Paprika

Paprika (lat.Capsicum) je jednogodišnja povrtna kultura i pripada porodici pomoćnica (Solanaceae). Tisućama godina uzgajala se na područjima tropske Amerike. Preko Španjolaca u Europu je stigla u 15. stoljeću i upotrebljavala se kao začin (španjolski papar). Mađarska je jedna od najvećih uzgajivača i prerađivača paprike, a najpoznatiji su po crvenoj paprici.

Paprika raste u visinu do 60 cm. Listovi su naizmjenično poredani po uspravnoj stabljici, jajastog oblika i šiljastog vrha. Korijen je slabije razvijen plitko u tlu. Cvjetovi se nalaze na krajevima peteljka i smješteni su nasuprotno, bijele su boje.

Plod je višesjemena boba glatke teksture. Različitih je veličina, oblika i boja koje mogu biti od blijedožućkaste, svijetlo i tamno zelene, do narančaste, crvene pa čak i smeđe. Paprika ima sjemenu ložu na vrhu gdje se nalazi većina plosnatih sjemenki. Ostatak sjemenki nalazi se među pregradama s kojima je podijeljena paprika.

Paprika se dijeli na slatku i ljutu. Plodovi paprike sadrže alkaloid kapsaicin zbog čega imaju žarkast okus, jedino ga paprika babura uopće ne sadrži.

Vrste paprika

Papriku svrstavamo u povrtnu kulturu s velikim brojem tipova i formi. Kod nas se najčešće uzgajaju paprike koje pripadaju vrsti Capsicum annuum var.macrocarpum (krupnoplodne sorte) i Capsicum annuum var.microcarpum (sitnoplodne sorte).

Unutar ove dvije vrste razlikujemo nekoliko tipova s puno sorti. Unutar krupnoplodnih sorti nalaze se sorte zvonolikog oblika ploda (babure), okruglog ploda (rotund), te izduženog ploda (kapije i rog paprike). Od sitnoplodnih sorti najpoznatiji su feferoni.

Krupnoplodne sorte

U krupnoplodne sorte spadaju:

• Babura
• Rog paprika
• Kapija
• Rotund

Babura

Babura je najraširenija vrsta paprike u uzgoju kod nas, ali i u svijetu. Javlja se u tri boje koje ovise o vremenu sjetve i stupnju zrenja. Različite boje paprike imaju i drugačiji niz nutritivnih benefita. Na našem tržištu najčešće se mogu naći žute. Osnovna karakteristika ove sorte je prizmatični oblik ploda koji završava s 3 ili 4 vrha, koliko ima i pregrada. U ovu vrstu ubrajaju se i sorte sa stožastim plodovima koje završavaju s jednim vrhom. Plodovi ovih paprika su krupni i prosječne mase 80-150 g i debljinom "mesa" ploda (perikarp) 4-7 mm. Ove sorte mogu se uzgajati u zatvorenom i na otvorenom prostoru. Danas su u proizvodnji najrašireniji hibridi Istra F1, Blondy F1 i Bianca F1 svijetlozelenih i žutih boja plodova. Ova sorta uglavnom je namijenjena za potrošnju u svježem stanju iako se može i konzervirati kiseljenjem.

Rog

Naziv ove sorte nastao je zbog ploda koji izgledom podsjeća na rog krava. Plodovi ove sorte su stožasti i dugi 20-30 cm. Plod je debljine 3-6 mm, a mase 30-90 g. Iako je uzgoj moguć i u zatvorenim prostorima, češće se uzgajaju na otvorenom. U domaćinstvu koriste se za pripremanje ajvara i režu se u filete koji se kisele. Sorte rasprostranjene u proizvodnji su Sivrija i Arlequin. Podravka i Slavonika nove su sorte koje imaju dobar potencijal.

Kapija

Plodovi ovog tipa izgledaju poput sorte u tipu "rog", ali su plodovi "kapije" spljošteni. Ove paprike kod nas se koriste za pečenje i pripremanje zimnice, odnosno za kiseljenje i spremanje ajvara.
Mase su 60-120 g i dužine 10-18 cm. Uglavnom imaju 2 sjemene pregrade, a ponekad i 3. Uzgajaju se uglavnom na otvorenom, a najraširenije sorte su Kurtovska kapija, Stella i Slonovo uho.

Rotund

Plodovi ovih sorti su okrugli i najčešće spljošteni. Promjeri ploda su gotovo dva puta veći od njegove visine i imaju više od 4 sjemene pregrade. Karakteristično za ovu sortu je što imaju poprilično debeo perikarp 5-10 mm. Uzgajaju se izričito na otvorenom i koriste se uglavnom za kiseljenje cijelih plodova. Zeleni rotund je otporna na bolesti, vrlo rodna i lako se bere. Botenička žuta i Rotund žuti najpoznatije su domaće sorte.

