Kelj pupčar (lat. Brassica oleracea var. gemmifera) također poznat pod nazivima prokulica i čimulica, je jedna od najpopularnijih vrsta kupusnjača koja se uzgaja u vrtovima diljem svijeta. Biljka pripada porodici kupusnjača (Brassicaceae) te je povezana s ostalim vrstama kao što su uljana repica, repa, kelj, gorušica i brokula. Kelj pupčar se razlikuje od ostalih kupusnjača po tome što se konzumira cijeli pup biljke, odnosno male okrugle glavice koje rastu na uspravnoj stabljici visokoj 60 - 80 cm sa spiralno raspoređenim listovima na dugim peteljkama koje rastu uzduž stabljike.
Iako se često koriste različiti nazivi za ovu biljku, kelj pupčar i prokulice su zapravo ista biljka, Brassica oleracea. Razlika u nazivu uglavnom se odnosi na to da se kelj pupčar smatra biljkom (lišćem, stabljikom), dok se prokulice smatraju plodovima (pupovima). Međutim, ovo mišljenje i nazivi nisu opravdani pravilima botanike i ostaju samo kao mišljenja u narodu.
Kelj pupčar je jedan od najpopularnijih varijanti kupusnjača, a naziv dolazi od glavnog grada Belgije, gdje se uzgajao još u 13. stoljeću. Ovi mali ukusni pupovi obično se jedu nakon kuhanja, pečenja ili pirjanja, a mogu se poslužiti kao prilog uz različita jela ili kao samostalni obrok. Bogat je C vitaminom, K vitaminom, folnom kiselinom, vlaknima i drugim hranjivim tvarima koje su važne za zdravlje.
Za sadnju i uzgoj zahtijeva dobro drenirano tlo bogato hranjivim tvarima, s pH vrijednošću između 6,0 i 6,5. Biljka preferira sunčana područja, ali dobro podnosi i djelomičnu hladovinu. Sjeme se sadi na dubinu od oko 1,5 cm, s razmakom od oko 30 cm između pojedinih biljaka.
Kelj pupčar se najbolje uzgaja u umjerenoj klimi s blagim ljetima i hladnim zimama, a idealna temperatura za rast je između 15 i 20°C, dok je najniža temperatura koju biljka može podnijeti oko -5°C. Visoka vlažnost zraka može prouzročiti probleme u uzgoju, stoga je važno dobro provjetravanje okoline. Uz pravilnu njegu, kelj pupčar može narasti oko 75 cm, a vrijeme od sadnje do zrelosti obično traje oko 80 - 100 dana, ovisno o sorti i uvjetima uzgoja. Redovito zalijevanje i gnojidba su ključni za zdrav rast i razvoj biljke, kao i sprečavanje štetnika i bolesti koje mogu utjecati na kvalitetu i količinu prinosa.
Srodnici
Vrste kelja pupčara
Kelj pupčar je podvrsta kelja, dok kelj pupčar ima svega par podvrsta od kojih su najpoznatiji "Long Island Improved", poznat po velikim glavicama s visokim prinosom, "Jade Cross" s tamnozelenim, slatkim i ukusnim glavicama, "Diablo" sa crvenim glavicama, "Falstaff"tamnozelene glavice koje su slatke i ukusne. 'Diablo' ima crvene glavice sličnog okusa kao i zelena sorta. 'Falstaff' ima velike, slatke glavice koje se lako ljušte. 'Rubine' ima crvene glavice koje postaju tamnije tijekom rasta i otpornost na niske temperature. Ove sorte kelja pupčara se razlikuju po veličini, boji i okusu glavica, a u Hrvatskoj se najviše uzgajaju Long Island Improved, Falstaff i Rubine.
Long Island Improved
Long Island Improved je sorta kelja pupčara koja se uzgaja zbog svojih velikih glavica i visokog prinosa. Ima male, čvrste glavice koje se razvijaju uz stabljiku biljke. Glavice su u prosjeku teške 25 - 30 g i imaju blago orašasti okus. Može uzgajati u gotovo svim klimatskim uvjetima, ali zahtijeva puno sunčeve svjetlosti i plodno tlo.
Falstaff
Kelj pupčar "Falstaff" je sorta koja ima velike, slatke i sočne glavice koje se lako ljušte. Odlikuje izvrsnom otpornošću na bolesti i štetnike, a može se uzgajati tijekom jeseni i zime. Za uspješan uzgoj ove sorte potrebno je dobro drenirano tlo i puno sunčeve svjetlosti.
Rubine
Kelj pupčar "Rubine" je sorta koja se ističe crvenim glavicama koje postaju tamnije tijekom rasta. Glavice imaju blagi okus i mogu se koristiti u pripremi raznih jela. Može se uzgajati tijekom jeseni i zime, a zahtijeva dobro drenirano tlo i puno sunčeve svjetlosti. Otporna je na niske temperature i može se uzgajati u različitim klimatskim uvjetima.
Uzgoj kelja pupčara
Kelj pupčar je relativno lako uzgojiti u vrtu ili na otvorenom, a uzgoj zahtijeva puno sunčeve svjetlosti, barem 6 sati dnevno i dobro drenirano tlo bogato organskim tvarima. Tlo se može obogatiti kompostom ili gnojivom kako bi se poboljšala njegova struktura i hranjiva vrijednost. Sjeme se obično sije u unutrašnjim prostorima nekoliko tjedana prije planiranog presađivanja na otvoreno. Nakon sadnje, biljke treba redovito zalijevati kako bi se spriječilo isušivanje tla, ali bez pretjerivanja jer prevelika količina vode može dovesti do truljenja korijena.
