Lovor višnja

Lovorvišnja (lat. Prunus laurocerasus ili Padus laurocerasus) pripada porodici ružovki (Rosaceae), a kod nas je poznata i pod nazivima zelenče ili zelenčica. Lovorvišnja naziv je dobila zbog svojih zimzelenih i sjajnih listova koji podsjećaju na lovor te krase grm ili drvo tijekom cijele godine, a plodovi podsjećaju na višnje. Engleski nazivi za ovaj grm su common laurel i cherry laurel.

U proljeće lovorvišnja ima bijele i uspravne cvjetne grozdove, a na jesen ima plodove tamnocrvene boje. Važno je napomenuti da su kora, listovi i plodovi lovorvišnje otrovni te je ovo zimzeleni grm koji služi isključivo kao gusta živica ili ukrasni grm u dvorištima. Može narasti od 1 - 3 m, a cvatnja se odvija u travnju i svibnju.

Lovorvišnja samoniklo raste na područjima Kavkaza i Zakavkazja, Albanije, Irana, Male Azije, Bugarske i Srbije, a domovina su joj istočna Europa i zapadna Azija. Grmovi lovorvišnje kroz desetak godina mogu doseći visinu i od 5 metara. Kora lovorvišnje je sivo smeđe boje, a listovi su duguljasti te spiralno raspoređeni. Pri osnovi mogu biti klinasti ili okrugli te imaju ušiljeni vrh. Na licu su tamnozelene boje te su sjajni i kožasti dok je im je naličje svjetlije boje.

Na peteljki dugoj od 0,5 - 1 cm smješteni su cvjetovi bijele boje skupljeni u dugim grozdovima do 15 cm. Cvatnja se odvija u travnju i oko 20 dana u svibnju, dok se u ranu jesen nakon uspješnog oprašivanja počinju stvarati okrugli i crni plodovi promjera oko 8 mm koji podsjećaju na višnje.

Vrste lovorvišnje

• Otto Luyken - široki grm koji ima uske listove, vrlo je otporan na mraz te je pogodan za živice;
• Schipkaensis Macrophylla - ima velike listove, bijele i uspravne cvjetne grozdove, vrlo brzo raste i to do 3 metra, a listovi su dugi od 5 do 12 cm;
• Serbica - za ovu vrstu karakteristično je da je grm uspravnog rasta i da su listovi jajastog oblika;
• Fiesseriana - dužina listova je oko 12 cm, a širina oko 3 cm, lancetasti su i imaju valovite rubove.

Postoje i neke sorte lovorvišnje koje su vrlo pogodne za pokrivanje tla, a to su kultivari Green Carpet koji raste samo metar u visinu, a do 3 metra u širinu te kultivar Zabeliana koji ima specifične uske listove i vrlo često ponovno cvjeta u jesen.

Sadnja lovorvišnje

Lovorvišnju je moguće je uzgajati i na suncu i u polusjeni, iako bolje uspijeva na sunčanom položaju. Tlo u kojem se sadi mora biti dobro drenirano i vlažno, a dobar dodatak je i kompost od lišća. Prikladna je za gradsku okolinu jer dobro tolerira onečišćenje okoliša, a vrlo je otporna i na niske temperature.

Kako bi lovorvišnja formirala lijepu i gustu živicu, sadnju je potrebno obaviti u razmacima od 30 do 40 centimetara, dok je mlade biljke ove vrste potrebno orezivati u visinu i širinu kako bi se na taj način potaknulo grananje.

Razmnožavanje lovorvišnje

Razmnožavanje lovorvišnje najčešće se obavlja zelenim reznicama do sredine ljeta, poludrvenastim reznicama koje se ubiru u jesen te drvenastim reznicama koje se uzimaju od jeseni pa nadalje.

Kvalitetne reznice ubiru se u jutarnjim satima prije nego što nastupi vrućina, i to oštrim škarama ili nožem tako da se sa zdravih i dobro razvijenih biljaka odrežu reznice koje su velike od 7,5 do 15 cm. Reznice je potrebno uzimati s ovogodišnjih dobro razvijenih izboja koji nisu oštećeni od štetnika i koji nemaju tragove bolesti.

Potrebno je imati na umu da su izboji koji se nalaze na vrhu biljke oni najkvalitetniji. Reznice se režu ispod najdonjeg lista, a s donje polovice reznice potrebno je ukloniti sve listove. Ako je sama reznica bujna, dio gornjih listova treba prikratiti.

Kada se uzimaju reznice, iznimno je bitno da rez bude čist i ravan, a upravo zato ih je potrebno uzimati, odnosno rezati običnim vrtnim škarama. Da bi reznice održale vitalnost treba ih odmah na ubiranja staviti u plastičnu vrećicu i potom staviti u staklenku s vodom te promatrati njihov napredak.

