Kelj dolazi iz porodice krstašica (lat. Brassicaceae) te je dvogodišnja biljka koju mnogi smatraju glavatim kupusom jer se vrlo malo razlikuje od kupusa. Naziv kelj potječe od njemačke riječi Kohl, što zapravo znači kupus. Podrijetlo kelja veže se uz nekoliko područja. Spominju se Milano i Lombardija kao pokrajina Milana te Savoja kao pokrajina u istočnoj Francuskoj, ali i Belgija.
Kelj je poznat po svojim mjehurastim i razgranatim listovima, čija boja bude tamnozelena (vanjski listovi) i žutozelena (unutarnji listovi), ali treba napomenuti da izgled kelja ovisi o kojoj je sorti riječ.
Danas se kelj uglavnom uzgaja na području Europe, i to na rahlim, humusnim i sunčanim mjestima.
Vrste kelja
Kada je riječ o kelju, mogu se razlikovati "obični" kelj, kelj pupčar, lisnati kelj i raštika.
"Obični" kelj
Kultivari se razlikuju prema morfološkim svojstvima, dužini vegetacije do tehnološke zrelosti te otpornosti na visoke i niske temperature. Glavice kelja izgledom mogu biti okrugle, okruglo spljoštene ili jajolike, a što se tiče boje mogu biti svijetlozelene, sivo-zelene, plavo-zelene, tamnozelene, a mogu imati i ljubičastu nijansu na rubovima listova. Naborani ili mjehurasti listovi mogu biti sitniji ili krupniji.
Prema dužini vegetacije, mogu se razlikovati rani, srednje rani te ljetni, jesenski, zimski i jesenski kultivari. U zadnje je vrijeme sve više hibridnih kultivara koji se odlikuju dobrom ujednačenošću, što je osobito povoljno u proizvodnji za tržište. Od ranih hibrida kelja ističu se Salima F1 i Melisa F1. Srednje rani hibridi imaju predstavnike u dvama hibridima, i to Concerto F1 i Mila F1. Od srednje kasnih hibrida kelja ističu se Firensa F1 i Primavoy F1, Saga F1, a od kasnih Wirosa F1.
Od sorti srednjeg trajanja vegetacije namijenjenih ljetnoj proizvodnji najraširenija je sorta Željezna glava. Vegetacija joj traje oko 120 dana, a oblikuje okrugle i spljoštene glavice srednje čvrstoće. Za kasnu proizvodnju kelja namijenjena je sorta Vertus. Vegetacija traje od 130 do 140 dana. Krupne glavice su plavo-zelene boje i osrednje čvrstoće.
Osim hibridnih kultivara koji posjeduju karakteristična svojstva kelja, više je kultivara koji su nastali križanjem kupusa i kelja. Neki su sličniji kupusu, a neki kelju. Imaju obično dugu vegetaciju, a najviše se uzgajaju kao zimski usjevi.
Kelj pupčar
Kelj pupčar druga je sorta kelja koja ima visoku stabljiku (od 60 do 80 cm) sa spiralno raspoređenim listovima na dugim peteljkama, a koji rastu uzduž stabljike. U listovima se razvijaju pupovi kao male glavice koji su promjera od 3 do 5 cm. Pogoduju mu niske temperature i u takvim je uvjetima najukusniji za jelo.
Dušikova gnojiva treba pažljivo primjenjivati kako se ne bi produžila njegova vegetacija i samim time kako plodovi ne bi ostali rastresiti. Kelj pupčar uzgaja se iz presadnica koje se uvijek uzgajaju u proljetnom razdoblju, i to u zaštićenom prostoru. Kasnije se može uzgajati na otvorenome ili u plastenicima. Sadnja podrazumijeva sklop 70 x 45 cm.
Budući da je sporoga rasta, zahtijeva hladnija ljeta i više vlage u zraku. Također, potrebno je osigurati navodnjavanje tijekom toplih ljetnih mjeseci kako bi se pupovi pravilno razvili i kako ne bi ostali sitni i gorki. Kako bi se poticao rast glavica u pazušcima listova, treba se rezanjem ukloniti vršni pup najkasnije do početka rujna.
Berba se odvija u više navrata i počinje se krajem studenog. Naposljetku, od ranih hibrida kelja pupčara ističu se Titurel F1 i Oliver F1.