Tlo
Idealno tlo za sadnju kelja pupčara je dobro drenirano tlo bogato organskim tvarima. Tlo treba biti dovoljno rastresito kako bi korijenov sustav biljke mogao lako prodrijeti kroz njega. pH vrijednost tla za uzgoj kelja pupčara treba biti blago kisela, između 6,0 i 6,8, što se može testirati.
Prije sadnje kelja pupčara, tlo se može pripremiti dodavanjem komposta ili stajskog gnojiva kako bi se poboljšala struktura tla i osigurali hranjivi sastojci. Također je važno izbjegavati sadnju kelja pupčara na tlima koja su prethodno bila zasađena s drugim usjevima iz iste porodice, poput kupusa ili brokule, kako bi se spriječilo širenje bolesti i štetnika.
Uzgoj kelja pupčara također se može poboljšati dodavanjem gnojiva tijekom rasta biljaka. Gnojiva koja sadrže dušik, fosfor i kalij, kao i kalcij i magnezij, korisna su za rast i razvoj, kao i prirodna gnojiva, poput komposta i stajskog gnojiva kako bi se poboljšala kvaliteta tla i osigurao dugotrajniji učinak.
Klima
Kelj pupčar preferira umjereno hladnu klimu i raste najbolje na temperaturama između 15 i 20°C. Ovaj usjev dobro podnosi niske temperature, pa se može uzgajati u jesenskom i zimskom razdoblju. Biljke mogu podnijeti kratkotrajne mrazeve i temperaturu do -10°C, ali dugotrajna izloženost niskim temperaturama može dovesti do smrzavanja i oštećenja biljaka.
Osim toga, kelj pupčar preferira puno sunca i treba biti izložen direktnoj sunčevoj svjetlosti barem 6 sati dnevno. U područjima s toplijom klimom, kelj pupčar se obično uzgaja u jesenskim i zimskim mjesecima, dok se u hladnijim regijama može uzgajati tijekom cijele godine. U regijama s ekstremno visokim ljetnim temperaturama, kelj pupčar se često sadi u proljeće ili kasno ljeto kako bi se izbjegle ekstremne vrućine.
Važno je naglasiti da se kelj pupčar može prilagoditi različitim uvjetima uzgoja, no najbolje uspijeva u uvjetima koji su mu najprirodniji - umjereno hladna klima i puno sunca.
Vrijeme sadnje
Preporučuje se sadnja kelja pupčara u ranu jesen ili kasnu zimu, ovisno o klimatskim uvjetima u području u kojem se sadi. Biljke kelja pupčara mogu podnijeti niske temperature, pa ih se može saditi i u rano proljeće ako su temperature još uvijek umjerene. Važno je izbjegavati pretjerano visoke temperature, jer mogu utjecati na rast i kvalitetu biljaka. Ako se uzgaja u posudama, može se saditi tijekom cijele godine, ali uvjeti uzgoja trebaju biti prilagođeni sezoni kako bi se osigurao optimalan rast i razvoj biljaka.
Slaganje kultura
Za sadnju prije kelja pupčara preporučuju se biljke koje su lako razgradive i ne ostavljaju za sobom mnogo ostataka. Ove biljke će poboljšati kvalitetu tla, dodati hranjive tvari i pomoći u suzbijanju korova. Jedna od najboljih biljaka predkultura su leguminoze poput mahuna, graška ili graha. Leguminoze su korisne jer sadrže simbiotsku bakteriju koja fiksira dušik u zemlji, što znači da će tlo biti bogatije dušikom i tako pogodno za uzgoj kelja pupčara. Biljke se mogu posijati u jesen ili u rano proljeće, a zatim iskorijeniti ili okopati prije nego što se zasadi kelj pupčar.
Druga dobra predkultura su žitarice poput pšenice, ječma ili raži. Žitarice pomažu u suzbijanju korova i poboljšavaju strukturu tla. Mogu se posijati u jesen ili rano proljeće, a zatim se usitne i okopaju prije sadnje kelja pupčara. Također se mogu koristiti i druge biljke poput salate, špinata, rotkve ili cikle kao predkulture jer će dodati hranjive tvari i poboljšati kvalitetu tla, ali ih je teže ukloniti s vrta jer ostavljaju više korijenja i otpada.
Važno je imati na umu da se ne preporučuje uzgoj kelja pupčara nakon uzgoja drugih kupusnjača kupusa, kelja, cvjetače, brokule i celera, jer su podložni istim bolestima i štetnicima. Potrebno je rotirati usjeve i koristiti različite biljke predkulture kako bi se spriječile bolesti i štetnici.
Kelj puščar ima niske potrebe za hranjivim tvarima u tlu te se dobro slažu s mnogim drugim biljkama. Također, kelj pupčar je uobičajeno kasna jesenska i zimska kultura, stoga je važno odabrati biljke koje mu neće konkurirati za sunčevu svjetlost i prostor tijekom vegetacije.
Neke od biljaka koje se preporučuju saditi uz kelj pupčar su salata jer se brzo razvija, a ujedno može biti i dobra predkultura jer će biti gotova za vrijeme sadnje kelja pupčara i osloboditi mjesta za kelj pupčar, zatim mrkva koja ima plitki korijen koji neće ometati rast kelja pupčara, a također će pomoći u razbijanju tvrde zemlje i omogućiti bolju apsorpciju hranjivih tvari. Rotkvica je još jedna brza kultura koja se može brati prije nego što kelj pupčar počne zauzimati previše prostora. Također će pomoći u razbijanju tvrde zemlje i poboljšati kvalitetu tla.