Bitno je provjeravati i održavati količinu vode u staklenci jer u slučaju velikih vrućina one mogu ostati bez vode, iako je to moguće spriječiti tako da se odrežu veliki listovi preko čije površine voda isparava. S presađivanjem u supstrat može se krenuti kada reznice puste prve korjenčiće. Tada treba biti posebno pažljiv jer se oni lako mogu nenamjerno oštetiti.

Ovakav način presađivanja je najjednostavniji, a treba voditi računa o tome da se prilikom presađivanja u supstrat izaberu reznice koje će pružiti vrlo veliku vjerojatnost uspjeha. Ako se reznice odmah stavljaju u supstrat, onda se to treba napraviti u što kraćem roku od uzimanja s matične biljke jer bi se zbog vrućine mogle oštetiti.

Preporučljivo je da se reznice umoče u prah koji pospješuje ukorjenjivanje, a njega je moguće nabaviti u svim prodavaonicama poljodjelskih proizvoda koje su malo bolje opremljene.

Supstrat za reznice od lovorvišnje radi se od mješavine riječnog pijeska i treseta ili se može koristiti već gotov supstrat. Reznice se onda do pola utisnu u supstrat te se zaliju, a posuda se prekrije prozirnom PVC vrećicom, staklenkom ili plastičnom bocom. Nakon toga se stavlja na sjenovito mjesto s temperaturom od 23 do 27 stupnjeva Celzijusa.

Nadalje, briga i njega se sastoji od toga da se prostorija povremeno prozrači i da se reznice redovito orošavaju. Napredovanje ukorjenjivanja primjećuje se po pojavi mladih listića, a nakon toga je moguće potpuno ukloniti prekrivalo kako bi se biljke mogle priviknuti na vanjske uvjete.

Kada su se biljke dobro ukorijenile, može ih se presaditi u pojedinačne posude. Lovorvišnja se može razmnožavati i uz pomoć sjemena, i to sijanjem u otvorena klijališta u jesen, ali reznice daju najbolje rezultate.

Uzgoj lovorvišnje

Lovorvišnja bi se trebala orezivati što manje jer štete od zime ili nedostatka prostora za nju neće stvarati nikakve probleme. Preporučljivo je da se orezuje u ožujku i lipnju, odnosno prije davanja cvjetova, a svako orezivanje bi trebalo biti od 5 do 10 centimetara duže od onog prethodnog.

Nakon što se postigne željena visina lovorvišnje uz pomoć redovitog orezivanja u svibnju, potrebno ju je orezati još jednom u rujnu kako bi se održao željeni oblik i visina. Mlade grane se trebaju skratiti na polovicu bliže korijenu jer će se tako razgranati podnožje grma koje je često ogoljeno.

Isto tako je potrebno svakih pet godina prorijediti središte grma kako bi se omogućilo pojavljivanje novih mladica.

Lovorvišnja dobro podnosi zimu, ali se često događa da mlađi listovi koji još nisu dovoljno očvrsnuli mogu na vrlo niskim temperaturama dobiti mrlje uzrokovane hladnoćom te je takve listove potrebno odrezati.

Bolesti i štetnici

Iako je lovorvišnja vrlo otporna biljka, može ju napasti bolest čiji su uzročnik gljivice. Kada je prva faza bolesti prisutna onda se na lišću javljaju crvenosmeđe pjege koje mogu biti promjera i do 6 mm, a dan kasnije se na tom istom mjestu pojavljuje šupljina. Na grančicama ili izbojima javljaju se lezije i pjege, a bolest najčešće napada mlado lišće, iako u ekstremnim slučajevima može napasti i cijelu lovorvišnju uslijed čega dolazi do opadanja lišća.

Zaražene dijelove biljke bi bilo dobro potpuno ukloniti, a od kemijskih sredstava je uredu koristiti fungicide koji su na bazi bakra, klortalonila, ditikarmbata ili ftalimida.

Lovorvišnja može oboljeti i od pepelnice koja uzrokuje stvaranje sivobijele presvlake na lišću.

Upotreba lovorvišnje

Lovorvišnja se sadi kao ukrasni grm ili drvo, u skupinama ili pojedinačno. Može se saditi i kao živa ograda u parkovima i privatnim vrtovima, te vrlo brzo raste. Otrovna je jer sadrži amigdalin koji se dalje razgrađuje u cijanovodičnu kiselinu. Lovorvišnja se od biljoždera se štiti toksičnim glikozidima koji se nalaze u lišću.

Konzumacija dijelova ove biljke može izazvati lupanje srca, gušenje, povraćanje te u najgorem slučaju smrt. Postoje podaci da se od svježih listova može dobiti vodeni ekstrakt Aqua Laurocerasi i ulje Oleum Laurocerasi koji se nerijetko upotrebljavaju u ljekarništvu.

Foto: ulleo/Pixabay