Lisnati kelj
Lisnati kelj kod nas gotovo nije poznat, osim u rijetkim obiteljskim vrtovima, gdje se uzgajaju europski kultivari. Kelj kovrčavi ili kelj lisnati zastupljen je u sjeverozapadnoj Europi i Italiji.
Karakterističan je po tome što ne oblikuje glavice, već su mu listovi sitno zakovrčani i kao takvi slobodni. Vrlo je otporan na hladnoću te uspijeva na svakome vrtnom tlu koje je humusno i dobro drenirano. Ovom kelju ne smeta ni snijeg. Sjetva se odvija krajem svibnja i početkom lipnja. Sadnja presadnica može se odvijati sve do sredine srpnja. Na ovome se kelju pojedinačno trgaju listovi, a stabljika se ostavlja jer će iz nje u proljeće ponovno niknuti mekani listovi prikladni za salatu.
Raštika
Na priobalnom području i na jadranskim otocima prevladavaju brojni ekotipovi raštike. Do sada nije bilo selekcije ovog vrijednog izvornog materijala, izvanredno prilagođenog na klimatske uvjete našeg priobalja. Korijen raštike snažan je i dubok, a stabljika naraste i do 100 cm. Listovi su joj spiralno raspoređeni, a na vrhu stabljike oblikuju rozetu.
Raštika dobro podnosi sušno vrijeme i u takvim uvjetima zaustavlja rast, a listovi joj postaju kožasti i tvrdi. Nakon kiše ona razvija novo i kvalitetno lišće. Za vegetativni rast najbolje su temperature od 15 do 20ºC te dobro podnosi visoke ljetne i niske zimske temperature. Odgovaraju joj duboka i strukturna tla pH vrijednosti od 6 do 7,2.
Sadnja kelja
Za sadnju kelja potrebno je poznavati odgovarajuće vrijeme sadnje, tip tla i prigodnu temperaturu i klimu.
Vrijeme sadnje
Ako nastojimo osigurati proizvodnju kelja u ranome proljeću, tada se sjeme treba sijati tijekom studenoga i prosinca, naravno u toplim plastenicima ili staklenicima, a potom se nakon 30 do 35 dana rasađuje. Međutim, kelj se može sijati i uzgajati tijekom cijele godine, što ovisi o sorti kelja za koju se odlučimo.
Primjerice, kelj pupčar sije se u kontinentalnim područjima krajem svibnja, presađuje se krajem lipnja ili početkom srpnja da bude spreman za berbu od početka listopada do kraja studenoga ili početka prosinca. Na mediteranskim područjima prednost će imati kasna jesenska i zimska proizvodnja uz sjetvu u lipnju i srpnju, a sadnju u srpnju i kolovozu.
Što se tiče raštike, ona se sije krajem veljače ili početkom ožujka, a sadi se u travnju. Drugi česti rok je u srpnju, a rok sadnje krajem kolovoza.
Sadnja presadnicama
Sve vrste kelja uzgajaju se iz presadnica na isti način kao i kupus. Razmak sadnje sličan je kao i kod svih ostalih kupusnjača, dakle 50 x 50 cm ili 60 x 60 cm. Razmak se u proljetnoj sadnji može i povećati zbog boljeg korištenja zaliha vode ljeti.
Tlo
Kelj je biljka koja zahtijeva kvalitetno i humusno tlo. Iako može uspijevati na gotovo svakom tipu tla, tlo uvijek treba biti duboko i strukturno, ali treba imati i dobar kapacitet za vodu i zrak.
Također, pH vrijednost treba biti od 6 do 6,5, dakle podrazumijeva se blago kiselo tlo. Tla mehaničkoga sastava, odnosno ona koja se brzo griju, bit će pogodna za sadnju i proizvodnju u proljetnim uvjetima. Rani kelj na otvorenu prostoru uspijevat će u povoljnim uvjetima tla i klime te uz izbor odgovarajućih hibridnih kultivara.
Osnovna obrada tla na dubini od 30 cm treba se obaviti u jesensko-zimskom razdoblju. Takva preorana brazda ostavlja se u takvome stanju sve do proljeća kada se tlo priprema za sadnju presadnica. Ako se biljka kasnije sadi, obrada se obavlja u "jednoj fazi", što podrazumijeva gnojidbu, oranje, tanjuranje, kultiviranje i ravnanje površine. Priprema tla za sadnju presadnica obavlja se zbog toga da tlo bude rahlo i dobre strukture.
