Uzgoj salate

Salata (lat. Lactuca sativa L.) je lisnato povrće koje pripada porodici glavočika (Compositae). Sastoji se od oko 94% vode, 2% šećera, 1,2% proteina. Bogata je vitaminima C, B1 i B2, kalijem, željezom, fosforom i drugim mineralnim tvarima, a pretežno se uzgaja zbog listova koji se koriste u prehrani, najčešće u termički neobrađenom obliku.

Ova jednogodišnja biljka koristi se u gotovo cijelom svijetu, a podrijetlom je iz zapadne Azije i istočne Afrike. Naime, poznato je kako se u Egiptu salata upotrebljava već 2.500 godina. Smatra se i kako je upravo iz Egipta pristigla u Grčku te Rimsko carstvo, a potom i u srednju Europu. U zapisima je salata glavatica prvi put opisana u 16. stoljeću.

Zelena salata raste u glavicama, tako da iz njenog glavnog korijena, koji raste u površinskom sloju tla, sa svake strane izbijaju korjenove žilice prvog i drugog reda koje se dalje šire na nadzemnom dijelu biljke. Lišće salate je sjedeće, a ovisno o sorti, može biti ovalno, okruglo, nježno ili pak nazubljeno.

Što se cvjetnog stabla tiče, ono je razgranato sa žutim cvatima na vrhu grana, dok je sjeme za sjetvu salate sitno. Sjeme zadržava klijavost 4 do 5 godina, a salata se također može uzgojiti i iz presadnica.

Vrste salate

U svijetu se danas uzgaja preko 200 kultiviranih sorti salate, a na našim područjima dominira salata glavatica, sa svoja dva kultivara, maslenkom (putericom) i kristalkom. Isto tako, s obzirom na vrijeme uzgoja i dospijevanja, sorte dijelimo na rane ljetne sorte, kasne ljetne sorte i zimske sorte.

Salata glavatica snižava krvni tlak, a korisno utječe i na rad bubrega i srca. Karakteristična je po tome što, dok raste, njeni vanjski listovi štite one unutarnje koji zbog toga razviju blagi okus i žutu boju. Glavatice glatkih i nježnih ovalnih listova, čije su glavice manje, nazivamo maslenkama ili putericama, a one s naboranim lišćem i nazubljenim rubovima te izraženim lisnim žilama nazivamo kristalkama.

Najpoznatije vrste salate su:

Maslenka
Majska kraljica
Cazard
Nansen
Malika
Armore
Kristalka
Masaida
Adela
Edurne

Maslenka

Maslenka (Buterhead Type) je salata koju zbog mekoće i sočnosti nazivamo i putericom, tražena je zbog svojih mesnatih i mekih listova. Ona je svjetlo zelene boje, a glavice su joj lijepe i velike. Blagog je i svježeg okusa. Maslenka je izuzetno osjetljiva te ju je potrebno iskoristiti neposredno nakon berbe.

U otvorenom uzgoju može težiti najviše 500 grama, dok u stakleniku doseže težinu od 100 grama. Što se tiče dužine vegetacije do tehnološke zrelosti, kod puterica namijenjenih uzgoju na otvorenom, dijelimo ih na proljetni, ljetni ili jesenski uzgoj. Dok one namijenjene uzgoju u zaštićenom prostoru dijelimo na jesenske, zimske i rano proljetne kultivare.

Majska kraljica

Majska kraljica jedna je od vrsta zelenih salata iz skupine ranih ljetnih sorti tipa maslenke. Prepoznatljiva je po listovima s crvenim pjegama, a njene su srednje veličine do 120 grama težine.

Cazard

Cazard je još jedna ljetna salata tipa maslenke. Karakteriziraju ju izrazito sjajni zeleni listovi glatkih i valovitih rubova. Veoma dobro podnosi teža tla i visoke temperature.

Nansen

Nansen se veoma otporna na niske temperature te spada među zimske sorte salate puterice.

Malika

Malika je srednje rana sorta maslenke. Na otvorenom prostoru se uzgaja od proljeća do jeseni, a u zatvorenim prostorima s kontroliranom temperaturom zraka i zimi. Njeni listovi su zelene do tamnozelene boje s mjehurastom površinom.

Armore

Armore također spada među puterice. Radi se o sorti otpornoj na visoke temperature te se uzgaja tijekom čitavog ljeta, a otpornost pokazuje i na salatni mozaik virus. Armore ima krupne glavice koje teže oko 450 grama. U Hrvatskoj je vrlo popularna što se uzgoja tiče.

