Kelj pupčar (lat. Brassica oleracea L. convar.) je patuljasti kelj čije su glavice promjera nekoliko centimetara, a poznat je i pod nazivima prokulica i čimulica. Čest naziv koji se još upotrebljava je briselski kupus, a dolazi od glavnog grada Belgije u kojemu se kelj pupčar uzgajao još u 13. stoljeću.
Ova zeljasta biljka iz porodice je krstašica, a od srodnih vrsta mogu se izdvojiti uljana repica, repa, kelj, crna gorušica i brokula. Za razliku od ostalih kupušnjača, kelj pupčar se konzumira tako da se jedu cijeli pupovi biljke - male okrugle glavice.
Uz uspravnu stabljiku visoku 60 - 80 cm, kelj pupčar ima spiralno raspoređene listove na dugim peteljkama koje rastu uzduž stabljike, a u pazušcima tih listova razvijaju se mali ukusni pupovi. Listovi su veliki, obrnuto jajasti i pomalo naborani te tamnozelene boje.
Kelj pupčar traži sunčano mjesto, opskrbljenost vodom i tlo koje je bogato hranjivim tvarima, a plodovi su odličan izvor C vitamina, folne kiseline i kalija. Zbog odlične izdržljivosti na niskim temperaturama, prokulice se mogu brati i jesti i u zimskim mjesecima, pa su zbog toga i odlična božićna poslastica koja se na tanjuru može naći u raznim varijantama.
Sorte kelja pupčara
Razne su sorte kelja pupčara, a u nastavku ćemo detaljnije pojasniti karakteristike nekih od njih.
Citadel
Sorta Citadel spada po srednje kasne sorte i daje plodove srednje veličine. Proizvodi se iz rasada krajem proljeća i početkom ljeta, a dužina vegetacije je 90 - 100 dana nakon nicanja sjemena. Intenzivnog je rasta i jakog stabla te donosi čvrste i tamnozelene pupoljke koji su pogodni i za svježu uporabu i za zamrzavanje. Prvo branje najbolje je da bude poslije prvog mraza jer niske temperature poboljšavaju kvalitetu ploda.
Lunet
Lunet spada pod rane sorte. Sije se do kraja svibnja i presađuje najkasnije do početka srpnja, a donosi okrugle i čvrste svijetlozelene pupove. Sorta je otporna na mraz i truljenje.
Maximus
Kako kelj pupčar iz sorte Maximus sukcesivno formira pupove, berba plodova može biti i u više navrata - tijekom cijele jeseni, a u mediteranskim uvjetima i preko zime. Dužina vegetacije ove sorte iznosi 130 - 150 dana, a donosi okrugle pupoljke lijepe zelene boje. Plodovi su ujednačeni i prosječne veličine 3 - 3,5 cm.
Sadnja kelja pupčara
Kelj pupčar može se uzgajati i iz samog sjemena i iz sadnice, a omiljen je upravo zato što kad dođe zima, jedino on u vrtovima i ostaje. Rast sadnica moguć je i u kućnim uvjetima.
Vrijeme sadnje
Sjeme kelja pupčara sije se u travnju, a mjesec ili dva nakon toga se presađuje. U toplijim područjima se sije malo kasnije, od polovice lipnja, a presađuje se u kolovozu zato što u toplijim područjima (primjerice, u Dalmaciji) kelj pupčar bolje uspijeva u jesenskim i zimskim mjesecima.
Sadnja iz sjemena
Prije sjetve potrebna je priprema sjemena tako što ih se stavi na vlažnu krpu i pokrije. Zatim se sjemenke umoče u toplu vodu (toplu oko 50°C) na 10 - 15 minuta i potom se umoče u hladnu vodu. Nakon toga, sjemenke se ostavljaju preko noći u Nitrophosku (1 žlica sredstva po litri vode), a zatim se operu pod tekućom vodom i dobro isperu.
Kako bi sjemenke ojačale i povećale otpornost na bolesti i mraz, trebaju se čuvati u hladnjaku jedan dan na temperaturi od -1°C.