Luk ima slične potrebe za hranjivima kao i kelj pupčar, pa će također pomoći u poboljšanju kvalitete tla.
Među biljkama koje se ne preporučuju za sadnju uz kelj pupčar su biljke koje privlače štetnike, poput peršina koji može privući muhe koje bi mogle napasti kelj pupčar. Umjesto toga, preporučuju se biljke koje odbijaju štetnike, poput metvice ili mente, bosiljka i lavande. Ove biljke ne samo da mogu pomoći u zaštiti kelja pupčar od štetnika, već mogu i poboljšati kvalitetu tla i poboljšati ukus prokulica.
Faza mirovanja
Kelj pupčar ima fazu mirovanja koja traje kroz zimu. Tijekom jeseni, stabljika biljke počinje se lignificirati te se počinju razvijati pupoljci. Kako se temperatura smanjuje, biljka usporava rast i započinje proces mirovanja. U tom razdoblju, pupoljci se razvijaju i postaju sve slađi.
Mirovanje je važno za razvoj okusa i teksture kelja pupčara, jer omogućuje da se škrob pretvori u šećer, što čini biljku slađom i ukusnijom. Zato se kelj pupčar obično bere nakon prvog mraza, kada su pupoljci dovoljno veliki i zreli, ali još nisu prešli u fazu aktivnog rasta. To je razlog zašto je kelj pupčar popularan zimski povrtni usjev, jer se može brati tijekom zime kada druge biljke nisu u sezoni. Dakle, iako kelj pupčar može rasti tijekom cijele godine, faza mirovanja koju prolazi zimi je ključna za razvoj okusa i teksture pupoljaka te se smatra važnom fazom u životnom ciklusu ove biljke.
Sadnja kelja pupčara
Sadnja kelja pupčara relativno je jednostavan proces koji zahtijeva samo nekoliko koraka. Prvo, važno je odabrati pravo vrijeme za sadnju, ovisno o klimatskim uvjetima u području u kojem se sadi. Tlo se treba pripremiti dodavanjem organskih tvari i provjerom pH vrijednosti. Sadnja kelja pupčara može se obaviti izravno u zemlju ili u posude, ovisno o preferencijama uzgajivača. Također je važno pridržavati se preporučenih razmaka sadnje kako bi se osigurao zdrav rast biljaka i izbjegla prekomjerna konkurencija za hranjive tvari. Uz pravilnu njegu i održavanje, kelj pupčar će brzo rasti i donijeti obilnu žetvu.
Sadnja sjemena
Proces sadnje sjemena počinje pripremom tla. Tlo se treba očistiti od korova, kamenja i ostalih nečistoća te pripremiti dodavanjem organskih tvari kako bi se poboljšala struktura tla i povećao sadržaj hranjivih tvari. Nakon toga, tlo se ravnomjerno poravnava i provjerava pH vrijednost. Ako je pH vrijednost previsoka ili preniska, tlo se treba korigirati dodavanjem tvari poput vapna ili sumpora kako bi se postigla optimalna pH vrijednost.
Nakon pripreme tla, sjeme kelja pupčara se sije u redove s razmakom 45 - 60 cm, ovisno o veličini biljaka. Sjeme se sije na dubinu od oko 1 - 2 cm, ovisno o veličini sjemena, a zatim se prekriva tankim slojem zemlje. Nakon toga, tlo se lagano pritisne kako bi se sjeme dobro prilijepilo za tlo. Nakon što su sjemenke posađene, potrebno ih je redovito zalijevati kako bi se osigurao dobar rast i razvoj biljaka.
Sadnja sadnice
Sadnice kelja pupčara se kupuju ili uzgajaju unaprijed iz sjemena i sade se u zemlju nakon što su dosegle odgovarajuću veličinu. Sadnice se postavljaju u redove s razmakom od 45 - 60 cm, a zatim presade u zemlju na dubinu od oko 1 - 2 cm i prekrivaju tankim slojem tla koje se lagano pritisne kako bi se sadnice dobro prilijepile za tlo.
Nakon sadnje, sadnice je potrebno redovito zalijevati kako bi se osigurao dobar rast i razvoj biljaka. Važno je pridržavati se preporučenih razmaka sadnje kako bi se osigurao zdrav rast biljaka i izbjegla prekomjerna konkurencija za hranjive tvari. Nakon nekoliko tjedana, kada se biljke dobro ukorijene i počnu rasti, potrebno ih je prvo prorijediti kako bi se osigurao optimalan razmak između biljaka.
Uzgoj u vrtu
Za uzgoj kelja pupčara u vrtu, tlo treba biti bogato hranjivim tvarima, dobro drenirano i neutralne pH vrijednosti. Ako je tlo kiselo, može se dodati vapna kako bi se podigla pH vrijednost. Nakon što se tlo pripremi, potrebno ga je očistiti od korova i razgraditi, a zatim poravnati.
Za sadnju kelja pupčara, potrebno je pričekati da prođe opasnost od mraza. Optimalna temperatura za sadnju je između 15 - 20°C, stoga se kelj pupčar obično sadi u proljeće. Također, prije sadnje potrebno je provjeriti koliko sunca i sjene dobiva vrt kako bi se odabralo optimalno mjesto za sadnju.
