu.
Najbolje je saditi u duboko drenirano tlo, ali prevelika vlaga može dovesti do propadanja biljke pa se ne preporučuje saditi šimšir u tlo koje je konstantno vlažno. Voli djelomično sjenovite ili lagano sunčane položaje. Nakon što pripremimo tlo, vršimo sadnju reznica. Rupa u koju sadimo bi trebala biti dva puta veća od korjenove bale, ali ne preduboka (jer sadnicu treba posaditi na onoj dubini na kojoj je bila posađena ranije – u rasadniku ili posudi). Treba biti prilično oprezan jer preduboka sadnja može uzrokovati propadanje biljke. Sadnicu dobrano potrpamo zemljom, a potom zemlju utabamo i zalijemo.
Ako sadimo šimšir u posudu, nakon što utaknemo reznice u zemlju, zalijemo i prekrijemo prozirnom folijom, a posudu stavimo na sjenovito mjesto. Optimalna temperatura za ukorjenjivanje je od 23 do 27 stupnjeva Celzijevih, a vlaga u zraku oko 80%. Važno je redovito orošavati i prozračivati reznice, a one će nakon 3 do 4 mjeseca pustiti korijenje. Nakon toga se presađuju u veće posude ili lončiće kako bismo ih njegovali dok ih ne presadimo na mjesto na kojem će trajno rasti.
Uzgoj šimšira i održavanje
Mladu sadnicu šimšira jako je važno redovito zalijevati. Prihranjuje se jednom do dvaput godišnje. Prvi put se prihranjuje u proljeće, a drugi put u ljeto (krajem lipnja ili u srpnju). Prihranjivanje je važno jer orezivanjem biljka gubi na lišću. Za prihranjivanje valja koristiti mineralna gnojiva s produženim djelovanjem. Doduše, postoje i posebna gnojiva za šimšir.
Šmišir je vrlo pogodan za orezivanje (dobro ga podnosi), pa je zato vrlo čest izbor za uzgoj formalne živice. Moguće je od njega tvoriti i labirinte. Orezuje se krajem proljeća (to posebno služi gustom rastu). Vrlo je važno orezivati ga tijekom prvih nekoliko godina kako bi dobio na razgranatosti. Orezuje se tako da u poprečnom presjeku ima oblik trapeza – pri dnu je širi nego pri vrhu (kako se orezuje i većina živica). Na taj način svi dijelovi biljke dobivaju podjednako svjetlosti pa su samim time i podjednako zelene boje. Odraslu živicu valja orezivati nekoliko puta godišnje, i to u razdoblju od ožujka do listopada (kada je rast mladica pojačan).
Preporučuje se i malčirati zemlju oko šimšira kako bi se očuvala vlažnost tla. Otporan je na nisku temperaturu, sušu i onečišćenja zraka. Relativno sporo raste, no prilično je dugovječna biljka: može poživjeti i do 600 godina.
Bolesti i štetnici
Štetočina od koje šimšir najčešće obolijeva je šimširov moljac (Cydalima perspectalis). On uzrokuje potpuni gubitak listova.
Šimšir napadaju i biljne uši. S obzirom na to da je relativno osjetljiv na kemijske pripravke, preporučuje se prskati ga vodom kako bi se uši uklonile (eventualno upotrijebiti blage insekticide).
Ukoliko dođe do nekog gljivičnog oboljenja, biljku treba tretirati otopinom plavog kamena.
Upotreba šimšira
Svi njezini dijelovi ove biljke sadrže alkaloide buksin, parabuksin i buksidin koji uzrokuju proljev, povraćanje, grčenje, drhtavicu, podraživanje središnjeg živčanog sustava, zastoj disanja. Posebno je opasna za životinje, ako je pobrste, umru nakon vrlo kratkog vremena. S druge strane, drvo šimšira je jako tvrdo i teško, a najčešće se koristi kao sirovina za izradu glazbenih instrumenata, namještaja i skulptura.
Jako je popularan jer ima razne uloge: može se koristiti kao samostalna biljka ili u kombinaciji s drugim biljkama, za odjeljivanje površina u vrtu, kao niski obrub gredica, kao gusta živica, kao pozadina za niske biljke, kao obrub terasa, raznih otvorenih prostora i staza, u uzgoju u velikim posudama i za oblikovanje raznih oblika.
Šimšir se u narodnoj medicini smatra univerzalnim lijekom. Prirodni je antihelmetik, antipiretik, antireumatik, depurativ, dijaforetik, febrifug, holagog, katarik, laksativ, narkotik, sedativ, tonikum i vermifug. U srednjem vijeku koristio se u liječenju boginja. 1860. godine je iz njega izoliran alkaloid buksin, a 1885. g. parabuksin.
Šimšir ima neugodan miris i okus. Mogu se iskoristiti njegovi listovi, korijen, sjemenke i kora. Listovi se beru prije cvatnje ili u vrijeme cvatnje, a nakon što se uberu suše se na toplom mjestu. Korijen se očisti od zemlje, usitni i suši na toplom mjestu. Sjemenke se skupljaju tijekom zime.
Poznat je kao sredstvo za poticanje znojenja, a koristi se i u liječenju reumatizma mišića i zglobova, kostobolje, gihta, zaraznih bolesti (poput sifilisa, malarije, boginja, dizenterije), bolesti kože, (i infekcije kože, bubuljica i sl.), bolesti krvi, bolesti želuca i crijeva (čisti crijeva, pomaže kod katara želuca i crijeva, opstipacije, neredovite stolice, protiv crijevnih parazita), bolesti slezene, bolesti jetre i žuči (i upale žuči i žučnih kanala, čisti i jača jetru, pojačava izlučivanje žuči, pomaže rastvaranju žučnih kamenaca), a pomaže rastu kose i ublažavanju menstrualnih tegoba.
Može se koristiti za izradu pripravka od kore i listova (u tom je obliku posebice koristan za poticanje rasta kose), za sok od listova (kao takav iritira kožu pa može uzrokovati dermatitis) i za tinkturu (razblažena s vodom ili čajem od šimšira, u ovom obliku se najčešće koristi u liječenju hemeroida, čireva, nečiste kože i rana od proširenih vena).
Od šimšira se može napraviti i eterično ulje koje se koristi za bojenje.
Autor: S.V., Foto: Alexas_Fotos/Pixabay
Odgovori