Sitnoplodne sorte

Najpoznatija sitnoplodna sorta paprike su svakako feferoni i čili papričice.

Feferoni

Feferoni mogu biti slatki ili ljuti, što ovisi o količini kapsaicina. Plodovi su najčešće mase od 10 do 20 g i stožastog oblika. Najčešće se prerađuju kiseljenjem te se stoga uzgajaju na otvorenom.

Čili papričica

Čili papričica (lat. Capsicum frutescens) je vrsta paprike koja na biljci ima minimalno dva sitna ploda nalik malom feferonu. Kada dosegnu fiziološku zrelost koriste se za pripremu ljutih umaka. Također spadaju u tzv. "tabasco" vrstu paprike i u većini slučajeva se uzgajaju u teglama i loncima kao ukrasne, a idealne su i za sadnju i uzgoj na balkonu.

Više informacija o uzgoju ljute čili (chili) papričice >>

Začinske paprike

Začinske paprike imaju tanki perikarp, što omogućava sušenje na biljci u fiziološkoj zrelosti. Poželjno je da se crvena boja ne gubi sušenjem. U proizvodnji se uglavnom koriste lokalne populacije. Uzgajaju se na otvorenom, a ljutina im ovisi o količina alkaloida kapsaicina.

Najpoznatije sorte začinske paprike su:

• Horgoška slatka 2
• Szegedi 20

Plodovi ove vrste paprike su dugi od 8-15 cm i široki od 2-4 cm i imaju 3 sjemene pregrade. Prosječna težina im je otprilike 20 gr. Imaju tanak perikarp što im omogućuje da se osuše u fiziološkoj zrelosti još dok su na biljci. Karakteristična crvena boja sorti se ne gubi sušenjem, a plodovi mogu biti ljuti ili slatki zbog čega se dalje prerađuju sušenjem i mljevenjem.

Sadnja paprika

Sadnja paprike započinje kada to dopuste vremenske prilike, na dobro pripremljeno tlo te nakon gnojidbe.

Vrijeme sadnje

Sadnja paprike radi se kad srednje dnevne temperature zraka porastu preko 15°C, ali i kada prođe opasnost od kasnih proljetnih mrazeva u proljeće. Pri nižim temperaturama korijen ne raste te je ukorjenjivanje otežano, a samim time i onemogućen normalan rast i razvoj. Sjeme paprike niče na temperaturi od 13°C

Sadnja iz sjemena

Sjeme se u ožujku sadi u male posude po izboru (teglice, stiropor, karton,...). Na kraju svibnja kada prođu opasnosti o kasnih proljetnih mrazeva, presađuju se u vrt. Vole toplinu i vlažnu zemlju, pa ih treba redovito zalijevati. Kaljenje rasada obavezno se provodi 10 - 15 dana pred sadnju, poznatom metodom (smanjeno zalijevanje i pojačano provjetravanje i otkrivanje rasada).

Sadnja sadnice

Tlo spremno za sadnju mora biti zasićeno vodom do 80% poljskog vodnog kapaciteta na dubini od 15 - 20 cm. Može se saditi na gredice ili na ravnu površinu. Međuredni razmak bi trebao biti 50-60 cm, a unutar redova oko 40 cm.

U kontinentalnim područjima paprika se uzgaja iz presadnica. Po m2 potrebno je od 7 - 8 presadnica. Rasađivanje na otvorenom počinje onda kada je tlo dovoljno toplo (13°C je temperatura na kojoj paprika klije), kad prestane opasnost od kasnih mrazeva i kada se na biljkama razviju dva stalna listića. Sadnice se sade do dubine prvih pravih listova, a neposredno nakon sadnje se zalijevaju.

Uzgoj u vrtu

Prvi put se natapa prilikom presađivanja. Slabo zasušivanje biljaka tijekom najtoplijih sati nije opasno i ne znači da je potrebna voda, stoga s idućim natapanjem ne treba žuriti. Međutim, postoje tla koja se brzo suše i u takvim uvjetima potrebno je biljke natapati nekoliko dana nakon prvog natapanja i to kada se presađuje. Ukorjenjivanje traje do dva tjedna i ovisi o vremenskim prilikama. Do drugog natapanja paprika se okopa. U početku je natapanje rjeđe i umjereno, a tlo se nakon svakog natapanja rahli, čime se održava povoljan režim vlage. Do početka sazrijevanja nije potrebno prečesto natapati. Kada počinje berba, natapa se često. Može se natapati odozgo (umjetnom kišom) ili natapanjem brazdi.