Temperatura i klima
Kelj je u fazi glavice i rozete otporniji na niske temperature. Posijano sjeme kelja obično počinje klijati na temperaturi od 1 do 5°C uz potrebnu vlažnost tla, a daljnja optimalna temperatura za klijanje je 20°C te biljka počinje nicati za otprilike 5 ili 6 dana. Temperatura od 15 do 20°C optimalna je za vegetativni rast biljke, pri čemu nikako ne odgovara temperatura viša od 25°C. S druge strane, oblikovanje glavica najbolje će se odvijati na temperaturi od 15 do 18°C.
Uzgoj kelja
Sve vrste kelja uzgajaju se iz presadnica, a prilikom uzgoja treba pripaziti na dobre pretkulture za sadnju, način i opseg zalijevanja, gnojidbu i razmnožavanje.
Slaganje kultura
Kelj dobro uspijeva ako se sadi nakon berbe leguminoza kao što je grašak, grah mahunar i zrnaš, leća, slanutak, krumpir, krastavac, ali uspijeva i na preoranim prirodnim i umjetnim travnjacima. Kelj ne podnosi uzgoj u monokulturi, tako da se na istu površinu može saditi tek kada prođu 3 ili 4 godine. Kelj je odlična pretkultura većini povrtnih kultura jer za sobom ostavlja značajnu organsku masu i pogodno tlo s malo korova.
Zalijevanje
Mlade presadnice kelja trebaju se redovito zalijevati. Ako nastupi sušno razdoblje, potrebno ih je zalijevati svaku večer. One će s vremenom postati otpornije i jače, tako da će se i zalijevanje postupno smanjivati.
Gnojidba
Kelj zahtijeva iznimno humusno tlo. U osnovnu gnojidbu obično se dodaje kompleksno NPK gnojivo 12:11:18 te 3MgO, a može poslužiti slična kombinacija kristalnog gnojiva. Deset dana od presađivanja obavlja se prihrana. Ako u nasadu postoji sustav navodnjavanja kap po kap, prihrana se obavlja 2 puta tjedno. S druge strane, ako je riječ o klasičnom uzgoju u polju, potrebno je obaviti 3 prihrane tijekom kultivacije. Prihrana prestaje kada veličina glavica zatvori redove. Treba pripaziti da se, u oba slučaja, s prihranom prestane otprilike 10 dana prije berbe.
Razmnožavanje
Kelj se razmnožava sjemenom i pri sadnje sjemena treba se pridržavati prethodno navedenih uputa o pripremi tla, temperaturi i vremenu sadnje.
Održavanje i njega kelja
Sve dok su presadnice male potrebno ih je redovito zalijevati te uklanjati korov plijevljenjem. Odraslim biljkama bujna zelena masa donekle smanjuje rast korova. Ako to nije slučaj i ako se pojave štetnici, nasad se može tretirati zaštitnim sredstvima.
Berba kelja
Berba kelja odvija se ručno nakon što temperature padnu ispod 0°C. Temperature ispod ništice pogodne su zato što je kelj slađi i blažega okusa što je duže izložen hladnoći. Treba pratiti kada će se postići potpuna oblikovanost glavica te posjeduje li ona dovoljnu čvrstoću za berbu. Što se tiče prinosa kelja, on varira ovisno o tome o kojoj je sorti kelja riječ - ranoj ili kasnoj. Rane sorte obično daju prinos od 20 do 25 t/ha, a kasnije od 40 do 60 t/ha.
Skladištenje kelja
"Obični" se kelj pakira u duboke letvarice za prijenos voća i povrća, a pri dužem prijevozu dodatno se štiti folijom, a sve zbog osjetljivih listova koje treba sačuvati svježima i neoštećenima. Može se skladištiti na temperaturi od 0 do 1°C i pri relativnoj vlazi zraka oko 95% uz dobru ventilaciju. U hladnjači se može sačuvati do 2 mjeseca.
U kontinentalnom području kasni jesenski kelj prije zime može se pobrati sa što više lišća, složiti u hrpe visoke do 1,5 m i pokriti lišćem. Tako se može održati i više od mjesec dana. U mediteranskom području kasni jesenski i zimski kelj ima dobru održivost u polju, ali u slučaju toplog vremena u ožujku ili početkom travnja treba ga na vrijeme pobrati i skladištiti.