Sadnja sadnice
Sadnja sadnica kelja pupčara u otvorenom tlu provodi se krajem svibnja - početkom lipnja, a odmah nakon sadnje potrebno je sadnice obilno zalijevati toplom vodom.
Dok se sadnice ne ukorijene kako treba, potrebno je da zbog mogućnosti nepovoljnih vremenskih uvjeta budu fiksirane na stupove.
Uzgoj u vrtu
Ako se kelj pupčar želi posaditi na dosad nekorištenom prostoru, tada je važno da se tlo bogato nahrani. Treba se paziti da sadnice budu na prikladnoj noćnoj temperaturi (noću oko 6 - 7°C, danju oko 15 - 16°C) i da nema iznenadnih skokova u promjeni vlage.
Tjedan dana prije sadnje na otvorenom tlu, sadnice se trebaju prestati zalijevati. Najbolje je iskopati tlo do dubine lopate.
Prilikom uzgoja važno je slijediti pravila plodoreda koja kažu da je zabranjeno saditi usjeve nakon povrća koja pripadaju obitelji krstaša (primjerice, repa, rotkvica, druge vrste kupusa…).
Uzgoj u stakleniku
Da bi se kelj pupčar uzgojio u stakleniku, potrebno je izgraditi stakleni i filmski staklenik bez umjetnog grijanja, osim solarne topline. Staklenik treba biti smješten na mjestu zaštićenom od vjetra i maksimalno osvijetljenim suncem. Prozirna strana staklenika trebala bi biti na jugu, a lučni dio na istoku i zapadu. Preporučuje se koristiti dva sloja filma da pomognu u održavanju topline.
Važno je pratiti temperature u stakleniku jer za uzgoj kelja pupčara ne smije biti jako vruće.
Uzgoj u posudama
Uzgoj sadnica u posudama na balkonu je moguć, ali je važno da se noću osigura 5 - 6°C temperature iznad nule, a tijekom dana između 15 - 18°C, kao i dosta svjetla.
Tlo
Kelj pupčar će najbolje uspjeti na srednje teškim tlima poput pjeskovito-ilovastog tla. Prije sadnje se tlo mora dezinficirati otopinom kalijeva permanganata, a onda se nekoliko puta zalije čistom vodom.
Karakteristika kelja pupčara je da raste dobro i na siromašnom tlu, ali ipak je bolje tlo pojačati organskim gnojivima (otprilike 30 kg humusa po metru kvadratnom), kalijem, dušikom i fosforom. Kiselost tla treba biti ili niska ili neutralna, a da bi se to odredilo postoje instrumenti namijenjeni za to. Priprema tla za sadnju provodi se u jesen.
Za dobru žetvu tlo treba biti organski bogato, gusto i prozračno te visoke vlažnosti.
Klima
Kako bi se kelj pupčar uspješno uzgojio, potrebno je osunčano mjesto. No, kelj pupčar je vrsta koja je jako otporna na niske temperature, pa čak i do -12°C. Zbog toga čak i u kontinentalnim dijelovima može preko zime biti na otvorenom. Optimalna temperatura za rast kelja pupčara je oko 18 - 20°C, a visoke ljetne temperature mogu i usporiti njegov rast.
Uzgoj kelja pupčara
Vrlo je važno znati kako se pravilno brinuti za kelja pupčara jer se pri slabom osvjetljenju, sušnim razdobljima, izmjenjivanjima suše s obiljem vode, nedostatku gnojiva s kalijem, većoj dozi kalija u odnosu na dozu fosfora te pri kiselim tlima može nakupljati nitrat u biljci.
Slaganje kultura
Kelj pupčar najbolje bi bilo saditi nakon ranog graška ili krumpira, a može se saditi uz krumpir, ciklu, celer i koprivu.
Za što bolje korištenje površine, između redova u kojima su posađene sadnice kelja pupčara, mogu se posaditi rane sorte rajčica i krastavaca jer se kulture neće međusobno ometati.
Zalijevanje
Voda je vrlo bitan faktor u uzgoju kelja pupčara. Naime, ovo povrće zahtijeva obilje vode pa se svakako preporučuje navodnjavanje posjeda, a osobito u najtoplijim ljetnim mjesecima. Potrebno je to jer nedostatak vlage čini pupove sitnima i još gorčima, a time i neprikladnima za konzumaciju.