Sadnice kelja pupčara mogu se kupiti ili uzgajati iz sjemena kod kuće. Ako se sade sadnice, važno je provjeriti kvalitetu sadnica prije kupovine i odabrati one koje izgledaju zdravo i snažno. Sadnice se sade u zemlju na razmak od 45 - 60 cm jedna od druge i 60 - 90 cm između redova. Sadnice se postavljaju u rupe na dubinu od oko 1 - 2 cm, a zatim se prekriju tankim slojem tla.
Uzgoj u plasteniku
Sadnja kelja pupčara u plasteniku je izvrsna opcija za područja s hladnijom klimom ili u razdobljima kada su temperature niske. Kelj pupčar je biljka koja preferira hladnije temperature, a uzgoj u plasteniku može pomoći u održavanju optimalnih uvjeta uzgoja.
Može se koristiti standardno vrtno tlo, pomiješano s kompostom ili drugim organskim materijalima kako bi se poboljšala hranjiva vrijednost tla. Tlo treba biti dobro izmiješano i navlaženo prije sadnje. Sadnice kelja pupčara se sade u plasteniku na isti način kao i u vrtu ili u posudama, na razmaku 45 - 60 cm i dubini od oko 1-2 cm. Zatim se tlo nježno pritisne oko sadnica kako bi se osigurao dobar kontakt tla i korijena biljke.
Nakon sadnje, plastenik se može zatvoriti kako bi se održala optimalna temperatura i vlažnost zraka. Biljke se zalijevaju redovito kako bi se održala vlažnost tla, a tlo se održava čistim od korova i drugih nečistoća. Ako su temperature visoke, preporučuje se redovito provjetravanje plastenika kako bi se izbjeglo pregrijavanje biljaka.
Uzgoj u posudama
Za uzgoj kelja pupčara u posudama, potrebno je odabrati posude koje su dovoljno duboke i široke, idealno veličine 30 - 40 cm u promjeru. Posude trebaju imati otvore za drenažu kako bi se spriječilo zadržavanje viška vode u tlu. Prije sadnje, potrebno je pripremiti tlo. Može se koristiti mješavina vrtnog tla, pijeska i komposta, a također se mogu dodati i druge hranjive tvari za biljke. Tlo treba biti dobro izmiješano i navlaženo prije sadnje.
Sadnice kelja pupčara se sade u posude na isti način kao i u vrtu. Potrebno je napraviti rupe u tlu na razmaku 45 - 60 cm i postaviti sadnice u rupe na dubinu od oko 1 - 2 cm. Zatim se tlo nježno pritisne oko sadnica kako bi se osigurao dobar kontakt tla i korijena biljke. Nakon sadnje, posude se mogu smjestiti na sunčano mjesto gdje će biljke dobiti barem 6 sati sunca dnevno.
Održavanje i njega
Uzgoj kelja pupčara također zahtijeva pravilnu njegu kako bi se osigurala zdrava i obilna berba. Tijekom rasta, biljke treba redovito provjeravati na prisutnost štetnika i bolesti koje mogu uzrokovati štetu. Korova se također treba uklanjati kako bi se spriječilo da ometa rast i razvoj biljaka kelja pupčara. Za dodatnu zaštitu od štetnika i bolesti, biljke se mogu tretirati insekticidima i fungicidima.
Zalijevanje
Pravilno zalijevanje kelja pupčara je vrlo važno kako bi se osigurala pravilna hidratacija biljaka. Kelj pupčar preferira vlažno tlo, ali treba izbjegavati prekomjerno zalijevanje jer može dovesti do truljenja korijena i drugih problema s rastom biljaka.
Količina i učestalost zalijevanja ovise o uvjetima u kojima se biljke uzgajaju. Općenito, biljke treba zalijevati duboko 1 ili 2 puta tjedno, ovisno o klimi i vlažnosti tla. U suhim i vrućim uvjetima, biljke će trebati više vode, dok će u hladnijim uvjetima zahtijevati manje vode.
Također je važno izbjegavati zalijevanje biljaka iznad lišća jer može rezultirati pojavom gljivica ili drugih bolesti biljaka. Umjesto toga, vodu treba nanositi na tlo oko biljaka. Preporučuje se zalijevanje ujutro ili navečer, kako bi se izbjeglo isparavanje vode uslijed jakog sunca tijekom dana.
Pravilno zalijevanje kelja pupčara ključno je za zdrav rast i razvoj biljaka, stoga treba paziti da biljke ne budu ni previše suhe ni previše mokre.
Gnojidba
Kelj pupčar je biljka koja zahtijeva dobro hranjivo tlo, a preporučuje se redovita gnojidba tla kako bi se osigurali svi potrebni hranjivi sastojci za biljke. Prije sadnje, preporučuje se unijeti u tlo kompost, stajski gnoj ili druge vrste organskih gnojiva kako bi se povećala količina hranjivih sastojaka u tlu. Također se može primijeniti mineralno gnojivo koje sadrži dušik, fosfor i kalij u omjeru 3-1-2, što je idealno za uzgoj kelja pupčara.
Gnojidba se obično provodi nakon sadnje i tijekom rasta biljaka, ovisno o potrebama tla i biljaka. Preporučuje se primjena gnojiva oko biljaka ili primjena tekućeg gnojiva koje se raspršuje po lišću. Međutim, treba paziti da se ne primijeni previše gnojiva, jer može dovesti do prekomjernog rasta biljaka i slabljenja stabljika, što će negativno utjecati na prinos i kvalitetu plodova.