Kristalka

Kristalka (Iceberg, Crisphead) ima krhko lišće čija boja može varirati između tamnozelene, srednje zelene i žutozelene, s rubovima koji mogu biti crvenkasti. Glavice kristalke su zbijene, a mogu biti okrugle ili ovalne te mogu doseći težinu do jedan kilogram.

Zagrebački kristal ubraja se u skupinu ljetnih tipova salate kristal. Glavica mu je okrugla i čvrsta, srednje veličine, a listovi svjetlo žute boje s valovitim rubom i slabim naborima.

Masaida

Masaida je žuta kristal salata koja se pretežno uzgaja u proljeće i ljeto, a u mediteranskoj klimi i cijele godine.

Adela

Sorta Adela razvila je toleranciju na salatni mozaik virus te Bremiu NL 1-16, što je čini veoma pogodnom za uzgoj. Krasi je svijetlo zelena boja i glavice koje teže preko 600 grama.

Edurne

Edurne je žuta kristal salata koja je poput Adele otporna na prorast, salatni mozaik virus te Bremiu NL 1-5. Tip glavatice koja se po svojim karakteristikama nalazi negdje između kristalke i puterice jest batvija. Njene glavice su manje i nježnije te sadrži manje nabora i nazuba nego kristalka. Među 200-tinjak vrsta zelenih salata, navesti ćemo još i sortu Funly, koja spada među najtraženije salate tipa batvija. Radi se o biljci koju je moguće uzgajati ljeti, najesen, a u području Mediterana i zimi.

Sadnja salate

Glavni uvjet za sadnju salate jest kvalitetno tlo puno humusa koje dobro zadržava vlagu. S obzirom na kratku vegetaciju, godišnje je moguće imati i dvije do tri berbe salate. Zelena salata dosta se često uzgaja kao međukultura, a bez obzira na to što može podnijeti duži uzgoj na jednakoj površini, preporučuje se barem jedna pretkultura iz druge porodice.

Vrijeme sadnje

Potrebno je između 45 i 55 dana kako bi prinos dostigao svoj maksimalni rast. Optimalno vrijeme za uzgoj salate jest proljeće i jesen, a minimalna temperatura za klijanje sjemena jest između 2 i 5°C, dok temperatura od 15 do 20°C najbolje odgovara razvoju salate koja u tim uvjetima može niknuti za tri do pet dana. Što se proizvodnje na zatvorenom tiče, njeno uzgajanje je jednostavno i uspješno. U stakleničkoj proizvodnji presadnice se mogu presaditi za 20-ak dana. Temperatura prije nicanja treba biti između 15 i 18°C, a nakon nicanja nešto manja, od 10 do 12°C.

Salata posađena u kasnu jesen mogla bi pod utjecajem bure stradati pri prvom naletu, stoga ju je poželjno brati pred buru ili pak nasad zaštiti agroplatnom i tako salatu održati u toplijem okruženju. Ako se odlučimo na proljetnu sadnju, trebamo imati na umu da salata s porastom temperature može naglo porasti, što utječe na berbu. Korisno je znati i kako je klijanje i nicanje salate brže na svjetlu.

Sadnja iz sjemena

Za salatu koja će se stalno uzgajati na istom mjestu na gredici treba napraviti redove duboke 1 do 2 centimetra i u njih posijati sjeme. Nakon nicanja biljke se prorjeđuju sve dok među njima ne bude razmak od 20 do 30 centimetara, a između redova 30 centimetara. Prorijeđene biljčice i dalje mogu biti iskorištene za sadnju na neku drugu gredicu ili za konzumaciju. Salatu je preporučljivo sijati u razmacima od nekoliko dana, a važno je znati i kako se biljke brže i ravnomjernije razvijaju kad su uzgojene iz presadnica.

Sadnja iz sadnice

Presadnice se stavljaju u vlažno tlo te se odmah zalijevaju. Sadi se plitko do korijenovog vrata kako bi se salatu zaštitilo od truleži, a razmak ovisi o bujnosti te mogućnosti korištenja mehanizacije. Bujnije biljke sade se na razmaku 20 puta 20 centimetara, dok se one s manjom rozetom zasađuju na razmak 30 do 40 centimetara između redova i 25 do 35 centimetara u redu.