Kelju pupčaru odgovara organski pokrivač malč, pokriveno tlo i redovito zalijevanje.
Gnojidba
Održavanje kelja pupčara zahtjeva dosta okupacije. Biljka zahtijeva redovito hranjenje mineralnim gnojivima koja se stave oko biljke i nagrnu zemljom.
Isto tako, važno je da ne dođe do prekomjerne gnojidbe da se ne bi stvorili rahli pupovi. Kako bi se formirali čvrsti pupovi, preporučuje se gnojiti drvenim pepelom.
Održavanje i njega
Za razliku od drugih vrsta kupušnjača od kojih većina nije zahtjevna, kelj pupčar zahtijeva posebnu brigu.
Održavanje nasada
Bez obzira na to u kakvom je stanju tlo, biljke je potrebno hraniti tijekom cijele sezone jer to izravno utječe na veličinu, vrijeme zrenja i kvalitetu plodova. Same biljke treba prskati čistom vodom. Vlaga je jako bitna za kelja pupčara, pa ako uslijedi jako suho ljeto, važno je redovito zalijevanje.
Važno je i uništiti korov i ostatke biljke nakon žetve, a kada se nađu štetočine, treba se paziti i na njihova moguća jajašca ili ličinke prskanjem i posebnim kemikalijama namijenjenima za to.
Rezidba i oblikovanje
Kako bi se potaknuo rast plodova u pazušcima listova, treba se najkasnije do početka rujna odrezati vršni pup na biljkama.
Berba
Točno vrijeme berbe ovog povrća ovisi o klimi u kojoj se uzgaja, može se obavljati tijekom cijele zime, sve do ranog proljeća. Obično počinje krajem studenog, a traje tijekom cijelog prosinca i siječnja.
Važno je prepoznati kada je kelj pupčar spreman za branje. Naime, glavice bi trebale biti velike do 3 centimetara u promjeru. Glavice se mogu brati ručno, ali i strojno ako se radi o većim površinama.
Specifično je to što se plodovi mogu brati i za vrijeme zime i najvećeg snijega jer biljka tijekom niskih temperatura sama štiti pupove spuštanjem listova. Ako se slučajno dogodi da se pup smrzne, onda se on ne smije ubrati nego se treba ostaviti na biljci da se odmrzne. Štoviše, glavice su i ukusnije ako su neko vrijeme bile izložene nižim temperaturama.
Skladištenje
Nakon branja, plodovi kelja pupčara mogu se čuvati 3-4 dana u hladnjaku, ali se trebaju umotati u papirnati ubrus i staviti u plastičnu vrećicu. No, najbolje je svježe povrće iskoristiti što prije.
Da bi se sačuvao i na duže vrijeme, čak do 6 tjedana, kelj pupčar se nakon branja može spakirati u mrežaste vreće do težine od 5 kilograma ili u PE vrećice zapremnine od 1 - 1,5 kilograma. Važno je da se skladišti na temperaturi oko 0°C i vlažnosti oko 97%. Glavice mogu i dulje izdržati, čak do 8 tjedana, ako se ne odvoje od stabljike.
Približno 70% plodova se podvrgava dubokom zamrzavanju odmah nakon berbe. Prednost kelja pupčara je što u potpunosti čuva okus, energetsku vrijednost i većinu hranjivih tvari prilikom smrzavanja i odmrzavanja.
Bolesti
Briga za kelj pupčar zahtijeva i znanje o bolestima koje mogu zahvatiti biljku te provedbu preventivnih mjera za zaštitu. Iako postoji mnogo bolesti koje mogu zahvatiti ovo povrće, mi ćemo navesti nekoliko.
Suha trulež
Ovu bolest izazivaju gljive iz roda Fusarium koje uzrokuju trulež i plijesan biljke. Na lišću biljke nastaju razne promjene poput žućenja i sušenja. Suhoj truleži pogoduju klimatske promjene, pa dolazi do sve značajnijeg porasta ove bolesti u biljaka.