Razmnožavanje
Kelj pupčar se može razmnožavati sjemenom ili vegetativno. Sjeme se obično sije u rano proljeće ili jesen, ovisno o klimi i uvjetima uzgoja, a nakon otprilike 6 - 8 tjedana sadnice su spremne za presađivanje na stalno mjesto.
Vegetativno razmnožavanje kelja pupčara obično se provodi reznicama ili podjelom rizoma. Reznice se uzimaju iz zrelih biljaka koje su proizvele dobre plodove i sade se u vlažno tlo. U roku od nekoliko tjedana, reznice će razviti korijenje i moći će se presaditi na stalno mjesto. Podjela rizoma obično se provodi u jesen, kada se biljke razgrnu i podijele u manje dijelove, a zatim se sade na novo mjesto. Iako se kelj pupčar može razmnožavati sjemenom i vegetativno, sjeme se češće koristi jer je lakše dostupno i praktičnije za uzgoj u većim količinama.
Presađivanje
Presađivanje kelja pupčara je često nužno kako bi se osiguralo optimalno okruženje za biljke, posebno ako se sadnice siju u posude prije nego se presade na otvoreno. Najbolje vrijeme za presađivanje kelja pupčara ovisi o klimatskim uvjetima, ali se obično provodi u ranu jesen ili rano proljeće, kada su temperature blage. Prije presađivanja, biljke se moraju pripremiti za prelazak na novo mjesto, što uključuje postupno prilagođavanje na uvjete na otvorenom prostoru. Tijekom ovog procesa, biljke se polako izlažu vanjskim uvjetima, počevši od kratkih vremenskih razdoblja i postupno povećavajući vrijeme izlaganja.
Prilikom presađivanja, sadnice kelja pupčara treba saditi u tlo koje je bogato hranjivima i dobro drenirano. Također, treba ih zalijevati redovito kako bi se osiguralo da tlo ostane vlažno, a tijekom sušnih razdoblja, biljke se moraju zalijevati češće. Uz pravilnu njegu, presađene sadnice kelja pupčara obično brzo uspijevaju i razvijaju zdrave pupoljke.
Pomlađivanje
Kelj pupčar nije potrebno pomlađivati kao što se to radi s nekim drugim biljkama. Naime, kelj pupčar je dvogodišnja biljka koja obično formira čvrste glavice tijekom druge godine rasta. Nakon što se uberu glavice, stabljika obično odumire.
Ipak, kako bi se osigurala redovita proizvodnja kvalitetnih glavica kelja pupčara, može se provesti nekoliko praksi koje bi se mogle nazvati pomlađivanjem. Jedna od takvih praksi je uklanjanje donjih, manjih i starijih listova biljke, što potiče rast novih izdanaka i osigurava dovoljno prostora za razvoj glavica. Također, ako se tijekom godine primijeti da se izdanci premalo razvijaju, može se provesti lagana gnojidba kako bi se osigurala dovoljna količina hranjivih tvari.
Prorjeđivanje
Prorjeđivanje kelja pupčara nije uvijek neophodno, ali može biti korisno u određenim situacijama. Kelj pupčar obično formira glavice na stabljici, a ponekad se može dogoditi da se formiraju preblizu jedna drugoj. U tom slučaju, glavice se mogu međusobno natjecati za hranjive tvari i prostor za rast, što može rezultirati manjim i manje kvalitetnim glavicama.
Stoga se preporučuje da se glavice kelja pupčara ostave na razmaku od najmanje 10 - 15 cm, kako bi se osigurao dovoljan prostor za rast i razvoj svake glavice. Ako se glavice pupčara formiraju preblizu jedna drugoj, one se mogu prorijediti tako da se ukloni jedna ili više manjih glavica, što će omogućiti ostalim glavicama da se razviju u punoj veličini i kvaliteti.
Osim toga, prorjeđivanje može biti korisno u slučajevima kada se primijeti da se biljka širi preširoko ili kada se formiraju manje željeni izdanci. U tom slučaju, uklanjanje određenih izdanaka može pomoći u usmjeravanju rasta i osigurati da se biljka razvija na željeni način.
Rezidba
Kelj pupčar se ne orezuje u tradicionalnom smislu te riječi kao što se to radi sa stablima voćaka ili grmljem. Međutim, postoje neke situacije u kojima je moguće ili se čak preporučuje izvršiti određeno oblikovanje i skraćivanje biljke kako bi se potaknuo optimalan rast i razvoj.
Primjerice, ako se biljka proteže previše visoko i postaje neujednačena, može se skratiti vrh biljke kako bi se potaknulo razvijanje novih izdanaka na nižoj razini. Ovo se može učiniti u ranim fazama rasta biljke kako bi se osiguralo da se postigne optimalna visina i gustoća. Također, ako se pojave oštećenja na listovima, može se ukloniti oštećeni dio listova kako bi se spriječilo daljnje širenje oštećenja.
Osim toga, neki vrtlari prakticiraju tzv. "presjek" ili "presavijanje" listova, što podrazumijeva savijanje listova preko glavice kako bi se potaknulo rast novih glavica. Ovo se obično radi nakon što se formiraju prve glavice pupčara, a svaki list se postupno savija prema dolje kako bi se potaknulo formiranje novih glavica na strani lista.
Zaštita od vjetra
Kelj pupčar je biljka koja preferira stabilne i zaštićene uvjete rasta, stoga ga u nekim slučajevima može biti potrebno zaštititi od vjetra. Previše izloženosti vjetru može dovesti do pucanja i oštećenja glavica, što može uzrokovati smanjenje prinosa ili čak potpuno propadanje biljke.