Uzgoj na otvorenom

Za sjetvu ili sadnju na otvorenom površinski sloj treba biti mrvičast, dok bi se u površinski sloj težeg tla trebao unijeti treset kako bi se očuvala vlaga i poboljšala sama struktura tla. Za raniji uzgoj salate preporučljivo je koristiti lagano tlo koje se brže zagrije, no salata je općenito pogodna za uzgoj i na srednje teškom i dobro strukturiranom tlu.

Uzgoj u stakleniku

Salatu je poprilično jednostavno uzgojiti u staklenicima ili plastenicima, a s obzirom na to da ima kratko razdoblje vegetacije, lako se uklapa u stakleničke plodorede. Salata nema pretjerano veliku potrebu za toplinom ni svjetlošću, što i zimi omogućuje uspješan uzgoj. U staklenicima i plastenicima salata se uglavnom uzgaja u više turnusa kako bi se čim bolje iskoristio prostor. Presadnice se uzgajaju u prešanim tresetnim kockama ili u PVC pliticama. Zasijane kocke zalijevaju se i pokrivaju plastičnom folijom dok ne počne nicanje. Važno je da do nicanja temperatura iznosi od 15 do 18 stupnjeva, a nakon nicanja 10 do 12 stupnjeva. Vlažnost zraka trebala bi iznositi od 60 do 70 posto. Uz dobre uvjete sadnice je moguće presaditi za 20-ak dana, a biljke salate presađuju se na razmak od 15 do 20 centimetara. Da bi salata bila spremna za branje početkom prosinca, sjetvu je potrebno obaviti oko 20. listopada, a rasađivanje mjesec dana kasnije.

Uzgoj na balkonu

Salata je izrazito jednostavna za uzgoj i nezahtjevna, stoga ju je moguće uzgojiti i bez vrta u posudama na balkonu. Štoviše, toplina grada i zaštićenost od mraza i vjetra idealno odgovaraju salati. Isto tako, uzgojem u gradu lako je moguće izbjeći bolesti koje se u vrtu često pojavljuju. Postoji i posebna kategorija suvremenih salata koje su namijenjene upravo uzgoju u posudama, a nazivaju se mikrosalatama. Najpopularnija među njima zasigurno je gorkasta salata rikula. Zanimljivost vezana uz mikrosalate jest ta da se one ne beru već se samo nekoliko puta godišnje odrežu škarama.

Pri balkonskom uzgoju najvažnije je voditi brigu o zalijevanju biljaka dok je sam postupak uzgoja sličan onom vrtnom. Za vrijeme velikih vrućina biljkama treba osigurati više tekućine nego inače kako bi ih se potaknulo na bujan rast, umjesto na razvoj sjemenja.

Tlo

Obrađivanje tla odvija se na dubini od 20 do 25 centimetara, a s obzirom na to da se korijenov sustav salate nalazi plitko, ne treba zaoravati mineralna gnojiva, već redovito zalijevanje potpomogne spuštanju mineralnih hraniva do potrebne dubine. Tek najesen poželjno je u tlo dobro zaorati stajski gnoj ili pak zreo kompost. U zaštićenom prostoru obrada tla ne predstavlja problem jer je najčešće supstrat kvalitetan. Na dijelovima na kojima je došlo do zbijanja tla za vrijeme uzgoja prethodne kulture obavezno je koristiti podrivač kako bi se omogućilo rahljenje tla i prozračivanje do 40 centimetara dubine.

Zalijevanje

Salati treba vlažno i humusno tlo, bogato organskim tvarima. Tijekom uzgoja potrebno joj je mnogo vlage, odnosno 15 l vode/m2 dva puta tjedno. Biljke je preporučljivo zalijevati za oblačnog vremena, a nikako za vrijeme jakog sunca, kako se listovi ne bi opržili.

Gnojidba

Uz zalijevanje, salatu možete prihraniti i mineralnim gnojivom. Ova biljka izrazito je osjetljiva na visoku koncentraciju soli u tlu, te su za nju savršene vrijednosti 6,0-6,5-7 pH tla. Što se gnojidbe tiče, u rano proljeće predsjetveno se može dodati oko 150 kg/ha mineralnog gnojiva, a za vrijeme rasta potrebno je koristiti prihranu.

Berba salate

Berba se uglavnom odvija kroz 5 do 10 dana. Glavice bi trebalo ubirati tek kad postignu određenu veličinu i oblik, no ako se uzgajaju u komercijalne svrhe, berba često ovisi o potražnji na tržištu te se izvrši ranije. Zrelost salate utvrđuje se dodirom dlana na vrh glavice, a treba ju rezati direktno iznad prvog prstena. Berba se obavlja mehanički ili ručno.