Kelj pupčar, s druge strane, pakira se u mrežaste vrećice i može se skladištiti pri temperaturi od 0 do 1°C i pri relativnoj vlazi zraka od 97%, i to do 6 tjedana. Ako se skladišti zajedno sa stabljikom, može izdržati do 8 tjedana.
Bolesti kelja
Kelj se od bolesti i štetnika štiti na isti način kao i ostale kupusnjače. Međuredna obrada pomaže održavanju vodozračnog režima, a provodi se dok se ne sastave redovi usjeva. Za starije kultivare preporučuje se pinciranje vegetacijskog vrha kada donji pupovi dostignu promjer od 1 do 2 cm. U proizvodnji hibridnog kultivara za tržište ta se mjera više ne provodi. Pinciranjem ranih kultivara pospješuje se berba, ali smanjuju se prinos i kvaliteta.
Najčešće bolesti kelja su prstenasta pjegavost, pjegavost kupusnjača, pepelnica kupusnjača i mumifikacija glave kupusa, tj. kelja.
Prstenasta pjegavost
Prstenasta pjegavost kao gljiva obično ne uzrokuje osobite štete, ali utječe na tržišnu vrijednost biljaka jer uzrokuje oštećenje listova. U proizvodnji sjemena uzrokuje smanjenje prinosa i kvalitete sjemena. Obično su napadnuti stariji vanjski listovi. Na listovima nastaju prstenaste pjege, promjera od 5 do 10 mm. Pjege su gotovo okrugle, u sredini svijetlosmeđe ili sive (ovisno o vrsti) i oštro su odijeljene od zdravog dijela lista klorotičnom zonom. Ako na listu ima mnogo pjega, tada on žuti i otpada. Češće se javlja na cvjetači i kupusu, ali može napasti i kelj pupčar. Na biljkama koje su zaražene u jesen, bolest napreduje tijekom zime. Budući da se parazit prenosi sjemenom, potrebno je sijati zdravo sjeme. U klijalištu je potrebno ukloniti sve zaražene biljke, a druga važna mjera zaštite je plodored. Protiv ovog parazita ne provodi se posebna zaštita, već se suzbija paralelno s drugim bolestima. Zarazu smanjuju fungicidi na osnovi bakra.
Pjegavost kupusnjača
Pjegavost kupusnjača stvara tamnosmeđe koncentrično pozicionirane pjege, promjera od 5 do 12 mm, što umanjuje tržnu vrijednost proizvoda. Prenosi se sjemenom, pa ako se primijeti zaraza potrebno je sjeme tretirati fungicidima. Tretiranje toplom vodom (50°C / 30 min) je djelotvornije, ali se nakon toga postupka preporučuje sjeme tretirati jednim od fungicida za tretiranje sjemena na osnovi tirama ili mankozeba. Druga je važna mjera zaštite plodored.
Pepelnica kupusnjača
Pepelnica kupusnjača javlja se na nekim novijim kupusnim hibridima te na kelju pupčaru. Prvi znakovi zaraze očituju se u mjestimičnoj pojavi prljavo bijelog micelija, koji najčešće zahvaća naličje lišća, ali poslije prekriva i gornju stranu plojke. Napadnuti listovi svjetlije su zeleni od nezaraženih. Na listovima na vrhu glavica mogu se javiti nekroze, što uzrokuje odumiranje listova. Pepelnica obično ne izaziva veće štete na glavatom kupusu, ali zabilježene su štete koje je uzrokovala na kelju pupčaru. Suzbijanje nije potrebno ako pepelnica ne izazove ekonomske štete. Za suzbijanje se mogu koristiti fungicidi na osnovi sumpora i triadimefona.
Mumifikacija glave kupusa
Mumifikacija glave kupusa obično se pojavi pred zriobu, iako se zaraza pojavi mnogo ranije. Kada je zaražen kocen, osuši se cijela biljka. Kada se zarazi glavica, oruđem pri obradi i zbog ozljeda od insekata ili tuče, vanjski se listovi suše i peteljka puca na mjestu gdje izlazi iz kocena, a tada otpadne veći broj listova.
Štetnici kelja
Štetnici kelja mogu se pojaviti na različitim dijelovima biljke - na korijenu ili vratu korijena, u stabljici i peteljci, na listovima i glavama, na komuškama i sjemenu.