Uzgoj u stakleniku

Uzgoj sadnica za staklenik odvija se kao i za uzgoj na otvorenom. Zemlju u staklenicima treba obavezno svake godine dezinficirati. Sadnice se siju u listopadu i studenom, a sadnja počinje u siječnju odnosno veljači. Sadnice se siju na međuredni razmak 30 - 40 cm i 30 - 35 cm u redovima u ranije napravljene udubine odnosno gnijezda. Noćna temperatura trebala bi biti 17°C, dok bi dnevna trebala biti 22°C. Odmah nakon sadnje treba započeti s kontrolom takve temperature. Sa zalijevanjem ne treba pretjerivati, obično se prvi put nakon presađivanja zalijeva nakon 10 - 12 dana.

Uzgoj u posudama

Posude u kojima odlučite saditi papriku mogu biti zemljane, drvene, plastične ili od nekog drugog materijala po vašem odabiru. Optimalna dubina posude je 70 do 100 cm. Na dno se stavi drenažni sloj koji može biti bilo koji prozirni materijal (poput kamena ili glinene krhotine), a zatim vrtnu zemlju. Sadnicu treba poduprijeti kolcem kao i kada se sadi u vrtu, a tijekom rasta trebalo bi ju nježno privezati tkaninom.

Tlo

Zahtjeva lakša tla bogata humusom, neutralnog pH 6,5 - 7 i koja se odlikuju dobro usklađenim vodozračnim odnosima. Uzgoj na kiselim tlima (ispod pH 6) moguć je uz obavezno vapnjenje tla. Paprika zahtijeva uzgoj u plodoredu i ne smije se u uzgoju na istoj parceli pojaviti prije nego što prođe 4-5 godina.

Uzgoj paprika

Paprika zahtjeva dosta topline jer na temperaturi od 15°C i od 36°C prestaje s rastom. Također zahtjeva puno vode, zbog slabije usisne moći korijena. Važno je i održavati neutralnost tla.

Slaganje kultura

Kao dobre pretkulture od povrtnih kultura su grašak i grah mahunar, zatim žitarice, soja i ostale bjelančevinaste krmne kulture. Paprika je dobra pretkultura drugim povrtlarskim kulturama, posebice korjenastim.

Zalijevanje

Papriku je najbolje zalijevati tako da se izlije veća količina vode u prostor između redova. Zalijeva se uz sami korijen ili što dalje od korijena i nikako po listovima. Treba pripaziti i na temperaturu vode, ako je jako hladna, šokirat će biljku te bi tako mogla izgubiti cvijet ili dati loše plodove. Zbog toga bi bilo dobro koristiti kišnicu ili ustajalu vodu. Najčešće se koristi sistem "kap po kap", na taj način omogućeno je zalijevanje u bilo koje doba dana. Vlagu tla potrebno je održavati na 70-80%.

Gnojidba

Kao što je ranije već rečeno, paprika zahtjeva tla neutralnog pH, kojeg je potrebno ovapniti u slučaju da je pH manji od 5,5. Što se također može kontrolirati gnojidbom kalcijem. Izrazito dobro reagira na gnojidbu kompostom ili poluzrelim stajskim gnojem, pogotovo u kombinaciji s mineralnim gnojivima. Stajsko gnojivo poboljšava mikrobiološke aktivnosti te za očuvanje strukture i rahlosti tla. Prihrana se obavlja 2-3 puta. Prvi puta nakon što se paprike ukorijene, a druga kada su prvi plodovi veličine oraha.

Održavanje i njega

Njega rasada ovisi o načinu uzgoja (na foliji ili bez folije). Ako se uzgoji na foliji nema potrebe za kultiviranjem. U slučaju uzgoja bez folije potrebna je kultivacija 2-3 puta, poslije navodnjavanja.

Rezidba i oblikovanje

Paprika se ne mora obrađivati, tada su plodovi sitniji i sporije napreduju. Ako uložimo malo truda i vremena možemo imati plodove koji su krupniji i zdraviji. Kod uzgoja bujnih sorti najbolji je uzgoj na dvije grane. Rezanje se provodi svaka dva tjedna, uklanjanju se grane koje su viška kada dosegnu visinu od 1,5 - 2 cm. Isto tako važno je održavati opterećenost biljke plodovima. Na grani bi trebalo biti ravnomjerno raspoređeno 5 - 6 plodova, odnosno 10 - 12 plodova po biljci. Važno je i ukloniti donje, žute listove i bolesne plodove.