Osim toga, jak vjetar može dovesti do isušivanja tla i gubitka vlage, što također može negativno utjecati na rast i razvoj biljke. Stoga, ako se uzgaja na otvorenom, preporučuje se zaštititi biljku od vjetra postavljanjem fizičke barijere ili zaklanjanjem drugim biljkama ili strukturama.
Također, ako se kelj pupčar uzgaja u posudama na otvorenom, važno je osigurati da su posude dovoljno teške kako bi se spriječilo prevrtanje i oštećenje biljke uslijed jakog vjetra.
Zaštita preko zime
Priprema tla za novu sadnju kelja pupčara sljedeće sezone započinje s jesenskim čišćenjem vrta. Potrebno je ukloniti ostatke biljaka koje su rasle tijekom ljeta i ostatke korova kako bi se spriječilo njihovo razmnožavanje. Zatim se tlo treba prekopati i ukloniti svo korijenje koje se nalazi u njemu. Nakon toga, tlo se mora ostaviti otvorenim i neobrađenim preko zime kako bi se poboljšala njegova struktura i omogućilo djelovanje mraza, koji će ubiti štetne organizme u tlu.
U proljeće, prije sadnje kelja pupčara, tlo se može dodatno pripremiti dodavanjem organske tvari kao što su kompost, gnojivo ili lišće kako bi se poboljšao njegov sastav i povećala plodnost. Važno je paziti da se ne dodaje previše dušika jer može uzrokovati nekontrolirani rast biljaka, a time i veću osjetljivost na štetočine i bolesti.
Bolesti
Kelj pupčar, kao i druge biljke, mogu biti izložene raznim bolestima koje mogu uzrokovati oštećenja i propadanje biljaka. Bakterijske bolesti poput paleži, žutila i crnila te gljivične bolesti poput hrđe, plamenjače i crne truleži. Također, virusne bolesti poput mozaika kelja mogu uzrokovati deformacije listova, žutilo i slab rast biljaka.
Kako bi se spriječile bolesti, preporučuje se provođenje preventivnih mjera poput osiguravanja dobre drenaže tla, izbjegavanja pretjeranog zalijevanja, redovitog uklanjanja zaraženih dijelova biljaka, primjene organskih gnojiva i zaštitnih sredstava te rotiranje usjeva kako bi se spriječilo nakupljanje patogena u tlu.
Bakterijska palež
Bakterijska palež je bakterijska bolest koja napada kelj pupčar prodiranjem u biljke kroz rane na listovima, peteljkama ili pupu te se širi kroz provodne snopove biljke, uzrokujući simptome na različitim dijelovima biljke. Simptomi se obično pojavljuju na lišću i kovrčavim izdancima, a uključuju vodenaste mrlje koje se pretvaraju u žute ili smeđe nekrotične lezije.
Lezije se obično javljaju oko rubova listova i peteljki, a mogu se širiti na cijele listove i uzrokovati njihovo sušenje i otpadanje. Kod težih infekcija, biljke mogu usporiti rast i razvoj, a u konačnici i uvenuti.
Bakterijska palež može se širiti vodom, sjemenom, alatom ili opremom, kao i insektima koji se hrane biljkama. Zbog toga je važno spriječiti širenje bolesti redovitim pregledom i uklanjanjem zaraženih biljnih dijelova, izbjegavanjem previše vlažnih uvjeta, primjenom fungicida, dezinfekcijom alata i opreme, te korištenjem zdravog sjemenja za sadnju.
Bakterijsko žutilo
Bakterijsko žutilo je bolest koja pogađa kelj pupčar i širi se kroz sjeme i zaraženu vodu te se može prenositi preko alata. Simptomi se obično pojavljuju na lišću, a uključuju žute mrlje koje se obično javljaju između vena lišća. Mrlje se obično šire i spajaju, a mogu utjecati na cijeli list. U težim slučajevima biljke mogu uvenuti.
Bolest se može spriječiti redovitim pregledom i uklanjanjem zaraženih biljnih dijelova, primjenom fungicida, dezinfekcijom alata i opreme te korištenjem zdravog sjemenja za sadnju. Preporučuje se i izbjegavanje previše vlažnih uvjeta, jer vlaga pogoduje širenju bakterija, te uklanjanje zaraženih biljaka kako bi se spriječilo daljnje širenje bolesti.
Hrđa
Hrđa je gljivična bolest koja se pojavljuje u toplim i vlažnim uvjetima. Simptomi se javljaju na donjoj strani listova kao žute mrlje koje kasnije postaju narančaste ili smeđe okrugle pustule, a koje se mogu razviti na peteljkama i pupovima. Otpušta spore koje se mogu širiti na druge biljke.
Da bi se spriječila i kontrolirala hrđa, potrebno je redovito pregledati biljke, ukloniti zaražene dijelove, održavati ventilaciju i izbjegavati prekomjernu vlažnost. Fungicidi se također mogu primijeniti, a biljke treba saditi na dovoljnoj udaljenosti kako bi se spriječilo širenje bolesti između njih. Zaražene biljke treba odmah ukloniti i uništiti.