U borbi protiv Suhe truleži može pomoći fungicid AMISTAR Gold koji se sastoji od azoksistrobina i difenkonazola - dvije tvari koje se odlično nadopunjuju. Fungicid se primjenjuje u dvije faze - jedna u jesen, a druga u proljeće.
Kupusna kila
Kupusna kila je bolest koja se može prepoznati po zadebljanju na korijenu koji kasnije posmeđi i pukne. Zaražene biljke pokazuju simptome uvenuća pogotovo u ljetnim mjesecima. Bolest ne napada samo kupus, već i brokulu, cvjetaču, pa i prokulice.
Smanjiti rizik od pojavljivanja ove bolesti na biljci se može tako da se pažljivo odabiru otpornije sorte, da se pridržava plodoreda i da postoji adekvatna odvodnja u vrtu.
Kemijski se bolest suzbija vapnenim dušikom, tj. primjenom kalcijevog-cijanamida.
Plamenjača
Plamenjača je vjerojatno najpoznatija bolest kupušnjača, a javlja se na svim površinama biljke. Ova bolest napada kupus, cvjetaču, brokulu, kineski kupus, kelj, repu, rotkvicu, pa i kelj pupčar.
Bolest se može primijetiti već na mladim biljkama tako što se uočava gubitak boje lista, žućenje i siva presvlaka lista. Na odraslim biljkama se javlja u obliku žutila i paučinastih presvlaka.
Kako bi se preventivno smanjio rizik od ove bolesti, važno je da se nabavlja zdrav i provjeren sadni materijal.
U suzbijanju ove bolesti, veći proizvođači će vjerojatno primijeniti neki od fungicida.
Štetnici
Razne vrste kupušnjača nisu omiljene samo ljudima, već i raznim štetnicima. Štetnici koje ćemo navesti napadaju gotovo sve kupušnjače, a među njima i prokulice. Kako se zbog velikih promjena u klimi našeg područja povećao i broj štetnika, važno je znati ih prepoznati te znati načine kako ih se riješiti.
Kupusni štitasti moljac
Kupusni štitasti moljac ili kupusna bijela mušica je štetnik koji je pogotovo aktivan u srpnju i kolovozu tijekom ljeta i radi velike štete na kupušnjačama. Uzrok tome su velike promjene u klimi jer, kako naša klima sve više postaje poput tropske klime, tako se i novi štetnici doseljavaju u naše područje.
Radi se o malom kukcu čija su krila i tijelo prekriveni bijelim prahom po kojem je lako prepoznatljiv. Kupusni štitasti moljac siše biljne sokove čime dovodi do slabljenja biljke i zaostajanja u rastu. Uz to, izlučuje i mednu rosu koja je pogodna za naseljavanje patogenih gljivica nakon kojih biljka nije za konzumaciju.
Zbog toga što napada mnogo biljnih vrsta, kupusni štitasti moljac jako je raširen i znatno otežava nadzor nad njegovim širenjem.
Štetnik se pogotovo širi putem sadnog materijala koji je zaražen, a kasnije letom na usjevu.
Profesionalni proizvođači protiv ovog nametnika će se boriti pomoću pesticida, ali u domaćim vrtovima se oni nikako ne preporučuju, a nisu ni dostupni širem građanstvu. Najbolji način na koji se može boriti protiv ovog nametnika je da se pažljivo odabire sadni materijal, a najbolje je da bude vlastiti.
Kupusna muha
Kupusna muha je značajan štetnik koji najveće štete prouzrokuje na proljeće prilikom odlaganja jaja ženke na korijen biljke ili zemlju u blizini. Naime, upravo su ličinke štetnici koji su prepoznatljivi po bijeloj do tamnijom boji veličine otprilike 10 mm. Biljke koje su ličinke napale venu i poliježu, a lišće im postaje plavo-ljubičasto ili sivo.
Kupusna muha izraženije štete radi na tek posađenim biljkama koje su još uvijek mlade, ali može se pojaviti i na starijim biljkama.
Zato je potrebno provoditi mjere plodoreda, pokrivanja biljka folijom te uništavati biljne ostatke.