Zaštita od korova

Paprika sporo niče, međutim korovi niču prije paprike, to je prednost jer se mogu suzbiti korovi koji su nikli prije paprike. Korovi zauzimaju životni prostor biljkama, dovode do isušivanja zemljišta, otežavaju obradu, leglo su raznih štetnika i bolesti,... Redovitom kultivacijom uništavaju se korovi. U suzbijanju korova koriste se i herbicidi na bazi aktivne tvari trifluralina (prije sadnje), pendimetalina (prije rasađivanja), napropamida (prije sadnje paprike), klomazona (u paprici iz rasada, prije rasađivanja).

Berba paprika

Paprike se beru ručno, najbolje škarama. Pri branju treba biti oprezan jer su grane lako lomljive. Već nakon 50 dana možete uživati vaše prve plodove. Optimalno vrijeme branja paprike je nakon rose, tijekom sunčanog dana. Važno je izbjegavati branje odmah nakon kiše, jer vlažni plodovi brzo trunu i pljesnive.

Sušenje paprika

Paprika je spremna za branje i sušenje kada poprimi karakterističnu boju. Mora biti zrela, ali ne prezrela. U slučaju da je paprika nezrela, ona će procesom suženja trunuti. Nakon branja, papriku treba ostaviti u košari nekoliko dana kako bi uvela. Papriku za sušenje nemojte prati, po potrebi ju samo prebrišite krpom.

Papriku možete sušiti na više načina. Najjednostavnije je raširiti je na krpu i ostaviti da se suši u hladu, na otvorenom, odnosno prozračnom mjestu. Nakon sušenja spremiti ju u suhe staklenke ili papirnate vreće i čuvati na tamnom i hladnom mjestu. Možete ju također sušiti u dehidratoru ili ju zbog estetike nanizati na silk.

Skladištenje

Svježe paprike mogu se čuvati u hladnjaku do 5 dana. Mogu se skladištiti i u podrumu ili negdje na tamnom i hladnom mjestu. Možete ih skladištiti na razne načine, poput zamrzavanja, kiseljenja ili konzerviranja u ulju. Takva mjesta usporavaju isparavanje vode, uvenuće i razvoj prouzrokovača truleži. Također se duže čuvaju plodovi s peteljkom.

Bolesti

Paprika je povrtna kultura koju često napadaju bolesti čiji su uzročnici različite bakterije i gljive, a nekada i virusi. Neke od bolesti koje se javljaju su: uvenuće paprike, bijela trulež, trulež korijenovog vrata, plamenjača paprike,...

Uvenuće paprike

Uvenuće paprike (Verticilium albo-atrum). Prisustvo ove bolesti možete primijetiti po postepenom uvenuću i sušenju. Lišće omekšava i visi na svojim peteljkama iako i dalje imaju zelenu boju. Javlja se nakon obilnog zalijevanja, tijekom ljeta kada su najtopliji dani (srpanj, kolovoz). Nema direktne zaštite fungicidom.

Bijela trulež

Bijela trulež (Sclerotinia slerotionum) je bolest uzrokovana gljivicama. Simptomi su najčešće vidljivi na stabljici u razini zemlje. Nastaje vodenasta pjega izduženog oblika koja se postepeno širi. Listovi iznad tog mjesta se suše. Na napadnutom mjestu nalazi se snježno-bijeli pahuljasti micelij. Nažalost, mogu biti zaraženi i plodovi. Važno je provoditi preventivne mjere (obrada tla oranjem, plodored, sterilizacija tla) i koristiti fungicid.

Trulež korijenovog vrata

Gljivična bolest do čije zaraze dolazi još tijekom faze rasada, a može se javiti i kasnije u vegetaciji. Na početku vrat korijena dobije smeđu ili crnu boju. Nakon nekog vremena, biljke uginu. Da bi zaštitili biljke od ove bolesti, odmah nakon pikiranja potrebno je klijalište zaliti jednim od fungicida na bazi propamokarba.

Plamenjača paprike

Plamenjača se javlja u obliku svijetlosmeđih, nepravilnih pjega na listovima. Na stabljici se pojavljuju eliptične pjege na mjestu gdje peteljka izlazi iz stabljike, a zbog visokih temperatura plod je smežuran. Pojavljuje se nakon obilnih navodnjavanja. Napadu su podložnije bujnije sorte. Kao zaštita trebala bi se koristiti velika količina škropiva.