Plamenjača
Plamenjača je gljivična bolest koja se najčešće pojavljuje u toplim i vlažnim uvjetima. Simptomi se pojavljuju na listovima u obliku žutih mrlja koje se kasnije šire i pretvaraju u smeđe ili ljubičaste mrlje, a donja strana lista može biti prekrivena sivkastim pahuljastim naslagama koje se sastoje od sporangija. Biljke koje su zaražene plamenjačom mogu zaostati u rastu, a plodovi mogu biti manji i manje kvalitete.
Kako bi se spriječila, važno je redovito pregledavati biljke i uklanjati zaražene dijelove biljke, te izbjegavati prekomjernu vlagu. Primjena fungicida također može biti učinkovita, a razmak između sadnica treba biti dostatan kako bi se spriječilo širenje bolesti između biljaka. Ako se primijeti infekcija, zaražene biljke treba ukloniti i uništiti kako bi se spriječilo daljnje širenje bolesti.
Mozaik kelja pupčara
Mozaik kelja pupčara je virusna bolest koja se širi preko sjemenki, ostataka biljaka i lisnih uši. Biljke zaražene ovom bolešću imaju deformirane listove, često s žutim i zelenim prugama, te mogu biti sterilne. Preventivne mjere uključuju izbjegavanje sadnje zaraženih sjemenki, kontrolu populacije lisnih uši i uklanjanje zaraženih biljnih ostataka.
Primjena insekticida i fungicida može biti učinkovita. Ako se infekcija primijeti, zaražene biljke treba ukloniti i uništiti. Razmak između sadnica također se preporučuje kako bi se spriječilo širenje bolesti između biljaka.
Štetnici
Štetnici su uobičajeni problem kod uzgoja kelja pupčara i obično uključuju puževe, gusjenice i lisne uši koji mogu uzrokovati različita oštećenja biljaka, uključujući žvakanje listova, deformaciju i uvijanje listova, usporavanje rasta biljaka i smanjenje prinosa. Kako bi se spriječio napad štetnika, preporučuje se redovito pregledavanje biljaka, uklanjanje zaraženih dijelova biljaka i primjena prirodnih sredstava za kontrolu štetnika.
Puževi
Puževi su štetnici koji napadaju kelj pupčar, a izlaze tijekom noći na površinu tla da bi se hranili. Najčešće napadaju mlade biljke i grickaju ih u području korijena, što ih čini osjetljivim na bolesti i druge štetnike. Također, mogu izbušiti rupe u lišću i ostaviti tragove sluzi po biljkama.
Postoji nekoliko načina da se spriječi napad puževa, uključujući održavanje suhog tla, postavljanje zaštitne ograde oko vrta te primjenu insekticida poput peludnih otopina, ali se njihova primjena preporučuje samo u slučaju ozbiljnog problema jer mogu biti štetni za druge korisne insekte u vrtu.
Gusjenice
Gusjenice su još jedan česti štetnik koji napada kelj pupčar. Gusjenice su male i svijetlozelene boje, a napadaju biljke tako da izbuše lišće i učine ga osušenim. Mogu se brzo razmnožavati i uzrokovati veliku štetu, ali se mogu spriječiti korištenjem zaštitne mreže ili pokrivajući biljke mrežom.
U nekim slučajevima, potrebna je primjena insekticida, ali treba paziti da ne budu štetni za druge korisne insekte u vrtu. Prije uporabe insekticida, preporučuje se provjera koje vrste insekata će se kontrolirati i razmatranje drugih mogućnosti kontrole štetnika.
Lisne uši
Lisne uši su česti štetnici koji se hrane sokovima iz lišća i stabljika biljaka, što može usporiti njihov rast i razvoj te ih učiniti osjetljivim na bolesti. Najčešće se nalaze na donjoj strani lišća i vrhovima biljaka, a brzo se razmnožavaju, što dovodi do povećanja njihove populacije.
Postoje razni načini za sprečavanje napada lisnih uši. Jedan od načina je sadnja biljaka koje ih odbijaju, poput korijandera, češnjaka, lavande i ružmarina. Također se može koristiti prskanje biljaka otopinom sapuna za pranje ili toplom vodom. Osim toga, korisne mogu biti i bubamare koje su prirodni neprijatelji lisnih uši.
Upotreba kelja pupčara
Kelj pupčar je zdrava i hranjiva biljka koja obiluje vlaknima, vitaminima C i K, folnom kiselinom, kalcijem i željezom. Najčešće koristi u kulinarstvu i može se pripremati na različite načine, uključujući pirjanje, kuhanje, pečenje ili prženje. Obično se koristi u salatama, varivima, juhama, umacima i drugim jelima. Ima nisku razinu kalorija, pa se često koristi u različitim dijetama za mršavljenje.
Berba
Berba kelja pupčara se obično vrši u kasnu jesen i rano zimu, kada su listovi i glavice dovoljno razvijene. Prilikom berbe, listovi i glavice se režu nožem ili škarama. Važno je paziti da se ne ošteti stabljika ili baza biljke jer bi to moglo utjecati na daljnji rast i razvoj. Nakon berbe, kelj pupčar se obično pere i sortira prema veličini i kvaliteti. Zatim se može skladištiti na hladnom i suhom mjestu, gdje može ostati svjež nekoliko tjedana.
Sušenje
Kelj pupčar se može sušiti, ali to nije uobičajena praksa. Najčešće se koristi svjež ili se pasterizira, zamrzava ili konzervira u obliku kiselog kupusa.
Ako se odlučite sušiti ga, treba ga prvo očistiti, oprati i nasjeckati na manje komade. Zatim se komadi kelja stavljaju na sušenje na suhom i toplom mjestu dok ne postanu krhki. Nakon toga se usitnjava u prah i koristi se kao dodatak jelima ili kao začin.