Protiv ovog štetnika prskanje insekticidima daje slabe rezultate, pa se zato često mlade biljke zalijevaju insekticidom, tj. njegovom otopinom. No, to je nemoguće provesti na većim površinama.
Lisne uši
Iako su lisne uši jako male (prosječno od 2 do 4 mm), mogu učiniti veliku štetu na biljci. Jako su čest problem vrtlara, a loše je i to što se brzo razmnožavaju.
Lisne uši se hrane mladim i sočnim dijelovima biljke što znači da ih se najčešće može naći na mladim listovima. Šteta koju čine događa se jer sišu biljno tkivo i to dovodi do raznih deformacija biljke.
Isto tako, kao i kupusni štitasti moljac, izlučuje mednu rosu. Zbog nje dolazi do pojave gljive čađavice, a ona smanjuje asimilacijsku površinu biljke.
No, iako nanose biljci direktnu i oku vidljivu štetu, to nije najgora stvar kod lisnih uši. One su još opasnije i zbog toga što prenose razne biljne viruse, a uz sve to se i jako brzo razmnožavaju.
Sve u svemu, veliki su problem u vrtu, pa je protiv njih osmišljeno već puno pripravka. Jedan od njih je od bijelog luka. Naime, 200 grama češnjaka se treba izgnječiti i preliti s litrom tople vode i ostaviti da stoji nekoliko sati, a zatim razrijediti tu tekućinu s 10 litara vode i politi po biljci. Drugi pripravak se radi tako da se kilogram koprive (ili 200 grama suhe) prelije također s 10 litara vode, ostavi da stoji cijeli dan i s time se tretira napadnute biljke. Postoji i pripravci od pelina ili od suhe ljute paprike koji se isto rade na sličan način. Uz navedene biljke, mogu se koristiti i razni drugi pripravci.
Upotreba kelja pupčara
Iako se obično upotrebljavaju i konzumiraju samo glavičasti pupovi, nije loše znati ni da su listovi jestivi te se mogu pripremati kuhanjem, kao što je to slučaj i kod drugih kupusnih biljaka.
Medicina
Iako je poznato da su mnoge vrste povrća izvikane raznim dobrobitima koje donose, pa često i preuveličano, prokulice su zaista bez ikakvog preuveličavanja jedna od najzdravijih vrsta povrća na svijetu i donose hrpu beneficija za ljudsko zdravlje.
Prokulice dokazano snižavaju razinu kolesterola, a ta prednost je pojačana ako se kuhaju na pari.
Isto tako, sadrže enzime koji su zaduženi za detoksikaciju tijela.
Studije su pokazale brojne prednosti kelja pupčara za probavu i crijevnu floru.
Prokulice sadrže čak više vitamina C nego limun, a jedna šaka ovog povrća može zamijeniti i veću glavicu običnog kupusa po nutricionističkim vrijednostima.
Zbog niske energetske vrijednosti (samo 36 kalorija u 100 grama), prokulice su omiljena namirnica ljudima koji paze na težinu, ali i vegetarijancima, veganima i sportašima. Prokulice sadrže mnogo kalija, vitamina A, beta karotena i folne kiseline, a bogate su i vlaknima.
Kulinarstvo
Zlatno pravilo u kulinarstvu vezano uz kelja pupčara ili takozvane prokulice je da se ne smiju prekuhati. Ne samo zbog neugodnog mirisa, nego i zato što se time gube svi važni nutrijenti ovoga povrća. Ako se odlučite za kuhanje prokulica, zapamtite da im je dovoljno samo 5 minuta kuhanja.
No, prokulice su ipak najukusnije kada se ispeku jer im pečenje daje u potpunosti drugačiji okus budući da se prirodni šećeri u njima karameliziraju i u prvi plan izbija upravo ta slatkoća. Uz pečene prokulice bitno je znati i kakve dodatke upotrijebiti. Najbolji dodaci su slanina, aceto balsamico ili jabučni ocat, a najbolje ih je dodati otprilike nekoliko minuta prije nego što su prokulice gotove. Obično se prokulice peku oko pola sata. Zbog svog blagog okusa i lagane gorčine, uz njih se trebaju birati namirnice i sastojci izraženog okusa.