Štetnici

Porastom temperatura povećava se i vjerojatnost za pojavu štetnika paprike koje se uzgajaju na otvorenom i u zatvorenom prostoru. U nastavku pročitajte nešto više o najčešćim štetnicima: duhanov štitasti moljac (Bemisia tabaci), kalifornijski trips (Frankliniella occidentalis), kukuruzni moljac (Ostrinia nubilalis), lisni miner i puževi.

Duhanov štitasti moljac

Duhanov štitasti moljac (Bemisia tabaci) je maleni bijeli kukac dug samo 1 mm. Simptomi su brojne klorotične pjege, medna rosa po plodovima i listovima, a kasnije na tim ljepljivim mjestima javljaju se gljive čađavice.

Kalifornijski trips

Kalifornijski trips (Frankliniella occidentalis) jedan je od najvećih štetnika paprike. Maleni kukac, izdužena tijela kojeg nalazimo na plodovima paprike. Najviše mu odgovaraju tek zametnuti plodovi, zbog čega takvi plodovi ostaju mali i deformirani. U jako zaraženoj paprici gotovo nema normalno razvijenih plodova. Za suzbijanje se preporučuju insekticidi.

Kukuruzni moljac

Kukuruzni moljac (Ostrinia nubilalis). Vrlo velike ličinke (do 2,5 cm). Na paprici vrlo rijetko ulazi u stabljiku, ali na plodu može biti i više od jedne. To je štetnik kukuruza te se zbog toga sadnja paprike preporučuje na većim udaljenostima od polja kukuruza.

Lisni miner

Štetu izazivaju ličinke koje žive između dva površinska sloja lista. Hrane se lisnim tkivom i tako buše "hodnike" na listovima. Zbog toga nastaju karakteristične mine koje se mogu vidjeti s obje strane lista. Na peteljkama i bobama se javlja tamnoljubičasta boja i ti organi gube funkciju.

Puževi

Puževi su najčešći štetnici paprike. Dijelimo ih na golaće i puževe s kućicom. Hrane se lišćem na kojem onda nastaju rupe. Osim lišća izgrizaju klice i mlade stabljike.

Upotreba paprika

Paprike imaju veliku nutritivnu vrijednost i bogate su određenim suplementima. Osim korištenja u kulinarstvu zbog lijepih boja, mirisa i okusa, poželjno ih je upotrebljavati i u svrhu očuvanja zdravlja.

Paprika u medicini

Paprika je bogata katoenoidom zeaksanitom koji je važan za zdravlje očiju te vitaminom A koji služi za prevenciju noćnog slijepila. Ublažava nesanicu, PMS i stres.Redovita konzumacija paprike: podiže imunitet, potiče proizvodnju kolagena, podiže raspoloženje, potiče rast kose, ubrzava metabolizam... Paprika se koristi kao želučani stimulans za liječenje grčeva, proljeva i zubobolje. Čisti pluća i sinuse, štiti želudac i potiče mozak na oslobađanje endorfina.

Paprika kulinarstvu

Paprike se mogu jesti svježe, ali i termički obrađene - kuhane, pečene, kiseljene... U mnogim zemljama paprika se koristi kao dodatak salatama, varivima, umacima, pirjanim jelima i drugim ukusnim pripravcima. Može se puniti na razne načine, a može se jesti sirova. Neizostavan začin u svakoj kuhinji sigurno je i mljevena, sušena paprika.

Povijest

Paprika se upotrebljavala već prije dvije do tri tisuće godina, o čemu svjedoče oslikani predmeti s njezinim motivom pronađenim u grobovima Inka.

Prvi put se spominje u zapisima Kolumbovog liječnica Chanca iz 1494. g. Te paprike bile su ljute i koristile su se kao začin.

Španjolci i Mađari uspjeli su uzgojiti slatke, odabranom selekcijom, tek u 20. stoljeću.

Zanimljivosti

Paprika sadrži čak 300% dnevne potrebe vitamina C. Vitamin C važan je za proizvodnju kolagena koji je u tijelu potreban za održavanje cjelovitosti krvnih žila, kože, kostiju i organa.

Kolumbo je naišao na suhe ljute papričice i donio ih u Europu, gdje su zbog ljutog okusa mislila da ova biljka mora biti neka vrsta papra. Od tada, pa sve do danas, paprika je zadržala ime po papru. Isto tako, paprika je jedna od najčešćih riječi s naših prostora koja se koristi u engleskom jeziku.

Vrh je najblaži, a kako se približavamo peteljci paprika postaja sve ljuća i ljuća. To je zato što u tom dijelu ima najviše kapsaicina koji paprici daje takav osjećaj žarenja. Kapsaicin je najprisutniji u onim tankim mesnatim dijelovima koji spajaju tijelo papričice sa sjemenkama.

Foto: biwith / Pixabay