U tlu se javljaju žičnjaci, grčice i rovac kao štetnici koji napadaju korijen i vrat korijena biljke. Korijenje bude izgriženo i vrat korijena pregrizen. Mlade biljke propadaju, a starije zaostaju u razvoju.
U stabljici i peteljci javljaju se štetnici koji ih buše i nakon čega se one lome. U njima se javljaju bijele ličinke bez nogu (npr. zeleno-plavi barid, repičine pipe).
Štetnici na listovima i glavama djeluju tako da listovi budu izgrizeni i na njima se primjećuju sluzavi tragovi od puževa. Nematode djeluju tako da nadzemni dijelovi biljke žute, a vanjsko lišće propada. Kupusna muha srčikarica djeluje tako da se listovi zakovrčaju prema dolje i glave se ne oblikuju, a kupusna lisna uš djeluje tako da se rubovi listova kovrčaju, listovi se suše i na naličju se pojavljuju sitni insekti pokriveni ljepljivom prevlakom brašnjava izgleda. Mogu se pojaviti i kupusne ciganke koje se prepoznaju tako što ostavljaju svijetle točkice na listovima ili kupusni buhači kao insekti koji skaču. Ako se primijete listovi izgrizeni u obliku prozorčića ili čipke, riječ je o kupusnom moljcu.
Na komuškama i sjemenu štetnici djeluju tako da sjeme bude oštećeno u komušci. To mogu biti repičina pipa komušarica ili, pak, mušica komušarica.
Upotreba kelja
Kelj je kao lisnato povrće iznimno poznato u medicini i kulinarstvu.
Kelj u medicini
Kelj dijeli jednaku zdravstvenu vrijednost s kupusom. Njegovi mjehurasti i naborani listovi imaju mnogo parenhimskog tkiva i zbog toga su bogati bjelančevinama i ugljikohidratima, kao i određenim mineralima i vitaminima. Kelj je niskokalorična namirnica, u 100 g kelja nalazi se samo 50 kalorija.
Hranidbena vrijednost kelja pupčara veća je od ostalih kupusnjača, što se osobito odnosi na bjelančevine i vitamin C. Također, izdvaja se vitamin K koji je važan za proces zgrušavanja krvi. Kelj je i izvrstan izvor željeza koje je bitno za stvaranje enzima i hemoglobina.
Hranidbena vrijednost veća je od hranidbene vrijednosti kupusa i kelja, a približava se hranidbenoj vrijednosti kelja pupčara. Nakon jačeg mraza raste količina ukupnih šećera gotovo dvostruko. Zdravstvena vrijednost raštike i lisnatog kelja može se usporediti sa zdravstvenom vrijednošću kupusa i kelja.
Kelj djeluje preventivno na pojavu dijabetesa, kontrolira upalne procese u mozgu, poboljšava probavu, djeluje na zdravlje krvožilnog sustava, pomaže kod alergija, jača kosti i imunitet, a pozitivno utječe i na zdravlje i ljepotu kože, kose i noktiju.
Kelj u kulinarstvu
Kelj se u domaćim kuhinjama najviše koristi kuhan, na pari, kao varivo zajedno s krumpirom ili kao prilog. Treba napomenuti da se zbog rahlog tkiva listova kelj ne može kiseliti.
Kelj pupčar može se prirediti svjež, kao salata začinjen vrhnjem ili majonezom, a najviše kuhan na lešo, paniran ili prepržen na mrvicama. Najviše se konzervira zamrzavanjem, što omogućuje njegovu uporabu tijekom cijele godine.
Listovi raštike i lisnatog kelja najviše se koriste kuhano na lešo ili zajedno s drugim povrćem (krumpirom, bobom, slanutkom i sl.) te čine vrlo ukusan prilog jelima od mesa. Mljeveno meso s rižom umotano u listove raštike, kuhano i začinjeno kiselim mlijekom ili vrhnjem naziva se japrak i popularno je u Hercegovini.
Povijest i zanimljivosti
Podrijetlo kelja, koji je nastao od divljeg kupusa, veže se uz nekoliko područja. Spominju se Milano i Lombardija kao pokrajina Milana te Savoja kao pokrajina u istočnoj Francuskoj, ali i Belgija.
U prehrani se kelj koristi od davnina, a konzumirali su ga i stari Grci i Rimljani.
Foto: distel2610 / Pixabay
Odgovori