Skladištenje

Salata se može sačuvati 2 do tri tjedna u hladnjači na temperaturi od 1 do 2 stupnja i relativnoj vlažnosti zraka od 95%

Bolesti i štetnici

Bolesti s kojima se salata najčešće susreće su bijela trulež korijena, plamenjača i siva plijesan, no pojaviti se mogu i prstenasta pjegavost, pepelnica, hrđa i druge. Kod liječenja bakterijskih bolesti koriste se fungicidi koji za sobom nose karencu koju treba poštivati.

Bijela trulež

Bijela trulež javlja se kod uzgoja u stakleniku ili plasteniku, a štetu može izazvati i na otvorenom, ako se ne poštuje plodored. Parazit prodire u korijen biljke gdje naknadno nastaje mekana trulež. Bolest može nastupiti u svim stadijima razvoja salate, ali najviše biljaka napadnuto je prije tehnološke zrelosti. U suzbijanju bijele truleži potrebno je sve zaražene biljke spaliti, a nakon svake berbe potrebno je pokupiti otpalo lišće kako bi se smanjio infektivni potencijal. Najbolje rezultate u borbi protiv ove bolesti pokazala je sterilizacija vodenom parom.

Plamenjača

Plamenjača napada salatu, radič i endiviju u svim razvojnim stadijima. Tek iznikle biljke uvenu zbog plamenjače, a na razvijenim listovima pojavljuju se oštećenja različitih veličina. Napadnuti dijelovi poprime žutu ili svijetlozelenu boju, a na starijim listovima potamne ili se list stanji, osuši i postane proziran. U suzbijanju veliku ulogu ima plodored, sterilizacija tla te uklanjanje biljnih ostataka koji su zaraženi. Isto tako, u mnogo slučajeva potrebna je i kemijska zaštita.

Siva plijesan

Siva plijesan zadržava se na salati, radiču i endiviji u svim stadijima razvoja, ali i u transportu i skladištenju. Zarazu u starijih biljaka moguće je prepoznati po vodenasto tamnoj zoni na struku ili listu, a s vremenom zaraženo područje postane presvučeno sivim micelijem. Najčešće napada listove biljaka, no u slučaju napada korijenovog vrata čitava biljka može propasti. Sivu plijesan moguće je uništiti fungicidima Kidan i Ronilan.

Upotreba salate

Salata se najčešće koristi u kulinarstvu, ali je poznata i kao herbicid.

Salata kao herbicid

Zbog svoje osjetljivosti zelena salata neće rasti na tlima koja su puna herbicida.

Jedna od najznačajnijih i najpozitivinijih karakteristika salate je upravo njena mogućnost djelovanja na herbicide u tlu. Poznati je mjerač količine herbicida zbog čega je poljoprivrednici koriste za saznanje stvarnog sastava herbicida u tlima na kojima planiraju saditi druge kulture.

U kulinarstvu

Salata je dijetalna namirnica, što dokazuje činjenica da 100 grama salate sadrži samo 14 kcal. Uz mnoštvo vitamina salata sadrži i limunsku i jabučnu kiselinu koje su odgovorne za njen ugodan okus. Tvari koje salati daju gorak okus, laktopirin, laktucinske kiseline, laktocerol i neolaktucin pospješuju probavu i otvaraju apetit. Salata je kao namirnica veoma svestrana te je odlična u kombinaciji s različitim povrćem, umacima, začinima pa i mesom. Svježe listove salate susrećemo samostalno na tanjuru prelivene jednostavnim umacima, u sendvičima te kao prilog mnogim drugim jelima.

Zanimljivosti i povijest

Najranije saznanje o salati najbolje prikazuje rezbarija koja se nalazi u hramu u Karnaku. Rimljani su ti koji su je kultivirali, a u drevni Egipćani su smatrali da ima afrodizijačko djelovanje.

Hipokrit, poznati grčki liječnik ju je dijelio kao lijek, a Perzijanci su je koristili za bolji san što je na sebi testirao i stari rimski liječnik Galen.

Povijest salate nije poznata, no smatra se da je Kristofor Kolumbo taj koji ju je donio u Novi svijet.

Neki od najpoznatijih kultivara salate su: matovilac, rikula, hrastov list, endivija i radič.