Važno je napomenuti da se sušeni kelj pupčar neće ponašati isto kao svježi u kuhinjskim receptima, jer će imati drugačiju teksturu i okus. Stoga, ako niste sigurni kako koristiti sušeni kelj pupčar u receptima, možda je bolje koristiti svježi ili konzervirani kelj.
Skladištenje
Kelj pupčar se može skladištiti na hladnom i suhom mjestu, po mogućnosti na temperaturi 0 - 5°C i s relativnom vlagom zraka 90 - 95%. Idealno mjesto za skladištenje kelja pupčara je podrum ili hladnjak, a može se čuvati i u hladnjaku na donjoj polici.
Prije skladištenja, potrebno je izdvojiti oštećene, trule ili nezdrave listove kako bi se spriječilo širenje truleži i drugih bolesti. Kelj pupčar se obično skladišti s glavicama ili se može nasjeckati na manje dijelove i spremiti u vrećice za zamrzavanje ili posude za pasterizaciju.
Skladištenje može produžiti njegovu svježinu i kvalitetu do nekoliko tjedana, ali nakon nekog vremena listovi će početi gubiti vlagu i postajati mekani. Stoga je važno potrošiti ga u razumnom roku nakon berbe i skladištenja.
Kulinarstvo
Kelj pupčar je izuzetno zdravo i hranjivo povrće koje se često koristi u raznim jelima diljem svijeta. Ovaj povrtni križanac između kelja i salate karakteriziraju veliki i valoviti listovi svijetlozelene do tamnozelene boje, čvrsta tekstura i izrazit okus koji je blago gorkast, ali slatkast i aromatičan.
Može se pripremati na razne načine, od kuhanja u slanoj vodi 8 - 10 minuta, pohanja u smjesi od brašna, jaja, soli i papra, prženja na vrućem ulju do zlatno smeđe boje ili se mogu nasjeckati na manje dijelove, miješati s drugim svježim povrćem poput rajčice, krastavaca, luka i paprike te se preliti maslinovim uljem i octom.
Kelj pupčar se odlično slaže s drugim zelenim povrćem poput špinata, rukole, blitve i brokule te s aromatičnim biljem poput peršina, vlasca i bosiljka. Također, dobro se kombinira s drugim zdravim namirnicama poput cjelovitih žitarica, graha, leće, orašastih plodova, sjemenki i maslinovog ulja.
Medicina
Ljekovitost kelja pupčara seže daleko u povijest. Koristio se u tradicionalnoj medicini je zbog prisutnosti fitonutrijenata i antioksidanata koji imaju protuupalna svojstva.Bogat je antioksidansima, vitaminom C, omega-3 masnim kiselinama i beta-karotenom koji poboljšavaju imunološki sustav. Također, bogat je vlaknima što poboljšava probavu i pomaže u prevenciji zatvora.
Zanimljivosti
Ne može se točno znati odakle kelj pupčar dolazi, ali se vjeruje da je originalno postojao u Iranu, Pakistanu i Afganistanu, a u Kini se od davnina propisivao kao prva pomoć za probavne probleme. Neki vjeruju da je kelju pupčaru predak bio drevni rimski usjev. Ono što je sigurno je da se u Bruxellesu uzgajao još u 13. stoljeću, a po tome je dobio i drugi naziv "briselski kupus".
Koje god porijeklo kelj pupčar imao, ono što je zaista važno je da brojnim beneficijama za zdravlje zaslužuje oznaku jednog od najzdravijeg povrća.
Drugi naziv za kelja pupčara nije bez razloga "prokulica". Naime, to je zato što je blizak rodu brokula.
Zanimljiva je kombinacija kelja pupčara s lukom i đumbirom, a često se upotrebljava i s kestenom na Božić zbog svog blagog orašastog okusa.
Zanimljivo je za znati kako je prema nekim anketama kelj pupčar dokazano namirnica koju ljudi najmanje vole. Postoje mišljenja da se ljubav prema prokulicama može genetski objasniti zbog gena koji utječe na to hoćemo li osjetiti okus kemikalije zadužene za okus gorčine.
Godišnja proizvodnja prokulica u SAD-u iznosi zapanjujućih 32.000 t. Najveći proizvođač je Kalifornija. No, Europa daleko nadmašuje te brojke s vrtoglavih 82.000 t proizvedenih prokulica, i to samo u Nizozemskoj!
Takozvane "monstruozne prokulice" nastale su 2017. u Velikoj Britaniji zbog ogromnih temperatura, a nazvane su tako jer su bile dvostruke veće od uobičajenih (čak 35 g teške u odnosu na 15 g). Što se tiče divovskih prokulica, 1992. godine je okrunjena najteža prokulica - težila je čak 8,3 kg.
Poznato je da predugim kuhanjem prokulice puštaju neugodan miris, ali ono što malo tko zna je da taj miris dolazi od sumpora. Razlog tome su glukozinolati koje prokulice sadržavaju. Zbog toga ne samo da cijeli stan poprimi neugodan sumporasti miris, već i same prokulice imaju neugodan okus koji podsjeća na pokvarena jaja. Možda je to razlog zašto je noćna mora skoro svakog djeteta pomisao na gigantsku prokulicu na tanjuru koju treba pojesti, a pogotovo kada vrijedi pravilo da se ne smije napustiti obiteljski stol dok se sve ne pojede.
Foto: 127071 / Pixabay
Odgovori