Prokulice se zaista mogu kombinirati sa svime i svačime. Odlične su i s crvenim lukom i gljivama, a svakako ih se treba probati i s pečenim pršutom ili pancetom, češnjakom, parmezanom, maslinovim uljem i limunovim sokom.
Povijest
Ne može se točno znati odakle kelj pupčar dolazi, ali se vjeruje da je originalno postojao u Iranu, Pakistanu i Afganistanu, a u Kini se od davnina propisivao kao prva pomoć za probavne probleme.
Neki vjeruju da je kelju pupčaru predak bio drevni rimski usjev.
Ono što je sigurno je da se u Bruxellesu uzgajao još u 13. stoljeću, a po tome je dobio i drugi naziv "briselski kupus".
Koje god porijeklo kelj pupčar imao, ono što je zaista važno je da brojnim beneficijama za zdravlje zaslužuje oznaku jednog od najzdravijeg povrća.
Zanimljivosti
Drugi naziv za kelja pupčara nije bez razloga "prokulica". Naime, to je zato što je blizak rodu brokula.
Zanimljiva je kombinacija kelja pupčara s lukom i đumbirom, a često se upotrebljava i s kestenom na Božić zbog svog blagog orašastog okusa.
Vjeruje se da je kelj pupčar može pomoći u pravljenju djece jer folnom kiselinom koju sadržava može pospješiti plodnost kod muškaraca i žena.
Zanimljivo je za znati kako je prema nekim anketama kelj pupčar dokazano namirnica koju ljudi najmanje vole. Postoje mišljenja da se ljubav prema prokulicama može genetski objasniti zbog gena koji utječe na to hoćemo li osjetiti okus kemikalije zadužene za okus gorčine.
Postoji niz svjetskih rekorda povezanih s prokulicama. Naime, 2008. godine Šveđanin je postavio rekord od pojedenih 31 prokulica u minuti i tako zaradio titulu "najvećeg broja pojedenih prokulica u minuti". Svaku prokulicu morao je pojedinačno prožvakati i progutati. Također, 2013. godine u Velikoj Britaniji 25 prokulica je odigralo veliku ulogu u izradi najveće božićne večere na svijetu.
Godišnja proizvodnja prokulica u SAD-u iznosi zapanjujućih 32 000 tona. Najveći proizvođač je Kalifornija. No, Europa daleko nadmašuje te brojke s vrtoglavih 82 000 tona proizvedenih prokulica, i to samo u Nizozemskoj!
Takozvane "monstruozne prokulice" nastale su 2017. u Velikoj Britaniji zbog ogromnih temperatura, a nazvane su tako jer su bile dvostruke veće od uobičajenih (čak 35 grama teške u odnosu na 15 grama).
Poznato je da predugim kuhanjem prokulice puštaju neugodan miris, ali ono što malo tko zna je da taj miris dolazi od sumpora. Razlog tome su glukozinolati koje prokulice sadržavaju. Zbog toga ne samo da cijeli stan poprimi neugodan sumporasti miris, već i same prokulice imaju neugodan okus koji podsjeća na pokvarena jaja. Možda je to razlog zašto je noćna mora skoro svakog djeteta pomisao na gigantsku prokulicu na tanjuru koju treba pojesti, a pogotovo kada vrijedi pravilo da se ne smije napustiti obiteljski stol dok se sve ne pojede.
Što se tiče divovskih prokulica, 1992. godine je okrunjena najteža prokulica - težila je čak 8,3 kilograma.
Zanimljiva je i činjenica da je 2015. godine skupina školaraca i znanstvenika u Londonu uspjela napajati božićno drvce pomoći 1000 prokulica.
Neki vjeruju da postoji barem 9000 različitih načina korištenja prokulica u kuhinji.
Prokulice su omiljene u Velikoj Britaniji, a pogotovo kao blagdanski izbor.
Zaista je zanimljivo kako postoji toliko puno različitih upotreba za tako omraženo povrće, kao što su prokulice.
Foto: 127071 / Pixabay
Odgovori